< Uvod Sadržaj 2. Poglavlje >

 

Adventisti sedmoga dana vjeruju...

Sveto Pismo, Starog i Novog zavjeta je pisana Božja Riječ dana božanskim nadahnućem preko svetih Božjih ljudi koji su govorili i pisali onako kako ih je pokretao Sveti Duh. U ovoj Riječi Bog je povjerio čovjeku znanje potrebno za spasenje. Sveto pismo je nepogrešivo otkrivenje Njegove volje. Ono je mjerilo karaktera, ispit iskustva, autoritativni tumač doktrina i pouzdana bilješka o Božjim djelima u povijesti. (Osnovna vjerovanja, 1)

POGLAVLJE 1

BOŽJA RIJEČ

Božansko otkrivenje
Jezgra Svetoga pisma
Pisci Svetoga pisma
Nadahnuće Svetog pisma
Vjerodostojnost Svetog pisma
Skladnost Svetog pisma

Nijedna knjiga nije bila toliko voljena, omražena, štovana i anatemizirana kao Biblija. Ljudi su umirali za Bibliju. Drugi su zbog nje ubijali. Ona je nadahnjivala najveća i najplemenitija čovjekova pregnuća, ali su je i okrivljavali za njegova najgnusnija i najizopačenija djela. Nad Biblijom su bjesnjeli ratovi, na njenim su se stranicama hranile revolucije, a raspadala su se carstva pod utjecajem njenih ideja. Ljudi raznih gledišta - od teologa slobode do kapitalista, od fašista do marksista, od diktatora do oslobodilaca, od pacifista do militarista - istraživali su njene stranice tragajući za riječima koje bi opravdavale njihova djela.

Jedinstvenost Biblije ne proistječe iz njenog neusporedivog političkog, kulturnog i društvenog utjecaja, već iz njenog izvora i glavnog predmeta. Ona je Božje otkrivenje jedinstvenog Bogočovjeka: Božjeg Sina, Isusa Krista - Spasitelja svijeta.

Božansko otkrivenje

Dok su kroz cijelu povijest neki sumnjali u Božje postojanje, dotle su mnogi pouzdano posvjedočili da On postoji i da se sam otkrio. Na koji se način Bog otkrio, i kako je Biblija djelovala u Njegovu otkrivenju?

Opće otkrivenje. Upoznavanje Božjeg karaktera koje nam pruža povijest, ljudsko ponašanje, savjest i priroda, često se naziva "općim otkrivenjem" zato što je pristupačno svima i oslanja se na razum.

Milijunima "nebesa slavu Božju kazuju, navješta svod nebeski djelo ruku njegovih". (Ps 19,1) Sunce, kiša, planine i potoci, sve svjedoči o Tvorcu koji nas ljubi. "Uistinu, njegova se nevidljiva svojstva, njegova vječna moć i božanstvo, promatrana po njihovim djelima, opažaju od postanka svijeta. Tako nemaju isprike." (Rim 1,20)

Drugi nalaze dokaze o Bogu koji voli u sretnim odnosima i veličanstvenoj ljubavi koja se razvija među prijateljima, članovima obitelji, između muža i žene, roditelja i djece. "Kao što mati tješi sina tako ću i ja vas utješiti." (Iz 66,13) "Kako se otac smiluje dječici, tako se Jahve smiluje onima što ga se boje. (Ps 103,13)

Pa ipak, ista Sunčeva svjetlost koja svjedoči o Tvorcu koji voli može pretvoriti Zemlju u sasušenu pustinju, donoseći smrt od gladi. I kiša se može pretvoriti u bujicu koja će potopiti čitave obitelji, a veličanstvene se planine mogu pretvoriti u odrone - i tada nastupa uništenje. A ljudski su odnosi često začinjeni ljubomorom, zavišću, gnjevom, pa čak i mržnjom koja vodi do ubojstva.

Svijet koji nas okružuje šalje različne signale postavljajući onoliko pitanja koliko može dati i odgovora. On otkriva sukob između dobra i zla, ali ne objašnjava kako je sukob započeo, tko se bori, zašto se bori, ili tko će na kraju pobijediti.

Posebno otkrivenje.Grijeh ograničuje Boga da se otkrije putem stvaranja time što umanjuje našu moć tumačenja Božjeg svedočanstva. Bog je u ljubavi dao posebno otkrivenje o Sebi kako bi nam pomogao da pronađemo odgovore na ova pitanja. I kroz Stari i kroz Novi zavjet On nam se na poseban način otkrio, ne izostavljajući nijedno pitanje o svom karakteru ljubavi. U početku je otkrivenje o Njemu došlo preko proroka, a zatim i Njegovo posljednje otkrivanje u ličnosti Isusa Krista. (Heb 1,1.2)

Biblija sadrži i tvrdnje koje objavljuju istinu o Bogu i otkrivaju Ga kao ličnost. Obje su oblasti otkrivenja potrebne - trebamo spoznati Boga kroz Isusa Krista (Iv 17,3), kao i to "kako je u Isusu istina" (Ef 4,21). S pomoću Svetoga pisma Bog probija našu umnu, moralnu i duhovnu ograničenost, priopćujući nam svoju težnju da nas spasi.

Jezgra Svetoga pisma

Biblija otkriva Boga, a razotkriva ljudski rod. Ona razotkriva naš položaj i ističe Njegovo rješenje. Ona kazuje da smo mi izgubljeni, otuđeni od Boga i otkriva da je Isus Onaj koji nas nalazi i vraća Bogu.

Isus Krist je jezgra Svetoga pisma. Stari zavjet prikazuje Božjeg Sina kao Mesiju, Otkupitelja svijeta. Novi zavjet Ga otkriva kao Isusa Krista, Spasitelja. Svakastranica, bilo simbolično ili stvarno, otkriva neko razdoblje Njegova rada i karaktera. Isusova smrt na križu je posljednje otkrivenje Božjeg karaktera.

Križ je oblikovao ovo posljednje otkrivenje zato što je spojio dvije krajnosti: čovjekov grijeh i Božju neiscrpnu ljubav. što nam može pružiti veći uvid u ljudsku pogrešivost? što može bolje otkriti grijeh? Križ otkriva Boga koji je dopustio da Njegov jedini Sin bude ubijen. Kakva žrtva! Je li se veće otkrivenje ljubavi moglo ostvariti? Doista, jezgra Biblije je Isus Krist. On se nalazi u središtu kozmičke drame. Uskoro će Njegova pobjeda na Golgoti za dokinuće zla dostići svoj vrhunac. Ljudska će se bića i Bog ponovno sjediniti.

Tema Božje ljubavi, onako kako se vidi u Kristovoj žrtvi - smrti na Golgoti, najveličanstvenija istina svemira, jest jezgra Biblije. Sve se glavne biblijske istine stoga moraju proučavati iz ove perspektive.

Pisci Svetoga pisma

Mjerodavnost Biblije u vjeri i primjeni potječe iz njezina podrijetla. Njeni su pisci smatrali Bibliju odvojenom od ostale književnosti. Oni su se pozivali na nju kao na "sveta pisma" (Rim 1,2), "sveta pisma" (2 Tim 3,15) i "riječi Božje" (Rim 3,2; Heb 5,12). Jedinstvenost Pisma zasniva se na njegovu podrijetlu i izvoru. Pisci Biblije tvrdili su da nisu sami stvarali svoje vijesti, već da su ih primali iz božanskih izvora. Božjim otkrivenjem oni su bili osposobljeni da "vide" istine koje su se zbile (vidi: Iz 1,1; Amos 1,1; Mih 1,1; Hab 1,1; Jr 38,21).

Ovi su pisci usmjeravali na Svetoga Duha kao na Onogakoji se obraćao narodu preko proroka (Neh 9,30; Zah 7,12). David je rekao: " Jahvin duh govori po meni, njegova je riječ na mom jeziku." (2 Sam 23,2) Prorok Ezekiel je pisao: "I uđe u me duh", "I duh Jahvin siđe nada me", "A mene duh podiže" (Ez 2,2; 11,5.24). Prorok Mihej ovako je svjedočio: "Ali ja sam pun snage i duha Jahvina." (Mih 3,8).

Novi zavjet priznaje ulogu Svetog Duha u stvaranju Staroga zavjeta. Isus je rekao da je David bio nadahnut Svetim Duhom (Mk 12,36). Pavao je vjerovao da je Sveti Duh govorio "po proroku Izaiji (Dj 28,25). Petar je istaknuo da je Sveti Duh vodio sve proroke, a ne samo nekolicinu od njih (1. Pt 1,10.11; 2. Pt 1,21). Katkad je pisac potpuno odlazio u sjenu, a jedino se pravi Pisac - Sveti Duh - priznavao i isticao. "Zato, kako veli Duh Sveti...", "Time Duh Sveti pokazuje... (Heb 3,7; 9,8).

Pisci Novoga zavjeta također su priznali Svetoga Duha za izvor svojih vijesti. Pavao objašnjava: "Duh izričito veli da će u posljednja vremena neki otpasti od vjere..." (1. Tim 4,1) (Ivan govori da je bio "u duhu u Gospodnji dan" (Otk 1,10). Isus, pak, daje nalog svojim učenicima posredovanjem Svetoga Duha (Dj 1,2; Ef 3,3-5).

Na taj se način Bog, u ličnosti Svetoga Duha, otkrio u Svetom pismu. On ga je napisao, ne svojim rukama, već tuđim rukama, s oko 40 ruku, tijekom vremenskog razdoblja što je trajalo više od 1500 godina. Budući da je Bog Sveti Duh nadahnjivao pisce - Bog je pisac i autor Svetoga pisma.

Nadahnuće Svetog pisma

"Sve je pismo, kaže Pavao, "od Boga dano" (2. Tim 3,16). Grčka riječ theopneustos prevedena je kao "nadahnuće," a doslovno prevedena znači "udahnut Bogom". Bog je "udahnuo" istinu u ljudske umove. Oni su je, opet, izrazili riječima koje se nalaze u Svetom pismu. Prema tome nadahnuće je proces preko koga je Bog priopćavao svoju vječnu istinu.

Proces nadahnuća. Božansko je otkrivenje dano Božjim nadahnućem "Svetim Božjim ljudima koji su bili "naučeni od Svetoga Duha". (2 Pt 1,21) Ova otkrivenja bila su pretočena u ljudski jezik u kome su i unatoč svim njegovim ograničenjima i nesavršenostima, ipak ostala Božja svjedočanstva. Bog je nadahnjivao ljude - ne riječi.

Jesu li proroci bili pasivni kao magnetofon koji točno ponavlja ono što je snimljeno? U nekim slučajevima piscima je bilo naređeno da točno prenesu Božje riječi, ali u većini slučajeva Bog im je davao upute da ono što su vidjeli ili čuli najbolje opišu u skladu sa svojim sposobnostima. U posljednjim su slučajevima, pisci slijedili svoj osobni jezični model i stil.

Pavao je primijetio da se "i duhovi proročki pokoravaju prorocima".  (1 Kor 14,32) Pravo nadahnuće ne uništava prorokovu individualnost, razum, integritet ili pak ličnost.

Mojsijev i Aronov odnos donekle slikovito prikazuje odnos između Svetoga Duha i pisca. Bog je rekao Mojsiju: "... Postavio sam te da si Bog faraonu; a Aron brat tvoj biće prorok tvoj. (Izl 7,1. usporedi 4,15.16) Mojsije je obavješćivao Arona o Božjim porukama, a Aron je, opet, svojim rječnikom i stilom prenosio poruke faraonu. Isto su tako i biblijski pisci svojim stilom i jezikom priopćavali božanskenaredbe, misli i ideje. Upravo zato što je Bog ovako komunicirao, rječnik biblijskih knjiga je raznovrstan i odzrcaljuje obrazovanje i kulturu pisaca.

Biblija "nije Božji način mišljenja i izražavanja. Ljudi će nekad reći da takav iskaz ne priliči Bogu. Međutim, Bog nije samoga Sebe stavio u riječ, logiku, retoriku, prosudbu u Bibliji. Pisci Biblije bili su Božji pisari, a ne Njegovo pero. "Nadahnuće ne djeluje na čovjekove riječi ili izraze, već na samoga čovjeka koji je - pod utjecajem Svetoga Duha - prožet mislima. Međutim, riječi poprimaju pečat uma pojedinca. Božanski um je širi. Božanski um i volja spaja se s ljudskim umom i voljom. Na taj je način čovjekovo kazivanje Božja riječ."

U jednom slučaju Bog osobno govori i doslovno piše riječi - u Deset zapovijedi. One su božansko, a ne ljudsko djelo (Izl 20,1-17; 31,18; Pnz 10,4.5), ali su ipak u svom izrazu ostale u okvirima ljudskog jezika.

Biblija je prema tome božanska istina izrečena ljudskim jezikom. Zamislite pokušaj da bebu učite kvantnoj fizici. S takvom se vrstom problema sučeljava Bog u svom pokušaju da božanske istine priopći grešnom, ograničenom ljudskom rodu. Naša ograničenost sputava ono što nam On može priopćiti.

Postoji paralela između utjelovljenog Isusa i Biblije: Isus je Bog i čovjek, božansko i ljudsko spojeno u Jednome. Tako je isto i Biblija božansko i ljudsko spojena u jednodjelo. Ono što se kaže za Krista, to se može potvrditi i za Bibliju da "riječ postade tijelo i useli se u nas". (Iv 1,14) Ovaj božansko-ljudski spoj čini Bibliju jedinstvenom pojavom u književnosti.

Nadahnuće i pisci. Sveti Duh je pripremao određene ljude za objavljivanje božanske istine. Biblija doslovno ne objašnjava kako je to Sveti Duh osposobio ove pojedince, ali On je na poseban način oblikovao zajednicu između božanskog i ljudskog oruđa.

Oni koji su imali udjela u pisanju Biblije nisu izabrani zbog svojih prirodnih darova. Božansko otkrivenje nije neminovno obratilo tu osobu niti joj osiguralo vječni život. Balam je nadahnut objavio božansku poruku premda je radio nasuprot Božjim savjetima (Br 22-24. poglavlje). David koga je Sveti Duh također upotrijebio, učinio je velika nedjela (vidi: Ps 51). Svi pisci Biblije bili su ljudi s grešnom naravi, kojima je svakodnevno trebala Božja milost (vidi: Rim 3,12).

Nadahnuće što su ga doživjeli pisci Biblije bilo je više od prosvjetljenja ili božanskog vodstva, jer to dobijaju svi koji žude za istinom. Ustvari, biblijski pisci su ponekad pisali i bez potpunog razumijevanja božanske poruke koju su priopćavali (1 Pt 1,10-12).

Odgovori pisaca na vijesti koje su nosili nisu bili jednoliki: Danijel i Ivan kažu da su bili veoma zbunjeni svojim spisima (Dn 8,27; Otk 5,4), a 1 Pt 1,10 otkriva činjenicu da su drugi pisci istraživali značenje svojih poruka ili poruka drugih. Ponekad su se ovi pojedinci bojali da objave neku nadahnutu vijest, a neki su se čak i raspravljalis Bogom (Hab 1; Jon 1,1-3; 4,1-11).

Metoda i sadržaj otkrivenja. Sveti Duh je često u viđenjima i snovima priopćavao božansku nauku (Br 12,6). Ponekad je govorio čujno ili samo unutarnjim osjetilima. Bog je neposredno govorio Samuelu (1 Sam 9,15). Zaharija je dobio simbolične slike s objašnjenjem (Zaharija 4). Viđenja o nebu što su ih dobili apostol Pavao i Ivan pratile su usmene upute (2 Kor 12,1-4; Otk 4,5). Prorok Ezekiel je promatrao događaje odnesen u viđenju na drugo mjesto (Ez 8). Neki su pisci sudjelovali u svojim viđenjima, obavljajući neke radnje kao dio samog viđenja (Otk 10).

što se tiče sadržaja, nekima je Duh otkrio događaje koji se tek trebaju dogoditi (Dn 2,7,8,12. poglavlje). Drugi su pisci zabilježili povijesne događaje prema osobnom iskustvu ili odabirom materijala iz postojećih povijesnih zabilježaka (Suci, 1 Sam, 2 Ljet, Evanđelja, Dj).

Nadahnuće i povijest. Biblijska tvrdnja "Sve je pismo od Boga dano" ili "od Boga nadahnuto", korisno i mjerodavno za moralni i duhovni život (2 Tim 3,15.16), ne osporava božansko vodstvo i u procesu odabira. Bilo da obavijest potječe od osobnog zamjećivanja, usmenih ili pisanih izvora ili od neposrednog otkrivenja, sve to dopire do pisca preko djelovanja Svetoga Duha. To potvrđuje vjerodostojnost Biblije.

Biblija otkriva Božji plan u Njegovu uzajamnom djelovanju s ljudskim djelovanjem, a ne u zbirci apstraktnih doktrina. Njegovo je otkrivenje čvrsto ukorijenjeno u stvarnim događajima koji su se zbili u nekom određenom vremenu i mjestu. Pouzdanost povijesnih izvještaja je veoma važna, zatošto oni čine osnovu našeg razumijevanja Božjeg karaktera i Njegovih namjera prema nama. Pravilno razumijevanje vodi u vječni život, dok pogrešno gledište dovodi do zbunjenosti i smrti.

Bog je zapovjedio određenim ljudima da napišu povijest Njegova postupanja prema Izraelu. Ovi povijesni izvještaji, napisani na osnovi koja se razlikuje od gledišta svjetovnih povjesničara, obuhvaćaju jedan važan dio Biblije (Br 33,1.2; Jš 24,25.26; Ez 24,2). Oni nas uvode u točnu i nepristranu povijest iz božanske perspektive. Sveti Duh je dao piscima poseban promatrački dar, tako da su mogli zabilježiti događaje u borbi između dobra i zla koji otkrivaju Božji karakter i vode ljude u njihovu traganju za spasenjem.

Povijesna zbivanja su "tipovi" ili "primjeri" napisani "za opomenu nama kojima je zapalo da živimo u posljednjim vremenima" (1 Kor 10,11). Apostol Pavao kaže: "Uistinu, sve što je nekoć napisano, napisano je nama za pouku, da strpljivošću i utjehom, koje daje Pismo, trajno imamo nadu" (Rim 15,4). Uništenje Sodome i Gomore služi kao "primjer ili opomena" (2 Pt 2,6; Jd 7). Abrahamovo iskustvo o opravdanju primjer je za svakog vjernika (Rim 4,1-25; Jk 2,14-22). Čak i starozavjetni građanski zakoni, ispunjeni dubokim duhovnim značenjem, napisani su za naše današnje dobro (1 Kor 9,8-10).

Luka napominje da je Evanđelje napisao zato što je želio podnijeti izvještaj o Isusovu životu "da se osvjedočiš o sigurnosti nauke koju si primio" (Lk 1,4). Ivanovo je mjerilo za odabir događaja iz Isusova života, koje će uključiti u svoje Evanđelje, bilo "da trajno vjerujete da je Isus Mesija, Sin Božji, te da vjerujući imate život po njemu" (Iv 20,31). Bog je vodio pisce Biblije da prikazuju povijest tako da nas uvijek vodi u spasenje.

Životopisi biblijskih ličnosti pružaju drugi dokaz o božanskom nadahnuću. Ovi događaji brižljivo opisuju i slabost i snagu njihova karaktera. Oni istinito i vjerno opisuju njihove grijehe, kao i uspjehe.

Noin nedostatak samokontrole ili Abrahamova prijevara nisu sakriveni. Zabilježeni su izljevi različnog raspoloženja Mojsija, Pavla, Jakova i Ivana. Biblijska povijest izlaže pogreške najmudrijeg izraelskog kralja kao i slabosti dvanaest patrijaraha i dvanaest apostola. Sveto pismo nema nikakvog opravdanja za njih, niti pokušava umanjiti njihovu krivicu. Ono ih predočuje onakve kakvi su bili u svemu, što su postali ili propustili biti Božjom milosti. Bez božanskog nadahnuća nijedan životopisac ne bi mogao napisati takvu točnu analizu.

Biblijski pisci sagledavali su sva povijesna zbivanja koja su zapisana u njoj kao vjerodostojne povijesne zabilješke, a ne kao mitove ili simbole. Mnogi suvremeni skeptici odbacuju izvještaje o Adamu i Evi, Joni i potopu. Ipak, Isus ih je prihvatio kao povijesno točne i duhovno značajne (Mt 12,39-41; 19,4-6; 24,37-39).

Biblija ne uči o djelomičnom nadahnuću ili o stupnjevima nadahnuća. Takve teorije koje pokušavaju lišiti Bibliju njene božanske vjerodostojnosti jesu spekulacije.

Točnost Svetoga pisma. Isto kao što je Isus Riječ "tijelom postala i nastanila se među nama" (Iv 1,14), tako je - da bismo shvatili istinu, i Biblija progovorila jezikomljudskoga roda. Nadahnuće Svetoga pisma jamči njegovu pouzdanost.

Do kog je stupnja Bog osigurao predanje teksta i očuvao sigurnost, punovažnost i istinitost njegove poruke? Iako se stari rukopisi neznatno razlikuju, jasno je da su osnovne istine sačuvane. Sasvim je moguće da su prepisivači ili prevodioci Biblije činili manje greške, ali su zato dokazi biblijske arheologije otkrili da su mnoge navodne greške ustvari bila pogrešna shvaćanja znanstvenika. Neki od ovih problema nastali su isključivo zbog toga što su ljudi biblijsku povijest i običaje čitali promatrajući ih očima zapadnjaka. Moramo uvažiti i činjenicu da je ljudsko znanje samo djelomično - naša moć promatranja božanskog djelovanja ostaje nepotpuna.

U tom slučaju zapažena nedosljednost ne smije potkopati povjerenje u Sveto pismo. Ta nedosljednost je često proizvod naših netočnih zapažanja, a ne stvarnih grešaka. Treba li Boga osuđivati kada dođemo do neke rečenice ili teksta koje ne možemo u cijelosti shvatiti? Možda nikada nećemo biti kadri da objasnimo svaki tekst iz Svetoga pisma, ali to i ne trebamo činiti.  Ispunjena proročanstva potvrđuju pouzdanost Svetoga pisma.

Usprkos pokušajima da je unište, Biblija je sačuvala zadivljujuću, čak i nepojmljivu točnost. Usporedba svitaka s obala Mrtvoga mora s kasnijim spisima Staroga zavjeta, otkrivabrižljivost kojom su se prepisivali. Oni potvrđuju povjerenje i pouzdanost što ih možemo imati u Sveto pismo kao nepogrešivo otkrivenje Božje volje.

Vjerodostojnost Svetog pisma

Sveto pismo ima božanski autoritet zato što u njemu Bog govori preko Svetoga Duha. Na taj način Biblija je pisana Božja Riječ. Gdje se nalazi dokaz za ovu tvrdnju i kakav utjecaj sve to ima na naš život i našu želju za znanjem?

Tvrdnje Svetoga pisma.  Pisci Biblije svjedoče da njihova priopćavanja potječu neposredno od Boga. "Riječ Gospodnja" došla je Jeremiji, Ezekiji, Hošei i drugima (Jr 1,1.2.9; Ez 1,3; Hoš 1,1; Joel 1,1; Jn 1,1). Kao Gospodnji vjesnici (Hag 1,13; 2 Ljet 36,16), Božji su proroci dobili nalog da govore u Njegovo ime, kazivajući: "Ovako govori Jahve Gospod." (Ez 2,4. usporedi Iz 7,7). Njegove riječi znače njihovu punomoć i autoritet.

Ponekad se ljudsko oruđe koje Bog koristi udaljuje. Matej se poziva na autoritet starozavjetna proroka koga navodi sljedećim riječima: "A sve je to bilo da se izvrši što je Gospodin rekao po proroku." (Mt 1,22) On shvaća Gospodina kao neposrednu, pokretnu silu, kao autoritet; prorok je samo posredno oruđe.

Apostol Petar uvršćuje Pavlove spise u Pisma (2 Pt 3,15.16). Apostol Pavao daje sljedeće svjedočanstvo u vezi s evanđeljem što ga propovijeda: "Niti ga ja primih niti naučih od nekog čovjeka, već objavom Isusa Krista." (Gal 1,12) Novozavjetni pisci prihvatili su Kristove riječi kao Pismo, ističući da imaju istu vjerodostojnost kao i starozavjetni spisi (1 Tim 5,18; Lk 10,7).

Isus i autoritet Pisma. Tijekom svoje službe Isus je isticao vjerodostojnost Pisma. Kad ga je Sotona kušao ili kad se borio sa svojim protivnicima, "pisano je" - bilo je Njegova i obrana i napad (Mt 4,4.7.10; Lk 20,17). "Pisano je: Ne živi čovjek samo o kruhu", rekao je On, "nego o svakoj riječi koja izlazi iz usta Božjih." (Mt 4,4) Kad su Ga upitali kako čovjek može ući u vječni život, odgovorio je: "što stoji pisano u Zakonu? što tamo čitaš?" (Lk 10,26)

Isus je postavljao Bibliju iznad ljudskih tradicija i mišljenja. On je ukoravao Židove što su odbacili autoritet Pisma (Mk 7,7-9), i pozvao ih da ga mnogo brižljivije proučavaju: "Zar niste nigda čitali u Pismima?" (Mt 21,42; usporedi: Mk 12,10.26)

On je čvrsto vjerovao u istinitost proročke riječi i otkrivao da ona predočuje na Njega. "Pisma", rekao je On, "svjedoče za me". "Jer, kad biste vjerovali Mojsiju, vjerovali biste i meni. On je, naime, o meni pisao." (Iv 5,46.47) Isusova najuvjerljivija tvrdnja da ima božansku misiju proistječe iz Njegova ispunjenja starozavjetnog proročanstva (Lk 24,25-27).

Tako je Krist prihvatio Sveto pismo kao vjerodostojno otkrivenje Božje volje ljudskom rodu. On je prihvaćao Sveto pismo kao skup istina, nepristrano otkrivenje dano s ciljem da ljudski rod izvede iz mraka pogrešnih predaja i mitova u istinsku svjetlost spasonosne spoznaje.

Sveti Duh i vjerodostojnost Pisma.  Vjerske vođe i nemarna svjetina u vrijeme Isusova života nisu otkrili Njegov pravi identitet. Neki su držali da je prorok kao Ivan Krstitelj, Ilija ili Jeremija - samo čovjek. Kad je Petar priznao da je Isus "Krist, Sin Boga živoga", Isus je istaknuo da je takvo priznanje rezultat božanskog prosvjetljenja (Mt 16,13-17). Pavao naglašava ovu istinu: "Nitko... ne može priznati Isusa kao Gospodina nego pod djelovanjem Duha Svetoga. (1 Kor 12,3)

Isto je i s pisanom Božjom Riječi. Bez prosvijećenosti našeg uma Svetim Duhom, nikada nećemo moći pravilno razumjeti Bibliju ili je priznati kao Božju vjerodostojnu volju. Budući da, "nitko ne zna Božjih tajna, osim Božjega Duha" (1 Kor 2,11), onda proistječe da "zemaljski čovjek ne prima ono što dolazi od Duha Božjega, jer je to za nj ludost. On to ne može ni upoznati, jer se to mora uz pomoć Duha prosuđivati." (1 Kor 2,14) Prema tome, "govor o križu ludost je za one koji propadaju." (1 Kor 1,18)

Jedino se s pomoći Svetoga Duha koji ispituje "dubine Božje" (1 Kor 2,10) čovjek može uvjeriti u vjerodostojnost Biblije kao otkrivenja Boga i Njegove volje. Tada križ postaje"sila Božja" (1 Kor 1,18), i čovjek se može usuglasiti s Pavlovim svjedočanstvom: "A mi nismo primili duha ovoga svijeta, nego Duha koji dolazi od Boga, da upoznamo darove koje nam Bog dobrostivo darova." (1 Kor 2,12).

Sveto pismo i Sveti Duh nikada se ne mogu raspolučiti. Sveti Duh je i pisac i onaj koji otkriva biblijsku istinu.

Vjerodostojnost Pisma u našem životu jača ili slabi u skladu s našom predodžbom o nadahnuću. Ako Bibliju shvaćamo samo kao zbirku ljudskih svjedočanstava ili ako vjerodostojnost koju joj priznajemo na neki način ovisi o tome kako pokreće naše osjećaje, onda joj svojim životom podrivamo vjerodostojnost. Međutim, ako prepoznamo Božji glas koji govori preko pisaca, bez obzira koliko slabi i s koliko ljudskih osobina bili, Sveto pismo postaje apsolutnim autoritetom u doktrinarnim pitanjima, i u onome što je za pouku, za karanje, popravljanje i odgajanje u pravednosti (2 Tim 3,16).

Djelokrug biblijskog autoriteta. Proturječja između Svetog pisma i znanosti često su rezultat spekulacije. Kad ne možemo uskladiti znanost i Sveto pismo, uzrok je tomu što imamo "nepotpuno poimanje ili znanosti ili otkrivenja... ali kad se pravilno razumiju, oni su u savršenom skladu".

Cjelokupna ljudska mudrost mora biti potčinjena autoritetu Svetog pisma. Biblijske istine su norma prema kojoj se moraju provjeravati sve druge ideje. Procjenjivati Božju Riječ ograničenim ljudskim mjerilima isto je kao i pokušatiizmjeriti zvijezde s pomoću drvenog metra. Biblija se ne smije potčinjavati ljudskim mjerilima. Ona je uzvišenija od cjelokupne ljudske mudrosti i književnosti. Umjesto da mi osuđujemo Bibliju, ona će osuditi sve nas, jer je ona mjerilo karaktera i provjera svih iskustava i misli.

Napokon, Sveto pismo zadržava svoj autoritet čak i nad darovima koji dolaze od Svetoga Duha, uključujući smjernice što proistječu iz proročkog dara ili govorenja jezicima (1 Kor 12; 14,1; Ef 4,7-16). Darovi Duha ne nadilaze Bibliju; ustvari, oni se moraju provjeriti Biblijom, pa ako nisu u skladu s njom, moraju se odbaciti kao neistiniti. "Uza zakon! Uza svjedočanstvo! Tko ne rekne tako, zoru neće dočekati." (Iz 8,20) (Vidi: 17. poglavlje ove knjige)

Skladnost Svetog pisma

Površno će čitanje Svetog pisma donijeti i njegovo površno razumijevanje. Čitana tako, Biblija će sličiti na zbrku od priča, obreda i povijesti. Ipak, oni koji su otvoreni za prosvjetljenje Božjega Duha, oni koji su voljni strpljivo i s mnogo molitava istraživati sakrivene istine, otkrit će da se Biblija odlikuje skladnošću koja počiva u njenom temelju u pogledu na ono što uči o načelima spasenja. Biblija nije jednolično skladna. Ona obuhvaća bogatu i živopisnu različnost skladnih svjedočanstava rijetke i nesumnjive ljepote. Ta raznoličnost perspektiva omogućuje joj da bolje odgovori na ljudske potrebe u svim vremenima.

Bog se nije otkrio ljudskom rodu u neprekidnom nizu kazivanja, nego malo pomalo, u tijeku življenja naraštaja koji su slijedili jedni druge. Bilo da ih je napisao Mojsije nanekom madijanskom polju ili apostol Pavao u rimskom zatvoru, njene knjige otkrivaju istu poruku nadahnutu Duhom. Razumijevanje ovog "progresivnog otkrivenja" pridonosi razumijevanju Biblije i njezina sklada.

Premda su je generacije pisale odvojeno, istine Staroga i Novog zavjeta ostaju nerazdvojne; one ne proturiječe jedna drugoj. Dva zavjeta su jedno, kao što je i Bog jedan. Stari zavjet s pomoću proročanstava i simbola otkriva evanđelje o Spasitelju koji će doći. Novi zavjet preko Kristova života otkriva Spasitelja koji je došao - evanđelje u Njegovoj stvarnosti. Oba otkrivaju istoga Boga. Stari zavjet služi kao temelj Novom zavjetu. On osigurava ključ za otvaranje Novoga zavjeta, dok Novi zavjet objašnjava tajne Staroga zavjeta.

Bog nas milostivo poziva da se upoznamo s Njim proučavajući Njegovu Riječ. U njoj možemo naći bogat blagoslov čvrstog jamstva našega spasenja. Za sebe možemo otkriti da je Pismo "korisno za pouku, za karanje, za popravljanje i odgajanje u pravednosti". Uz njegovu pomoć možemo biti "savršeni - opremljeni za svako djelo ljubavi". (2 Tim 3,16.17).

 

< Uvod Sadržaj 2. Poglavlje >