< 24 Poglavlje Sadržaj 26. Poglavlje >

 

Adventisti sedmoga dana vjeruju...

Plaća za grijeh je smrt. Ali Bog, koji je jedini besmrtan, podarit će vječni život onima koje je otkupio. Do tog dana, smrt je nesvjesno stanje svih ljudi. Kad se Krist, koji je naš život, bude pojavio, uskrsli će pravednici i živi pravednici biti proslavljeni i uznijeti na nebo da dočekaju svoga Gospoda. Drugo uskrsnuće, uskrsnuće nepravednih, dogodit će se 1000 godina kasnije. (Osnovna vjerovanja, 25)

POGLAVLJE 25

SMRT I USKRSNUĆE

Besmrtnost i smrt
Priroda smrti
Uskrsnuće

Filistejska je vojska ušla u šunem, utvrdila svoj tabor i pripremala se za napad na Izrael. Nimalo optimistički raspoložen, kralj šaul je razmjestio izraelsku vojsku blizu planine Gilboe. Obećanje što ga je u prošlosti Bog dao da će biti sa svojim narodom poticalo je šaula da neustrašivo vodi Izrael protiv neprijatelja. Ali kad je napustivši službu Gospodu otpali kralj pokušao uspostaviti vezu s Bogom kako bi saznao rezultat naredne bitke, Bog nije htio razgovarati s njim.

Zloslutni strah od nepoznatog sutra teško je pritiskivao šaula. Da je samo Samuel ovdje. Ali Samuel je bio mrtav i više ga nije mogao savjetovati. Ili bi možda mogao?

Doznavši za vračaru koja je izbjegla njegov raniji progon vračara, stasiti se kralj ponizio i pokušao preko nje raspitati za rezultat sutrašnje bitke. Tražio je: "Dozovi mi Samuela!" Za vrijeme seanse vračara (medij) mu reče: "Vidim nešto božansko što se diže iz zemlje." Ovaj je duh obavijestio nesretnoga kralja da ne samo što će Izrael izgubiti rat nego će i on i njegovi sinovi poginuti (vidi 1 Sam 28.).

Proročanstvo se ispunilo. No je li ovo doista Samuelov duh prorekao? Kako može medij, osuđen od Boga, imati moć nad duhom Samuela - Božjeg proroka? Odakle je Samuel došao - zašto je njegov duh izašao "iz zemlje"? Ako to nije bio Samuelov duh, tko je onda govorio sa šaulom? Pogledajmo što Biblija uči o smrti, vezi s mrtvima i o uskrsnuću.

Besmrtnost i smrt

Besmrtnost je stanje nepodlijeganja smrti. Prevodioci Svetoga pisma upotrebljavali su riječ besmrtnost za prijevod grčkog izraza athanasia - 'besmrtnost', i aphtharsia - 'neraspadljivost'. Kako se ovaj pojam povezuje s Bogom i ljudskim bićima?

Besmrtnost. Sveto pismo otkriva da je vječni Bog besmrtan (1 Tim 1, 17). Ustvari, On je "jedini besmrtan". (1 Tim 6,16.). On nije stvoren, On postoji sam po sebi, On nema početka ni kraja (vidi: 2. poglavlje u ovoj knjizi).

"Sveto pismo nigdje ne opisuje besmrtnost kao kvalitetu ili stanje svojstveno čovjeku ili njegovu 'duhu'. Izrazi koji se obično prevode sa 'duh' ... pojavljuju se u Bibliji više od 1.600 puta, ali nikada zajedno s riječima besmrtan ili besmrtnost." (vidi: 7. poglavlje).

Suprotno od Boga, ljudska su bića smrtna. Sveto pismo uspoređuje njihov život kao "dim koji se čas pokaže i zatim nestane" (Jakov 4,14). Oni su "dah koji odlazi i ne vraća se više" (Ps 78,39). Čovjek "ko cvijet je nikao i vene već, poput sjene bježi ne zastajuć". (Job 14,2).

Bog i ljudska bića upadljivo se razlikuju. Bog je beskonačan, ljudi su ograničeni. Bog je besmrtan, oni su smrtni. Bog je vječan, oni su prolazni.

Uvjetna besmrtnost.  Prilikom stvaranja "Jahve, Bog, napravi čovjeka od praha zemaljskog i u nosnice mu udahne dah života. Tako postane čovjek živa duša". (Post 2,7). Izvještaj o stvaranju otkriva da ljudski rod vodi podrijetlo svog života od Boga (usporedi: Dj 17,25.28; Kol 1,16.17). Korolar (zaključak, posljedica dokazane istine) ove osnovne činjenice je da besmrtnost nije urođena ljudskom rodu, već je Božji dar.

Kad je Bog stvorio Adama i Evu, dao im je slobodnu volju - moć izbora. Oni su mogli biti ili poslušni ili neposlušni, a njihovo stalno postojanje ovisilo je o stalnoj poslušnosti uz pomoć Božje sile. Tako je posjedovanje dara besmrtnosti bilo uvjetovano.

Bog je razgovjetno izgovorio uvjet pod kojim mogu izgubiti dar - ako jedu "sa stabla spoznaje dobra i zla". Bog ih je opomenuo: kad "s njega okusiš, zacijelo ćeš umrijeti". (Post 2,17).

Smrt: plaća za grijeh. Suproteći se Božjoj opomeni da će neposlušnost donijeti smrt, Sotona je tvrdio: "Ne, nećete umrijeti." (Post 3,4). Ali, nakon prekršaja Božje zapovijedi, Adam i Eva su otkrili da je plaća za grijeh stvarno smrt (Rim 6,23). Njihov grijeh donio je ovu osudu. Ti ćeš se vratiti "iz zemlje; prah si, i u prah ćeš se i vratiti". (Post 3,19). Ove riječi ne upućuju na produžetak života, već na njegov prestanak.

Nakon izricanja ove presude, Bog je grešnom paru onemogućio prilaz drvetu života, tako da nisu mogli jesti i "navijeke" živjeti. (Post 3,22). Ovaj je postupak jasno govorio da je besmrtnost, obećana pod uvjetom poslušnosti, padom u grijeh bila izgubljena. Oni su sada postali smrtnici, podložni smrti, a budući da Adam nije mogao prenijeti ono što više nije imao, "smrt prijeđe na sve ljude jer svi sagriješiše". (Rim 5,12).

Božja milost sačuvala je Adama i Evu od trenutne smrti. Božji Sin ponudio je svoj život, omogućujući im tako još jednu priliku - drugu šansu. On je bio "od postanka svijeta zaklano Janje". (Otk 13,8).

Nada za čovječanstvo.  Premda su ljudi rođeni kao smrtnici, Biblija ih potiče da traže besmrtnost (vidi: Rim 2,7). Isus Krist je izvor ove besmrtnosti: "Milosni dar Božji jest život vječni u Kristu Isusu Gospodinu našemu." (Rim 6,23; usporedi: 1 Iv 5,11). On "uništi smrt i obznani život i besmrtnost." (2 Tim 1,10). "Jer kao što u Adamu svi umiru, tako će u Kristu svi oživjeti." (1 Kor 15,22). Sam Krist je rekao da će Njegov glas otvoriti grobove i uskrsnuti mrtve (Iv 5,28.29).

Da Krist nije došao, stanje ljudi postalo bi beznadno, a svi koji umru, umrli bi vječno. Zahvaljujući Njemu, nitko ne mora poginuti. Ivan je rekao: "Da, Bog je tako ljubio svijet da je dao svoga jedinorođenog Sina da ne pogine ni jedan koji u nj vjeruje, već da ima život vječni." (Iv 3,16) Tako vjera u Krista ne samo što ukida kaznu za grijeh, već onima koji vjeruju osigurava dragocjeni dar besmrtnosti.

Krist "obznani život i besmrtnost Radosnom vijesti". (Krist je donio "besmrtnost kao svjetlost preko evanđelja). (2 Tim 1,10). Apostol Pavao nas uvjerava da nas Sveto pismo može "učiniti mudrima za spasenje po vjeri u Krista Isusa". (2 Tim 3,15). Oni koji ne prihvate Evanđelje, neće primiti besmrtnost.

Primanje besmrtnosti.  Trenutak poklanjanja dara besmrtnosti opisao je apostol Pavao: "Pazite! Kazujem vam tajnu: svi nećemo umrijeti, ali ćemo se svi preobraziti, u jedan hip, u tren oka, na glas posljednje trube; zatrubit će truba i mrtvi će uskrsnuti neraspadljivi, i mi ćemo se preobraziti, jer treba da se ovo raspadljivo tijelo obuče neraspadljivošću, i da se ovo smrtno tijelo obuče besmrtnošću. A kad se ovo raspadljivo tijelo obuče neraspadljivošću i ovo smrtno tijelo besmrtnošću, tada će se ispuniti pisana riječ: Pobjeda proguta smrt." (1 Kor 15,51-54). Ovo veoma jasno objašnjenje ističe da Bog ne poklanja besmrtnost nakon smrti vjernika, već prilikom uskrsnuća, kada "posljednja truba" zatrubi. Tada će se "ovo smrtno tijelo da se obuče besmrtnošću." Apostol Ivan ističe da ćemo dar vječnog života primiti onda kad prihvatimo Isusa Krista za osobnog Spasitelja (1 Iv 5,11-13), a stvarno primanje ovoga dara dogodit će se kada Krist ponovo dođe. Tek tada ćemo biti preobraženi od smrtnog u besmrtno, od raspadljivog u neraspadljivo.

Priroda smrti

Ako je smrt prestanak života, što Biblija govori o čovjekovom stanju u smrti? Zašto kršćani trebaju razumijeti ovo biblijsko učenje?

Smrt je san.  Smrt nije potpuno uništenje; ona je samo stanje privremene besvjesnosti, dok čovjek čeka uskrsnuće. Biblija ovo međustanje stalno naziva snom.

Pozivajući se na njihovu smrt, Stari zavjet opisuje Davida, Salomona i ostale kraljeve u Izraelu i Judi kao one koji su zaspali kod otaca svojih (1 Kr 2,10; 11.43; 14,20.31; 15,8; 2 Ljet 2,11; 26,23 itd.). Patrijarh Job nazvao je smrt snom (Job 14,10-12), a to čini i David (Ps 13,3), Jeremija (Jr 51,39.57) i Daniel (Dn 12,2).

Novi zavjet upotrebljuje isti slikoviti prikaz. Opisujući stanje Jairove kćeri, koja je umrla, Isus je rekao da ona spava (Mt 9,24; Mk 5,39). On je na sličan način opisao umrlog Lazara (Iv 11,11-14). Apostol Matej je pisao da "uskrsnuše mnoga tjelesa pravednika što bijahu umrli"; - engl. "sveti koji su zaspali ustali su" - (Mt 27,52), a bilježeći Stjepanovu mučeničku smrt, apostol Luka je napisao da "usnu" (Dj 7,60). I apostoli Pavao i Petar smrt su također nazvali snom (1 Kor 15,51.52; 1 Sol 4,13 -17; 2 Pt 3,4).

Biblijsko prikazivanje smrti kao sna jasno se uklapa u njenu prirodu, kao što to i sljedeće usporedbe pokazuju: 1. Oni koji spavaju su u nesvjesnom stanju. "Mrtvi ne znaju ništa." (Prop 9,5). 2. U snu prestaje svjesno razmišljanje. "Iziđe li duh iz njega... i propadaju sve misli njegove." (Ps 146,4). 3. San je kraj svih dnevnih aktivnosti. "Nema ni djela ni umovanja, ni spoznaje ni mudrosti u Podzemlju u koje ideš." (Prop 9,10) 4. San prekida aktivnost i druženje s onima koji su budni. "Više nemaju udjela ni u čem što biva pod suncem" (r. 6.). 5. Normalni san čini neaktivnim i osjećaje. "Davno je nestalo i njihove ljubavi i mržnje i zavisti." (r. 6.) 6. U snu ljudi ne proslavljaju Boga. "Ne, Jahvu mrtvi ne hvale." (Ps 115,17). 7. San pretpostavlja i buđenje. "Dolazi, naime, čas kada će svi koji počivaju u grobovima čuti njegov glas, te izići iz njih" (Iv 5,28.29).

Čovjek se vraća u prah.  Da bi razumio što se događa prilikom smrti, čovjek mora razumjeti od čega je sastavljeno njegovo biće. Biblija predstavlja čovjeka kao organski spoj (vidi: 7. poglavlje). Povremeno ona upotrebljuje riječ duša da bi se pozvala na cjelokupnu osobu, a drugi put na osjećaje. Ali ona ne uči da se čovjek sastoji od dva odvojena dijela. Tijelo i duša postoje samo zajedno; oni čine nedjeljivu cjelinu.

Prilikom stvaranja čovjeka, spoj praha zemaljskog (elementi zemlje) i daha životnog stvorili su živo biće ili dušu. Adam nije dobio dušu kao posebno biće; on je postao dušom živom (Post 2,7; vidi: 7. poglavlje u ovoj knjizi). Prilikom smrti događa se obratno: prah zemaljski manje dah životni je mrtva osoba ili mrtva duša bez ikakve svijesti (Ps 146,4). Elementi koji su sačinjavali tijelo, vraćaju se u zemlju, odakle i potječu (Post 3,19). Duša ne postoji svjesna izvan tijela, i nijedan redak iz Svetoga pisma ne upućuje na to da prilikom smrti duša kao svjesno biće nadživljuje tijelo. Doista, "onaj koji zgriješi taj će i umrijeti." (Ez 18, 20).

Prebivalište mrtvih.  Stari zavjet naziva mjesto u koje ljudi odlaze prilikom smrti šeol (hebrejski) a Novi zavjet hades (grčki). U Svetom pismu šeol najčešće jednostavno znači grob.  Značenje hada je slično značenju riječi šeol.

Svi mrtvi idu u ovo mjesto (Ps 89,48), kako pravedni tako i zli. Patrijarh Jakov rekao je da će "sići k svome sinu u šeol tugujući." (Post 37,35). Kad "zemlja rastvori svoje ralje" da proguta zlog Koreja i njegovu družinu, oni su sišli "živi u šeol". (Br 16,30).

šeol prihvaća cijelu ličnost prilikom smrti. Kad je umro, Krist je ušao u grob (had), ali prilikom uskrsnuća Njegova duša nije ostavljena u grobu (hadu, Dj 2,27.31 ili šeolu Ps 16,10). Kad je David zahvalio Bogu za iscjeljenje, svjedočio je da je njegova duša spašena "iz Podzemlja" (šeola) - kod nas "groba" (Ps 30,3).

Grob nije mjesto svjesnog stanja.  Budući da je smrt san, mrtvi će ostati u nesvjesnom stanju u grobu sve do uskrsnuća, kada će grob (had) dati svoje mrtve (Otk 20,13).

Duh se vraća Bogu.  Premda se tijelo vraća prahu, duh se vraća Bogu. Salomon je rekao da se prilikom smrti "vrati prah u zemlju kao što je iz nje i došao, a duh se vrati Bogu, koji ga je dao". (Prop 12,7). Ovo je istinito za sve, i pravedne i zle.

Mnogi su mišljenja da ovaj tekst pruža dokaz da ljudsko biće nastavlja živjeti poslije smrti. Ali u Bibliji ni hebrejski ni grčki izraz za duh (ruah, odnosno pneuma) ne odnosi se na neko inteligentno biće kadro da svjesno postoji odvojeno od tijela. Naprotiv, ovi se izrazi odnose na "dah" - iskru života koja je bitna za čovjekov opstanak, načelo života, koje daje život životinjama i ljudskim bićima (vidi: 7. poglavlje).

Salomon je pisao: "Jer zaista, kob ljudi i zvijeri jedna je te ista. Kako ginu oni, tako ginu i one; i dišu jednakim dahom, i čovjek ničim ne nadmašuje zvijer, jer sve je ispraznost. I jedni i drugi odlaze na isto mjesto; svi su postali od praha i u prah se vraćaju. Tko zna da li dah ljudski uzlazi gore, a dah zvijeri silazi dolje k zemlji?" (Prop 3, 19-21). Tako, prema Salomonu, prilikom smrti ne postoji nikakva razlika između duha čovjekovog i duha stoke.

Salomonovo izlaganje da se duh (ruah) vraća Bogu koji ga je dao,  upućuje na to da je ono što se vraća Bogu načelo života što ga je On dao. Ne postoji nikakav nagovještaj da je duh ili dah neko svjesno biće odvojeno od tijela. Ovaj se ruah može izjednačiti s "dahom života" koji je Bog udahnuo u prvo ljudsko biće da bi oživio njegovo beživotno tijelo (usporedi: Post 2,7).

Sklad kroz cijelo Sveto pismo.  Mnogi časni kršćani koji nisu proučavali cjelokupno učenje Biblije o smrti, bili su neobaviješteni da je do uskrsnuća smrt samo san. Oni su prihvatili kao istinu da različni dijelovi (Svetog pisma) podupiru misao da se duh ili duša nakon smrti nalaze u svjesnom stanju. Pažljivo proučavanje otkriva da je učenje Biblije dosljedno - smrt je prestanak svjesnosti.

Spiritizam.  Ako su mrtvi sasvim nesvjesni, s kim razgovaraju spiritistički mediji?

Svaki pošteni čovjek mora zaključiti da su barem neke od ovih pojava prijevare; dok se druge ne mogu tako objasniti. Očito postoji neka natprirodna sila koja je povezana sa spiritizmom. što Biblija uči o ovom predmetu?

1. Temelj spiritizma.  Spiritizam potječe od prve Sotonine laži upućene Evi: "Ne, nećete umrijeti!" (Post 3,4). Njegove su riječi bile prva propovijed o besmrtnosti duše. Danas, po cijelom svijetu, sve vjeroispovijesti nesvjesno ponavljaju ovu zabludu. Za mnoge božanska presuda da "onaj koji zgriješi taj će i umrijeti" (Ez 18,20), preokrenuta je pa znači 'duša će iako zgriješi živjeti vječno'.

Ovaj pogrešni nauk o prirodnoj besmrtnosti doveo je do vjerovanja u postojanje svjesnosti za vrijeme smrti. Kao što smo vidjeli, ovi stavovi neposredno proturječe biblijskom učenju o ovom predmetu. Oni su iz neznabožačke filozofije pripojeni kršćanskoj vjeri - posebno iz Platonove filozofije - tijekom velikog otpada (vidi: 12. poglavlje u ovoj knjizi). Ova vjerovanja postala su gledište koje je prevladalo i do danas ostalo dominantno u kršćanstvu.

Vjerovanje da su mrtvi svjesni pripremilo je mnoge kršćane da prihvate spiritizam. Ako su mrtvi živi i u Božjoj prisutnosti, zašto se ne bi mogli kao službeni duhovi vratiti na Zemlju? A ako to mogu, zašto ne bismo pokušali razgovarati s njima, primati njihove savjete i upute i tako izbjeći nesreću ili primili utjehu u žalosti?

Podržavajući ovakav način razmišljanja, Sotona i njegovi anđeli (Otk 12,4.9) ustanovili su kanal za vezu preko koga sprovode svoju obmanu. S pomoću takvih sredstava kao što su spiritističke seanse, oni se pojave u osobi umrlih dragih lica, donoseći prividnu utjehu i uvjeravanje živima. Povremeno najavljuju buduće događaje, koji, kad se ispune, potvrđuju njihovu vjerodostojnost. Tada opasne laži koje objavljuju dobivaju patinu autentičnosti, premda proturječe Bibliji i Božjem Zakonu. Otklonivši prepreke protiv zla, Sotona ima slobodu da odvede ljude od Boga i osigura njihovo uništenje.

2. Opomena protiv spiritizma. Nitko ne mora biti prevaren spiritizmom. Biblija njegove tvrdnje jasno izlaže kao lažne. Kao što smo vidjeli, Biblija ističe da mrtvi ne znaju ništa, da su nesvjesni u grobu.

Biblija također strogo zabranjuje svaki pokušaj održavanja veze s mrtvima ili sa svijetom duhova. Ona govori da oni koji tvrde da opće s mrtvima, kao što to danas čine spiritistički mediji, ustvari opće s "poznatim duhovima" koji su "duhovi đavolski". Gospod je rekao da su ovakva djelovanja pogana, i da oni koji to čine moraju biti kažnjeni smrću (Lev 19,31;20,27. usporedi: Pnz 18,10.11).

Prorok Izaija dobro je prikazao bezumlje spiritizma: "Reknu li vam: 'Duhove pitajte i vrače koji šapću i mrmljaju' - Dakako, narod mora pitati svoje ­­­'bogove' i za žive u mrtvih se raspitivati. Uza Zakon! Uza svjedočanstvo! Tko ne rekne tako zoru neće dočekati." (Iz 8,19.20). Doista, samo biblijsko učenje može sačuvati kršćane od ove neodoljive prijevare.

3. Manifestacije spiritizma.  Biblija bilježi nekoliko primjera spiritističkog djelovanja - od faraonovih vračara, astrologa i gatara u Ninivi i Babilonu do vračara i medija u Izraelu - i sve osuđuje. Jedan od primjera je i seansa vračare iz Endora kad je prizivala duhove za šaula, s kojim počinje ovo poglavlje.

Sveto pismo kaže: "šaul upita za savjet Jahvu, ali mu Jahve ne dade odgovora, ni u snima, ni po Urimu, ni preko proroka." (1 Sam 28,6). Bog tada nije imao nikakve veze s onim što se zbilo u Endoru. šaula je prevario demon koji se predstavio kao umrli Samuel; on uopće nije vidio stvarnog Samuela. Vračara je vidjela samo obrise jednog starog čovjeka, dok šaul samo "spozna" ili je zaključio da je to Samuel (r. 14.).

Ako vjerujemo da je ta pojava stvarno bio Samuel, moramo biti spremni vjerovati da vračare, čarobnjaci, prizivači duhova, gatari, spiritisti ili mediji mogu pozvati mrtve pravednike sa svakog mjesta na koje budu stavljeni kad umru. Moramo, također, prihvatiti činjenicu da je pobožni Samuel postojao u svjesnom stanju u zemlji, samo zato što je starac izašao "iz zemlje" (r. 13.).

Ova je seansa donijela šaulu beznađe, a ne nadu. Sljedećeg dana on je izvršio samoubojstvo (1 Sam 31,4). Lažni Samuel prorekao je da će tog dana šaul i njegovi sinovi biti kod njega (1 Sam 28,19). Da je bio u pravu, trebali bismo zaključiti da će poslije smrti neposlušni šaul i pravedni Samuel zajedno prebivati. Namjesto toga, moramo zaključiti da je zli anđeo pokrenuo lažne događaje koji su se zbili za vrijeme ove seanse.

4. Posljednja prijevara. Manifestacije spiritizma bile su u prošlosti ograničene na carstvo nanaravnih sila, ali nedavno je spiritizam dobio "kršćanski izgled", da bi mogao varati i kršćanski svijet. Tvrdnjom da prihvaća Krista i Bibliju, spiritizam je postao vrlo opasnim neprijateljem vjernicima. Njegovo je djelovanje vješto i lukavo. Pod utjecajem spiritizma "Biblija se tumači na način koji zadovoljava nepreporođeno srce, dok su njene svečane i od životne važnosti istine prikazane tako da nemaju nikakvog djelovanja. Ljubav se ističe kao glavna osobina Boga, ali je srozana na slabi sentimentalizam, koji ne razlučuje jasno između dobra i zla. Božja pravda, Njegovo žigosanje grijeha, zahtjevi Njegovog svetog Zakona, drže se daleko od pogleda. Ljudi se podučavaju da smatraju Deset zapovijedi mrtvim slovom. Dopadljive, očaravajuće priče zarobljuju osjetila i vode ljude k odbacivanju Biblije kao temelja svoje vjere.

Ovakvim sredstvima dobro i loše postaju relativni i svaki čovjek, prilika ili kultura postaju normom za ono što je "istina". U stvarnosti svaka osoba postaje Bog, ispunjujući Sotonino lažno obećanje "i vi ćete biti kao bogovi". (Post 3,5).

Pred nama je "čas kušnje koji će doći na sav svijet da podvrgne kušnji stanovnike zemlje". (Otk 3, 10). Sotona se sprema da upotrijebi velike znake i čuda u svom završnom naporu da prevari svijet. Govoreći o ovoj vještoj prijevari, apostol Ivan je rekao: "Uto opazih... tri nečista duha kao žabe. To su, uistinu, proročki duhovi koji proizvode znakove i koji odlaze kraljevima cijeloga svijeta da ih skupe za rat velikoga Dana Boga, Svemogućega."  (Otk 16,13.14; usporedi: 13,13.14)

Samo će se oni koji su Božjom silom ostali vjerni, budući da su učvrstili svoj um istinama Svetoga pisma, prihvativši ga kao jedini autoritet, moći spasiti. Svi ostali neće imati zaštitu i bit će uništeni ovom prijevarom.

Prva i druga smrt.  Druga smrt je konačna kazna za nepokajane grešnike - za sve čija imena nisu zapisana u Knjizi života - i ona će se dogoditi na kraju 1000 godina (vidi: 26. poglavlje). Iz ove smrti nema uskrsnuća. S uništenjem Sotone i nepravednih, grijeh će biti iskorijenjen, a sama smrt uništena (1 Kor 15, 26; Otk 20,14; 21,8). Krist je dao obećanje da "pobjedniku sigurno neće nauditi druga smrt". (Otk 2,11).

Opredjeljujući se za ono što je Sveto pismo odredilo za drugu smrt, možemo prihvatiti kao istinu da je prva smrt ono što će svaki čovjek - osim onih koji će se preobraziti - iskusiti kao rezultat Adamovog prijestupa. To je "normalno djelovanje degenerativnih posljedica grijeha na ljudski rod".

Uskrsnuće

Uskrsnuće je "ustanovljenje života, zajedno s puninom bića i osobnosti nakon smrti".  Budući da čovječanstvo podliježe smrti, mora postojati uskrsnuće, ako treba iskusiti život poslije groba. U cijelom Starom i Novom zavjetu Božji su se vjesnici nadali uskrsnuću (Job 14,13-15; 19,25-29; Ps 49,15; 73,24; Iz 26,19; 1 Kor 15).

Nada uskrsnuća, za koju imamo čvrste dokaze, ohrabruje nas da možemo uživati u boljoj budućnosti poslije ovog sadašnjeg svijeta u kome je smrt sudbina svih.

Kristovo uskrsnuće.  Uskrsnuće mrtvih pravednika za besmrtnost u bliskoj je vezi s Kristovim uskrsnućem, zato što će uskrsli Krist konačno probuditi mrtve (Iv 5,28.29).

1. Njegova važnost.  što bi se dogodilo da Krist nije uskrsnuo? Apostol Pavao ukratko izlaže posljedice: a. Ne bi bilo nikakve koristi od propovijedanja Evanđelja: "Ako li Krist nije uskrsnuo, onda je neosnovano naše propovijedanje." (1 Kor 15,14). b. Ne bi bilo oprosta grijeha: "A ako Krist nije uskrsnuo, ... vi ste još u svojim grijesima." (r. 17.); c. Ne bi bilo nikakve svrhe vjerovati u Isusa: "A ako Krist nije uskrsnuo, bez ikakve je vrijednosti vaša vjera." (r. 17.) d. Ne bi bilo ni općeg uskrsnuća iz mrtvih: "Ali, ako se propovijeda da je Krist uskrsnuo od mrtvih, s kojim pravom neki među vama tvrde da nema uskrsnuća mrvih?" (r. 12.) e. Tada ne bi bilo nikakve nade poslije groba: "A ako Krist nije uskrsnuo ... i oni koji u Kristu umriješe, izginuše." (rr. 17,18)

2. Uskrsnuće u tijelu.  Krist koji je izašao iz groba, bio je isti Isus koji je na Zemlji živio u tijelu. Sada je imao proslavljeno tijelo, koje je još uvijek bilo stvarno tijelo. Ono je toliko bilo stvarno da drugi nisu čak ni primijetili nikakvu razliku (Lk 24,13-27; Iv 20,14-18).

Sam Isus poricao je da je neki oblik duha. Govoreći svojim učenicima, rekao je: "Pogledajte moje ruke i moje noge ... Opipajte me i ustanovite! Duh nema mesa ni kostiju kao što vidite da ih ja imam." (Lk 24,39). Da bi dokazao fizičku stvarnost svog uskrsnuća, On je i jeo u njihovoj prisutnosti (r. 43).

3. Njegov utjecaj. Uskrsnuće je imalo oduševljavajući utjecaj na Kristove učenike. Ono je preobrazilo grupu slabih i zastrašenih ljudi u hrabre apostole spremne da učine sve za svoga Gospoda (Fil 3,10.11; Dj 4, 33). Zadaća koju su oni zbog toga prihvatili, uzdrmala je Rimsko Carstvo i potpuno preokrenula svijet (Dj 17,6).

"Pouzdanost Kristovog uskrsnuća donijela je cilj i silu propovijedanju Evanđelja (usporedi: Fil 3,10.11). Petar govori o uskrsnuću 'Isusa Krista od mrtvih' koje je izazvalo 'živu nadu' u životu vjernika (1 Pt 1,3). Apostoli su sebe smatrali rukopoloženima da budu svjedoci 'njegova usrsnuća' (Dj 1, 21), a svoje učenje o uskrsnuću Kristovom zasnivali su na mesijanskim proročanstvima Staroga zavjeta (Dj 2,31). Njihova osobna spoznaja o uskrsnuću 'Gospodina Isusa' je pridonijela da 'vrlo odvažno' iznesu svoje svjedočanstvo (Dj 4,33). Apostoli su izazvali protivljenje hebrejskih vođa kad su pošli da propovijedaju 'Isusovo uskrsnuće od mrtvih' (r. 2.)... Kada je izveden pred Veliko vijeće, apostol Pavao je izjavio da je 'zbog nade u uskrsnuće mrtvih' doveden 'na sud' pred njima (Dj 23,6; usporedi: 24,21). Isti apostol pisao je Rimljanima da se Isus Krist 'pokazao kao sin Božji ... uskrsnućem od mrtvih'. (Rim 1,4). Krštenjem, objašnjava on, kršćanin svjedoči u prilog svojoj vjeri u uskrsnuće Kristovo" (Rim 6,4.5).

Dva uskrsnuća. Krist je učio da postoje dva opća uskrsnuća: "koji su činili dobro, na uskrsnuće - na život" i "koji su činili zlo, na uskrsnuće - na propast" (Iv 5,28.29; Dj 24,15). Ova dva uskrsnuća odvaja razdoblje od 1000 godina (Otk 20,4.5).

1. Uskrsnuće za život. Onaj koji će ustati prilikom prvog uskrsnuća nazvani je "blažen i svet" (Otk 20,6). Oni neće iskusiti drugu smrt u ognjenom jezeru na kraju 1000 godina (r. 14). Ovo uskrsnuće u život i besmrtnost (Iv 5,29; 1 Kor 15,52.53) dogodit će se prilikom Drugog Kristovog dolaska (1 Kor 15,22.23; 1 Sol 4,15-18). Oni koji će ovo iskusiti nikada više neće umrijeti (Lk 20,36). Oni su zauvijek sjedinjeni s Kristom.

Kakvo će biti uskrslo tijelo? Kao i Krist, uskrsli sveti će imati stvarno tijelo. I kao što je Krist uskrsnuo kao proslavljeno biće, tako će i pravednici. Apostol Pavao je rekao da će Krist "preobraziti naše bijedno tijelo i učiniti ga jednakim svome slavnom tijelu". (Fil 3,21). On neproslavljeno i proslavljeno tijelo naziva "tijelo zemaljsko" odnosno "tijelo duhovno"; prvo je smrtno i propadljivo, a drugo je besmrtno i neraspadljivo. Promjena od smrtnosti do besmrtnosti dogodit će se trenutačno prilikom uskrsnuća (vidi: 1 Kor 15,42-54).

2. Uskrsnuće za sud. Nepravedni će uskrsnuti prilikom drugog općeg uskrsnuća koje će se dogoditi na kraju 1000 godina (vidi: 26. poglavlje u ovoj knjizi). Ovo uskrsnuće je nastavak završnog suda i osude (Iv 5,29). Oni čija se imena ne nalaze u Knjizi života uskrsnut će ovom prilikom i biti bačeni "u ognjeno jezero". (Otk 20, 14.15).

Oni su mogli izbjeći ovaj tragičan kraj. Nepogrešivim jezikom Sveto pismo iznosi Božji način kako se to može postići: "Obratite se, dakle, i povratite se od svih svojih nedjela, i grijeh vam vaš neće biti na propast. Odbacite od sebe sva nedjela koja ste činili i načinite sebi novo srce i nov duh! Zašto da umirete? ... Ja ne želim smrt nikoga koji umre - riječ je Jahve Gospoda. Obratite se, dakle, i živite!" (Ez 18, 30-32).

Krist obećava da "pobjedniku sigurno neće nauditi druga smrt". (Otk 2,11). Oni koji prihvaćaju Isusa i spasenje koje donosi, iskustveno će doživjeti neopisivu radost prilikom Njegovog veličanstvenog povratka. U sreći koja nikada neće prestati, provodit će vječnost u druženju sa svojim Gospodom i Spasiteljem.

 

< 24 Poglavlje Sadržaj 26. Poglavlje >