< 14. Poglavlje Sadržaj 16. Poglavlje >

 

Adventisti sedmog dana vjeruju...

Večera Gospodnja je sudjelovanje u znamenju Isusova tijela i krvi kao izričaja vjere u Njega, našega Gospoda i Spasitelja. U ovom je iskustvu zajedništva Krist prisutan da se sastane sa svojim narodom i da ga jača. Dok uzimamo udjela u Večeri Gospodnjoj, mi objavljujemo Gospodnju smrt sve dok On ponovo ne dodje. Priprema za Večeru Gospodnju uključuje samoispitivanje, pokajanje i priznanje. Učitelj je ustanovio obred pranja nogu da označi ponovno očišćenje, da izrazi htijenje za službu jedan drugome u Kristovoj poniznosti i da sjedini naša srca u ljubavi. Služba Večere Gospodnje otvorena je za sve kršćane koji vjeruju. (Osnovna vjerovanja, 15)

POGLAVLJE 15

VEČERA GOSPODNJA

Obred pranja nogu
Svetkovanje Gospodnje večere

Prašnjavih nogu stigli su za Pashu u Gornju sobu. Netko je donio krčag s vodom, posudu za pranje i ubrus za uobičajeno pranje nogu, ali nitko nije želio izvršiti ovaj posao sluge.

Svjestan svoje skorašnje smrti, Isus je bolno rekao: "Vruće sam želio da blagujem s vama ovu pashalnu večeru prije svoje muke, jer je kažem vam sigurno više neću blagovati dok se ne ispuni u kraljvstvu Božjemu." (Lk 22,15.16).

Ljubomora koju su učenici osjećali jedan prema drugome ispunjavala je Isusovo srce tugom. Shvatio je da se oni još prepiru oko toga koga treba smatrati najvećim u Njegovom kraljevstvu (Lk 22,24; Mt 18,1; 2,21). Njihova borba za položaj, njihova oholost i samodopadnost spriječili su učenike da se ponize, zamijene slugu i operu noge drugima. Hoće li ikada naučiti da se u Božjem kraljevstvu prava veličina pokazuje u poniznosti i službi ljubavi?

Za vrijeme večere (Iv 13,2.4) Isus je tiho ustao, uzeo ubrus koji je trebao uzeti sluga, usuo vodu u posudu, kleknuo i počeo prati noge učenicima. Učitelj kao sluga! Shvaćajući neizgovoreni prijekor, učenike je obuzeo stid. Kad je završio svoj posao i vratio se na svoje mjesto, On je rekao: "Dakle, ako ja, Gospodin i Učitelj, oprah vama noge, i vi ih morate prati jedan drugomu. Dao sam vam primjer, da i vi činite kako ja učinih vama. Zaista, zaista kažem vam, nije sluga veći od svoga gospodara, niti je poslanik veći od onoga koji ga šalje. Kad to znate, blago vama ako to i činite!" (Iv 13,14-17).

Isus je tada, namjesto Pashe, ustanovio obred koji treba biti uspomena na Njegovu veliku žrtvu: Gospodnju večeru. Uzevši beskvasni kruh "te zahvali, razlomi ga i reče: Ovo je tijelo moje koje je za vas. Ovo činite za moju uspomenu! Isto tako uze i kalež, poslije večere, te reče: Ovaj je kalež Novi savez u mojoj krvi. Ovo činite, svaki put kad ga pijete, na moju uspomenu! Uistinu, svaki put kad jedete ovaj kruh i pijete ovaj kalež navješćujete smrt Gospodnju dok on ne dođe." (vidi: Mt 26,26-28; 1 Kor 11,24-26; 10,16)

Obred pranja nogu i Večere Gospodnje obredi su samoispitivanja. Krist je ustanovio oba ova obreda, kako bi nam pomogao da uđemo u zajednicu s Njim.

Obred pranja nogu

Običaj je zahtijevao da prigodom svetkovanja Pashe židovske obitelji uklone svaki kvasac, grijeh, iz svojih domova prije prvog dana tjedna beskvasnih kruhova (Izl 12,15.19.20). Tako i vjernici moraju priznati i pokajati se za svaki grijeh - uključujući oholost, suparništvo, zavist, osjećaj mržnje i sebičnost - prije no što bi mogli u pravom duhu imati zajednicu s Kristom na najdubljoj osnovi.

Za ovu svrhu Krist je ustanovio obred pranja nogu. Ne samo što je On dao primjer već je ustvrdio da i oni moraju činiti isto, a obećao je i blagoslov: "Kad to znate, blago vama ako to i činite." (Iv 13,17) Ovaj obred koji prethodi Gospodnjoj večeri ispunjuje nalog da svi moraju  ispitivati sebe da u ovom obredu ne bi "nedostojno" učestvovali (1 Kor 11,27-29).

Značaj ovog obreda. Ovaj obred otkriva neke pojedinosti o Kristovoj zadaći kao i o iskustvu sudionika.

1. Uspomena na Kristovu poniznost. Obred pranja nogu podsjeća na Kristovu poniznost u Njegovom utjelovljenju i životu službe. Premda je bio na položaju s Ocem usred nebeske slave, "nego se nje lišio uzevši narav sluge i postavši sličan ljudima": (Fil 2,7)

Za Božjeg je Sina bilo ponižavajuće da daje tako nesebično, s toliko ljubavi, da bi ga na kraju većina onih koje je došao spasiti odbacila. Tijekom cijelog Kristovog zemaljskog života, Sotona ga je pokušavao u svakoj prilici do krajnosti osramotiti. Veliko je i teško poniženje doživio On - Nevini - kad je bio razapet kao razbojnik!

Krist je živio životom nesebične službe. On nije došao "da mu služe, nego da on služi". (Mt 20,28). Činom pranja nogu pokazao je da će izvršiti svaku službu, bez obzira kako prezrena bila, da bi spasio ljude. Na taj način On je utisnuo svoj život službe i poniznosti u um svojih sljedbenika.

Načinivši od ovog svečanog obreda pripreme jedan utvrđeni obred, Krist je namjeravao vjernike dovesti u stanje ljubavi i nježnosti koje će ih pokrenuti da služe drugima. Ovaj će obred pokrenuti one koji razmišljaju o njegovu značaju da prema drugima postupaju s poniznošću i osjećajem. Slijedeći Krista u pranju nogu mi pokazujemo Njegov Duh: "ljubavlju služite jedan drugomu." (Gal 5,13)

Premda s poniznošću uzimamo udjela u ovoj službi, to je ipak daleko od ponižavanja. Tko se ne bi osjećao privilegiranim da se sagne pred Kristom i opere baš one noge koje su bile klinovima prikovane za križ? Isus je rekao: "Meni ste učinili koliko ste učinili jednomu od ove moje najmanje braće." (Mt 25,40).

2. Znamenje uzvišenijeg očišćenja. Pranje nogu značilo je više od pranja njihovih nogu. Ono je predočavalo uzvišenije očišćenje - očišćenje srca. Kad je Petar tražio od Isusa da ga opere cijeloga, Isus je rekao: "Tko je okupan, treba mu oprati samo noge. On je potpuno čist." (Iv 13,10)

Onaj koji je opran, čist je. Medjutim, bosa noga u sandali brzo postane prašnjavom i zahtijeva ponovno pranje. Tako je i s učenicima. Njihovi su grijesi oprani krštenjem, ali su u kušnji počeli razvijati oholost, ljubomoru i zlo u srcu. Nisu bili spremni na prisnu zajednicu sa svojim Gospodom, niti da prihvate novi savez što ga je kanio učiniti s njima. Pranjem nogu Krist ih je želio pripremiti za sudjelovanje u Gospodnjoj večeri. Osim Judinog, izdajničkog, njihova su srca bila Kristovom milošću očišćena od sebičnosti i gordosti, i oni su u ljubavi postali sjedinjeni jedan s drugim. Kristovim su se nesebičnim činom oni ponizili i dopustili da ih poduči.

Kao i apostoli, i mi smo bili - kad smo prihvatili Krista i krstili se - očišćeni Njegovom krvlju. Međutim, živeći kršćanskim životom, mi griješimo. Naše noge postaju prašnjave. Stoga moramo opet doći Kristu i dopustiti Njegovoj milosti, koja očišćuje, da opere prljavštinu. Međutim, ne trebamo se ponovo krstiti, jer "tko je okupan treba mu oprati samo noge". (Iv 13,10). Pranje nogu kao obred podsjeća nas na našu potrebu za redovnim očišćenjem i na to da smo u cijelosti ovisni o Kristovoj krvi. Samo nas pranje nogu ne može očistiti od grijeha. Samo nas Krist može očistiti.

Zajedništvo praštanja. Stav praštanja medju sudionicima obreda pokazuje da je očišćenje što ga simbolizira ova služba počelo djelovati. Samo kad opraštamo možemo doživjeti oprost od Boga. "Da, ako vi oprostite ljudima njihove pogreške, oprostit će i vama vaš Otac nebeski. Ako li vi ne oprostite ljudima njihovih pogrešaka, ni vaš Otac neće vama oprostiti vaših." (Mt 6,14.15)

Isus je rekao: "Dakle, ako ja, Gospodin i Učitelj, oprah vama noge, i vi ih morate prati jedan drugomu." (Iv 13,14). Mi trebamo biti voljni da operemo drugome noge i spremni da nam drugi opere noge. U posljednjem slučaju priznajemo svoju potrebu za duhovnom pomoći.

Kad obred prođe, Večera nas je uvjerila da smo čisti jer su naši grijesi oprani. Tko ih je oprao? Onaj koji vjeruje kao i mi dao nam je  simbole Kristove službe, pa tako ovaj obred postaje zajedništvom praštanja. 

4. Zajednica s Kristom i vjernicima. Ovaj obred pranja nogu pokazuje Kristovu ljubav prema Njegovim sljedbenicima "do vrhunca". (Iv 13,1) Kad je Petar odbio pranje nogu, Krist je odgovorio: "Ako te ne operem nećeš imati djela sa mnom." (redak 8.). Nema očišćenja, nema zajednice. Oni koji žele stalnu zajednicu s Kristom, sudjelovat će u ovom obredu.

Te iste večeri Isus je rekao: "Novu vam zapovjed dajem: ljubite jedan drugoga, kao što sam ja ljubio vas, ljubite i vi jedan drugoga." (redak 34.). Poruka ovog obreda je jasna: "Ljubavlju služite jedan drugomu." (Gal 5,13). Imati ovu vrst ljubavi znači svom bližnjem ustupiti najviše mjesto time što ćemo druge štovati više nego sebe (Fil 2,3). Ovaj nam obred nalaže da volimo one koji se u mišljenju razlikuju od nas. I ne dopušta nam da razvijamo ni osjećaj uzvišenosti ni pristranosti. Naš će način života odsjajivati našu ljubav prema suvremenicima. Klečeći pred njima, perući njihove noge, mi se radujemo što ćemo s njima vječno živjeti. Svi koji u ovom obredu slijede Kristov primjer, doživjet će na neki način što znači voljeti kao što je Krist volio. A takva ljubav može postati moćno svjedočanstvo.

Jedan budistički redovnik zatražio je od nekog misionara da prikaže neki prizor koji će predstaviti kršćanstvo. Umjetnici su trebali muralima i reljefima oslikavati glavne svjetske religije ukrašavajući dvoranu u krugu samostana. Nakon stanovitog razmišljanja misionar je počeo iznositi događaj iz Evanđelja po Ivanu 13. poglavlja. Redovnik "ništa nije rekao dok sam čitao", pričao je kasnije misionar, "ali sam osjetio čudnovati, uzvišeni mir i silu dok je taj odsjek opisivao Isusov čin pranja nogu učenicima. U toj kulturi, raspravljati u javnosti o bilo čemu što je u vezi s nogama smatra se lošim ponašanjem.

Kad sam završio čitanje, nastao je trenutak tišine. On me je pogledao s nevjericom i rekao: "Mislite li reći da je Osnivač vaše vjere oprao noge svojim učenicima?"

"Da", odgovorio sam. Obično mirno lice redovnika, obrijanih obrva i glave, izboralo se od šoka i zapanjenosti. Ostao je bez riječi, a isto tako i ja. Nekoliko sam puta s mukom progutao pljuvačku i obojica smo bili pod jakim dojmom prizora iz ovog događaja. Kad sam ga pogledao, izgled nevjerice na njegovu licu pretvorio se u duboko strahopoštovanje. Isus, Osnivač kršćanstva, dodirnuo je i oprao prljave noge ribara! Nakon nekoliko trenutaka on je poprimio svoj prijašnji smireni izgled, ustao i rekao:" Shvatio sam sada suštinu kršćanstva."

Svetkovanje Gospodnje večere

Medju protestantima najuobičajeniji naziv za obred pričešća je "Gospodnja večera" (1 Kor 11,20). Drugi nazivi su "stol Gospodnji" (1 Kor 10,21), "lomljenje kruha (usporedi: Dj 20,7; 2,42),  i euharistija - što upućuje na aspekt zahvalnosti i blagoslova u ovom obredu (Mt 26,26,27; 1 Kor 10,16; 11,24).

Gospodnja večera treba biti radosna svetkovina, a ne vrijeme žalosti. Obred pranja nogu koji joj prethodi prilika je za samoispitivanje, priznanje grijeha, razrješenje nesporazuma i praštanje. Budući da su dobili obećanje o očišćenju Spasiteljevom krvlju, vjernici su spremni za stupanje u posebnu zajednicu sa svojim Gospodom. Oni se obraćaju Njegovom stolu s radošću, stojeći u spasiteljskoj svjetlosti, a ne u sjenci križa, spremni da slave Kristovu otkupiteljsku pobjedu.

Značenje Gospodnje večere.  Gospodnja večera zamijenila je blagdan Pashe iz starozavjetnog doba. Pasha je dobila svoje ispunjenje kad je Krist, Pashalno Janje, dao svoj život. Prije svoje smrti sam Krist je ustanovio ovu zamjenu, veliki blagdan duhovnog Izraela u novom savezu. Tako, korijeni velikog dijela simbola Gospodnje večere pružaju se natrag prema pashalnim obredima.

1. Uspomena na oslobodjenje od grijeha.  Kao što je blagdan Pashe podsjećao na oslobođenje Izraela iz egipatskog ropstva, tako je i Gospodnja večera uspomena na oslobođenje iz duhovnog Egipta, iz ropstva grijeha.

Krv pashalnog janjeta stavljena na dovratak štitila je ukućane od smrti, a hranjiva vrijednost njegovog mesa dala im je snagu da izađu iz Egipta (Izl 12,3-8). Tako je i Kristova žrtva donijela oslobođenje od smrti. Vjernici se spašavaju uzimanjem Njegovog tijela i krvi (Iv 6,54). Gospodnja večera objavljuje da nam je Kristova smrt na križu osigurala spasenje, dala oprost i zajamčila vječni život.

Isus je rekao: "Ovo činite na moju uspomenu." (1 Kor 11,24). Ovaj obred ističe značaj zamjene u Kristovoj službi pomirenja. "Ovo je tijelo moje", rekao je Isus, "koje je za vas." (1 Kor 11,24; usporedi: Iz 53,4-12). Nevini je na križu bio zamjena za krivca, Pravedni za nepravednog. Ovaj uzvišeni čin udovoljio je zahtjevima Zakona za smrt grešnika, davši oprost, mir i svečano obećanje vječnog života grešnicima koji se kaju. Križ je otklonio našu osudu i dao nam haljine Kristove pravde i moć da savladamo zlo.

a. Kruh i plod vinove loze.  Isus je koristio mnoge metafore da bi dao pouku o raznim istinama o sebi. On je rekao: "Ja sam vrata" (Iv 10,7), "Ja sam put" (Iv 14,6), "Ja sam pravi trs" (Iv 15,1) i "ja sam kruh života". (Iv 6,35). Nijedan od ovih izraza ne možemo doslovno shvatiti, jer On nije prisutan u svakim vratima, putu ili trsu. Namjesto toga, oni slikovito prikazuju dublje istine.

U trenutku kad je čudom nahranio 5.000 ljudi, Isus je otkrio dublje značenje svoga tijela i krvi. Kao pravi Kruh, On je rekao: "Nije vam Mojsije dao kruh s neba; naprotiv, Otac moj vam daje pravi kruh s neba. Jer kruh je Božji onaj koji silazi s neba i daje život svijetu. Gospodine - rekoše mu nato - daj nam uvijek taj kruh! Odgovori im Isus: Ja sam kruh života. Tko dolazi k meni, sigurno neće ogladnjeti. Tko vjeruje u me, sigurno neće nikada ožednjeti." (Iv 6,32-35). On je ponudio svoje tijelo i krv da utoli glad i ugasi žeđ naših najdubljih potreba i želja (Iv 6,50-54).

Pashalni je kruh što ga je Isus jeo bio beskvasni kruh, a plod vinove loze neprevreo. Kvasac koji izaziva uskišnjavanje i čini da kruh naraste, smatrao se znamenjem grijeha (1 Kor 5,7.8), pa je stoga bio neprikladan za predodžbu Janjeta "nevina i bez mane". (1 Pt 1,19) Jedino je beskvasni ili neuskisao kruh mogao simbolizirati bezgrešno Kristovo tijelo. Isto tako i nepokvareni plod vinove loze - neprevrelo vino - prikladno predočuje neumrljano savršenstvo očišćenja Spasiteljevom krvlju.

b. Jedenje i pijenje. "Ako ne jedete tijela Sina Čovečjega i ne pijete krvi njegove, nećete imati života u sebi. Tko jede tijelo moje i pije krv moju ima život vječni. I ja ću ga uskrsiti u posljednji dan." (Iv 6,53.54).

Jedenje Kristovog tijela i pijenje Njegove krvi simboličnim jezikom znači prihvaćanje Božje Riječi, s pomoću kojeg vjernici održavaju zajednicu s Nebom i osposobljuju se da vode duhovni život. On kaže: "Riječi koje sam vam ja rekao jesu duh i život." (Iv 6,63). "Ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi koja izlazi iz usta Božjih." (Mt 4,4)

Vjernici se hrane Kristom, Kruhom života, time što prihvaćaju Riječ života - Bibliju. S tom Riječju dolazi Kristova životodavna sila. Za vrijeme obreda pričešća mi, također, prihvaćamo Krista, uzimajući Njegovu Riječ preko Svetoga Duha. Stoga propovijedanje Riječi prati svaku Gospodnju večeru.

Budući da vjerom usvajamo blagoslove Kristove službe pomirenja, Gospodnja je večera mnogo više od obreda uspomene. Sudjelovanje u obredu Večere znači obnovu našeg života Kristovom silom koja pomaže, dajući nam život i radost. Ukratko, njen simbolizam pokazuje da "smo toliko ovisni o Kristu u svom duhovnom životu koliko smo u tjelesnom životu ovisni o hrani i piću.

Za vrijeme obreda Večere mi "posvećujemo kalež" (1 Kor 10,16). To znači da izražavamo zahvalnost za Isusovu krv kao što je Krist "zahvalio za kalež" (Mt 26,27).

2. Zajednička večera s Kristom.  U svijetu punom razmirica i podijeljenosti, naše zajedničko sudjelovanje u ovoj proslavi pridonosi jedinstvu i stabilnosti Crkve, pokazujući pravu zajednicu s Kristom i onu među ljudima. Ističući ovu zajednicu apostol Pavao je rekao: Zar nije posvećeni kalež koji posvećujemo zajedništvo s krvlju Kristovom? Zar nije kruh koji lomimo zajedništvo s tijelom Kristovim? Budući da je samo jedan kruh, mi svi smo jedno tijelo, jer smo svi mi dionici jednoga kruha." (1 Kor 10,16.17).

"U činjenici da se kruh za Gospodnju večeru lomi u mnogo komada koje vjernici jedu postoji aluzija da kao što svi komadi potječu iz istoga kruha tako su i vjernici koji sudjeluju u obredu Večere Gospodnje sjedinjeni s Njim čije je slomljeno tijelo tako prikazano lomljenim kruhom. Sudjelujući zajedno u ovom obredu, kršćani javno pokazuju da su sjedinjeni i da pripadaju jednoj velikoj obitelji čija je Glava Krist.

"Svi vjernici Crkve trebaju sudjelovati u ovom svetom obredu Gospodnje večere, zato što se tu, preko Svetoga Duha, Krist sastaje sa svojim narodom i daje mu snagu svojom prisutnošću. Srce i ruke koje su čak nedostojne mogu i dijeliti ovaj obred, ali je ipak Krist tu da služi svojoj djeci. Svi koji dolaze vjerom usredotočenom na Njega dobit će veliki blagoslov. Svi koji zanemaruju ovo vrijeme božanske prednosti pretrpjet će gubitak. Za njih bi bile prikladne riječi: 'Niste svi čisti'.

Mi doživljujemo najsnažniji i najdublji osjećaj zajednice kod Gospodnjeg stola. Tu se sastajemo na zajedničkom tlu, sa srušenim preprekama koje nas razdvajaju. Ovdje shvaćamo da u društvu, postoji mnogo toga što nas razdvaja, ali je u Kristu sve što je potrebno da nas ujedini. Dok je dijelio čašu Gospodnje večere, Isus je predao novi savez svojim učenicima. On je rekao: "Pijte iz njega svi, jer ovo je moja krv, krv saveza, koja se prolijeva za sve za oproštenje grijeha." (Mt 26,27.28 usporedi: Lk 22,20). Kao što je savez zavjet potvrđen krvlju žrtvovanih životinja žrtava (Izl 24,8), tako je novi savez potvrđen Kristovom krvlju. Prilikom ovog obreda vjernici obnavljaju svoje obećanje vjernosti svome Gospodu priznajući iznova da su dio onog zadivljujućeg sporazuma kojim se Bog, u Isusu, povezao s ljudskim rodom. Budući da su dio ovog zavjeta, oni trebaju nešto i proslavljati. Tako je Gospodnja večera i uspomena i zahvalnost za stavljanje pečata na vječni savez milosti. Blagoslov koji se prima u omjeru je s vjerom sudionika.

3. Očekivanje drugog dolaska. "Uistinu, svaki put kad jedete ovaj kruh i pijete ovaj kalež navješćujete smrt Gospodnju dok on ne dođe." (1 Kor 11,26) Obred Gospodnje večere premošćuje vremenski razmak između Golgote i drugog dolaska. Ona spaja križ i kraljevstvo. Sjedinjuje "već" i "još ne", što je okosnica novozavjetnog pogleda na svijet. Ona sjedinjuje Spasiteljevu žrtvu i Njegov drugi dolazak - spasenje osigurano i spasenje korišteno. Ona objavljuje da je Krist prisutan Duhom sve dok ne dođe vidljivo.

Kristovo svečano obećanje je proročko: "Od sada, kažem vam, sigurno neću više piti od ovog trsova roda do onog dana kad ću ga piti s vama novog u kraljevstvu Oca svojega." (Mt 26,29). Ono upravlja našu vjeru na buduće svetkovanje Gospodnje večere s našim Spasiteljem u Kraljevstvu. Ova prilika predstavlja veliku svečanost "Janjetovu svadbenu gozbu" (Otk 9,9)

U pripremi za ovaj događaj Krist nam daje uputu: "Neka vam bokovi budu opasani a svjetiljke zapaljene! I budite slični onima što čekaju svoga gospodara kad se vraća sa svadbe, da mu odmah otvore čim dođe i pokuca. Blago slugama koje gospodar kada dođe, nađe gdje bdiju! Zaista kažem vam, sam će se pripasati, a njih posaditi za stol te ih dvoriti." (Lk 12,35-37)

Sa svojim sljedbenicima okupljenim oko gozbenog stola, Krist će svetkovati Večeru kao što je činio u Jeruzalemu. On je tako dugo čekao ovu priliku i sada je sve spremno. On se diže sa svog prijestolja i pristupa služenju. Svi su zadivljeni. Oni se osjećaju sasvim nedostojnima te počasti da ih Krist poslužuje. Oni negoduju govoreći: "Pusti da mi služimo!" Ali Krist tiho ustrajava u tome i traži od njih da sjednu.

"Nikada Krist nije bio istinski veći na Zemlji nego u onoj značajnoj prigodi o Gospodnjoj večeri, kada je zauzeo mjesto sluge i ponizio sebe. Nikada Krist nije veći na Nebu nego kada služi svoje svete.  To je vrhunac očekivanja na koje nas upućuje Gospodnja večera, na radost buduće slave kroz osobno prijateljstvo s Kristom u Njegovom vječnom kraljevstvu.

Osobine za sudjelovanje. U kršćanskoj vjeri obavljaju se dva velika obreda - krštenje i Gospodnja večera. Prvim se ulazi u Crkvu, a drugi služi onima koji su vjernici.  Isus je dijelio Svetu večeru samo svojim osvjedočenim sljedbenicima. Obred Gospodnje večere je stoga za kršćane koji vjeruju. Djeca obično ne sudjeluju u ovim obredima, osim ako su krštena.

Biblija uči vjernike da svetkuju ovaj obred s dužnim štovanjem prema Gospodu, jer "tko god nedostojno jede ovaj kruh ili nedostojno pije ovaj kalež Gospodnji, bit će odgovoran za tijelo i krv Gospodnju". (1 Kor 11,27). Ovaj "nedostojan" način sastoji se "ili od nedoličnog ponašanja (vidi redak 21) ili od nedostatka životne aktivne vjere u Kristovu žrtvu pomirnicu".  Takvo ponašanje pokazuje nepoštovanje Gospoda i može se smatrati odbacivanjem Spasitelja te na taj način oni koji tako postupaju snose dio krivice s onima koji su Ga razapeli.

Neodgovarajuće sudjelovanje donosi Božje negodovanje. Oni koji jedu i piju na nedostojan način, jedu i piju sebi "osudu", "ako u tome ne razabire Tijelo". (1 Kor 11,29). Oni namjerno ne žele razlučivati između obične hrane i posvećenih simbola koji predstavljaju Kristovu smrt pomirnicu. "Vjernici ne smiju držati ovaj obred samo komemorativnom proslavom jednog događaja u povijesti. On ustvari to i jest, ali i mnogo više. To je uspomena na to koliko grijeh stoji Boga i što čovjek duguje Spasitelju. To je također i sredstvo s pomoću koga vjernik stalno drži na umu dužnost da javno posvjedoči o svojoj vjeri u smrt Božjega Sina koja je donijela pomirenje.

Imajući u vidu ove opomene apostol Pavao savjetuje vjernika "da ispita samog sebe prije no što uzme udjela u Gospodnjoj večeri (1 Kor 11,28). Prije no što uzmu udjela, vjernici u molitvi trebaju ispitati svoje kršćansko iskustvo, priznajući svoje grijehe i obnavljajući svoje prekinute odnose.

Iskustvo adventističkih pionira otkriva kakav blagoslov može donijeti takvo ispitivanje: "U ranijim danima adventnog pokreta, dok nas je bilo malo, svečani trenuci ovih obreda bili su za nas najisplativije vrijeme. U petak prije obreda svaki vjernik nastojao je ukloniti sve što bi ga moglo odvojiti od braće i od Boga. Svatko je ozbiljno ispitivao svoje srce. Svatko se ozbiljno molio da mu Bog otkrije skrivene grijehe. Svatko je priznavao nepoštenje u poslu, neobazrive riječi ili grijehe što ih je razvijao u srcu. Gospod bi nam se približio i tada smo bili veoma ojačani i ohrabreni.

Ovo ispitivanje je osobna aktivnost. Drugi ga ne mogu obaviti, jer tko je kadar čitati što je u srcu ili razlučivati između korova i žita? Krist, naš Primjer, odbacio je isključenje s Večere. Premda javni grijeh isključuje osobe iz sudjelovanja (1 Kor 5,11), Isus je ipak i sam dijelio obred s Judom - po vanjštini sljedbenikom, a po nutarnjosti kradljivcem i izdajnikom.

Ono što obilježava one koji imaju osobine za sudjelovanje u obredu Gospodnje večere je, onda, stanje srca - potpuno predanje Kristu i vjera u Njegovu žrtvu, a ne pripadništvo nekoj odredjenoj Crkvi. Prema tome, kršćani koji vjeruju iz svih Crkava mogu sudjelovati u Gospodnjoj večeri. Svi su pozvani da često proslavljaju ovaj veliki blagdan novoga saveza i svojim sudjelovanjem svjedoče o prihvaćanju Krista kao osobnog Spasitelja.

 

< 14. Poglavlje Sadržaj 16. Poglavlje >