Nakon ozdravljenja, a bio je na rubu smrti, neki je dječak rekao: „Moj je dom na Nebu, ali ja ne čeznem za domom.“ Kao i on, mnogi misle da je prilikom smrti Nebo bolja alternativa od „drugog mjesta“, ali je to jadna zamjena za stvarnost i slab poticaj za sadašnji život. Ako bi gledišta koja mnogi imaju o tome što se događa poslije bila istinita, ovakvo bi mišljenje bilo opravdano. Ali opisi i nagovještaji što ih daje Sveto pismo o tome što Bog priprema za život spašenih, toliko svojim sjajem nadmašuju život kojim živimo sada da će biti malo onih koji će oklijevati da se za novi svijet odreknu ovoga svijeta.

Priroda nove Zemlje

Opipljiva stvarnost. Prva dva biblijska poglavlja govore o Božjem stvaranju savršenog svijeta kao doma za ljudska bića što ih je stvorio. Dva posljednja poglavlja u Svetom pismu također govore o Božjem stvaranju savršenog svijeta za ljudski rod, o obnovi Zemlje od opustošenja što ga je grijeh donio.

Biblija često izjavljuje da će ovaj vječni dom spašenih biti stvarno mjesto, mjesto koje će stvarni ljudi s tijelom i umom moći vidjeti, čuti, opipati, okusiti, mirisati, izmjeriti, slikati, kušati i u cijelosti doživjeti. Na novoj Zemlji Bog će smjestiti ovo stvarno Nebo.

Druga Petrova poslanica 3. poglavlje jasno sažima biblijsku poleđinu ovog pojma. Apostol Petar govori o pretpotopnom svijetu kao „ondašnji svijet, potopljen vodom, uništen“. Drugi svijet je „sadašnja zemlja“, svijet koji će biti očišćen vatrom da bi se pripremio put za treći svijet, za „nova nebesa i novu zemlju, gdje prebiva pravednost“ (rr. 6.7.13.) Treći će svijet biti isto tako stvaran kao što su bila prva dva.

Povezanost i razlika. Izraz „nova zemlja“ otkriva povezanost sa sadašnjom Zemljom i razliku spram nje.  Apostoli Petar i Ivan promatraju staru Zemlju očišćenu vatrom od svake nečistoće, a zatim obnovljenu (2 Pt 3,10-13; Otk 21,1).  Prema tome nova Zemlja je prvenstveno ova Zemlja, a ne neko strano mjesto. Premda obnovljena, ona će ostati poznata – dobro poznat dom. To je dobro! Ona je, međutim, nova u smislu da će Bog sa Zemlje ukloniti svaku mrlju koju je grijeh prouzročio.

Novi Jeruzalem

Novi Jeruzalem je glavni grad ove nove Zemlje. Na hebrejskom jeziku Jeruzalem znači ‘grad mira’. Zemaljski Jeruzalem rijetko je živio u skladu sa svojim imenom, ali naziv Novi Jeruzalem točno će odražavati stvarnost.

Povezujuća karika. U stanovitom smislu Grad povezuje Nebo s novom Zemljom. Riječ nebo prvenstveno označuje nebesa. Sveto pismo ga upotrebljuje kao oznaku za (1) atmosfersko nebo (Post 1,20), (2) zvjezdano nebo (Post 1,14-17) i (3) „treće nebo“ gdje je smješten raj (2 Kor 12,2-4). Od ove povezanosti „neba“ i raja, nebo je postalo sinonim za raj, mjesto gdje se nalazi Božje prijestolje i obitavalište. Otuda, Sveto pismo proširuje ovaj izraz i naziva Božju vladavinu i vladanje, kao i narod koji voljno prihvaća Njegovu vladavinu, „kraljevstvom nebeskim“.

Bog nadasve uslišuje molbu iz Očenaša: „Dođi kraljevstvo tvoje! Budi volja tvoja kako na nebu tako i na zemlji“, onda kad Novi Jeruzalem premiješta na planet Zemlju (Otk 21,1.2). On Zemlji neće samo povratiti raniji sjaj već će je i uzvisiti. Nadilazeći njeno stanje prije pada u grijeh, ona će postati prijestolnicom svemira.

Fizički opis.  Apostol Ivan upotrebljuje romantične izraze da bi opisao ljepotu Novog Jeruzalema: Grad je poput „zaručnice koja je nakićena za svoga muža“. (Otk 21,2). Njegov opis fizičkih svojstava grada daje nam sliku njegove stvarnosti.

1. Njegova svjetlost.  Prvo posebno svojstvo što ga je apostol Ivan zamijetio dok je promatrao „zaručnicu ženu Janjetovu“ bilo je „Njegov sjaj“ (Otk 21,9.11). Božja slava osvjetljavala je grad čineći nepotrebnom svjetlost Sunca i Mjeseca. (Otk 21,23.24). Nikakve tamne ulice neće kvariti izgled Novog Jeruzalema, jer će zidovi i ulice biti prozračni i ondje „neće biti noći“. (Otk 21,25). „Neće trebati ni svjetla od svjetiljke, ni svjetla od sunca, jer će nad njima svijetliti Gospodin, Bog.“ (Otk 22,5).

2. Njegova konstrukcija.  Bog je upotrebljavao samo najfiniji materijal prilikom zidanja grada. Zidovi su od jaspisa „kao dragi kamen“ (Otk 21,11.18). Temelji su ukrašeni s dvanaest različnih dragih kamenova: jaspisom, safirom, kalcedonom, smaragdom, sardoniksom, sardom, hrizolitom, berilom, topazom, hrizoprazom, hijacintom i ametistom (Otk 21,19.20).

Ovo drago kamenje nije, međutim, osnovni građevinski materijal, jer veći dio grada – njegove zgrade i ulice Bog je načinio od zlata (Otk 21,18.21), upotrebljujući ovaj dragocjeni materijal tako kao što danas ljudi upotrebljuju beton. Ovo zlato je finije od bilo kog zlata koje sada poznajemo, jer ga apostol Ivan naziva „zlato, kao čisto staklo“. (Otk 21,18).

Dvanaest vrata, svaka načinjena od jednog zrna bisera, omogućuju pristup gradu. „Biser je proizvod patnje: sićušno zrno podražujuće tvari uđe u školjku kamenicu i, dok pati, mali stvor pretvara tu podražujuću tvar u sjajan dragulj. Vrata su od bisera. Vaš ulaz, moj ulaz, Bog je osigurao po cijeni beskrajne osobne patnje kada je u Kristu pomirio sve sa sobom.“

Zašto je danas pored popisa materijala koji je upotrijebljen za izgradnju grada, tako značajna i činjenica da je anđeo koji je pokazivao Ivanu grad mjerio njegove zidove? To što su se one mogle izmjeriti, što imaju visinu, dužinu i širinu priopćuje suvremenom čovjeku, okrenutom mentalitetu podataka, stvarnost toga grada.

3. Opskrba hranom i vodom.  Od Božjeg prijestolja u središtu grada teče rijeka „života“ (Otk 22,1). I kao sveto drvo banjan s više stabala, i stablo života raste „s obiju strana rijeke“. Njegovih dvanaest plodova sadrže životni element, bez koga je ostao ljudski rod otkako su Adam i Eva morali napustiti Eden – lijek protiv starenja, izgaranja i jednostavnog umora (Otk 22,2; Post 3,22). Oni koji jedu plod s ovog stabla neće imati potrebu za noćnim odmorom (usporedi: Otk 21,25), jer se na novoj Zemlji nikada neće osjećati umorni.

Naš vječni dom

Biblija ističe da će spašeni zauvijek naslijediti ovu Zemlju (Mt 5,5; Ps 37,9. 29; 115,16). Isus je obećao da će za svoje sljedbenike „pripremiti mjesto, jer u kući Oca moga ima mnogo stanova“ (Iv 14,1-3). Kao što smo zamijetili, Sveto pismo postavlja Očevo prijestolje i nebesku glavnu upravu u Novi Jeruzalem koji će sići na ovu Zemlju (Otk 21,2.3.5).

Dom u gradu. Novi Jeruzalem je grad koji je čekao Abraham (Heb 11,10). U tom prostranom gradu Isus priprema „stanove“ (Iv 14,2), ili kao što izvorna riječ kaže „obitavalište“ – stvarne domove.

Domovi u prirodi. Međutim, otkupljeni neće biti ograničeni zidovima Novog Jeruzalema. Oni će naslijediti Zemlju. Iz svojih gradskih domova, spašeni će izaći u prirodu da načine planove i zidaju svoje kuće snova, da uzgajaju biljke, beru ih i jedu (Iz 65,21).

U domu s Bogom i Kristom. Obećanje što ga je Isus dao svojim učenicima, na novoj Zemlji dobit će svoje vječno ispunjenje: „Da vi budete gdje sam ja.“ (Iv 14,3). Svrha utjelovljenja „s nama Bog“ napokon će postići svoj cilj. „Evo stana Božjeg među ljudima! On će stanovati s njima: oni će biti njegov narod, i on sam, Bog bit će s njima.“ (Otk 21,3). Ovdje spašeni imaju prednost da žive u prisutnosti Oca i Sina i da se s njima udruže.

Život na novoj Zemlji

Kakav će biti život na novoj Zemlji?

Vladanje s Bogom i Kristom.  Bog će uključiti spašene u poslove svog kraljevstva. „Prijestolje Božje i Janjetovo bit će u gradu. Sluge Božje klanjat će se Bogu… i oni će kraljevati u vijeke vjekova.“ (Otk 22,3-5; usporedi: 5,10).

Mi ne znamo obujam njihove vladavine. Međutim, sa sigurnošću možemo pretpostaviti da će kao važan dio njihove uloge u Kraljevstvu, otkupljeni služiti kao Kristovi predstavnici u svemiru, svjedočeći o svojim iskustvima Božje ljubavi. Njihova najveća sreća bit će slavljenje Boga.

Tjelesne aktivnosti na novoj Zemlji. Život će na novoj Zemlji biti izazov za vječnost. Letimičan pogled na vrste aktivnosti koje tamo stoje na raspolaganju spašenima potiču naše želje, ali to nije čak ni početak mogućnosti.

Već smo zamijetili obećanja iz Svetoga pisma da će spašeni „graditi kuće i stanovat u njima“. (vidi: Iz 65,21). Gradnja obuhvaća nacrt, konstrukciju, opremu i mogućnost ponovnog oblikovanja ili ponovne gradnje. A iz citata „saditi vinograde“ možemo izvesti zaključak o čitavom nizu aktivnosti u vezi sa svakodnevnim životom.

Motiv koji se nalazi u temelju cjelokupnog postojanja na novoj Zemlji je obnova onoga što je Bog planirao za svoje prvotno stvaranje. Bog je u Edenu prvom ljudskom biću dao vrt „da ga obrađuje i čuva“ (Post 2,15). Ako, kako Izaija kaže, na Novoj Zemlji budu sadili vinograde, zašto onda ne i voćnjake i njive sa žitaricama? Ako, kako kazuje Otkrivenje, budu svirali na harfama, zašto ne i na trubama i drugim instrumentima? Napokon, Bog je taj koji je stvaralački nagon usadio čovjeku i otvorio mu svijet neograničenih mogućnosti (Post 1,28-31).

Društveni život na novoj Zemlji.  To neće biti samo djelić radosti koju ćemo ostvariti u zajedničkim odnosima u vječnosti.

1. Prijatelji i obitelj. Hoćemo li prepoznati svoje prijatelje i obitelj kad budemo proslavljeni, promijenjeni u Isusov lik? Nakon Kristovog uskrsnuća Njegovi učenici nisu imali nikakvih teškoća da Ga prepoznaju. Marija je prepoznala Njegov glas (Iv 20,11-16). Toma je prepoznao Njegov fizički izgled (Iv 20,27.28), a učenici iz Emausa osobitost Njegova ponašanja (Lk 24,30.31.35). U nebeskom kraljevstvu Abraham, Izak i Jakov još će nositi svoja imena i identitet (Mt 8,11). Mi možemo pouzdano pretpostaviti da ćemo na novoj Zemlji produžiti svoje odnose s onima koje sada poznajemo i volimo.

Ustvari, međusobni odnos bit će ono u čemu ćemo ondje uživati – i to ne samo odnos s onima iz obitelji i stalnim prijateljima – što će Nebo učiniti našom nadom. Njegova mnogobrojna materijalna dobra „činit će se ništavnima u usporedbi s vječnim vrijednostima odnosa s Bogom Ocem; s našim Spasiteljem; sa Svetim Duhom; s anđelima; sa svetima iz svakog plemena, naroda, jezika, koljena; i s našom obitelji… Više neće biti poremećenih ličnosti, raspalih obitelji ili prekinutog zajedništva. Savršenost i zdravlje bit će sveopće. Tjelesna i umna integracija naći će na nebu i u vječnosti savršeno ispunjenje.“

„Osjećaji ljubavi i sućuti, što ih je sam Bog usadio u dušu, naći će tamo najbolju i najljepšu primjenu. Čista veza sa svetim bićima, skladan društveni život s uzvišenim anđelima i s vjernima iz svih vremena… – sve to pridonosi sreći iskupljenih.“

2. Brak? Neki Kristovi suvremenici iznijeli su slučaj neke žene koja je stalno ostajala udovica i koja je imala ukupno sedam muževa. Upitali su Ga čija će ona biti žena poslije uskrsnuća. Treba samo malo mašte da bi se sagledale beskrajne komplikacije koje bi nastale ako bi se bračne veze na ovoj Zemlji obnovile i na Nebu. Kristov odgovor otkriva božansku mudrost: „O uskrsnuću niti će se ženiti niti udavati, nego će biti kao nebeski anđeli.“ (Mt 22,29.30)

Zar će tada otkupljeni biti lišeni dobara sada prisutnih u braku? Na novoj Zemlji spašeni neće biti lišeni nijednog dobra. Bog je obećao: „Ne uskraćuje Jahve dobara onima koji idu u nedužnosti“. (Ps 84,12). Ako je to točno u ovom životu, koliko će tek biti istinitije u vječnom?

Bit braka je ljubav. Sažet prikaz radosti nalazi se u izraženoj ljubavi. Sveto pismo kaže: „Bog je ljubav“ i „puninu radosti pred licem svojim“. (1 Iv 4,8; Ps 16,11). Na novoj Zemlji nikome neće nedostajati ni ljubavi ni radosti ili zadovoljstva. Nitko se ondje neće osjećati osamljenim, ispraznim ili nevoljenim.

Mi možemo imati povjerenja da će Tvorac, koji je pun ljubavi i koji je ustanovio brak da bi stvorio radost u sadašnjem svijetu, imati nešto čak i bolje u vječnom životu – nešto što će biti uzvišenije od braka, kao što je i Njegov novi svijet uzvišeniji od ovoga u kome živimo.

Intelektualni život na novoj Zemlji

Obnova uma. „Lišće od stabla (života) služi za lijek poganima.“ (Otk 22,2). Iscjeljenje o kome govori Otkrivenje znači više od ‘izlječenja’ – ono znači ‘obnovu’ jer tamo nitko više neće biti bolestan (Iz 33,24.20). Dok budu jeli s drveta života, spašeni će se razviti iz tjelesne i umne zakržljalosti koju su izazvala stoljeća grijeha. Oni će biti obnovljeni u Božje obličje.

Neograničene mogućnosti. Vječnost otvara neograničene vidike ljudskom umu. Na novoj Zemlji „besmrtni će umovi s neumornim oduševljenjem proučavati čudesa stvaralačke moći i tajne ljubavi koja spašava. Tamo neće biti svirepog i lukavog neprijatelja da nekog zavede kako bi zaboravio na Boga. Svaka sposobnost će se razvijati, svaki dar povećavati. Stjecanje znanja neće umarati um niti iscrpljivati životnu snagu. Tamo se najveći pothvati mogu izvršiti, najuzvišenije težnje ostvariti, najviše želje ispuniti, i još će uvijek postojati novi ciljevi da se postignu, nova čuda koja će biti predmet divljenja, nove istine da se shvate, novi predmeti da pokrenu snage razuma, duše i tijela na razvijanje.“

Duhovne težnje na novoj Zemlji. Bez Krista vječni život ne bi imao nikakav smisao. Kroz cijelu vječnost otkupljeni će stalno biti gladni i žedni veće spoznaje o Isusu – većeg razumijevanja Njegovog života i rada, većeg zajedništva s Njim, više vremena za svjedočenje svjetovima koji nisu pali o Njegovoj neusporedivoj ljubavi, karakteru koji Ga mnogo vjernije odzrcaljuje. Otkupljeni će živjeti za Krista i s Kristom. Oni će potpuno zadovoljni, u Njemu vječno počivati!

Sam Krist je živio da služi (Mt 20,28) i On je pozvao svoje sljedbenike u isti život. Raditi sada s Njim isplati se samo po sebi. Odnos koji se time stvara nudi veći blagoslov i prednost u radu s Njim na novoj Zemlji. Tamo s velikom radošću i zadovoljstvom „sluge Božje klanjat će se Bogu“. (Otk 22,3).

Premda će otkupljeni imati prilike da istražuju Božju riznicu prirode, najomiljeniji će nauk biti nauk o križu. S obnovljenim umom do izoštrenosti kakvu je Bog želio da imaju i s otklonjenom sljepoćom od grijeha, oni će biti kadri proniknuti u duhovnu istinu na način za kojim su samo mogli čeznuti. Oni će predmet spasenja – predmet koji sadrži dubinu, visinu i širinu koja nadilazi svaku maštu – učiniti predmetom svog proučavanja i veličanja u pjesmama kroz cijelu vječnost. Ovim proučavanjem otkupljeni će sve više širiti vidike onako kako je to otkriveno u Isusu.

Iz tjedan u tjedan spašeni će dolaziti na subotnje bogoslužje: „Od subote do subote, dolazit će svi ljudi da se poklone pred licem mojim – govori Jahve.“ (Iz 66,23).

Neće biti više…

Iskorijenit će se svako zlo. Jedno od najradosnijih obećanja o novoj Zemlji bavi se onim čega tamo neće biti. „Smrti više neće biti; neće više biti ni tuge, ni jauka, ni boli, jer stari svijet prođe.“ (Otk 21,4).

Sva će ova zla zauvijek nestati, jer će Bog iskorijeniti svaki oblik grijeha – uzrok svih zala. Sveto pismo spominje stablo života kao dio nove Zemlje, ali nijedanput ono ne spominje i stablo spoznaje dobra i zla ili neki drugi izvor kušnje. U toj se dobroj zemlji kršćani više nikada neće morati boriti sa svijetom, tijelom ili Sotonom.

Jamstvo da će nova Zemlja ostati „novom“ unatoč dolasku doseljenika s grijehom uprljanog starog planeta Zemlje jest činjenica da će Bog uskratiti mjesto „za kukavice, otpadnike, odurna stvorenja, ubojice, bludnike, vračare, idolopoklonike i sve koji ljube i govore laž.“ (Otk 21,8; 22,15). On to mora – jer gdje god se pojavi, grijeh sve kvari.

„Uklonjen je svaki trag prokletstva. … Ostaje samo jedan spomenik: naš Otkupitelj će uvijek nositi ožiljke svoga raspeća: na njegovoj nekad ranjenoj glavi, na njegovim rebrima, rukama i nogama nalaze se jedini tragovi svirepog djela što ga je prouzročio grijeh. Prorok kaže gledajući Krista u njegovoj slavi: „Zrake sijevaju iz njegovih ruku, ondje mu se krije sila.“ (Hab 3,4). … Kroz svu će vječnost rane s Golgote isticati njegovu veličinu i objavljivati njegovu moć.“

Prijašnje se više neće spominjati.  Na novoj Zemlji kaže prorok Izaija, „Prijašnje se više neće spominjati, niti će vam na um dolaziti.“ (Iz 65,17). Iz konteksta je očito da će spašeni zaboraviti nevolje iz starog života (vidi: Iz 65,16). Oni neće zaboraviti dobra koja je Bog učinio, obilnu milost kojom ih je spasio, jer bi sva ova borba s grijehom bila uzaludna. Osobno iskustvo svetih Kristove spasiteljske milosti bit je njihovog svjedočenja kroz svu vječnost.

Uz to, povijest grijeha čini jedan važan element čvrstog obećanja da „nevolja se neće dva puta podići.“ (Nah 1,9). Misli o žalosnim posljedicama što ih je grijeh prouzročio služit će kao vječno sredstvo zastrašivanja svakome tko bi ikada pokušao ponovno izabrati tu samoubilačku stazu. Međutim, dok događaji iz prošlosti služe tom važnom cilju, nebesko će ozračje odagnati te strašne uspomene na njihovu patnju. Obećanje glasi da uspomene u spašenima neće izazvati grižnju savjesti, žaljenje, razočaranje, bol ili potištenost.

Vrijednost vjerovanja u novo stvaranje

Vjerovanje u nauk o novoj Zemlji donosi kršćaninu čitav niz veoma praktičnih koristi.

Ono ga hrabri da izdrži. Sam Krist „namjesto određene mu radosti podnese križ ne mareći za sramotu“. (Heb 12,2) Apostol Pavao je obnavljao svoju hrabrost promatrajući buduću slavu. „Zato ne malaksavamo. Uistinu, naša nam sadašnja ali kratkotrajna i mala nevolja donosi izvanredno veliku i vječnu slavu.“ (2 Kor 4,16.17).

Ona donosi radost i pouzdanost nagrade. Sam Krist je rekao: „Radujte se i kličite od veselja, jer vas čeka velika nagrada na nebesima.“ (Mt 5,12). Apostol Pavao opet ponavlja: „Onaj kome ostane što je nadozidao primit će nagradu.“ (1 Kor 3,14).

Ono daje snagu protiv kušnje. Mojsije je bio osposobljen da napusti „grešno uživanje“ i „blago egipatsko“ jer je „gledao na nagradu.“ (Heb 11,25.26).

Ono stvara predukus Neba. Kršćaninova nagrada nije samo budućnost (Ef 1,14). Krist kaže: „Ako tko čuje moj glas i otvori vrata, ući ću k njemu.“ (Otk 3,20). „A kada Krist dođe, On uvijek sa sobom donosi Nebo.“ Blisko druženje s Njim „jest nebo u srcu; početak slave i spasenje unaprijed doživljeno.“

Ono povećava djelotvornost. Neki misle da kršćani toliko razmišljaju o Nebu da ne prepoznaju nikakvih vrijednosti na Zemlji. Međutim, baš to samo vjerovanje u budućnost daje kršćanima čvrstu osnovu s koje pokreću svijet. Kao što je C. S. Lewis zamijetio: „Ako čitate povijest, onda ćete utvrditi da su kršćani koji su mnogo učinili za sadanji svijet zapravo bili upravo oni koji su mnogo razmišljali o budućemu. Upravo stoga što su u velikoj mjeri prestali razmišljati o drugom svijetu, kršćani su postali tako nedjelotvorni. Težite k nebu i Zemlju ćete ‘osvojiti’; težite k Zemlji, i nećete stići nikamo.“

„Mudar čovjek obratit će veću pozornost klesanju nekog kipa u mramoru nego pravljenju Snjegovića.“  Kršćanin koji planira vječno živjeti ustrojit će, dakako, svoj život s više brižljivosti (i tako imati znatno konstruktivniji utjecaj na društvo) nego osoba koja misli da je predodređena, rođena samo da bi bila odbačena.

„Bavljenje nebeskim temama što ih potiče Sveti Duh sadrži moćnu asimilirajuću snagu. S pomoću nje duša se uzdiže i oplemenjuje. Njeno polje i vidokrug se proširuju, a relativne mjere i vrijednost stvari, i vidljivih i nevidljivih, mnogo se jasnije procjenjuju.“

Ono otkriva Božji karakter. Svijet kakav sada vidimo uvelike daje pogrešnu predodžbu o Božjem karakteru i Njegovom prvotnom planu za ovaj planet. Grijeh je tako oštetio Zemljin fizički ekosustav da mnogi jedva mogu zamisliti neku vezu između ovog svijeta i raja prikazanog u Knjizi Postanka 1. i 2. poglavlju. Život se sada odlikuje stalnom borbom za opstanak. Čak i život vjernika koji mora voditi borbu s ovim svijetom, tijelom i Sotonom ne pokazuje točno Božji prvotni plan. U onome što je Bog planirao za otkupljene – svijet netaknut Sotoninim utjecajem, svijet u kome vladaju samo Božji ciljevi – imamo najistinitiju predodžbu Njegova karaktera.

Ono nas privlači Bogu. Napokon, Biblija opisuje novu Zemlju da bi nevjernog čovjeka privukla Kristu. Jedna osoba, slušajući da „Zemlja, obnovljena tako da njena ljepota bude kao Eden, isto tako stvarna kao što je Zemlja sada, treba biti dom svetih“, u kojemu će svi biti „bez boli, tuge i smrti i gdje će se poznavati i gledati licem k licu“, bila je veoma protiv toga.

„Pa“, rekla je, „to ne može biti: to će biti upravo ono što odgovara svijetu; to je upravo ono što bi željeli zli.“

Mnogi „čini se misle da vjera sa … svojom vječnom nagradom mora biti nešto što svijet uopće ne bi poželio: otuda, kad se spominje bilo koje stanje sreće za kojim čovječje srce u svom palom stanju doista teži, oni smatraju da to ne može biti dijelom prave vjere.“  Kako je to daleko od istine!

Prava Božja namjera u objavi onoga što je pripremio za one koji Ga ljube je da odvoji pojedince od njihovih preokupacija u ovom svijetu – da im pomogne da prepoznaju vrijednosti budućeg i bace brz pogled na ljepote što ih je pripremilo Očevo srce ljubavi.

Zauvijek novo

Na ovoj staroj Zemlji često se kaže da „sve što je dobro ima svoj kraj“. Najbolja od svih dobrih vijesti koje se tiču nove Zemlje jest da ona nema kraja. Tada će se zbiti ono lirsko pjevanje iz „zbora Aleluja“: „Nad svijetom je pripala kraljevska vlast našemu Gospodinu i njegovu Pomazaniku, i on će vladati u vijeke vjekova.“ (vidi: Otk 11,15; usporedi: Dn 2,44;7,27). Sveto pismo kaže da će se svako biće priključiti hvalospjevu: „Onomu koji sjedi na prijestolju, i Janjetu: hvala, čast, slava i vlast u vijeke vjekova!“ (Otk 5,13).

„Velika borba je završena. Grijeha i grješnika više nema. Cijeli svemir je čist. Posvemašnji sklad i radost vladaju u cijelom neizmjernom svemiru. Od onoga koji je sve stvorio teče život, svjetlost i radost kroz sve svjetove beskrajnog prostranstva. Od najmanjeg atoma do najvećeg svijeta, sve stvari, i živa i neživa priroda, u svojoj nepomućenoj ljepoti i savršenoj radosti govore da je Bog ljubav.“

Tijekom cijele povijesti bilo je takvih LJUDI koji su rječito govorili o strahotama pakla, igrajući se ljudskim strahom u pokušaju da ih natjeraju da služe Bogu. Kakvog su boga oni prikazivali?

Kako će se na kraju Bog osloboditi zla? što će se dogoditi Sotoni? što će spriječiti grijeh da još jednom podigne svoje ružno lice? Kako može pravedni Bog biti i Bog ljubavi?

Događaji na početku milenija

Za vrijeme milenija, tisućgodišnjeg vremenskog razdoblja o kome govori dvadeseto poglavlje Otkrivenja, Sotonin utjecaj na Zemlji bit će ograničen, a Krist će vladati sa svojim svetima (Otk 20,1-4).

Drugi dolazak. Otkrivenje 19. i 20. poglavlje su cjelina; ova dva poglavlja nisu razdvojena. Ona opisuju Kristov dolazak (Otk 19,11-21) i odmah nastavljaju opisivati milenij, tako da njihov redoslijed upućuje na to da će milenij početi kad Krist ponovo dođe.

Otkrivenje prikazuje tri sile koje će sakupiti narode svijeta da se suprotstave Kristovom djelu i djelu Njegovog naroda neposredno prije Drugog dolaska kao Zmaja, Zvijer i lažnog proroka (Otk 16,13). Kad se Zvijer i zemaljski vladari i njihove vojske okupe da zarate protiv Krista u vrijeme Njegovog dolaska, Zvijer i lažni prorok bit će uništeni (Otk 19,19.20). Ono što slijedi u Otkrivenju 20. poglavlju o mileniju, raspravlja o sudbini trećeg člana demonskog trija, o Zmaju. On je zarobljen i bačen u bezdan u kome će ostati 1000 godina.

Kao što smo vidjeli u 24. poglavlju prilikom Drugog Kristovog dolaska, kada sva carstva ovoga svijeta budu uništena, Bog će uspostaviti svoje kraljevstvo slave – carstvo koje će vječno trajati (Dn 2,24). Tada će Njegov narod početi vladati.

Prvo uskrsnuće.  Prilikom Kristovog drugog dolaska dogodit će se prvo uskrsnuće. Pravednici „blaženi i sveti“ uskrsnuće – jer, „nad ovima druga smrt nema vlasti, nego će biti svećenici Božji i Kristovi i s njime će kraljevati tisuću godina“. (Otk 20,6; vidi: 25. poglavlje u ovoj knjizi).

Pravednici odlaze na Nebo. Nakon uskrsnuća umrlih pravednika, oni i živi sveti bit će uzeti „na oblacima u susret Gospodinu.“ (1 Sol 4,17). Tada će Krist ispuniti obećanje što ga je dao neposredno prije no što je napustio ovaj svijet: „Idem da vam pripravim mjesto! Kad odem te vam pripravim mjesto, vratit ću se da vas uzmem k sebi i da vi budete gdje sam ja.“ (Iv 14,2.3). Isus je opisao mjesto koje će prepustiti svojim sljedbenicima kao kuću „Oca moga,“ gdje, se nalaze mnogi „stanovi“ ili mjesta za obitavanje (Iv 14,2). Ovdje se Isus poziva na Novi Jeruzalem, koji neće sići na ovu Zemlju sve do kraja tisućgodišnjice – milenija. Prilikom Drugog Kristovog dolaska, onda kada pravednici budu uzeti „na oblacima u susret Gospodinu“, njihovo će odredište biti Nebo – a ne Zemlja koju su upravo napustili.  Krist sada neće ustanoviti svoje Kraljevstvo slave na Zemlji. On će to učiniti na kraju milenija.

Kristovi neprijatelji uništeni.  Krist je svoj Drugi dolazak usporedio s onim što se zbilo u vrijeme potopa i prilikom uništenja Sodome i Gomore (Mt 24,37-39; Lk 17,28-30). Njegova usporedba ističe dvije točke: prvo, da je uništenje koje je došlo iznenadilo zle, a drugo, ono što je došlo bilo je uništenje – potop „sve odnese“ (Mt 24,39). Vatra i sumpor koji su padali kao kiša na Sodomu „i sve uništi“ (Lk 17,29; vidi: Mt 13,38-40). Prilikom Drugog dolaska Krist će sići s Neba sa svojim vojskama kao jahač na bijelom konju i nosit će ime „Kralj kraljeva i Gospodar gospodara“ i udarit će pobunjene narode svijeta. Poslije uništenja Zvijeri i lažnog proroka ostatak će Sotoninih sljedbenika umrijeti i nitko neće preživjeti, jer „ostali su ubijeni mačem što izlazi iz usta jahača na konju; i sve se ptice nasitiše njihova mesa“. (Otk 19,16,21).

Opisujući ovaj prizor, Sveto pismo je reklo: „Jer, gle, izići će Jahve iz svog prebivališta da stanovnike zemlje kazni što se o njeg ogriješiše. Izbacit će zemlja svu krv što je na njoj prolivena i neće više kriti onih koji su na njoj poklani.“ (Iz 26,21).

Zemlja postaje pustom.  Budući da će se pravednici uznijeti da budu sa svojim Gospodom, a zli biti uništeni Njegovom pojavom, Zemlja će stanovito vrijeme ostati bez stanovnika. Sveto pismo upućuje na takvu situaciju. Jeremija je rekao: „Gledam zemlju: pusta je, evo, i prazna, nebesa: svjetlost im iščezla. Gledam brda: gle, tresu se, a svi se humci uzdrmali. Gledam: evo čovjeka nema.“ (Jr 4,23-25). Jeremija upotrebljuje nazivlje koje se sreće u Post 1,2: „pusta i prazna“, upućujući na to da će Zemlja postati isto tako kaotična kakva je bila na početku stvaranja.

Sotona vezan.  Događaji koji će se zbiti u ovo vrijeme bili su unaprijed prikazani u obredu s jarcem na Dan očišćenja u službi u izraelskom Svetištu. Na Dan očišćenja veliki je svećenik očistio Svetište krvlju očišćenja Gospodnjeg jarca. Tek nakon što je ovo očišćenje potpuno završeno, otpočeo je obred koji je uključio Azazela, jarca koji je predstavljao Sotonu (vidi: Poglavlje 23). Postavljajući ruke na njegovu glavu, veliki je svećenik ispovijedio „sve krivnje Izraelaca, sve njihove prijestupe i sve njihove grijehe. Položivši ih tako jarcu na glavu“ (Lev 16,21). Jarac je odveden u pustinju, nenaseljenu zemlju (Lev 16,22).

Isto tako, Krist u nebeskom Svetištu služi svojim izvršenim pomirenjem svome narodu; prilikom svog Drugog dolaska On će ih otkupiti i dati im vječni život. Kad završi ovo djelo otkupljenja i očišćenja nebeskog Svetišta, On će staviti grijehe svoga naroda na Sotonu, začetnika i pokretača zla. Ni na koji način ne može se reći da Sotona iskupljuje grijehe vjernika – Krist je to u cijelosti učinio. Međutim, Sotona mora snositi odgovornost za sav grijeh na koji je naveo one koji su spašeni. I kao što je „čovjek spreman odveo jarca u nenastanjenu zemlju, tako će Bog prognati Sotonu u opustošenu i nenastanjenu Zemlju“ (Vidi: 23. poglavlje u ovoj knjizi).

Ivanovo viđenje milenija (tisućgodišnjice) živo slika Sotonino progonstvo. On je vidio da je na početku tisuću godina „Zmaj, stara zmija – a to je đavao, sotona“ okovan u verige i zatvoren u „bezdan“ (Otk 20,2.3). Ovo simbolički objavljuje privremeni kraj Sotoninog djelovanja, progonstva i prijevare „da više ne zavodi naroda dok se ne navrši tisuću godina“. (Otk 20,3).

Izraz koji Ivan upotrebljuje – „bezdan“ (grčki abussos) – prikladno opisuje stanje Zemlje i to vrijeme.  Pod udarcima sedam zala koji će neposredno prethoditi Kristovom dolasku (Vidi: Otk 16,18-21) i pokrivena tijelima zlih, Zemlja predočuje prizor strašne pustoši.

Ograničen na ovu Zemlju, Sotona je „svezan“ verigama okolnosti. Budući da na Zemlji nema ljudskih bića, Sotona nema koga kušati ili progoniti. On je vezan u smislu da nema što raditi.

Događaji tijekom milenija

Krist na Nebu s otkupljenima. Prilikom svog Drugog dolaska Krist će povesti svoje sljedbenike na Nebo, u stanove koje je pripremio za njih u Novom Jeruzalemu. Kao i Mojsije i Izraelci, otkupljeni će, ispunjeni zahvalnošću, pjevati pjesmu svoga spasenja – „pjesmu Mojsija, sluge Božjega, i pjesmu Janjeta: Velika su i divna tvoja djela, Gospodaru, Bože, Svemogući! Pravedni su i ispravni tvoji putovi, Kralju naroda!“ (Otk 15,3).

Sveti vladaju s Kristom.  Za vrijeme milenija Krist će ispuniti svoje obećanje i dati pobjednicima „vlast nad poganima“ (narodima). (Otk 2,26). Daniel je vidio da poslije uništenja Kristovih neprijatelja „kraljevstvo, vlast i veličanstvo pod svim nebesima dat će se puku Svetaca Svevišnjega“. (Dn 7,27). Oni koje Krist bude uskrsnuo prilikom prvog uskrsnuća, vladat će s Njim tisuću godina (Otk 20,4).

U kom smislu se može reći za svete da vladaju ako su na nebu, dok su svi zli mrtvi? Njihovo vladanje sastojat će se u sudjelovanju u jednom važnom razdoblju Kristovog upravljanja.

Suđenje zlima. Apostol Ivan je vidio da će tijekom milenija sveti sudjelovati u suđenju; on je vidio „prijestolja, i onima što sjedoše na njih bi dana svaka vlast da sude“. (Otk 20,4). Ovo je vrijeme suđenja Sotoni i njegovim anđelima koje bilježi Sveto pismo (2 Pt 2,4; Juda 6). To je vrijeme kada će se ostvariti izjava apostola Pavla da će sveti suditi svijetu, pa čak i anđelima (1 Kor 6,2.3)

Milenijski sud neće odlučivati o tome tko će biti spašen ili izgubljen. Bog će donijeti takvu odluku prije Drugog Kristovog dolaska, a svi oni koji nisu uskrsnuli ili preobrazili se, bit će zauvijek izgubljeni. Sud kome će pravedni prisustvovati odgovorit će na svako pitanje koje bi pravedni postavili u želji da saznaju zašto su zli izgubljeni. Bog želi da svi oni kojima je poklonio vječni život imaju potpuno povjerenje u Njegovo vodstvo i zato će im On otkriti djelovanje svoje milosti i pravde.

Zamislite da ste na Nebu i da ste utvrdili da s vama nije jedan od vaših voljenih za koga ste sigurno očekivali da bude tamo. Takav slučaj mogao bi vas navesti na to da posumnjate u Božju pravdu, a ta vrst sumnje leži u pravoj osnovi grijeha. Da bi zauvijek uklonio svaku priliku za takve sumnje – i tako osigurao da se grijeh više nikada ne pojavi – Bog će odgovoriti na ovakva pitanja tijekom ovog razdoblja pregleda na milenijskom sudu.

U ovom će djelu otkupljeni odigrati odlučujuću ulogu u velikoj borbi između dobra i zla. „Oni će potvrditi na svoje vječno zadovoljstvo da se Bog ozbiljno i strpljivo starao za izgubljene grešnike. Oni će shvatiti da su grešnici nemarno i tvrdoglavo prezirali i odbijali Njegovu ljubav. Otkrit će da su čak i naoko sitni grešnici u tajnosti gajili odvratnu sebičnost namjesto da su prihvatili sustav vrednovanja svoga Gospoda i Spasitelja.“

Sotonino vrijeme za razmišljanje. Tijekom milenija Sotona će silno patiti. Zatvoren sa svojim anđelima, na opustošenoj Zemlji, on ne može sprovoditi svoje prijevare koje su stalno ispunjavale njegovo vrijeme. On je prisiljen da razvidi rezultate svoje pobune protiv Boga i Njegovog Zakona; on mora razmišljati o ulozi koju je odigrao u borbi između dobra i zla. On sada jedino može gledati u budućnost sa strahom od užasne kazne koju će morati podnijeti zbog cjelokupnog zla za koje je odgovoran.

Događaji na kraju milenija

Na kraju tisuću godina, „ostali (će) mrtvaci“ – zli – uskrsnuti, oslobađajući na taj način Sotonu od neaktivnosti koja mu je bila nametnuta (Otk 20,5.7). Još jedanput prevarivši zle, on ih vodi protiv tabora „svetih – ljubljenog grada“ (Novog Jeruzalema) (Otk 20,9) koji u to vrijeme zajedno s Kristom, silazi s Neba.

Krist, Sveti i Sveti grad silaze.  Krist iz dvaju razloga silazi ponovo na Zemlju, zajedno sa svetima i Novim Jeruzalemom. On želi žavršiti veliku borbu time što će sprovesti odluke milenijskog suda i što će očistiti i obnoviti Zemlju, tako da na njoj može ustanoviti svoje vječno Kraljevstvo. Tada će u najpotpunijem smislu „Jahve biti kralj nad svom zemljom“. (Zah 14,9)

Uskrsnuće suda. Sada je nastupio trenutak u kome će se izvršiti ispunjenje Kristovog obećanja da će „svi koji počivaju u grobovima čuti njegov glas“ (Iv 5,28). Prilikom svog Drugog dolaska Krist je izveo pravedne mrtve iz njihovih grobova u prvom uskrsnuću, „uskrsnuću života“. Sada će se zbiti drugo uskrsnuće, o kome Isus govori – „uskrsnuće na propast“ (Iv 5,29). Otkrivenje se također poziva na ovo uskrsnuće: „Ostali mrtvaci (oni koji nisu ustali u prvom uskrsnuću) ne oživješe, dok se nije navršilo tisuću godina. (Otk 20,5).

Sotonino tamnovanje završeno.  Uskrsnuće zlih na kraju hiljadu godina, oslobađa Sotonu njegovog zatočeništva „kratko vrijeme“. (Otk 20,3). U svom posljednjem pokušaju da izazove Božju vladavinu, on će „izići da zavodi narode na četiri kraja zemlje“. (Otk 20,8). S obzirom da su zli uskrsnuli s istim buntovnim duhom koji su posjedovali kad su umrli, njegov posao neće biti težak.

Napad na Sveti grad.  U svojoj posljednjoj prijevari Sotona pokušava zle nadahnuti nadom da će silom zauzeti Božje Kraljevstvo. Okupljene narode svijeta on će povesti protiv voljenoga grada (Otk 20,8.9).  „Zli koji su tvrdoglavo odbijali ulazak u Božji grad temeljem zasluga Kristove žrtve pomirnice sada odlučuju opsadom i borbom zadobiti pristup i kontrolu.“

Činjenica da će se zli, čim im Bog bude ponovo podario život, okrenuti protiv Njega i pokušati zbaciti Njegovu vladavinu, potvrđuje odluku koju je donio o njihovoj sudbini. Na ovaj način Njegovo ime i karakter koje je Sotona želio uprljati, potpuno će biti obranjeni pred svima.

Veliko bijelo, sudsko prijestolje.  Apostol Ivan ističe da Bog u trenutku kad su Božji neprijatelji opkolili grad spremni da ga napadnu, postavlja svoje veliko bijelo prijestolje. Kad se cijeli ljudski rod bude stekao oko prijestolja – neki sigurni unutar grada, drugi izvana, prestrašeni u nazočnosti Suca – Bog će sprovesti posljednju fazu suda. Ovo je vrijeme o kome je govorio Isus kad je rekao: „Ondje će nastati plač i škrgut zuba kad vidite Abrahama, Izaka, Jakova i sve proroke u kraljevstvu Božjem, a same sebe vani istjerane.“ (Lk 13,28).

Da bi se sprovela ova izvršna faza suda, Božje knjige će se otvoriti. „I druga knjiga, knjiga života, bi otvorena. Tada su mrtvaci suđeni prema onom što je napisano u knjigama, po svojim djelima.“ (Otk 20,12). Tada će Bog izreći presudu koja će glasiti – uništenje.

Zašto je Bog uskrsnuo ove ljude da bi ponovo uništio njihov život? U toku milenija, otkupljeni su imali priliku istraživati pravednost Božjeg postupka prema svakom razumnom biću u svemiru. Sada će i sami izgubljeni – uključujući Sotonu i njegove anđele -potvrditi pravednost Božjih putova.

Kod ovog će se velikog bijelog sudskog prijestolja ispuniti Pavlove riječi: „Ta, svi ćemo stajati pred Božjim sudom.“ (Rim 14,10). Tu će sva stvorenja – pali i oni koji nisu pali, spašeni i izgubljeni – prikloniti svoja koljena i priznati da je Isus Krist Gospod (Fil 2,10.11; usporedi: Iz 45,22.23). Tada će pitanje Božje pravde zauvijek biti riješeno. Oni koji su dobili vječni život imali su nepokolebljivu vjeru u Njega. Nikada više grijeh neće pokvariti svemir ili upropastiti njegove stanovnike.

Sotona i grješnici uništeni. Odmah nakon izricanja presude, Sotona, njegovi anđeli i njegovi sljedbenici – ljudi, primit će svoju kaznu. Oni će doživjeti vječnu smrt. „Tada siđe vatra s neba i proguta ih.“ (Otk 20,9). Površina Zemlje izvan grada izgleda kao da se topi, postavši golemo plameno jezero za „dan Suda i propasti bezbožnika.“ (2 Pt 3,7). „Došao je „dan odmazde“ (Iz 34,8), kada će On izvršiti „djelo čudnovato“ (Iz 28,21) uništenja svojih neprijatelja. Apostol Ivan kaže: „I tko se god ne nađe upisan u knjizi života, bi bačen u ognjeno jezero.“ (Otk 20,15). đavo i njegovi saveznici također će doživjeti ovu sudbinu (Otk 20,10).

Kontekst cijele Biblije jasno govori da ova „druga smrt“ (Otk 21,8) koju će doživjeti zli označuje njihovo potpuno uništenje. što onda sa shvaćanjem o paklu koji vječno gori? Pažljivo proučavanje pokazuje da Biblija ne uči o takvom paklu ili mučenju.

1. Pakao. Biblijski „pakao“ je „mjesto i stanje kazne i uništenja, vječnom vatrom prilikom druge smrti, onih koji odbacuju Boga i ponudu spasenja u Isusu Kristu.“

Razni prijevodi Biblije često upotrebljuju riječ pakao kao prijevod hebrejske riječi šeol i grčke riječi had. Ovi izrazi obično se odnose na grob u kome – i pravedni i zli – čekaju, u nesvjesnom stanju, uskrsnuće (vidi: Poglavlje 25.). Budući da se današnji pojam pakla u velikoj mjeri razlikuje od onoga što hebrejski i grčki izraz znači, stanovit broj suvremenih prijevoda izbjegava riječ pakao, jednostavno navodeći hebrejsku riječ šeol i grčku had.

Suprotno od ovoga, grčka riječ gehena, koju na primjer engleski prijevodi Novog zavjeta također prevode riječju pakao, označuje mjesto kažnjavanja vatrom onih koji se nisu pokajali. Prema tome u Svetom pismu pakao nema uvijek isto značenje – i propust u nezamjećivanju ove razlike često je dovodio do velike zabune i zbrke.

Gehena je izvedenica od hebrejske riječi Ge Hinom, ‘Dolina Hinom’ – jedan klanac južno od Jeruzalema. Ovdje su Izraelci vršili neznabožački obred spaljivanja – žrtvovanja djece Molohu (2 Ljet 28,3; 33,1.6). (U našem prijevodu dolina Enomova) prorok Jeremija je prorekao da će zbog ovoga grijeha Gospod učiniti da ova dolina bude „dolina krvna“, u kojoj će se leševi Izraelaca pokopavati sve dok ne bude bilo više mjesta za njih. Ostala tijela postat će „hrana pticama nebeskim.“ (Jr 7,32.33; 19,6; Iz 30,33). Jeremijino je proročanstvo nesumnjivo navelo Izrael da Ge Hinom smatra mjestom suda nad zlim, mjestom užasa, kazne i srama.  Kasnije ga rabinska predaja smatra mjestom za spaljivanje leševa i smeća.

Isus je plamen Enoma upotrebljavao da prikaže pakleni oganj (Mt 5,22; 18,9). Tako vatra Enoma predstavlja uništavajući oganj posljednjeg suda. On je tvrdio da to dolazi poslije smrti (Lk 12,5) i da će pakao uništiti i tijelo i dušu (Mt 10,28).

Kakva je priroda paklenog ognja? Hoće li ljudi u paklu uvijek gorjeti?

2. Sudbina zlih.  Prema Svetom pismu, Bog obećava vječni život samo pravednima. Plaća za grijeh je smrt, a ne vječni život u paklu (Rim 6,23).

Sveto pismo uči da će zli biti „satrti“ (Ps 37,9.34), da će izginuti (Ps 37,20; 68,2). Oni neće vječno živjeti u svjesnom stanju, već će biti spaljeni (Mal 4,1; Mt 13,30.40; 2 Pt 3,10). Oni će biti uništeni (Ps 145,20; 2 Sol 1,9; Heb 2,14), nestat će (Ps 104,35).

3. Vječna kazna.  Govoreći o kažnjavanju zlih, Novi zavjet upotrebljuje riječi vječita, vječna. Ove su riječi prijevod grčke riječi aionios, koja se primjenjuje kako na Boga tako i na čovjeka. Da bi se izbjegao nesporazum, treba držati na umu da je aionios relativan pojam; njegovo značenje određuje objekt koji on bliže određuje. Tako kad Sveto pismo upotrebljuje riječ aionios (vječni) za Boga, onda znači da On ima neograničen, neomeđen život – jer je Bog besmrtan. Ali kad ovu riječ upotrebljuje za smrtna ljudska bića ili propadljive stvari, onda znači: dokle god čovjek živi ili ta stvar postoji.

Juda 7., na primjer, kaže da Sodoma i Gomora „ispaštaju kaznu u vječnom ognju“. Ipak ti gradovi danas ne gore. Apostol Petar kaže da je vatra pretvorila te gradove u pepeo, osudivši ih na uništenje (2 Pt 2,6). Vječni je oganj gorio sve dok više nije ništa ostalo da gori i tada se ugasio (vidi: Jr 17,27; 2 Ljet 36,19).

Slično, kada Krist odredi zle za „oganj vječni“ (Mt 25,41), taj oganj koji će spaliti zle bit će „vječni“ (Mt 3,12). Samo kad više nebude ničega da gori, on će se ugasiti.

Kad Krist govori o „vječnoj muci“ (Mt 25,46), On ne govori o vječnom mučenju. On podrazumijeva da kao što će „vječni život“ (koji će uživati pravednici) trajati tijekom stalnih vjekova vječnosti, i kazna će (koju će izdržati zli) biti također vječna – ne vječno trajanje svjesnih patnji, već kazna potpuna i konačna. Kraj je onih koji će tako patiti druga smrt. Ova će smrt biti vječna, iz nje neće biti i ne može biti uskrsnuća.

Kad Biblija govori o „vječnom otkupu“ (Heb 9,12) i „vječnom sudu“ (Heb 6,2), to se onda odnosi na vječni rezultat otkupa i suda – ne na beskrajan proces otkupa i suda. Na isti način, kada govori o vječnoj kazni, ona govori o rezultatu, a ne o procesu te kazne. Smrt koju će doživjeti zli, bit će konačna i vječna.

4. Mučenje „u vijek vijeka“. Izraz „u vijek vijeka“ (Otk 14,11; 19,3; 20,10) koji upotrebljuje Sveto pismo, također je pridonio zaključku da će se proces kažnjavanja Sotone i zlih nastaviti kroz vječnost. Međutim, kao i „vječan“, objekt što ga on bliže određuje, određuje značenje riječi „u vijek“. Kad je povezan s Bogom, njegovo je značenje ‘apsolutan’ – jer je Bog besmrtan; kad je povezan sa smrtnim ljudima, njegovo je značenje ‘ograničen’.

Opis iz Svetoga pisma o Božjoj kazni Edoma, dobar je primjer ovakve porabe. Prorok Izaija kaže da će Bog pretvoriti Zemlju u jamu koja gori i koja se „ni noću ni danju ugasit neće“ i „dim će joj se dizati dovijeka, iz koljena u koljeno pusta će ostati za vjekove vjekova nitko neće prolaziti njome“. (Iz 34,9.10). Edom je bio razoren, ali on više ne gori. „Dovijeka“ traje dok njegovo uništenje nije završeno.

Kroz cijelo Sveto pismo jasno je da „dovijeka“ ima svoje granice. Stari zavjet kaže da rob može služiti svoga gospodara „dovijeka“ (Izl 21,6), da je dijete Samuel trebalo ostati „zauvijek“ u šatoru od sastanka (1 Sam 1,22), i da je prorok Jona mislio da će u ribljem trbuhu ostati „zauvijek“ (Jona 2,7). Novi zavjet na sličan način upotrebljuje ovaj pojam: Apostol Pavao, na primjer, savjetuje Filemonu da primi Onezima „zauvijek“ (Filemon 15). U svim ovim primjerima „dovijeka“ znači ‘dokle god ta osoba živi’.

Psalam 92,7 kaže da će zli biti istrijebljeni dovijeka. A prorokujući o velikoj završnoj vatri, prorok Malahija kaže: „Jer evo dan dolazi poput peći užaren; oholi i zlikovci bit će kao strnjika: dan koji se bliži spalit će ih – govori Jahve nad Vojskama – da im neće ostati ni korijena ni grančice.“ (Mal 3,19).

Kad jednom svi zli – Sotona, zli anđeli i nepokajani ljudi – budu bili uništeni vatrom, kako korijen tako i grane, onda više neće postojati nikakva potreba za smrću ili hadom – paklom (vidi: 25. poglavlje u ovoj knjizi). Sve će ove Bog, također, vječno uništiti (Otk 20,14).

Na taj način Biblija daje vrlo jasno objašnjenje da je kazna vječna, a ne kažnjavanje – da je to druga smrt. Iz ove kazne nema uskrsnuća; njene su posljedice vječne.

Nadbiskup William Temple bio je u pravu kad je tvrdio: „Jedno možemo s povjerenjem reći: Vječno se mučenje treba isključiti. Da ljudi nisu unijeli grčke i nebiblijske pojmove o prirodnoj neuništivosti čovjekove duše i tada čitali Novi zavjet s njima u svojim umovima, oni bi izvukli iz njega (Novog zavjeta) vjerovanje, ne u vječno mučenje, već u uništenje. Vatra se naziva aeonian (vječna), a ne život bačen u nju.

Budući da je potpuna kazna Božjeg Zakona izvršena, udovoljeno je zahtjevima pravde. Sada Nebo i Zemlja objavljuju Gospodnju pravdu.

5. Načelo kazne.  Smrt je konačna kazna za grijeh. Svi koji odbiju spasenje što ga Bog nudi, umrijet će vječno, a što je posljedica njihovog grijeha. Međutim, neki su gnjusno griješili, demonski su uživali u nanošenju patnji drugima. Drugi su živjeli uglavnom moralnim, mirnim životom i njihova je krivnja samo u odbacivanju spasenja što ga je omogućio Krist. Je li pravo da oni podnesu istu kaznu?

Isus je rekao: „Sluga koji poznajući volju svoga gospodara, ništa nije uradio prema njegovoj volji, primit će mnogo batina. Komu je mnogo dano, od njega će se mnogo tražiti; komu je mnogo povjereno, od njega će se više iskati.“ (Lk 12,47.48)

Nesumnjivo, oni koji su se pobunili protiv Boga, najviše će patiti, više od onih koji to nisu učinili. Međutim, mi moramo shvatiti njihovu konačnu patnju u uvjetima Kristovog iskustva „druge smrti na križu“. Tu je On nosio grijehe svijeta. Grijeh je bio taj koji Mu je donio strašno odvajanje od Oca, što je izazvalo samrtne muke koje je podnosio – umni bol koji se ne može opisati. Tako će biti i s izgubljenim grješnicima. Oni će požnjeti ono što su posijali, ne samo tijekom ovog života već i prilikom konačnog uništenja. U Božjoj prisutnosti, krivnja koju osjećaju zbog grijeha što su ih počinili, prouzročit će patnje neopisivih samrtnih muka. Ukoliko veća bude krivica, utoliko će biti veće samrtne muke. Sotona, pokretač i vinovnik grijeha, najviše će patiti.

Očišćenje Zemlje.  Opisujući dan Gospodnji, u kome će svaki trag grijeha biti uklonjen, apostol Petar je rekao: „U taj će dan nebesa iščeznuti s velikom lomljavom, počela će se u ognju rastopiti, a zemlja se sa svojim ostvarenjima neće više naći.“ (2 Pt 3,10).

Vatra koja će uništiti zle, očistit će i Zemlju od zagađenja grijehom. Iz razvalina ove Zemlje Bog će načiniti „nebo novo i novu zemlju, jer su iščezli prvo nebo i prva zemlja.“ (Otk 21,1). S ove očišćene, ponovo stvorene Zemlje – vječnog staništa otkupljenih – Bog će zauvijek prognati tugu, bol i smrt (Otk 21,4). Napokon, prokletstvo što ga je grijeh donio, bit će uklonjeno (Otk 22,3).

Držeći u vidu dan Gospodnjeg dolaska, u kome će grijeh i nepokajani grješnici biti uništeni, apostol Petar svima kaže: „Budući da će se ovo sve tako raspasti, kakvi sve onda morate biti svetim življenjem i pobožnošću dok očekujete dolazak dana Božjega.“ Zasnivajući ovu nadu na obećanju o Kristovom drugom dolasku, on potvrđuje: Ali mi očekujemo, prema njegovu obećanju, nova nebesa i novu zemlju gdje prebiva pravednost. Zato, ljubljeni, dok ovo čekate, revno nastojte da bez ljage i mane budete u njegovim očima u miru.“ (2 Pt 3,11.13.14).

Filistejska je vojska ušla u šunem, utvrdila svoj tabor i pripremala se za napad na Izrael. Nimalo optimistički raspoložen, kralj šaul je razmjestio izraelsku vojsku blizu planine Gilboe. Obećanje što ga je u prošlosti Bog dao da će biti sa svojim narodom poticalo je šaula da neustrašivo vodi Izrael protiv neprijatelja. Ali kad je napustivši službu Gospodu otpali kralj pokušao uspostaviti vezu s Bogom kako bi saznao rezultat naredne bitke, Bog nije htio razgovarati s njim.

Zloslutni strah od nepoznatog sutra teško je pritiskivao šaula. Da je samo Samuel ovdje. Ali Samuel je bio mrtav i više ga nije mogao savjetovati. Ili bi možda mogao?

Doznavši za vračaru koja je izbjegla njegov raniji progon vračara, stasiti se kralj ponizio i pokušao preko nje raspitati za rezultat sutrašnje bitke. Tražio je: „Dozovi mi Samuela!“ Za vrijeme seanse vračara (medij) mu reče: „Vidim nešto božansko što se diže iz zemlje.“ Ovaj je duh obavijestio nesretnoga kralja da ne samo što će Izrael izgubiti rat nego će i on i njegovi sinovi poginuti (vidi 1 Sam 28.).

Proročanstvo se ispunilo. No je li ovo doista Samuelov duh prorekao? Kako može medij, osuđen od Boga, imati moć nad duhom Samuela – Božjeg proroka? Odakle je Samuel došao – zašto je njegov duh izašao „iz zemlje“? Ako to nije bio Samuelov duh, tko je onda govorio sa šaulom? Pogledajmo što Biblija uči o smrti, vezi s mrtvima i o uskrsnuću.

Besmrtnost i smrt

Besmrtnost je stanje nepodlijeganja smrti. Prevodioci Svetoga pisma upotrebljavali su riječ besmrtnost za prijevod grčkog izraza athanasia – ‘besmrtnost’, i aphtharsia – ‘neraspadljivost’. Kako se ovaj pojam povezuje s Bogom i ljudskim bićima?

Besmrtnost. Sveto pismo otkriva da je vječni Bog besmrtan (1 Tim 1, 17). Ustvari, On je „jedini besmrtan“. (1 Tim 6,16.). On nije stvoren, On postoji sam po sebi, On nema početka ni kraja (vidi: 2. poglavlje u ovoj knjizi).

„Sveto pismo nigdje ne opisuje besmrtnost kao kvalitetu ili stanje svojstveno čovjeku ili njegovu ‘duhu’. Izrazi koji se obično prevode sa ‘duh’ … pojavljuju se u Bibliji više od 1.600 puta, ali nikada zajedno s riječima besmrtan ili besmrtnost.“ (vidi: 7. poglavlje).

Suprotno od Boga, ljudska su bića smrtna. Sveto pismo uspoređuje njihov život kao „dim koji se čas pokaže i zatim nestane“ (Jakov 4,14). Oni su „dah koji odlazi i ne vraća se više“ (Ps 78,39). Čovjek „ko cvijet je nikao i vene već, poput sjene bježi ne zastajuć“. (Job 14,2).

Bog i ljudska bića upadljivo se razlikuju. Bog je beskonačan, ljudi su ograničeni. Bog je besmrtan, oni su smrtni. Bog je vječan, oni su prolazni.

Uvjetna besmrtnost.  Prilikom stvaranja „Jahve, Bog, napravi čovjeka od praha zemaljskog i u nosnice mu udahne dah života. Tako postane čovjek živa duša“. (Post 2,7). Izvještaj o stvaranju otkriva da ljudski rod vodi podrijetlo svog života od Boga (usporedi: Dj 17,25.28; Kol 1,16.17). Korolar (zaključak, posljedica dokazane istine) ove osnovne činjenice je da besmrtnost nije urođena ljudskom rodu, već je Božji dar.

Kad je Bog stvorio Adama i Evu, dao im je slobodnu volju – moć izbora. Oni su mogli biti ili poslušni ili neposlušni, a njihovo stalno postojanje ovisilo je o stalnoj poslušnosti uz pomoć Božje sile. Tako je posjedovanje dara besmrtnosti bilo uvjetovano.

Bog je razgovjetno izgovorio uvjet pod kojim mogu izgubiti dar – ako jedu „sa stabla spoznaje dobra i zla“. Bog ih je opomenuo: kad „s njega okusiš, zacijelo ćeš umrijeti“. (Post 2,17).

Smrt: plaća za grijeh. Suproteći se Božjoj opomeni da će neposlušnost donijeti smrt, Sotona je tvrdio: „Ne, nećete umrijeti.“ (Post 3,4). Ali, nakon prekršaja Božje zapovijedi, Adam i Eva su otkrili da je plaća za grijeh stvarno smrt (Rim 6,23). Njihov grijeh donio je ovu osudu. Ti ćeš se vratiti „iz zemlje; prah si, i u prah ćeš se i vratiti“. (Post 3,19). Ove riječi ne upućuju na produžetak života, već na njegov prestanak.

Nakon izricanja ove presude, Bog je grešnom paru onemogućio prilaz drvetu života, tako da nisu mogli jesti i „navijeke“ živjeti. (Post 3,22). Ovaj je postupak jasno govorio da je besmrtnost, obećana pod uvjetom poslušnosti, padom u grijeh bila izgubljena. Oni su sada postali smrtnici, podložni smrti, a budući da Adam nije mogao prenijeti ono što više nije imao, „smrt prijeđe na sve ljude jer svi sagriješiše“. (Rim 5,12).

Božja milost sačuvala je Adama i Evu od trenutne smrti. Božji Sin ponudio je svoj život, omogućujući im tako još jednu priliku – drugu šansu. On je bio „od postanka svijeta zaklano Janje“. (Otk 13,8).

Nada za čovječanstvo.  Premda su ljudi rođeni kao smrtnici, Biblija ih potiče da traže besmrtnost (vidi: Rim 2,7). Isus Krist je izvor ove besmrtnosti: „Milosni dar Božji jest život vječni u Kristu Isusu Gospodinu našemu.“ (Rim 6,23; usporedi: 1 Iv 5,11). On „uništi smrt i obznani život i besmrtnost.“ (2 Tim 1,10). „Jer kao što u Adamu svi umiru, tako će u Kristu svi oživjeti.“ (1 Kor 15,22). Sam Krist je rekao da će Njegov glas otvoriti grobove i uskrsnuti mrtve (Iv 5,28.29).

Da Krist nije došao, stanje ljudi postalo bi beznadno, a svi koji umru, umrli bi vječno. Zahvaljujući Njemu, nitko ne mora poginuti. Ivan je rekao: „Da, Bog je tako ljubio svijet da je dao svoga jedinorođenog Sina da ne pogine ni jedan koji u nj vjeruje, već da ima život vječni.“ (Iv 3,16) Tako vjera u Krista ne samo što ukida kaznu za grijeh, već onima koji vjeruju osigurava dragocjeni dar besmrtnosti.

Krist „obznani život i besmrtnost Radosnom vijesti“. (Krist je donio „besmrtnost kao svjetlost preko evanđelja). (2 Tim 1,10). Apostol Pavao nas uvjerava da nas Sveto pismo može „učiniti mudrima za spasenje po vjeri u Krista Isusa“. (2 Tim 3,15). Oni koji ne prihvate Evanđelje, neće primiti besmrtnost.

Primanje besmrtnosti.  Trenutak poklanjanja dara besmrtnosti opisao je apostol Pavao: „Pazite! Kazujem vam tajnu: svi nećemo umrijeti, ali ćemo se svi preobraziti, u jedan hip, u tren oka, na glas posljednje trube; zatrubit će truba i mrtvi će uskrsnuti neraspadljivi, i mi ćemo se preobraziti, jer treba da se ovo raspadljivo tijelo obuče neraspadljivošću, i da se ovo smrtno tijelo obuče besmrtnošću. A kad se ovo raspadljivo tijelo obuče neraspadljivošću i ovo smrtno tijelo besmrtnošću, tada će se ispuniti pisana riječ: Pobjeda proguta smrt.“ (1 Kor 15,51-54). Ovo veoma jasno objašnjenje ističe da Bog ne poklanja besmrtnost nakon smrti vjernika, već prilikom uskrsnuća, kada „posljednja truba“ zatrubi. Tada će se „ovo smrtno tijelo da se obuče besmrtnošću.“ Apostol Ivan ističe da ćemo dar vječnog života primiti onda kad prihvatimo Isusa Krista za osobnog Spasitelja (1 Iv 5,11-13), a stvarno primanje ovoga dara dogodit će se kada Krist ponovo dođe. Tek tada ćemo biti preobraženi od smrtnog u besmrtno, od raspadljivog u neraspadljivo.

Priroda smrti

Ako je smrt prestanak života, što Biblija govori o čovjekovom stanju u smrti? Zašto kršćani trebaju razumijeti ovo biblijsko učenje?

Smrt je san.  Smrt nije potpuno uništenje; ona je samo stanje privremene besvjesnosti, dok čovjek čeka uskrsnuće. Biblija ovo međustanje stalno naziva snom.

Pozivajući se na njihovu smrt, Stari zavjet opisuje Davida, Salomona i ostale kraljeve u Izraelu i Judi kao one koji su zaspali kod otaca svojih (1 Kr 2,10; 11.43; 14,20.31; 15,8; 2 Ljet 2,11; 26,23 itd.). Patrijarh Job nazvao je smrt snom (Job 14,10-12), a to čini i David (Ps 13,3), Jeremija (Jr 51,39.57) i Daniel (Dn 12,2).

Novi zavjet upotrebljuje isti slikoviti prikaz. Opisujući stanje Jairove kćeri, koja je umrla, Isus je rekao da ona spava (Mt 9,24; Mk 5,39). On je na sličan način opisao umrlog Lazara (Iv 11,11-14). Apostol Matej je pisao da „uskrsnuše mnoga tjelesa pravednika što bijahu umrli“; – engl. „sveti koji su zaspali ustali su“ – (Mt 27,52), a bilježeći Stjepanovu mučeničku smrt, apostol Luka je napisao da „usnu“ (Dj 7,60). I apostoli Pavao i Petar smrt su također nazvali snom (1 Kor 15,51.52; 1 Sol 4,13 -17; 2 Pt 3,4).

Biblijsko prikazivanje smrti kao sna jasno se uklapa u njenu prirodu, kao što to i sljedeće usporedbe pokazuju: 1. Oni koji spavaju su u nesvjesnom stanju. „Mrtvi ne znaju ništa.“ (Prop 9,5). 2. U snu prestaje svjesno razmišljanje. „Iziđe li duh iz njega… i propadaju sve misli njegove.“ (Ps 146,4). 3. San je kraj svih dnevnih aktivnosti. „Nema ni djela ni umovanja, ni spoznaje ni mudrosti u Podzemlju u koje ideš.“ (Prop 9,10) 4. San prekida aktivnost i druženje s onima koji su budni. „Više nemaju udjela ni u čem što biva pod suncem“ (r. 6.). 5. Normalni san čini neaktivnim i osjećaje. „Davno je nestalo i njihove ljubavi i mržnje i zavisti.“ (r. 6.) 6. U snu ljudi ne proslavljaju Boga. „Ne, Jahvu mrtvi ne hvale.“ (Ps 115,17). 7. San pretpostavlja i buđenje. „Dolazi, naime, čas kada će svi koji počivaju u grobovima čuti njegov glas, te izići iz njih“ (Iv 5,28.29).

Čovjek se vraća u prah.  Da bi razumio što se događa prilikom smrti, čovjek mora razumjeti od čega je sastavljeno njegovo biće. Biblija predstavlja čovjeka kao organski spoj (vidi: 7. poglavlje). Povremeno ona upotrebljuje riječ duša da bi se pozvala na cjelokupnu osobu, a drugi put na osjećaje. Ali ona ne uči da se čovjek sastoji od dva odvojena dijela. Tijelo i duša postoje samo zajedno; oni čine nedjeljivu cjelinu.

Prilikom stvaranja čovjeka, spoj praha zemaljskog (elementi zemlje) i daha životnog stvorili su živo biće ili dušu. Adam nije dobio dušu kao posebno biće; on je postao dušom živom (Post 2,7; vidi: 7. poglavlje u ovoj knjizi). Prilikom smrti događa se obratno: prah zemaljski manje dah životni je mrtva osoba ili mrtva duša bez ikakve svijesti (Ps 146,4). Elementi koji su sačinjavali tijelo, vraćaju se u zemlju, odakle i potječu (Post 3,19). Duša ne postoji svjesna izvan tijela, i nijedan redak iz Svetoga pisma ne upućuje na to da prilikom smrti duša kao svjesno biće nadživljuje tijelo. Doista, „onaj koji zgriješi taj će i umrijeti.“ (Ez 18, 20).

Prebivalište mrtvih.  Stari zavjet naziva mjesto u koje ljudi odlaze prilikom smrti šeol (hebrejski) a Novi zavjet hades (grčki). U Svetom pismu šeol najčešće jednostavno znači grob.  Značenje hada je slično značenju riječi šeol.

Svi mrtvi idu u ovo mjesto (Ps 89,48), kako pravedni tako i zli. Patrijarh Jakov rekao je da će „sići k svome sinu u šeol tugujući.“ (Post 37,35). Kad „zemlja rastvori svoje ralje“ da proguta zlog Koreja i njegovu družinu, oni su sišli „živi u šeol“. (Br 16,30).

šeol prihvaća cijelu ličnost prilikom smrti. Kad je umro, Krist je ušao u grob (had), ali prilikom uskrsnuća Njegova duša nije ostavljena u grobu (hadu, Dj 2,27.31 ili šeolu Ps 16,10). Kad je David zahvalio Bogu za iscjeljenje, svjedočio je da je njegova duša spašena „iz Podzemlja“ (šeola) – kod nas „groba“ (Ps 30,3).

Grob nije mjesto svjesnog stanja.  Budući da je smrt san, mrtvi će ostati u nesvjesnom stanju u grobu sve do uskrsnuća, kada će grob (had) dati svoje mrtve (Otk 20,13).

Duh se vraća Bogu.  Premda se tijelo vraća prahu, duh se vraća Bogu. Salomon je rekao da se prilikom smrti „vrati prah u zemlju kao što je iz nje i došao, a duh se vrati Bogu, koji ga je dao“. (Prop 12,7). Ovo je istinito za sve, i pravedne i zle.

Mnogi su mišljenja da ovaj tekst pruža dokaz da ljudsko biće nastavlja živjeti poslije smrti. Ali u Bibliji ni hebrejski ni grčki izraz za duh (ruah, odnosno pneuma) ne odnosi se na neko inteligentno biće kadro da svjesno postoji odvojeno od tijela. Naprotiv, ovi se izrazi odnose na „dah“ – iskru života koja je bitna za čovjekov opstanak, načelo života, koje daje život životinjama i ljudskim bićima (vidi: 7. poglavlje).

Salomon je pisao: „Jer zaista, kob ljudi i zvijeri jedna je te ista. Kako ginu oni, tako ginu i one; i dišu jednakim dahom, i čovjek ničim ne nadmašuje zvijer, jer sve je ispraznost. I jedni i drugi odlaze na isto mjesto; svi su postali od praha i u prah se vraćaju. Tko zna da li dah ljudski uzlazi gore, a dah zvijeri silazi dolje k zemlji?“ (Prop 3, 19-21). Tako, prema Salomonu, prilikom smrti ne postoji nikakva razlika između duha čovjekovog i duha stoke.

Salomonovo izlaganje da se duh (ruah) vraća Bogu koji ga je dao,  upućuje na to da je ono što se vraća Bogu načelo života što ga je On dao. Ne postoji nikakav nagovještaj da je duh ili dah neko svjesno biće odvojeno od tijela. Ovaj se ruah može izjednačiti s „dahom života“ koji je Bog udahnuo u prvo ljudsko biće da bi oživio njegovo beživotno tijelo (usporedi: Post 2,7).

Sklad kroz cijelo Sveto pismo.  Mnogi časni kršćani koji nisu proučavali cjelokupno učenje Biblije o smrti, bili su neobaviješteni da je do uskrsnuća smrt samo san. Oni su prihvatili kao istinu da različni dijelovi (Svetog pisma) podupiru misao da se duh ili duša nakon smrti nalaze u svjesnom stanju. Pažljivo proučavanje otkriva da je učenje Biblije dosljedno – smrt je prestanak svjesnosti.

Spiritizam.  Ako su mrtvi sasvim nesvjesni, s kim razgovaraju spiritistički mediji?

Svaki pošteni čovjek mora zaključiti da su barem neke od ovih pojava prijevare; dok se druge ne mogu tako objasniti. Očito postoji neka natprirodna sila koja je povezana sa spiritizmom. što Biblija uči o ovom predmetu?

1. Temelj spiritizma.  Spiritizam potječe od prve Sotonine laži upućene Evi: „Ne, nećete umrijeti!“ (Post 3,4). Njegove su riječi bile prva propovijed o besmrtnosti duše. Danas, po cijelom svijetu, sve vjeroispovijesti nesvjesno ponavljaju ovu zabludu. Za mnoge božanska presuda da „onaj koji zgriješi taj će i umrijeti“ (Ez 18,20), preokrenuta je pa znači ‘duša će iako zgriješi živjeti vječno’.

Ovaj pogrešni nauk o prirodnoj besmrtnosti doveo je do vjerovanja u postojanje svjesnosti za vrijeme smrti. Kao što smo vidjeli, ovi stavovi neposredno proturječe biblijskom učenju o ovom predmetu. Oni su iz neznabožačke filozofije pripojeni kršćanskoj vjeri – posebno iz Platonove filozofije – tijekom velikog otpada (vidi: 12. poglavlje u ovoj knjizi). Ova vjerovanja postala su gledište koje je prevladalo i do danas ostalo dominantno u kršćanstvu.

Vjerovanje da su mrtvi svjesni pripremilo je mnoge kršćane da prihvate spiritizam. Ako su mrtvi živi i u Božjoj prisutnosti, zašto se ne bi mogli kao službeni duhovi vratiti na Zemlju? A ako to mogu, zašto ne bismo pokušali razgovarati s njima, primati njihove savjete i upute i tako izbjeći nesreću ili primili utjehu u žalosti?

Podržavajući ovakav način razmišljanja, Sotona i njegovi anđeli (Otk 12,4.9) ustanovili su kanal za vezu preko koga sprovode svoju obmanu. S pomoću takvih sredstava kao što su spiritističke seanse, oni se pojave u osobi umrlih dragih lica, donoseći prividnu utjehu i uvjeravanje živima. Povremeno najavljuju buduće događaje, koji, kad se ispune, potvrđuju njihovu vjerodostojnost. Tada opasne laži koje objavljuju dobivaju patinu autentičnosti, premda proturječe Bibliji i Božjem Zakonu. Otklonivši prepreke protiv zla, Sotona ima slobodu da odvede ljude od Boga i osigura njihovo uništenje.

2. Opomena protiv spiritizma. Nitko ne mora biti prevaren spiritizmom. Biblija njegove tvrdnje jasno izlaže kao lažne. Kao što smo vidjeli, Biblija ističe da mrtvi ne znaju ništa, da su nesvjesni u grobu.

Biblija također strogo zabranjuje svaki pokušaj održavanja veze s mrtvima ili sa svijetom duhova. Ona govori da oni koji tvrde da opće s mrtvima, kao što to danas čine spiritistički mediji, ustvari opće s „poznatim duhovima“ koji su „duhovi đavolski“. Gospod je rekao da su ovakva djelovanja pogana, i da oni koji to čine moraju biti kažnjeni smrću (Lev 19,31;20,27. usporedi: Pnz 18,10.11).

Prorok Izaija dobro je prikazao bezumlje spiritizma: „Reknu li vam: ‘Duhove pitajte i vrače koji šapću i mrmljaju’ – Dakako, narod mora pitati svoje ­­­’bogove’ i za žive u mrtvih se raspitivati. Uza Zakon! Uza svjedočanstvo! Tko ne rekne tako zoru neće dočekati.“ (Iz 8,19.20). Doista, samo biblijsko učenje može sačuvati kršćane od ove neodoljive prijevare.

3. Manifestacije spiritizma.  Biblija bilježi nekoliko primjera spiritističkog djelovanja – od faraonovih vračara, astrologa i gatara u Ninivi i Babilonu do vračara i medija u Izraelu – i sve osuđuje. Jedan od primjera je i seansa vračare iz Endora kad je prizivala duhove za šaula, s kojim počinje ovo poglavlje.

Sveto pismo kaže: „šaul upita za savjet Jahvu, ali mu Jahve ne dade odgovora, ni u snima, ni po Urimu, ni preko proroka.“ (1 Sam 28,6). Bog tada nije imao nikakve veze s onim što se zbilo u Endoru. šaula je prevario demon koji se predstavio kao umrli Samuel; on uopće nije vidio stvarnog Samuela. Vračara je vidjela samo obrise jednog starog čovjeka, dok šaul samo „spozna“ ili je zaključio da je to Samuel (r. 14.).

Ako vjerujemo da je ta pojava stvarno bio Samuel, moramo biti spremni vjerovati da vračare, čarobnjaci, prizivači duhova, gatari, spiritisti ili mediji mogu pozvati mrtve pravednike sa svakog mjesta na koje budu stavljeni kad umru. Moramo, također, prihvatiti činjenicu da je pobožni Samuel postojao u svjesnom stanju u zemlji, samo zato što je starac izašao „iz zemlje“ (r. 13.).

Ova je seansa donijela šaulu beznađe, a ne nadu. Sljedećeg dana on je izvršio samoubojstvo (1 Sam 31,4). Lažni Samuel prorekao je da će tog dana šaul i njegovi sinovi biti kod njega (1 Sam 28,19). Da je bio u pravu, trebali bismo zaključiti da će poslije smrti neposlušni šaul i pravedni Samuel zajedno prebivati. Namjesto toga, moramo zaključiti da je zli anđeo pokrenuo lažne događaje koji su se zbili za vrijeme ove seanse.

4. Posljednja prijevara. Manifestacije spiritizma bile su u prošlosti ograničene na carstvo nanaravnih sila, ali nedavno je spiritizam dobio „kršćanski izgled“, da bi mogao varati i kršćanski svijet. Tvrdnjom da prihvaća Krista i Bibliju, spiritizam je postao vrlo opasnim neprijateljem vjernicima. Njegovo je djelovanje vješto i lukavo. Pod utjecajem spiritizma „Biblija se tumači na način koji zadovoljava nepreporođeno srce, dok su njene svečane i od životne važnosti istine prikazane tako da nemaju nikakvog djelovanja. Ljubav se ističe kao glavna osobina Boga, ali je srozana na slabi sentimentalizam, koji ne razlučuje jasno između dobra i zla. Božja pravda, Njegovo žigosanje grijeha, zahtjevi Njegovog svetog Zakona, drže se daleko od pogleda. Ljudi se podučavaju da smatraju Deset zapovijedi mrtvim slovom. Dopadljive, očaravajuće priče zarobljuju osjetila i vode ljude k odbacivanju Biblije kao temelja svoje vjere.

Ovakvim sredstvima dobro i loše postaju relativni i svaki čovjek, prilika ili kultura postaju normom za ono što je „istina“. U stvarnosti svaka osoba postaje Bog, ispunjujući Sotonino lažno obećanje „i vi ćete biti kao bogovi“. (Post 3,5).

Pred nama je „čas kušnje koji će doći na sav svijet da podvrgne kušnji stanovnike zemlje“. (Otk 3, 10). Sotona se sprema da upotrijebi velike znake i čuda u svom završnom naporu da prevari svijet. Govoreći o ovoj vještoj prijevari, apostol Ivan je rekao: „Uto opazih… tri nečista duha kao žabe. To su, uistinu, proročki duhovi koji proizvode znakove i koji odlaze kraljevima cijeloga svijeta da ih skupe za rat velikoga Dana Boga, Svemogućega.“  (Otk 16,13.14; usporedi: 13,13.14)

Samo će se oni koji su Božjom silom ostali vjerni, budući da su učvrstili svoj um istinama Svetoga pisma, prihvativši ga kao jedini autoritet, moći spasiti. Svi ostali neće imati zaštitu i bit će uništeni ovom prijevarom.

Prva i druga smrt.  Druga smrt je konačna kazna za nepokajane grešnike – za sve čija imena nisu zapisana u Knjizi života – i ona će se dogoditi na kraju 1000 godina (vidi: 26. poglavlje). Iz ove smrti nema uskrsnuća. S uništenjem Sotone i nepravednih, grijeh će biti iskorijenjen, a sama smrt uništena (1 Kor 15, 26; Otk 20,14; 21,8). Krist je dao obećanje da „pobjedniku sigurno neće nauditi druga smrt“. (Otk 2,11).

Opredjeljujući se za ono što je Sveto pismo odredilo za drugu smrt, možemo prihvatiti kao istinu da je prva smrt ono što će svaki čovjek – osim onih koji će se preobraziti – iskusiti kao rezultat Adamovog prijestupa. To je „normalno djelovanje degenerativnih posljedica grijeha na ljudski rod“.

Uskrsnuće

Uskrsnuće je „ustanovljenje života, zajedno s puninom bića i osobnosti nakon smrti“.  Budući da čovječanstvo podliježe smrti, mora postojati uskrsnuće, ako treba iskusiti život poslije groba. U cijelom Starom i Novom zavjetu Božji su se vjesnici nadali uskrsnuću (Job 14,13-15; 19,25-29; Ps 49,15; 73,24; Iz 26,19; 1 Kor 15).

Nada uskrsnuća, za koju imamo čvrste dokaze, ohrabruje nas da možemo uživati u boljoj budućnosti poslije ovog sadašnjeg svijeta u kome je smrt sudbina svih.

Kristovo uskrsnuće.  Uskrsnuće mrtvih pravednika za besmrtnost u bliskoj je vezi s Kristovim uskrsnućem, zato što će uskrsli Krist konačno probuditi mrtve (Iv 5,28.29).

1. Njegova važnost.  što bi se dogodilo da Krist nije uskrsnuo? Apostol Pavao ukratko izlaže posljedice: a. Ne bi bilo nikakve koristi od propovijedanja Evanđelja: „Ako li Krist nije uskrsnuo, onda je neosnovano naše propovijedanje.“ (1 Kor 15,14). b. Ne bi bilo oprosta grijeha: „A ako Krist nije uskrsnuo, … vi ste još u svojim grijesima.“ (r. 17.); c. Ne bi bilo nikakve svrhe vjerovati u Isusa: „A ako Krist nije uskrsnuo, bez ikakve je vrijednosti vaša vjera.“ (r. 17.) d. Ne bi bilo ni općeg uskrsnuća iz mrtvih: „Ali, ako se propovijeda da je Krist uskrsnuo od mrtvih, s kojim pravom neki među vama tvrde da nema uskrsnuća mrvih?“ (r. 12.) e. Tada ne bi bilo nikakve nade poslije groba: „A ako Krist nije uskrsnuo … i oni koji u Kristu umriješe, izginuše.“ (rr. 17,18)

2. Uskrsnuće u tijelu.  Krist koji je izašao iz groba, bio je isti Isus koji je na Zemlji živio u tijelu. Sada je imao proslavljeno tijelo, koje je još uvijek bilo stvarno tijelo. Ono je toliko bilo stvarno da drugi nisu čak ni primijetili nikakvu razliku (Lk 24,13-27; Iv 20,14-18).

Sam Isus poricao je da je neki oblik duha. Govoreći svojim učenicima, rekao je: „Pogledajte moje ruke i moje noge … Opipajte me i ustanovite! Duh nema mesa ni kostiju kao što vidite da ih ja imam.“ (Lk 24,39). Da bi dokazao fizičku stvarnost svog uskrsnuća, On je i jeo u njihovoj prisutnosti (r. 43).

3. Njegov utjecaj. Uskrsnuće je imalo oduševljavajući utjecaj na Kristove učenike. Ono je preobrazilo grupu slabih i zastrašenih ljudi u hrabre apostole spremne da učine sve za svoga Gospoda (Fil 3,10.11; Dj 4, 33). Zadaća koju su oni zbog toga prihvatili, uzdrmala je Rimsko Carstvo i potpuno preokrenula svijet (Dj 17,6).

„Pouzdanost Kristovog uskrsnuća donijela je cilj i silu propovijedanju Evanđelja (usporedi: Fil 3,10.11). Petar govori o uskrsnuću ‘Isusa Krista od mrtvih’ koje je izazvalo ‘živu nadu’ u životu vjernika (1 Pt 1,3). Apostoli su sebe smatrali rukopoloženima da budu svjedoci ‘njegova usrsnuća’ (Dj 1, 21), a svoje učenje o uskrsnuću Kristovom zasnivali su na mesijanskim proročanstvima Staroga zavjeta (Dj 2,31). Njihova osobna spoznaja o uskrsnuću ‘Gospodina Isusa’ je pridonijela da ‘vrlo odvažno’ iznesu svoje svjedočanstvo (Dj 4,33). Apostoli su izazvali protivljenje hebrejskih vođa kad su pošli da propovijedaju ‘Isusovo uskrsnuće od mrtvih’ (r. 2.)… Kada je izveden pred Veliko vijeće, apostol Pavao je izjavio da je ‘zbog nade u uskrsnuće mrtvih’ doveden ‘na sud’ pred njima (Dj 23,6; usporedi: 24,21). Isti apostol pisao je Rimljanima da se Isus Krist ‘pokazao kao sin Božji … uskrsnućem od mrtvih’. (Rim 1,4). Krštenjem, objašnjava on, kršćanin svjedoči u prilog svojoj vjeri u uskrsnuće Kristovo“ (Rim 6,4.5).

Dva uskrsnuća. Krist je učio da postoje dva opća uskrsnuća: „koji su činili dobro, na uskrsnuće – na život“ i „koji su činili zlo, na uskrsnuće – na propast“ (Iv 5,28.29; Dj 24,15). Ova dva uskrsnuća odvaja razdoblje od 1000 godina (Otk 20,4.5).

1. Uskrsnuće za život. Onaj koji će ustati prilikom prvog uskrsnuća nazvani je „blažen i svet“ (Otk 20,6). Oni neće iskusiti drugu smrt u ognjenom jezeru na kraju 1000 godina (r. 14). Ovo uskrsnuće u život i besmrtnost (Iv 5,29; 1 Kor 15,52.53) dogodit će se prilikom Drugog Kristovog dolaska (1 Kor 15,22.23; 1 Sol 4,15-18). Oni koji će ovo iskusiti nikada više neće umrijeti (Lk 20,36). Oni su zauvijek sjedinjeni s Kristom.

Kakvo će biti uskrslo tijelo? Kao i Krist, uskrsli sveti će imati stvarno tijelo. I kao što je Krist uskrsnuo kao proslavljeno biće, tako će i pravednici. Apostol Pavao je rekao da će Krist „preobraziti naše bijedno tijelo i učiniti ga jednakim svome slavnom tijelu“. (Fil 3,21). On neproslavljeno i proslavljeno tijelo naziva „tijelo zemaljsko“ odnosno „tijelo duhovno“; prvo je smrtno i propadljivo, a drugo je besmrtno i neraspadljivo. Promjena od smrtnosti do besmrtnosti dogodit će se trenutačno prilikom uskrsnuća (vidi: 1 Kor 15,42-54).

2. Uskrsnuće za sud. Nepravedni će uskrsnuti prilikom drugog općeg uskrsnuća koje će se dogoditi na kraju 1000 godina (vidi: 26. poglavlje u ovoj knjizi). Ovo uskrsnuće je nastavak završnog suda i osude (Iv 5,29). Oni čija se imena ne nalaze u Knjizi života uskrsnut će ovom prilikom i biti bačeni „u ognjeno jezero“. (Otk 20, 14.15).

Oni su mogli izbjeći ovaj tragičan kraj. Nepogrešivim jezikom Sveto pismo iznosi Božji način kako se to može postići: „Obratite se, dakle, i povratite se od svih svojih nedjela, i grijeh vam vaš neće biti na propast. Odbacite od sebe sva nedjela koja ste činili i načinite sebi novo srce i nov duh! Zašto da umirete? … Ja ne želim smrt nikoga koji umre – riječ je Jahve Gospoda. Obratite se, dakle, i živite!“ (Ez 18, 30-32).

Krist obećava da „pobjedniku sigurno neće nauditi druga smrt“. (Otk 2,11). Oni koji prihvaćaju Isusa i spasenje koje donosi, iskustveno će doživjeti neopisivu radost prilikom Njegovog veličanstvenog povratka. U sreći koja nikada neće prestati, provodit će vječnost u druženju sa svojim Gospodom i Spasiteljem.

„Mama“, povjerila se jedna djevojčica odlazeći na počinak, „ja sam tako osamljena bez svog prijatelja Isusa. Kada će doći?“

Teško da je djevojčica mogla znati da je čežnja njenog malog srca čežnja svih vjekova. Posljednje riječi Biblije obećavaju skori povratak: „Da, dolazim uskoro!“ A apostol Ivan, koji je dobio otkrivenja, vjerni Isusov prijatelj, dodaje: „Amen. Dođi, Gospodine Isuse!“ (Otk 22,20).

Vidjeti Isusa! Sjediniti se zauvijek s Onim koji nas voli više no što možemo zamisliti! Da dođe kraj svim zemaljskim patnjama! Uživati u vječnosti zajedno s onima koje smo voljeli, koji se sada odmaraju, a tada će uskrsnuti! Nije nikakvo čudo što su se počevši od Kristovog uzašašća Njegovi prijatelji radovali tom danu.

Jednoga će dana On doći, premda će čak i svetima Njegov dolazak biti veliko iznenađenje – jer svi vjerojatno drijemaju i spavaju u svom dugom čekanju (Mt 25,5). U „ponoć“ u zemaljskom najtamnijem času, Bog će pokazati svoju silu da bi oslobodio svoj narod. Sveto pismo ovako opisuje te događaje: „Tada iz hrama, od prijestolja, dođe jak glas koji poviče: Svršeno je! Uto udare munje, grmljavine, gromovi i velik potres zemlje, kakav nikad ne bi otkada se ljudi pojaviše na zemlji – tako velik bijaše taj potres, tako snažan!“ (Otk 16,17.18). „Planine se tresu, stijenje je razbacano na sve strane, a cijela se Zemlja njiše kao valovi na oceanu. Njena površina puca i veliki Grad prasnu… svi otoci iščeznuše a gora nestade.“ (reci 19.20). „A nebo iščeznu kao knjiga koja se smota. Sa svojih se mjesta pokrenuše sve gore i svi otoci.“ (Otk 6,13.14).

Usprkos kaosu koji je pritisnuo fizički svijet, Božji narod prikuplja hrabrost da ugleda „znak Sina Čovječjega“. (Mt 24,30). Dok silazi na nebeskim oblacima, svako oko vidi Kneza života. On ovoga puta ne dolazi kao čovjek bola, već kao pobjednik koji je došao po svoje. Namjesto trnovog vijenca, na Njegovoj je glavi kruna slave i „na svom ogrtaču – na boku – nosi napisano ime: KRALJ KRALJEVA I GOSPODAR GOSPODARA.“ (Otk 19,12.16)

Prilikom Njegova dolaska veliko će beznađe obuzeti one koji su odbili priznati Isusa kao Spasitelja i Gospoda i koji su odbacili zahtjev Njegovog Zakona. One koji su odbacili Njegovu milost ništa neće učiniti tako svjesnim svoje krivice kao taj glas koji je tako strpljivo molio: „Obratite se, dakle, obratite od zloga puta svojega! Zašto da umrete dome Izraelov!“ (Ez 33,11). „Zemaljski kraljevi, velikaši, vojskovođe, bogataši, mogućnici, svi robovi i slobodni – sakriše se po špiljama i gorskim pećinama, govoreći gorama i pećinama: ‘Padnite na nas’ i ‘sakrijte nas’ od lica onoga ‘koji sjedi na prijestolju’ i od Janjetove srdžbe, jer dođe ‘veliki dan’ njihove ‘srdžbe’! ‘Tko može opstati?’“ (Otk 6,15-17).

Međutim, radost onih koji su Ga dugo očekivali zasjenit će beznađe zlih. Dolazak Otkupitelja dovodi povijest Božjeg naroda do njenog slavnog vrhunca; to je trenutak njegova oslobođenja. U oduševljenom obožavanju oni uzvikuju: „Gle, ovo je Bog naš, u njega se uzdasmo, on nas je spasio; ovo je Jahve u koga se uzdasmo! Kličimo i veselimo se spasenju njegovu.“ (Iz 25.9).

Dok se približava, Isus poziva svoje usnule svece iz grobova i daje nalog svojim anđelima da skupe „izabranike njegove od četiri vjetra, od jednoga kraja nebesa do drugoga.“ (Mt 24,31). Na cijelom svijetu mrtvi pravednici čuju Njegov glas i ustaju iz svojih grobova – kakav radostan trenutak!

Tada će se živi pravednici preobraziti „u jedan hip, u tren oka“ (1 Kor 15,52). Proslavljeni i dobivši besmrtnost, zajedno s uskrslim svetima, oni će se podignuti da u zraku sretnu svoga Gospoda i zauvijek ostanu s Njim (1 Sol 4,16.17).

Pouzdanost Kristova povratka

Apostoli i prvi kršćani smatrali su Kristov povratak „blaženo ispunjenje nade“ (Tit 2,13; usporedi: Heb 9,28). Oni su očekivali ispunjenje svih proročanstva i obećanja iz Svetoga pisma prilikom drugog Kristovog dolaska (vidi: 2 Pt 3,13; usporedi: Iz 65,17), jer je to pravi cilj kršćanskog puta po Zemlji. Svi koji vole Krista s čežnjom očekuju dan kada će se moći licem k licu družiti s Njim – i sa Ocem, Svetim Duhom i anđelima.

Svjedočanstvo Svetoga pisma.  Pouzdanost Kristovog drugog dolaska ukorijenjena je na Svetom pismu koje je dostojno povjerenja. Neposredno prije svoje smrti, Isus je rekao svojim učenicima da će se vratiti svome Ocu da pripremi mjesto za njih. On je obećao: „Vratit ću se.“ (Iv 14,3).

Kao što je prvi Kristov dolazak na Zemlju bio prorečen, tako je i Njegov drugi dolazak prorečen kroz cijelo Sveto pismo. Čak i prije potopa Bog je rekao Enohu da će Kristov dolazak u slavi učiniti kraj grijehu. On je prorokovao: „Pazite! Dolazi Gospodin sa svojim svetim Desettisućama da sudi svima i da kazni sve bezbožnike za sva njihova bezbožna djela koja bezbožno počiniše, i za sve uvredljive riječi koje oni bezbožni grešnici, izgovoriše protiv njega!“ (Juda 14.15).

Tisuću godina prije Krista, psalmist je govorio o Gospodnjem dolasku da skupi svoj narod, riječima: „Bog naš dolazi i ne šuti. Pred njim ide oganj što proždire, oko njega silna bjesni oluja. On zove nebesa odozgo i zemlju da sudi narodu svojemu: Saberite mi sve pobožnike koji žrtvom Savez sa mnom sklopiše!“ (Ps 50,3-5).

Kristovi učenici su se radovali obećanju o Njegovom povratku. Usred svih teškoća s kojima su se susretali, pouzdanost koju je ovo obećanje ulijevalo, nikada nije prestajala obnavljati njihovu hrabrost i snagu. Njihov će se Učitelj vratiti da ih odvede u kuću svog Oca!

Jamstvo koje pruža Prvi dolazak.  Drugi dolazak je tijesno povezan s Kristovim prvim dolaskom. Da Krist nije došao prvi put i izborio odlučnu pobjedu nad grijehom i Sotonom (Kol 2,15), ne bismo imali nikakvog razloga vjerovati da će On konačno doći učiniti kraj sotonskoj vladavini nad svijetom i vratiti mu njegovo prvotno savršentvo. Ali budući da imamo dokaz da se On pojavio da svojom žrtvom uništi grijeh“, imamo razloga za vjerovanje da će se On „drugi put pokazati bez odnosa prema grijehu, onima koji ga iščekuju da im dadne potpuno spasenje“. (Heb 9,26.28).

Kristova nebeska služba.  Kristovo otkrivenje apostolu Ivanu pojašnjava da je nebesko Svetište središte plana spasenja (Otk 1,12.13; 3,12; 4,1-5; 5,8; 7,15; 8,3; 11,1.19; 14,15.17; 15,5.6.8;16,1.17). Proročanstva koja upućuju na to da je otpočeo svoju posljednju službu za grešnike jamče da će uskoro ponovo doći da svoj narod povede svojoj kući (vidi: 23. poglavlje u ovoj knjizi). Povjerenje da Krist aktivno djeluje na završavanju otkupljenja što je već izvršeno na križu, donosi veliko ohrabrenje kršćanima koji s radošću očekuju Njegov ponovni dolazak.

Način Kristovog povratka

Dok je Krist govorio o znacima koji će upozoravati da je Njegov dolazak blizu, brinuo je da Njegov narod ne bude prevaren lažnim tvrdnjama. Opomenuo je da će se prije Drugog dolaska „pojaviti lažne mesije i lažni proroci te će činiti tolike čudesne znakove da bi zaveli, kad bi bilo moguće, i same izabranike“. On je rekao: „Ako vam tko tada rekne: ‘Slušaj! Mesija je ovdje ili ondje’ – ne vjerujte“ (Mt 24,24.23). Unaprijed opomenut znači unaprijed naoružan. Da bi osposobili vjernike da razlučuju između pravog dolaska i lažnoga, stanoviti nam broj biblijskih tekstova otkriva pojedinosti načina na koji će Krist ponovo doći.

Doslovni i osobni ponovni dolazak.  Kad se Isus uznio na oblaku, dva anđela oslovila su učenike koji su još uvijek netremice gledali za svojim Gospodom koji se udaljavao: „Galilejci, zašto stojite i gledate u nebo? Ovaj isti Isus koji je uznesen na nebo između vas opet će se vratiti isto onako kako ste ga vidjeli da odlazi na nebo.“ (Dj 1,11).

Drugim riječima, rekli su da će se isti Gospod koji ih je upravo napustio, osobno biće od krvi i mesa, a ne neki duh (Lk 24,36-43) – vratiti na Zemlju. Njegov će Drugi dolazak biti isto tako doslovan i osoban kao što je bio i Njegov odlazak.

Ponovni dolazak vidljiv.  Kristov dolazak neće biti neko unutarnje, nevidljivo iskustvo, već stvarni susret s vidljivom Osobom. Ne ostavljajući nikakvog prostora za sumnju u vidljivost Njegovog povratka, Isus je opomenuo svoje učenike da ne budu prevareni nekim, tajnim drugim dolaskom time što je svoj dolazak usporedio s blistavošću munje (Mt 24,27).

Sveto pismo jasno izlaže da će i pravedni i zli istodobno biti očevici Njegova dolaska. Apostol Ivan je pisao: „Evo dolazi u pratnji oblaka! I vidjet će ga svako oko.“ (Otk 1,7). Krist je označio odgovor zlih: „Tada će proplakati sva plemena na zemlji i vidjet će Sina Čovječjega gdje dolazi na oblacima nebeskim s velikom moći i slavom.“ (Mt 24,30).

Ponovni dolazak čujan.  Dopuna slike sveopćeg opažaja Kristovog povratka je biblijska izjava da će Njegov dolazak biti obznanjen ne samo viđenjem već i zvukom: „Jer će sam Gospodin sa zapovjedničkim zovom, s glasom arkanđela i sa zvukom trube Božje sići s neba.“ (1 Sol 4,16). Veliki „glas trubni“ (Mt 24,31) prati sakupljanje Njegova naroda. Tu ne postoji nikakva tajnost.

Slavan povratak. Kad bude ponovo dolazio Krist će doći kao pobjednik sa silom i „u slavi Oca svoga, u pratnji anđela.“ (Mt 16,27). Apostol Ivan, pisac Otkrivenja, slika veličanstvenost Kristovog ponovnog dolaska na najdramatičniji način. On slika Krista kako jaše na bijelom konju i kako predvodi bezbrojne nebeske vojske. Natprirodni sjaj proslavljenog Krista je očit (Otk 19,11-16).

Iznenadni, neočekivani povratak.  Vjernici-kršćani, koji čeznu za Kristovim povratkom i očekuju ga, primijetit će Ga kada se bude približio (1 Sol 5,4-6). Obraćajući se stanovnicima svijeta, apostol Pavao je pisao: „Dan Gospodnji doći će kao lopov u noći. Dok ljudi budu govorili: Mir i sigurnost, baš tada će se iznenada na njih oboriti propast kao porođajna bol na trudnu ženu, i nipošto joj neće umaći.“ (1 Sol 5,2.3; usporedi: Mt 24,43).

Neki su zaključili da Pavlova poredba Kristovog dolaska s dolaskom lopova, upućuje na to da će On doći na neki tajnovit, nevidljiv način. Međutim, takvo gledište proturječi biblijskoj slici o Kristovom ponovnom dolasku u slavi i veličanstvu i da će Ga svatko vidjeti (Otk 1,7). Pavlovo gledište ne ističe da će Kristov dolazak biti tajan, već da će, za svjetovne, biti isto tako neočekivan kao što je dolazak lopova.

I Krist to isto ističe uspoređujući svoj dolazak s neočekivanim uništenjem pretpotopnog svijeta. „Kao što su ljudi jeli i pili, ženili se i udavali u vrijeme što je prethodilo potopu, i to sve do dana kad Noa uđe u lađu, a da ništa nisu naslućivali dok ne dođe potop i sve ih odnese, tako će biti i za dolazak Sina Čovječjega.“ (Mt 24,38.39). Premda je Noa propovijedao mnogo godina o potopu koji će doći, potop je većinu ljudi iznenadio. Postojale su dvije skupine ljudi koji su živjeli. Jedna je skupina vjerovala Noinim riječima, ušla u kovčeg i bila spašena, a druga je izabrala da ostane izvan kovčega i „dođe potop i sve ih odnese.“ (Mt 24,39).

Kataklizmični događaj.  Kao i poredba o potopu, i Nabukodonozorov san o metalnom kipu opisuje kataklizmični način na koji će Krist ustanoviti svoje Kraljevstvo slave (vidi 4. poglavlje). Nabukodonozor je vidio veliki kip čija je glava bila od „čistog zlata, prsa i ruke od srebra, trbuh i bedra od mjedi, gnjati od željeza, a stopala dijelom od željeza, dijelom od gline.“ Tada „se odvali kamen a da ga ne dodirnu ruka, pa udari u kip, u stopala od željeza i gline, te ih razbi. Tada se smrvi odjednom željezo i glina, mjed, srebro i zlato, i sve postade kao pljeva na gumnu ljeti i vjetar sve odnese bez traga. A kamen koji bijaše u kip udario postade veliko brdo te napuni svu zemlju.“ (Dn 2,32-35).

Bog je ovim snom dao Nabukodonozoru sažeti pregled svjetske povijesti. Između njegova vremena i ustanovljenja Kristovog vječnog kraljevstva (kamen), jedno će za drugim preko svjetske pozornice prolaziti četiri glavna carstva, a zatim mješavina slabih i jakih naroda.

Još u Kristovo doba tumači su odredili ovo carstva kao Babilon (605.-539. pr. Kr.), Medo-Perzija (539.-331. pr. Kr), Grčka (331.-168. pr. Kr.) i Rim (168. pr. Kr – 476.n.e.).

Kao što je prorokovano, nijedno drugo carstvo neće naslijediti Rim.  Tijekom 4. i 5. stoljeća n.e., Rim se raspao na stanovit broj manjih kraljevina, koje su kasnije naseljavali i razvijali razni narodi Europe. Tijekom stoljeća, moćni vladari – Karlo Veliki, Karlo V, Napoleon, Kaiser Wilhelm i Hitler – pokušali su ustanoviti novo svjetsko carstvo. Svaki je od njih doživio neuspjeh upravo onako kako govori proročanstvo: „Ali se neće držati zajedno, kao što se ni željezo ne da pomiješati s glinom.“ (Dn 2,43).

Napokon, san je dostigao dramatični vrhunac: ustanovljenje Božjeg vječnog kraljevstva. Kamen odvaljen bez ruku predstavlja Kristovo kraljevstvo slave (Dn 7,14; Otk 11,15), koje će biti ustanovljeno bez ljudskog napora prigodom Drugog Kristovog dolaska.

Kristovo kraljevstvo neće morati zaživjeti istodobno s nekim ljudskim carstvom. Dok je bio na Zemlji za širenja Rimskog Carstva, carstvo predstavljeno kamenom koji je uništio sva carstva, još nije nastalo. Nakon razdoblja stopala od željeza i od gline, vremenskog razdoblja diobe naroda, ono će pristići. Ono će biti ustanovljeno prilikom Drugog dolaska, kada će Krist odvojiti pravedne od zlih (Mt 25,31-34).

Kada ono nastupi, ovaj će kamen ili carstvo, udariti „kip u stopala od željeza i gline“, „i vjetar sve odnese bez traga“. (Dn 2,34.44.35). Doista, Drugi dolazak Kristov je događaj povezan s potresom.

Drugi Kristov dolazak i ljudski rod

Kristov drugi dolazak prouzročit će veliku podjelu čovječanstva na – one koji su prihvatili Njega i spasenje koje donosi i one koji su se odvratili od Njega.

Okupljanje izabranih.  Važan vid ustanovljenja Kristovog vječnog kraljevstva je okupljanje svih spašenih (Mt 24,31; 25,32-34; Mk 13,27) u nebeskom domu koji je Krist pripremio (Iv 14,3).

Kad vođa neke države posjeti drugu zemlju, samo odabrane ličnosti mogu sudjelovati na prijemu u znak dobrodošlice. Ali kad Krist bude došao, svaki će vjernik koji je ikada živio, bez obzira na uzrast, rod, obrazovanje, ekonomsko stanje ili rasu sudjelovati na veličanstvenoj proslavi Drugog Kristovog dolaska. Dva će događaja omogućiti ovaj sveopći sastanak: uskrsnuće pravednih koji su umrli i preobražaj svetih živih ljudi.

1. Uskrsnuće umrlih u Kristu.  Na zvuk trube koja će objaviti Kristov povratak, mrtvi će pravednici uskrsnuti neraspadljivi i besmrtni (1 Kor 15,52.53). U tom će trenutku „najprije uskrsnuti umrli u Kristu“ (1 Sol 4,16). Drugim riječima, oni će uskrsnuti prije no što će se živi pravednici uzeti na Nebo da budu s Gospodom.

Uskrsnuli će se ponovo sjediniti s onima koji su bili žalosni prilikom rastanka s njima. Sada oni radosno kliču: „Gdje je, smrti, tvoja pobjeda? Gdje je, smrti, tvoj žalac? (1 Kor 15,55).

To neće biti bolesna, stara, osakaćena tijela kakva su otišla u grobove, ali koja će prilikom uskrsnuća, izaći iz njih, nova, besmrtna, savršena, koja više neće nositi oznake grijeha koji je izazvao njihovo raspadanje. Uskrsli će pravednici doživjeti izvršenje Kristovog djela obnove, izražavajući savršeni Božji lik u umu, duši i tijelu (1 Kor 15,42-54; vidi: 23. poglavlje u ovoj knjizi).

2. Preobražaj živih vjernika.  Kad mrtvi pravednici budu uskrsnuli, živi će pravednici koji budu na Zemlji prilikom Drugog dolaska, biti preobraženi. „Jer treba da se ovo raspadljivo tijelo obuče neraspadljivošću i da se ovo smrtno tijelo obuče besmrtnošću.“ (1 Kor 15,53).

Prigodom Kristovog dolaska nijedna skupina vjernika neće imati prednost nad nekom drugom skupinom vjernika. Apostol Pavao otkriva da će živi i preobraženi vjernici biti zajedno s njima /uskrslim pravednicima/… „biti skupa s njima odneseni u zrak na oblacima u susret Gospodinu. I tako ćemo zauvijek biti s Gospodinom“. (1 Sol 4,17; usporedi: Heb 11,39.40). Tako će svi vjernici biti prisutni prilikom veličanstvenog okupljanja o Drugom Kristovom dolasku, kako uskrsnuli pravednici svih vjekova, tako i oni koji će biti živi prilikom Kristovog dolaska.

Smrt nevjernika.  Za spašene je Drugi dolazak vrijeme radosti i ushita, ali će za izgubljene to biti vrijeme smrtnog straha. Oni su se opirali Kristovoj ljubavi i Njegovim pozivima na spasenje toliko dugo da su pali u zamke varljivih zabluda (vidi: 2 Sol 2,9-12; Rim 1,28-32). Kad budu vidjeli Onoga koga su odbacili kako dolazi kao Kralj nad kraljevima i Gospodar nad gospodarima, znat će da je kucnuo čas njihove osude. Obuzeti strahom i očajem, oni traže da ih mrtva priroda zaštiti (Otk 6,16.17).

U to vrijeme Bog će uništiti Babilon, savez svih otpalih religija „i ona će izgorjeti u vatri“. (Otk 18,8). Vođu ovog saveza – tajne bezakonja, čovjeka bezakonja – „koga će Gospodin Isus ubiti dahom svojih usta, i uništiti sjajem svoga dolaska“. (2 Sol 2,8). Sile koje snose odgovornost za prisilno stavljanje znaka zvijerinog (vidi: 12. poglavlje) bit će bačene „u ognjeno jezero koje gori sumporom“. A ostatak zlih „su ubijeni mačem što izlazi iz usta jahača na konju“. (Otk 19,20.21).

Znaci Kristovog skorog dolaska

Sveto pismo ne samo što otkriva način i cilj Kristovog dolaska već opisuje i znake koji govore o blizini ovog vrhunskog događaja. Prvi znaci koji najavljuju Drugi Kristov dolazak zbili su se više od 1700 godina nakon Kristovog uzašašća, a drugi su slijedili, doprinoseći dokazu da je Njegov dolazak veoma blizu.

Znaci u svijetu prirode.  Krist je prorekao da će biti „znaci na suncu, mjesecu i zvijezdama“. Luka 21,25, poimence nabraja da će „sunce pomrčati, mjesec neće sjati, s neba će zvijezde padati i zviježđa se nebeska uzdrmati. Tada će vidjeti Sina Čovječjega gdje dolazi na oblacima s velikom moći i slavom.“ (Mk 13,24-26). Osim toga, apostol Ivan je vidio da će veliki potres prethoditi znacima na nebu (Otk 6,12). Svi će ovi znaci obilježiti kraj progonstva koje je trajalo 1260 godina (vidi: 12 poglavlje).

1. Svjedočanstvo zemlje.  Kao ispunjenje ovog proročanstva „najveći poznati potres  dogodio se 1. studenog 1755. godine. Poznat kao lisabonski potres, njegov se utjecaj osjetio u Europi, Africi i Americi, pokrivajući tako oblast od oko 4 milijuna kvadratnih milja. Njegovo je razorno djelovanje bilo usredotočeno na Lisabon u Portugalu, u kome su za nekoliko minuta sravnjene sa zemljom stambene i javne građevine, a smrt je zatekla desetine tisuća ljudi.

Dok su fizičke posljedice potresa bile goleme, njegov utjecaj na misao o vremenu bio je isto toliko značajan. Mnogi koji su tada živjeli prepoznali su ga kao prororočki znak kraja  i počeli ozbiljno proučavati Božje sudove i posljednje dane. Lisabonski je potres dao poticaj proučavanju proročanstva.

2. Svjedočanstvo Sunca i Mjeseca.  Dvadeset i pet godina kasnije dogodio se sljedeći znak spomenut u proročanstvu – pomračenje Sunca i Mjeseca. Krist je upozorio na ispunjenje ovog znaka, primjećujući da treba uslijediti nakon velike nevolje, nakon 1260 godina papskog progonstva o kome se govori na drugom mjestu u Svetom pismu (Mt 24,29; vidi: 12. pogljavlje u ovoj knjizi). Međutim, Krist je rekao da će ova nevolja koja se trebala zbiti prije ovih znakova, biti skraćena (Mt 24,21.22). Utjecajem reformacije i pokreta koji su izrasli iz nje, papsko je progonstvo doista bilo skraćeno, tako da je sredinom 18. stoljeća ono gotovo prestalo.

Kao ispunjenje ovog proročanstva 19. maja 1780. godine nad sjeveroistočnim dijelom sjeverno-američkog kontinenta spustila se neka neobična tama.

Sjećajući se ovog događaja, Timothy Dwight, predsjednik Sveučilišta Yale, rekao je: „Dan 19. svibnja 1780. bio je poseban dan. U mnogim su kućama upaljene svijeće; ptice su ušutjele i nestale, a perad se povukla u peradarnike… Prevladalo je sveopće mišljenje da je nastupio dan suda.“

Samuel Williams s Harvarda izvješćuje da se tama „približavala s oblacima s jugozapada ‘između 10 i 11 sati prije podne i trajala je sve do sredine sljedeće noći’ razlikujući se u stupnju i trajanju u različnim oblastima. U nekim mjestima ‘ljudi na otvorenom nisu mogli vidjeti čitati uobičajena tiskana slova.“  Po mišljenju Samuela Tennya „tama je sljedeće noći bila vjerojatno toliko gusta kakva nikada nije primijećena otkako je Svemogući odlučio stvoriti svjetlost… Da je svako svjetlosno tijelo u svemiru obavijeno neprozirnim mrakom ili isključeno iz postojanja, tama ne bi mogla biti potpunija.“

U 9 sati te noći pojavio se pun Mjesec, ali tama se uporno držala sve do poslije ponoći. Kad je Mjesec postao vidljiv, bio je po izgledu kao krv.

Apostol Ivan, pisac Otkrivenja, prorokovao je o izvanrednim događajima toga dana. Nakon potresa, pisao je on, Sunce će postati „crno kao tkanina od kostrijeti, a cijeli mjesec… kao krv“. (Otk 6,12).

3. Svjedočanstvo zvijezda.  I Krist i apostol Ivan su također govorili o padanju zvijezda koje će uputiti na to da je Kristov dolazak blizu (Otk 6,13; usporedi: Mt 24,29). Velika meteorska kiša 13. studenog 1833. – najveći zabilježeni događaj padanja zvijezda – bila je ispunjenje ovog proročanstva. Proračunalo se da je samo jedan promatrač mogao vidjeti u prosjeku 60.000 meteora na sat.  Ona se mogla vidjeti od Kanade do Meksika i od sredine Atlantika do Pacifika, i mnogi kršćani su u njoj prepoznali ispunjenje biblijskog proročanstva.

Jedan očevidac je rekao: „Teško da je bilo neko mjesto na nebu koje nije u svakom trenutku bilo ispunjeno ovim padalicama, niti ste na njemu mogli vidjeti neku osobitu razliku u izgledu, a još su uvijek povremeno one u skupinama padale kao kiša – podsjećajući na ‘smokvu koja svoje nezrele plodove strese kad je zatrese silan vjetar’.“

Krist je dao ove znake da pokrene kršćane da razmišljaju o blizini Njegova dolaska, tako da se u svom očekivanju mogu radovati i potpuno spremiti za njega. „Kada to počne bivati“, rekao je On, uspravite se i podignite glave, jer je blizu vaše oslobođenje.“ On je dodao: „Pogledajte smokvu i sva ostala stabla! Kad ih vidite da već pupe, znate sami od sebe da je blizu ljeto. Tako i vi, kad vidite da to biva, znajte da je blizu kraljevstvo Božje.“ (Lk 21,28-31).

Ovo jedinstveno svjedočanstvo Zemlje, Sunca, Mjeseca i zvijezda, koje je došlo točnim redoslijedom i u vrijeme koje je Krist prorekao, upravilo je pozornost mnogih prema proročanstvima o drugom Kristovom dolasku.

Znaci u vjerskom svijetu.  Sveto pismo proriče stanovit broj važnih znakova u vjerskom svijetu koji će označiti vrijeme neposredno prije Kristova povratka.

1. Veliko vjersko probuđenje.  Knjiga Otkrivenja otkriva nam početak velikog, sveopćeg vjerskog pokreta prije Kristovog drugog dolaska. U Ivanovom viđenju, jedan anđeo koji objavljuje Kristov povratak, predstavlja ovaj pokret: „Uto spazih nekoga drugog anđela gdje leti u najvišem dijelu neba noseći jednu neprolaznu radosnu vijest koju mu je trebalo navijestiti stanovnicima zemlje: svakom narodu i plemenu, jeziku i puku. Vikao je jakim glasom: Bojte se Boga, i zahvalite mu, jer je došao čas njegova Suda! Poklonite se Stvoritelju neba i zemlje, mora i izvora voda!“ (Otk 14,6.7).

Sama vijest upućuje na vrijeme u kome će biti objavljena. Vječno Evanđelje propovijedalo se tijekom svih vjekova. Ali ova vijest, istićući aspekt suda ovog Evanđelja, može se objaviti samo u vrijeme kraja, jer ona opominje da „je došao čas njegova Suda.“

Knjiga proroka Daniela obavješćuje nas da će u vrijeme kraja njena proročanstva biti otpečaćena (Daniel 12,4). U to vrijeme ljudi će razumjeti njene tajne. Otpečaćenje je uslijedilo na kraju 1260-godišnje papske prevlasti, s odvođenjem pape 1798. godine u sužanjstvo. Povezivanje papinog izgnanstva sa znacima u prirodi povelo je mnoge kršćane u proučavanje proročanstava o događajima koji vode k Drugom dolasku, što je rezultiralo novim dubinama u razumijevanju ovih proročanstava.

Ova usredotočenost na Drugi dolazak pokrenula je i sveopće buđenje nade u Drugi dolazak. Kao što je reformacija nezavisno izbila u različitim zemljama u cijelom kršćanskom svijetu, tako je to bilo i s adventnim pokretom. Svjetska narav ovog pokreta jedan je od najjasnijih znakova o približavanju Kristovog povratka. Kao što je Ivan Krstitelj pripravio put Prvom Kristovom dolasku, tako adventni pokret pripravlja put za Njegov drugi dolazak – objavljujući vijest iz Otkrivenja 14,6-12, Božji posljednji poziv na pripremu za slavni Spasiteljev ponovni dolazak (Vidi: 12. i 23. poglavlje u ovoj knjizi).

2) Propovijedanje Evanđelja.  Bog „je odredio dan kada će pravedno suditi svemu svijetu.“ (Dj 17,31). Opominjući nas na taj dan, Krist nije rekao da će on nastati kada se cio svijet obrati, već da će se „ova Radosna vijest o Kraljevstvu propovijedat po svemu svijetu svim narodima za svjedočanstvo, i tada će doći svršetak.“ (Mt 24,14). Tako apostol Petar ohrabruje vjernike da žele „dolazak dana Božjega.“ (2 Pt 3,12).

Statistika o prevođenju i prodaji Biblije u ovom stoljeću otkriva rast evanđeoskog svjedočenja. Godine 1900. Biblija se mogla dobiti na 537 jezika. Godine 1980. bila je prevedena, potpuno ili djelomično, na 1811 jezika, što je gotovo 96 posto svjetskog stanovništva. (Danas je prevedena na 2009 jezika, primjed.ur.). Slično, godišnja prodaja Biblije povećala se s 5,4 milijuna Biblija godine 1900. na 36,8 milijuna Biblija i gotovo pola milijarde dijelova Biblije u 1980. godini.

Uz to, kršćanstvo sada ima na raspolaganju nenadmašivu raznovrsnost izvora za porabu u svojoj misiji: servisne agencije, odgojne i medicinske institucije, domaće i strane djelatnike, radio i televizijske emisije i impresivna novčana sredstva. Danas, moćne kratkovalne radiostanice mogu odašiljati Evanđelje praktično svakoj zemlji na zemaljskoj kugli. Upotrijebljena pod vodstvom Svetoga Duha, ova neusporediva sredstva ostvaruju cilj evangelizacije svijeta u naše vrijeme.

Adventisti sedmoga dana, s vjernicima koji predstavljaju oko 700 jezika i 1000 dijalekata, objavljuju Evanđelje u 190 zemalja. Gotovo 90 posto ovih vjernika živi izvan Sjeverne Amerike. U uvjerenju da medicinsko i odgojno djelo ima bitnu ulogu u ispunjavanju naloga Evanđelja, mi vodimo blizu 600 bolnica, porodilišta, klinika i dispanzera, 19 medicinskih brodova, 27 tvornica zdrave hrane, 86 koledža i sveučilišta, 834 srednje škole, 4166 osnovnih škola, 125 dopisnih biblijskih škola i 33 instituta za jezike. Naša 51 izdavačka kuća izdaje literaturu na 190 jezika, a naše kratkovalne radiostanice emitiraju za blizu 75 posto stanovništva svijeta. Sveti Duh je obilno blagoslovio naše misionarsko djelo.

3) Opadanje vjere.  Široko rasprostranjena objava Evanđelja neminovno ne znači i velik rast istinskog kršćanstva. Namjesto toga, Sveto pismo predočuje opadanje prave duhovnosti pri kraju vremena. Apostol Pavao je rekao da će „u posljednje doba nastati teška vremena, jer će ljudi biti samoživi, lakomi, umišljeni, oholi, psovači, nepokorni roditeljima, nezahvalni, bezvjernici, bez ljubavi, nepomirljivi, klevetnici, razuzdani, neotesani, neprijatelji dobra, izdajnici, naprasiti, bahati, ljubitelji požude mjesto ljubitelji Boga. Oni će sačuvati vanjski oblik pobožnosti iako su se odrekli njezine sile.“ (2 Tim 3,1-5)

Tako danas, ljubav prema samome sebi, prema materijalnim dobrima i svijetu potisnula je Kristov Duh u mnogim srcima. Ljudi više ne dopuštaju Božjim načelima i Njegovom zakonu da upravljaju njihovim životom; bezakonje je prevladalo. „Razmahat će se bezakonje i ljubav će kod mnogih ohladnjeti.“ (Mt 24,12).

4) Ponovno podizanje papstva.  Prema biblijskom proročanstvu, na kraju 1260 godina papstvo će zadobiti „smrtonosnu ranu“ (vidi 12. poglavlje u ovoj knjizi). Sveto pismo nam otkriva da će se ova smrtna rana iscijeliti. Papstvo će doživjeti veliku obnovu utjecaja i poštovanja – „sva se zemlja zanese za Zvijeri.“  (Otk 13,3). Već danas mnogi u papi vide moralnog vođu svijeta.

U velikoj se mjeri, utjecaj papstva počeo pojačavati kada su kršćani autoritet Biblije zamijenili predajom, ljudskim mjerilima i naukom. Čineći tako, oni su postali ranjivi od „bezbožnika“, koji djeluje „sa svakovrsnim silnim djelima, varavim čudesnim znakovima.“ (2 Sol 2,9). Sotona i njegova oruđa stvorit će savez zla, koji simbolizira nesveto trojstvo Zmaja, Zvijeri i lažnog proroka, koji će prevariti svijet (Otk 16,13.14; usporedi: 13,13.14). Samo oni čiji je vodič Biblija i koji „čuvaju Božje zapovijedi i vjeruju u Isusa“ (Otk 14,12) mogu se uspješno oduprijeti neodoljivoj prijevari koju donosi ovaj savez.

5. Opadanje vjerske slobode.  Obnova papstva imat će dramatičan utjecaj na kršćanstvo. Vjerska sloboda ostvarena velikom cijenom, zajamčena odvajanjem Crkve od države, bit će razjedana i napokon ukinuta. Uz potporu moćnih građanskih vlada, ova će otpala sila pokušati silom nametnuti svoj oblik bogoslužja svim ljudima. Svatko će morati birati između vjernosti Bogu i Njegovim zapovijedima i vjernosti Zvijeri i njenom kipu (Otk 14,6-12).

Ovaj pritisak koji treba iznuditi pokornost obuhvatit će i ekonomsku prisilu: „I da nitko ne može ni kupiti ni prodati ako nema udaren žig: ime Zvijeri ili broj njezina imena.“ (Otk 13,17). Na kraju će se oni koji ne pristanu na to, sučeliti sa smrću i kaznom (Otk 13,15). Tijekom ovog posljednjeg vremena nevolje, Bog će posredovati za svoj narod i osloboditi svakoga čije je ime zapisano u Knjizi života (Dan 12,1; usporedi: Otk 3,5; 20,15).

Porast zla.  Duhovno opadanje vjere unutar kršćanstva i oživljavanje čovjeka bezakonja doveli su do sve većeg zanemarivanja Božjeg Zakona u Crkvi i životu vjernika. Mnogi su došli do uvjerenja da je Krist ukinuo Zakon i da ga kršćani više nisu obvezni držati. Ovo nepoštovanje Božjeg Zakona dovelo je do porasta zločina i nemoralnog ponašanja.

1) Bujanje kriminala u svijetu.  Nepoštovanje Božjeg Zakona koje se tolerira u većem dijelu kršćanstva, doprinijelo je preziranju zakona i reda u modernom društvu. U cijelom svijetu, zločin je izmakao kontroli poput rakete koja se vinula u nebo. Izvješća koja su zabilježili dopisnici iz nekoliko svjetskih glavnih gradova glase: „Upravo kao što je i u Sjedinjenim Državama, kriminal je u porastu gotovo u svakoj zemlji na svijetu. „Od Londona do Moskve i Johannesburga, zločin brzo postaje glavnom opasnosti koja mijenja način života mnogih ljudi.“

2) Seksualna revolucija.  Nepoštovanje Božjeg Zakona srušilo je i uzdržanje u skromnosti i čistoti, stvarajući poplavu nemorala. Danas je seks idol koji se prodaje preko filmova, televizije, video-filmova, pjesama, časopisa i oglasa.

Seksualna revolucija rezultirala je nečuvenim povećanjem stope rastava, nenormalnosti kao što je „slobodan brak“ ili zamjenjivanje partnera, seksualne zloupotrebe djece, broja abortusa, široko rasprostranjene homosekusalnosti i lezbijstva, epidemije spolnih oboljenja i nedavne pojave AIDS-a (sindroma stečenog nedostatka imuniteta).

Rat i nesreće.  Isus je rekao da će prije Njegovog drugog dolaska ustati „narod protiv naroda, kraljevstvo protiv kraljevstva. Bit će velikih potresa zemlje, a u raznim mjestima bit će kuge i gladi. Bit će strahovitih pojava i na nebu velikih znakova.“ (Lk 21,10.11; usporedi: Mk 13,7.8; Mt 24,7). Kako se kraj približava, pojačava se sukob između sotonskih i božanskih sila. Nesreće će se također povećavati u jačini i učestalosti, a u naše će vrijeme dobiti besprimjerno ispunjenje.

1) Ratovi.  Premda su ratovi kinjili ljudski rod tijekom cijele povijesti, nikada ranije nisu bili tako sveopći i tako razorni. Prvi i Drugi svjetski rat izazvali su mnogo više nesreća i patnji nego svi raniji ratovi zajedno.

Mnogi vide da je na pomolu drugi sukob svjetskih razmjera. Drugi svjetski rat nije iskorijenio rat. Otkako se završio, bilo je oko „140 sukoba vođenih konvencionalnim oružjem, u kojima je našlo smrt oko 10 milijuna ljudi.“  Opasnost od sveopćeg termonuklearnog rata visi nad našim svijetom kao Damoklov mač.

2) Velike nesreće u prirodi.  Posljednjih godina velike nesreće kao da su se znatno umnožile. Nedavne zemaljske i vremenske kataklizme koje su dolazile jedna za drugom, pokrenule su neke da se u čudu pitaju je li priroda postala neobuzdanom – i doživljuje li svijet duboke promjene klime i strukture koje će se povećati u budućnosti.

3) Glad.  U prošlosti je bilo mnogo puta gladi, ali ona nikada nije bila takvih razmjera kakve je dostigla u ovom stoljeću. Nikada ranije na svijetu milijuni ljudi nisu toliko patili zbog smrti od gladi ili pothranjenosti.  Izgledi za budućnost nisu sjajni. Širenje gladi bez presedana jasno nagovješćuje da je Kristov ponovni dolazak blizu.

Budi spreman u svako doba

Sveto pismo stalno nas uvjerava da će se Isus vratiti. Ali, hoće li doći za godinu dana od danas? Pet godina? Deset godina? Dvadeset godina? Nitko ne zna pouzdano. Sam Isus je izjavio: „Što se tiče onog dana i časa, o tome nitko ništa ne zna; ni anđeli nebeski, ni Sin već jedino Otac.“ (Mt 24,36).

Na kraju svoje zemaljske službe, Krist je ispričao priču o deset djevojaka da bi slikovito prikazao iskustvo Crkve posljednjih dana. Dvije skupine djevojaka predstavljaju dvije vrste vjernika koji izjavljuju da čekaju svoga Gospoda. Oni se nazivaju djevojkama zato što ispovijedaju čistu vjeru. Njihovi žišci predočuju Božju Riječ, ulje simbolizira Svetoga Duha.

Površno gledano, ove dvije skupine izgledaju isto; obje idu u susret Ženiku, obje imaju ulja u svojim žišcima, a i njihovo ponašanje kao da se ne razlikuje. One su sve čule vijest o Kristovom skorom dolasku i unaprijed ga radosno očekuju. Ali onda nastupa očito zakašnjenje – njihova se vjera treba iskušati.

Iznenada, u ponoć – u najmračnijem trenutku Zemljine povijesti – one čuju uzvik: „Zaručnik dolazi! Iziđite mu u susret!“ (Mt 25,6). Sada razlika između dviju skupina postaje očitom: neke nisu spremne za doček Ženika. Ove „lude“ djevojke nisu licemjerne; one poštuju istinu, Božju Riječ. Ali, njima nedostaje ulje – one nisu zapečaćene Svetim Duhom (usporedi: Otk 7,1-3). One su bile zadovoljne površnim radom i nisu pale na Isusa Krista – Stijenu. One su imale obličje pobožnosti, ali su bile bez Božje sile.

Kad je Ženik došao, jedino one koje su bile spremne pošle su s Njim na svadbu i vrata su se zatvorila. Na kraju lude djevojke koje su otišle da kupe još ulja, vratile su se i zvale: „Gospodine, gospodine, otvori nam!“ Ali, Ženik je odgovorio: „Ne poznajem vas.“ (Mt 25,11.12).

Kako je žalosno što će Krist kad se bude vratio na ovu Zemlju, morati uputiti ove riječi nekima koje voli. On je opomenuo: „Mnogi će reći meni u onaj dan: „Gospodine, Gospodine, zar nismo pomoću tvoga imena izgonili zle duhove, pomoću tvoga imena čudesa činili? Tada ću im kazati: ‘Nikad vas nisam poznavao. Odlazite od mene, zlotvori!’“ (Mt 7,22.23).

Prije potopa Bog je poslao Noa kako bi opomenuo pretpotopni svijet da dolazi uništenje. Na sličan način Bog šalje trostruku vijest opomene da bi pripremio svijet za Kristov ponovni dolazak (vidi: Otk 14,6-16).

Svi koji prihvate Božju vijest milosti radovat će se obećanju drugog dolaska. Oni imaju čvrsto obećanje: „Blago onima koji su pozvani na Janjetovu svadbenu gozbu!“ (Otk 19,9). Doista će se, „drugi put pokazati, bez odnosa prema grijehu, onima koji ga iščekuju da im dadne potpuno spasenje.“ (Heb 9,28).

Povratak Iskupitelja dovest će povijest Božjeg naroda do slavnog vrhunca. To je trenutak njihova oslobođenja, kada će s radošću i obožavanjem uzviknuti: „Gle, ovo je Bog naš, u njega se uzdasmo… kličimo i veselimo se spasenju njegovu.“ (Iz 25,9).

Nastupio je trenutak večernje žrtve. Svećenik je stajao u dvorištu Hrama u Jeruzalemu spreman da prinese janje na žrtvu. Kad je podigao nož da zakolje žrtvu, zemlja se zatresla. Prestrašen, ispustio je nož, a janje je pobjeglo. I unatoč tutnjavi potresa, on je čuo zvuk cijepanja, kao da je neka nevidljiva ruka od gore do dolje pocijepala zavjesu u hramu.

S onu stranu grada, crni su oblaci zastrli križ, kada je Isus, Božje pashalno Janje, uzviknuo: „Svršeno je!“ On je umro za grijehe svijeta.

Slika je našla svoj uzor. Stvarni događaj na koji su službe u Hramu vjekovima upućivale, sada se zbio. Spasitelj je izvršio svoju službu pomirenja i budući da se simbol pretvorio u svoju stvarnost, obredi koji su upućivali na ovu žrtvu, bili su ukinuti. Otuda pocijepana zavjesa, ispali nož, i janje koje je pobjeglo.

Međutim, postoji još i više značenja u povijesti spasenja. Ona se proteže i preko križa. Isusovo uskrsnuće i uzašašće upravlja našu pozornost na nebesko svetište u kojemu On služi ne više kao Janje, već kao Svećenik. Žrtva jednom za sve prinesena je (Heb 9,28); sada On svima prepušta da prihvati ovu žrtvu pomirnicu.

Svetište na Nebu

Bog je dao upute Mojsiju da kao Njegovo zemaljsko prebivalište sagradi (Izl 25.8) prvo svetište koje je djelovalo unutar prvog (starog) saveza (Jeremija 9,1). Bilo je to mjesto na kome su se ljudi poučavali putu spasenja. Otprilike 400 godina poslije toga, Hram u Jeruzalemu koji je sagradio kralj Salomon zamijenio je Mojsijev pokretni šator od sastanka. Budući da je Nabukodonozor razorio Hram, povratnici iz babilonskog sužanjstva sagradili su drugi, koji je ukrasio Herod Veliki, a razorili ga Rimljani 70.g.n.e.

Tekstovi Novoga zavjeta otkrivaju da i novi savez ima Svetište – ono na Nebu. U njemu Krist vrši službu kao veliki svećenik, s desne strane prijestolja veličine. Ovo je svetište „šator, koji podiže Gospodin, a ne čovjek“. (Heb 8,1.2)  Mojsiju je na brdu Sinaju pokazana „slika, kopija ili maketa nebeske svetinje“ (vidi: Izl 25,9.40).  Sveto pismo naziva svetište što ga je on načinio kao „slike nebeske stvarnosti“ a njenu svetinju „sliku prave“. (Heb 9,23.24). Zemaljsko svetište i njena služba daju nam poseban uvid u ulogu nebesog Svetišta.

U cijelom Svetom pismu kao značajna istina prihvaća se postojanje nebeskog Svetišta ili hrama (npr.Ps.11,4; 102,19; Mih 1.2.3)  U viđenju, apostol Ivan pisac Otkrivenja, vidio je nebesko svetište. On je opisuje kao „šator svjedočanstva na nebu“ (Otk 15,5) i „hram Božji što se nalazi na nebu“ (Otk 11,19). Tamo je vidio predmete prema kojima su oblikovani predmeti svetinje u zemaljskom svetištu, kao što je sedam svijećnjaka (Otk 1,12) i kadioni oltar (Otk 8,3). On je isto tako vidio i kovčeg saveza koji je bio sličan onomu u zemaljskoj svetinji nad svetinjama (Otk 11,19).

Nebeski kadioni oltar bio je smješten pred Božjim prijestoljem (Otk 8,3; 9,13) koji je u Božjem nebeskom hramu (Otk 4,2; 7,15;16,17). Na taj je način prizor nebeske prijestolne dvorane (Dn 7,9.10) u nebeskom hramu ili svetištu. U skladu s ovim završni sud izlazi iz Božjeg hrama (Otk 15,5-8).

Prema tome Sveto pismo jasno predstavlja nebesko Svetište kao stvarno mjesto (Heb 8,2), a ne kao metaforu ili apstrakciju.  Nebesko je svetište glavno prebivalište Boga.

Služba u nebeskom svetištu

Vijest iz Svetišta bila je vijest spasenja. Bog je njenom službom objavio evanđelje (Heb 4,2). Služba u zemaljskom svetištu bila je „prilika“ /parabole na grčkom – ‘slikovit prikaz’/ za sadašnje vrijeme – do Kristovog prvog dolaska (Heb 9.10).

Bog je namjeravao putem ovog evanđelja – parabole, kroz simbole i obrede, usredotočiti vjeru Izraela na žrtvu i svećeničku službu Otkupitelja svijeta, „Evo Jaganjca Božjeg, koji uzima grijeh svijeta (Gal 3,23; Iv 1,29).

Svetište je slikovito prikazivalo tri razdoblja Kristove službe: (1) zastupničku žrtvu; (2) svećeničko posredovanje i (3) završni sud.

Zastupnička žrtva.  Svaka žrtva u Svetištu predočavala je Isusovu smrt za oprost grijeha, otkrivajući istinu da „bez prolijevanja krvi nema oproštenja“ (Heb 9,22). Te žrtve slikovito su prikazivale sljedeće istine:

1. Božja osuda grijeha.  Zato što je grijeh duboko ukorijenjena pobuna protiv svega što je dobro, čisto i istinito, on ne može da bude zaboravljen. „Plaća grijeha je smrt.“ (Rim 6,23)

2. Kristova smrt kao zamjene.  „Poput ovaca svi smo lutali, i svaki svojim putem je hodio. A Jahve je svalio na nj bezakonje nas sviju.“ (Iz 53,6). „Krist je, suglasno Pismima, umro za naše grijehe.“ (1 Kor 15,3).

3. Bog je dao žrtvu pomirnicu.  „I svi su opravdani darom njegove milosti, otkupljenjem u Kristu Isusu. Njega je Bog izložio da svojom krvi bude Pomirilište po vjeri.“ (Rim 3,24.25). „Njega koji je bio bez ikakva grijeha Bog učini mjesto nas grijehom, da mi u njemu postanemo pravednošću Božjom.“ (2 Kor 5,21). Krist Otkupitelj uzeo je na sebe osudu za grijeh. Stoga, „s Kristom se postupalo onako kako mi zaslužujemo, da bi se s nama postupalo kako On zaslužuje. On je bio osuđen zbog naših grijeha, u kojima nije imao udjela, da bismo mi mogli biti opravdani Njegovom pravdom, u kojoj nemamo udjela. Pretrpio je smrt koja je bila naša, da bismo mogli primiti život koji je bio Njegov. „Njegove nas rane iscijeliše.“ (Iz 53,5)

U zemaljskom svetištu žrtve su se ponavljale. Kao neki događaj, ova obredna parabola o otkupu ponavljala se iz godine u godinu. Suprotno ovome, pravi predstavnik (antitip) – stvarna otkupiteljska smrt našeg Gospoda – zbila se na Golgoti jedanput za sva vremena (Heb 9,26-28; 10,10-14).

Na križu je potpuno isplaćena kazna za ljudski grijeh. Božanskoj pravdi je udovoljeno. Iz zakonske perspektive i Božjim odobravanjem svijet je bio obnovljen (Rim 5,18). Pomirenje ili izmirenje izvršeno je na križu, što je žrtvama unaprijed prikazano, i vjernik koji se kaje može se pouzdati u ovo djelo što ga je izvršio naš Gospod.

Svećenik – posrednik.  Ako je žrtva izmirenje grijeha, zašto je bio potreban svećenik?

Svećenikova uloga skretala je pozornost na potrebu za posredovanjem između grešnika i svetog Boga. Svećenikovo posredovanje svećenika otkriva ozbiljnost grijeha koji je prouzročio otuđenje između bezgrešnog Boga i grešnog stvorenja. „Upravo kao što je svaka žrtva unaprijed upućivala na Kristovu smrt, tako je svaki svećenik unaprijed upućivao na Kristovu posredničku službu kao prvosvećenika u nebeskom svetištu. ‘Jedan je Bog, jedan posrednik između Boga i ljudi: čovjek Krist Isus’. (1 Tim 2,5)

1. Posrednik i otkupljenje.  Primjena krvi za otkup tijekom posredničke službe svećenika također se smatrala jednom vrstom otkupa (Lev 4,35). Kao što je otkupiteljska Kristova smrt pomirila svijet s Bogom, tako je Njegovo posredovanje ili primjena zasluga Njegovog bezgrešnog života i zastupničke smrti, učinilo otkup ili pomirenje s Bogom osobnom stvarnosti svakog vjernika.

Levitska svećenička služba slikovito prikazuje spasiteljsku službu koju je Krist nastavio otkako je uskrsnuo. Naš veliki svećenik služi „s desne strane prijestolja Veličanstva na nebesima“ i vrši službu kao „Službenik Svetišta i pravog Šatora, onoga koji podiže Gospodin, a ne čovjek“. (Heb 8,1.2).

Nebesko svetište je veliko upravno središte u kome Krist vodi svoju svećeničku službu za naše spasenje. On može „zauvijek spasavati one koji po njemu dolaze k Bogu, jer uvijek živi da posreduje za njih“. (Heb 7,25). Zato smo podstaknuti da dođemo „s pouzdanjem k prijestolu milosti da primimo milosrđe i nađemo milost za pravodobnu pomoć“. (Heb 4,16).

U zemaljskom svetištu svećenici su obavljali dvije posebne službe – svakodnevnu službu u svetištu ili prvom odjelu (vidi: 4. poglavlje) i godišnju službu u Svetinji nad svetinjama ili drugom odjelu. Ove službe slikovito su prikazivale Kristovu svećeničku službu.

2. Služba u svetištu. Svećenička služba u svetištu može se okarakterizirati kao služba posredovanja, praštanja, pomirenja i obnove. Takva stalna služba omogućavala je stalni pristup Bogu preko svećenika.  Ona je predočavala istinu da grešnik koji se kaje ima neposredan pristup Bogu preko Kristove posredničke svećeničke službe (Ef 2,18; Heb 4,14-16; 7,25; 9,24; 10,19-22).

Kad je grešnik koji se kaje  sa žrtvom dolazio u svetište, polagao je ruke na glavu nevine životinje i ispovijedao svoje grijehe. Ovaj čin simbolično je prenosio njegov grijeh i njegovu kaznu na žrtvu. On je tako dobijao oprost od grijeha.  Evo kako to izlaže Hebrejska enciklopedija: „Polaganje ruku na glavu žrtve je uobičajeni čin kojim se vrši zamjena i prinos grijeha. U svakoj žrtvi postojala je ideja o zamjeni; žrtva zauzima mjesto čovjeka – grešnika.

Krv žrtve za grijeh primjenjivala se na dva načina: a. Ako je unesena u svetište, njom se prskalo ispred unutarnje zavjese i njom su se mazali rogovi kadionog oltara (Lev 4,6.7.17.18) b. Ako se nije unosila u svetište, njom su se u predvorju mazali rogovi oltara za žrtve paljenice. (Lev 4,25.30) U tom je slučaju svećenik jeo dio od mesa žrtve (Lev 6, 25.26.30). U oba slučaja sudionici su shvaćali da su njihovi grijesi i odgovornost preneseni na svetište i njenu svećeničku službu.

„U ovoj obrednoj paraboli svetište je preuzelo na sebe krivicu i odgovornost onoga koji se kaje – bar za to vrijeme dok je grešnik prinosio svoju žrtvu za grijeh, ispovijedajući svoje pogreške. On je otišao s oprostom, uvjeren da je Bog prihvatio žrtvu. Tako je i u antitipskom iskustvu, kada neki grešnik pokajanjem postaje privučen Duhom Svetim da prihvati Krista kao svoga Spasitelja i Gospoda, Krist preuzima na sebe njegovegrijehe i odgovornost. Njemu je dragovoljno oprošteno. Krist je vjernikovo Jamstvo kao i njegova Zamjena.“

U tipu i antitipu služba je u svetištu prvenstveno usmjerena na pojedinca. Kristova svećenička služba omogućuje grešniku oprost i pomirenje s Bogom (Heb 7,25). „Krista radi Bog prašta grešniku koji se kaje, pripisuje mu pravedni karakter i poslušnost Njegovog Sina, oprašta mu grijehe i bilježi njegovo ime u Knjigu života kao jednoga od svoje djece (Ef 4,32; 1. Iv 1,9; 2 Kor 5,21; Rim 3,24; Lk 10,20). I dok vjernik ostaje u Kristu, za njega je pripremljena duhovna milost od našeg Gospoda, kroz Svetoga Duha, tako da on duhovno sazrijeva i razvija vrline koje odzrcaljuju božanski karakter. (2 Pt 3,18; Gal 5,22.23).

Služba u svetištu opravdava i posvećuje vjernika.

Završni sud.  Događaji na Dan pomirenja slikovito prikazuju tri razdoblja Božjeg Završnog suda. To su: (1) „prijemilenijski sud“ (ili „istražni sud“) koji se još naziva i „predadventni sud“; (2) „milenijski sud“ i (3) „izvršni sud“ koji će se dogoditi na kraju milenija (tisućgodišnjice).

1. Služba u svetinji nad svetinjama.  Drugi dio svećeničke službe prvenstveno je usredotočen na svetište i odnosio se na očišćenje svetišta i Božjeg naroda. Ovaj oblik službe koji je bio usredotočen na svetinju nad svetinjama i koji je mogao izvršiti samo veliki svećenik, bio je ograničen na jedan dan tijekom vjerske godine.

Za čišćenje svetišta bila su potrebna dva jarca – Gospodnji jarac i jarac koji je pušten (pušteni jarac) (Hebrejski Azazel).

Plan hebrejskog svetišta

Žrtvujući Gospodnjeg jarca, veliki je svećenik očistio „svetinju“ (ustvari svetinju nad svetinjama u ovom poglavlju), i šator sastanka (svetište) i oltar (predvorje). (Lev 16,20; usporedi: 16,16-18).

Unoseći krv Gospodnjeg jarca, koja je predstavljala Kristovu krv, u svetinju nad svetinjama, veliki svećenik ju je neposredno stavio u samu Božju prisutnost, na prijestolje milosti – na poklopac kovčega koji je sadržao Deset zapovijedi – da bi udovoljio zahtjevima Božjeg svetog Zakona. Njegovo je djelovanje predočavalo je neizmjernu cijenu koju je Krist platio za naše grijehe, otkrivajući tako koliko Bog želi svoj narod pomiriti sa sobom (usporedi: 2 Kor 5,19). Tada je ovom krvi namazao kadioni oltar i oltar za žrtve paljenice koji se svakoga dana u godini škropio krvlju koja je predstavljala ispovijedane grijehe. Veliki je svećenik time izvršio iskupljenje svetišta, kao i naroda, i očistio oboje. (Lev 16,16-20.30-33).

Zatim, predstavljajući Krista kao posrednika, veliki je svećenik uzeo na sebe grijehe koji su oskvrnuli svetište i prenio ih na živog jarca, Azazela, koji je zatim izveden izvan tabora Božjeg naroda. Ovaj je čin očistio grijehe naroda koji su simbolično preneseni s vjernika koji se kaju na svetište putem krvi ili tijela žrtava iz svakodnevne službe za oprost. Tako se čistilo svetište i pripremalo za vršenje službe tijekom još jedne godine (Lev 16,16-20.30-33)  Na taj je način između Boga i Njegovog naroda sve bilo ispravljeno.

Dan pomirenja, tada je slikovito prikazivao sudski proces koji pokreće u postupak za iskorjenjivanje grijeha. Pomirenje koje se vršilo ovoga dana „bilo je slika konačne primjene Kristovih zasluga da se otkloni prisutnost grijeha za cijelu vječnost i da se izvrši potpuno pomirenje svemira u jednu skladnu Božju vladavinu.

2. Azazel, pušteni jarac.  „Prijevod hebrejske riječi azazel, ‘pušteni jarac’, potječe iz Vulgate caper emissarius, „poslati jarac“ (Lev 16,8).  Brižljivo istraživanje 16. poglavlja u Levitskom zakoniku otkriva nam da Azazel predstavlja Sotonu, a ne Krista, kao što su neki mislili. Dokazi koji podupiru ovo tumačenje su: „(1) pušteni jarac nije ubijen kao žrtva i na taj se način ne može upotrebljavati kao sredstvo za dobivanje oprosta. Jer, ‘bez prolijevanja krvi nema oproštenja’ (Heb 9,22); (2) svetište je bilo potpuno očišćeno krvlju Gospodnjeg jarca prije no što je pušteni jarac bio uveden u obred (Lev 16,20); (3) taj odsjek gleda puštenog jarca kao biće koje je suprotno Bogu i koje Mu se suproti (Lev 16,8 glasi doslovno: ‘Jednoga Jahvi, a drugoga Azazelu’). Stoga, u utvrđivanju parabole o svetištu, mnogo je logičnije da se Gospodnji jarac promatra kao simbol Krista, a pušteni jarac – Azazel – kao simbol Sotone.

3. Različne faze suda.  Obred s puštanjem jarca na Dan pomirenja upućivao je preko Golgote na kraj problema s grijehom -na uklanjanje grijeha i Sotone. „Potpuna odgovornost za grijeh ponovo će se baciti na Sotonu, njegovog začetnika i pokretača. Sotona, i njegovi sljedbenici i sve posljedice grijeha, bit će uništenjem prognani iz svemira. Iskupljenje će putem suda donijeti potpuno pomirenje i sklad u svemiru (Ef 1,10). To je cilj koji će ostvariti drugo i posljednje razdoblje Kristove svećeničke službe u nebeskom Svetištu.  Ovaj će sud razvidjeti završno opravdanje Boga pred svemirom.

Dan pomirenja oslikavao je tri razdoblja završnog suda:

a. Čišćenje grijeha iz svetišta odnosi se na prvo ili predadventno, istražno razdoblje suda. Ono „je usredotočeno na imena koja su zabilježena u Knjizi života isto kao što je Dan pomirenja bio usredotočen na očišćenje priznatih grijeha onoga koji se kaje iz svetišta. Lažni će vjernici biti izrešetani; vjera iskrenih vjernika i njihova zajednica s Kristom bit će ponovo potvrđena pred svemirom, a bilješke će o njihovim grijesima biti izbrisane.

b. Odvođenje puštenog jarca u pustinju predočuje Sotonino tisućgodišnje utamničenje na opustjeloj Zemlji, koje počinje prilikom drugog Kristovog dolaska i poklapa se s drugim razdobljem završnog suda koji će se vršiti na Nebu (Otk 20,4; 1 Kor 6,1-3). Ovaj tisućugodišnji sud obuhvaća kritičko razmatranje osude nad grješnicima i koristit će spašenima tako što će im omogućiti da razvide Božji odnos spram grijeha i onih grješnika koji nisu spašeni. On će dati odgovor na sva pitanja o Božjoj milosti i pravdi što ih možda imaju spašeni (vidi: poglavlje 26.).

c. Čist tabor predočavao je rezultat trećeg razdoblja suda, kada će vatra uništiti zle i očistiti Zemlju (Otk 20,11-15; Mt 25,31-46; 2 Pt 3,7-13; vidi: 26. poglavlje u ovoj knjizi).

Nebesko svetište u proročanstvu

U gornjoj raspravi usredotočili smo se na svetište iz perspektive tipa – antitipa. Sada ćemo je promatrati u proročanstvima.

Pomazanje nebeskog Svetišta.  Danielovo proročanstvo o 70 sedmica iz 9. poglavlja upućuje na početak Kristove svećeničke službe u nebeskom Svetištu. Jedan od posljednjih događaja koji se trebao zbiti tijekom 490 godina bilo je pomazanje „Sveti nad svetima“ (Dn 9,24; vidi: 4. poglavlje). Hebrejski qodesh qodeshim, preveden ekvivalentom „Sveti nad svetima“ doslovno znači svetinja nad svetinjama. Stoga bi bilo bolje da se ovaj izraz prevede „da se pomaže svetinja nad svetinjama“ ili „da se pomaže najsvetije mjesto“.

Kao što je prilikom početka rada zemaljskog svetišta, ono bilo pomazano svetim uljem da bi se posvetilo za službe u njemu, tako je i prilikom početka rada nebeskog Svetišta, i njega trebalo posvetiti za Kristovu posredničku službu. Svojim uzašašćem ubrzo nakon svoje smrti i uskrsnuća (Dn 9,27) Krist je otpočeo svoju službu kao naš Veliki svećenik i Posrednik.

Čišćenje nebeskog svetišta.  Govoreći o očišćenju nebeskog Svetišta, Poslanica Hebrejima kaže: „I po Zakonu se – gotovo bih rekao – sve čisti krvlju, i bez prolijevanja krvi nema oproštenja. Bilo je, dakle, potrebno da se slike nebeskih stvarnosti (još) boljim žrtvama od ovih.“ (Heb 9,22.23)

Razni su komentatori zamijetili ovo biblijsko učenje. Henry Alford je zamijetio da je „i samo nebo potrebovalo i dobilo očišćenje krvlju pomirenja Kristovog.“  B. F. Westcott kaže kako se „može reći da su čak i ‘nebeske stvari’, ukoliko uobličuju uvjete čovjekova budućeg života, navukle nešto što zahtijeva očišćenje“. „Kristova krv je“, kaže on, „stajala na raspolaganju za očišćenje nebeskog arhetipa zemaljskog svetišta.“

Kao što su grijesi Božjeg naroda vjerom stavljeni na žrtvu za grijeh i tada simbolično preneseni u zemaljsko svetište, tako se u novom savezu grijesi što ih pokajnik ispovijedi vjerom stavljaju na Krista.

I kao što se za vrijeme simboličnog Dana očišćenja, očišćenjem zemaljskog svetišta otklanjaju grijesi nagomilani u njemu tako se i nebesko Svetište očišćuje završnim uklanjanjem zapisa grijeha u nebeskim knjigama. Međutim, prije no što se zapisi zauvijek uklone, oni će biti ispitani kako bi se odlučilo tko, pokajanjem i vjerom u Krista, ima pravo ući u Njegovo vječno kraljevstvo. Čišćenje nebeskog svetišta obuhvaća i djelo istraživanja ili suda koje u cijelosti odražava prirodu Dana očišćenja kao dana suda.  Ovaj sud koji potvrđuje odluku o tome tko će biti spašen a tko izgubljen, mora se zbiti prije drugog Kristovog dolaska, jer u to vrijeme Krist će se vratiti s nagradom „da svakome plati prema njegovu djelu“. (Otk 22,12). Tada će se odgovoriti i na Sotonine optužbe (usporedi: Otk 12,10).

Svi koji su se iskreno pokajali i vjerom polagali pravo na krv Kristove žrtve pomirnice, primili su oprost. Kad se njihovo ime pojavi na ovome sudu i kad se utvrdi da su odjeveni u haljinu Kristove pravde, njihovi će grijesi biti izbrisani, a oni će se smatrati dostojnima vječnog života (Lk 20,35). „Pobjednik će tako biti obučen u bijelu haljinu; njegova imena sigurno neću izbrisati iz knjige života; štoviše, njegovo ću ime priznati ped svojim Ocem i njegovim anđelima.“ (Otk 3,5).

Prorok Daniel otkriva narav ovog istražnog suda. Dok otpala sila predočena malim rogom sprovodi svoje djelo hule na Boga i progonstva protiv Boga i Njegovog naroda na Zemlji (Dn 7,8.20.21.25), prijestolja se postavljaju i Bog predsjedava završnom sudu. Ovaj se sud održava u prijestolnoj dvorani nebeskog Svetišta i na njemu je nazočno mnoštvo nebeskih svjedoka. Kada sud sjedne, knjige se otvaraju, označujući početak istražnog procesa (Dn 7,9.10). Tek nakon ovog suda otpala sila će biti uništena (Dn. 7,11).

Vrijeme suda.  I Sin i Otac uključeni su u istražni sud. Prije no što se vrati na Zemlju na „oblacima nebeskim“, Krist kao „Sin čovječji približi se Pradavnome, i dovedu ga k njemu“(Dn 7,13). Počevši od svog uzašašća Krist je obavljao službu Velikog svećenika, našeg Posrednika pred Bogom (Heb 7,25). Međutim, ovog puta On dolazi da primi kraljevstvo (Dn 7,14).

1. Napad na Kristovu svećeničku službu.  Daniel 8. poglavlje govori nam o borbi između dobra i zla i o Božjoj konačnoj pobjedi. Ovo nam poglavlje otkriva da će između svečanog početka Kristove svećeničke službe i očišćenja nebeskog Svetišta jedna zemaljska sila pokušati zamračiti Kristovu službu.

Ovan s dva roga u ovom viđenju predočavao je Medo-perzijsko Carstvo (Dn 8,2) – dva roga, viši se pojavio posljednji, jasno predočuje dva njegova razdoblja, vladajuća se perzijska strana u Carstvu pojavila posljednja. Kao što je Danijel prorekao, ovo će Carstvo proširiti svoju silu „na zapad, na sjever i jug“ i postat će veliko – „osilit će“ (Dn 8,4).

Jarac s velikim rogom koji je dolazio sa zapada predočavao je Grčku sa svojim „prvim kraljem“, Aleksandrom Velikim (Dn 8,21). Dolazeći „od zapada“ Aleksandar je brzo pobijedio Perziju. A onda nekoliko godina nakon njegove smrti, njegovo se Carstvo podijelilo na „četiri kraljevstva“ (Dn 8,8.22) – kraljevstva Kasandra, Lizimaha, Seleuka i Ptolomeja.

„I potkraj njihova kraljevanja“ (Dn 8,23), drugim riječima pred kraj podijeljenog Grčkog Kraljevstva, podići će se jedan „malen rog“ (Dn 8,9). Neki smatraju da je sirijski kralj Antioh Epifan, koji je kratko vrijeme vladao Palestinom u drugom stoljeću prije Krista, ispunjenje ovog dijela proročanstva. Drugi, uključujući mnoge reformatore, poistovjetili su ovaj mali rog s Rimom u njegovom poganskom i papskom razdoblju. Ovo posljednje tumačenje točno se uklapa u opis koji daje Daniel, dok se ostala ne uklapaju.  Zamijetite sljedeće točke:

a. Sila malog roga prostire se od pada Grčkog Carstva do „posljednjeg vremena“. (Dn 8,17). Samo Rim, poganski i papski, ispunjava ovo točno utvrđivanje vremena.

b. Proročanstva iz Daniela 2. 7. i 8. poglavlja usporedna su u odnosu jednog naspram drugog (vidi: usporednu shemu proročanstava na str. 347. u ovoj knjizi). Četiri metalna lika iz Daniela 2. i četiri zvijeri iz Daniela 7. poglavlja predočuju ista svjetska carstva: Babilon, Medo-Perziju, Grčku i Rim. Stopala, što od željeza što od zemlje, i deset rogova četvrte zvijeri predočuju dijelove Rima; odijeljene će države postojati sve do Drugog Kristovog dolaska. Obratite pozornost da oba proročanstva upućuju na Rim kao na nasljednika Grčke i kao na posljednje carstvo prije Kristovog drugog dolaska i završnog suda. Mali rog iz Daniela 8. poglavlja uklapa se u isti prostor; on dolazi poslije Grčke i nadnaravno je uništen „skršen – ne rukom“ (Dn 8,25; usporedi Dn 2,34).

c. Medoperzija je nazvana „velika“, Grčka je opisana kao „vrlo velika“, a mali rog kao „izvanredno veliki“ (Dn 8,4.8.9). Rim, jedno od najvećih svjetskih carstava, uklapa se u ovaj opis.

d. Jedino je Rim proširio svoje Carstvo na jug (Egipat), na istok (Makedonija i Mala Azija) i na „krasnu Zemlju“ (Palestinu), točno onako kako je proročanstvo navijestilo (Dn 8,9).

e. Rim je ustao protiv „Zapovjednika“ vojske, „Kneza nad knezovima“ (Dn 8,11.25) koji nije nitko drugi do Isus Krist. „Protiv Njega i Njegovog naroda, kao i Njegovog Svetišta, sila Rima vodila je najčudnovatiji rat. Ovaj opis obuhvaća i pogansko i papsko razdoblje Rima. Dok se poganski Rim suprotio Kristu i stvarno srušio Hram u Jeruzalemu, papski je Rim uspješno zamračio svećeničku i posredničku Kristovu službu za grješnike u nebeskom Svetištu (vidi: Heb 8,1.2) time što je namjesto toga ustanovio svećeničku službu koja posredovanjem ljudi nudi oprost.  (Vidi poglavlje 12.). Ova će otpala sila biti vrlo uspješna, jer je „oborila istinu, i uspije u svemu što činjaše“. (Dn 8,12).

2. Vrijeme obnove, očišćenja i suda.  Bog neće unedogled dopuštati zamračenje istine o Kristovoj velikosvećeničkoj službi. Preko vjernih, bogobojaznih ljudi i žena On je obnovio svoje djelo. Djelomično ponovno otkrivanje Kristove uloge kao našeg Posrednika što je izvršila reformacija, u kršćanskom je svijetu izazvalo veliko probuđenje. Ipak, još je uvijek bilo mnogo istina o Kristovoj nebeskoj službi što ih je trebalo otkriti.

Danielovo je viđenje upućivalo na to da će Kristova uloga kao našeg Velikog svećenika biti posebno istaknuta u „posljednje vrijeme“ (Dn 8,17), kada će On otpočeti svoje posebno djelo očišćenja i suda pored svoje stalne posredničke službe (Heb 7,25).  Viđenje određuje kada Krist treba otpočeti službu ovog antitipskog Dana pomirenja – dijelom istražnog suda (Dn 7) i očišćenjem Svetišta. „Još dvije tisuće i tri stotine večeri i jutara; tada će Svetište biti očišćeno.“ (Dn 8,14). Budući da se viđenje odnosi na posljednje vrijeme, svetište o kojem ono govori ne može biti zemaljsko svetište jer je ono razoreno 70. godine nove ere. Prema tome proročanstvo se mora odnositi na novozavjetno Svetište na Nebu – mjesto Isusove službe za naše spasenje.

Što predočuje 2300 dana ili „2300 večeri i jutara“, kako to glasi na izvornom hebrejskom jeziku?  Prema Postanku 1. poglavlju, „večer i jutro“ jest jedan dan. Kao što smo vidjeli u 4. i 12. poglavlju u ovoj knjizi, jedno vremensko razdoblje u simboličnom proročanstvu također je simboličan: jedan proročki dan predstavlja jednu godinu. Stoga, kao što su mnogi kršćani tijekom vjekova vjerovali, 2300 dana iz Daniela 8 označuje 2300 doslovnih godina.

a. Daniel 9. poglavlje ključ koji otvara Daniel 8. poglavlje.  Bog je naložio anđelu Gabrielu da Danielu „objasni viđenje“ (Dn 8,16). Ali naboj njenog značenja bio je toliko silan da se Daniel razbolio i Gabriel je morao prekinuti svoje objašnjenje. Na kraju poglavlja Daniel primjećuje: „Bijah smeten zbog viđenja, no nitko to nije dokučio.“ (Dn 8,27).

Zbog ovog prekida Gabriel je trebao odložiti svoje objašnjenje o ovom vremenskom razdoblju – jednoj strani viđenja koju još nije objasnio. Daniel 9. poglavlje opisuje njegov povratak da izvrši svoju odgovornost. Tako su Daniel 8. i 9. poglavlje povezani, posljednja je ključ za otvaranje tajne od 2300 dana.  Kad se anđeo Gabriel pojavio, rekao je Danielu: „Ja dođoh da ti je navijestim… Pazi dobro na riječ, razumij viđenje.“ (Dn 9,23). Ovdje se on poziva na viđenje od 2300 dana. Njegova želja da objasni vremenske elemente viđenja iz Daniela 8. poglavlja pojašnjava zašto sada uvodi svoje objašnjenje s proročanstvom od 70 tjedana.

Sedamdeset tjedana ili 490 godina bilo je „određeno“, ili „odlučeno“, Židovima i Jeruzalemu (Dn 9,24). Hebrejski glagol koji počiva u osnovi je hathak. Premda je ovaj glagol upotrijebljen samo jedanput u Svetom pismu, njegovo se značenje može otkriti iz drugih hebrejskih izvora.  Čuveni hebrejsko-engleski rječnik Geseniusa ističe da je njegovo pravilno značenje ‘sjeći’ ili ‘dijeliti’, ‘podijeliti’.

2300 dana – (2300 godina)

70 tjedana (490 godina)           1810 godina

+

457.prije n.e.                 34.g.n.e.          1844.n.e.

S ovakvom poleđinom, Gabrielovo objašnjenje mnogo nam otkriva. On kaže Danielu da 490 godina treba odsjeći od dužeg vremenskog razdoblja, od 2300 godina. Kao početnu točku za 490 godina, Gabriel ističe „Neka se vrate i neka opet sagrade Jeruzalem“ (Dn 9,25), što se zbilo 457. god. pr. Krista, sedme godine Artakserksove vladavine (vidi: poglavlje 4.).

Ovih 490 godina završilo se 34. god. nove ere. Kad „odsječemo“ 490 godina od 2300 godina, ostaje 1810 godina. Budući da 2300 godina produžuju 1810. iza 34.g.n.e., one dosežu do 1844.

b. K potpunijem razumijevanju Kristove službe.  Tijekom prvog dijela devetnaestog stoljeća mnogi kršćani – uključujući baptiste, prezbiterijance, metodiste, luterane, anglikance, episkopalce, kongregacionaliste i Kristove učenike – intezivno su proučavali proročanstvo iz Daniela 8. poglavlja.  Svi ovi istraživači Biblije očekivali su da će se neki veoma značajni događaji zbiti na kraju 2300 godina. Ovisno o njihovom razumijevanju sile malog roga i Svetišta, oni su očekivali da će se ovo proročko vremensko razdoblje završiti očišćenjem Crkve, oslobođenjem Palestine i Jeruzalema, povratkom Židova, padom turske ili muslimanske sile, uništenjem papstva, obnovom pravog bogoslužja, početkom zemaljskog tisućgodišnjeg kraljevstva (milenija), danom suda, očišćenjem Zemlje vatrom ili Drugim Kristovim dolaskom.

Nijedno od ovih proročanstava nije se ostvarilo, pa su se svi koji su u njih vjerovali razočarali. Ipak, njihovo je razočaranje bilo u srazmjeri s naravi prorečenog događaja. Očito, da je razočaranje onih koji su očekivali da se Krist vrati 1844. godine bilo neugodnije, no što je bilo razočaranje onih koji su očekivali povratak Židova u Palestinu.

Zbog takvog razočaranja, mnogi su prestali proučavati proročanstva ili su se odvratili od povijesne metode tumačenja proročanstava, koja je dovela do ovakvih zaključaka.  Neki su, međutim, nastavili proučavati ovo proročanstvo i predmet Svetišta s mnogo molitava i uloženog truda, nastavljajući gledati na Kristovu službu za njih u nebeskom Svetištu. Nagrada za njihov trud bile su nove bogate spoznaje o ovoj službi. Otkrili su da povijesna proročka vjera rane Crkve i reformacije još uvijek ima svoju vrijednost. Računanja proročkog vremena bila su doista točna. Dvije tisuće i tri stotine godina završavalo se 1844. godine. Njihova greška – i greška svih tumača iz tog vremena – bila je u njihovom shvaćanju o tome koji će se događaj zbiti na kraju tog proročkog vremenskog razdoblja. Nova svjetlost što potječe od Kristove službe u Svetištu preobratila je njihovo razočaranje u nadu i radost.

Njihovo proučavanje biblijskog nauka o Svetištu otkrilo im je da 1844. godine Krist dolazi Starcu i tako otpočinje posljednje razdoblje Njegove velikosvećeničke službe u nebeskom Svetištu. Ova služba bila je antitip Dana očišćenja, u koji je čišćeno svetište i koju prorok Daniel opisuje kao predadventni istražni sud.

Novo promatranje Kristove nebeske službe „nije udaljavanje od povijesne kršćanske vjere. Ono je, namjesto toga, logično ostvarenje i neminovno ispunjenje te vjere. Ono je jednostavno pojava za posljednje vrijeme i ispunjenje prorečene posebne važnosti koje karakterizira vječno evanđelje … u završnom dijelu njegovog svjedočenja svijetu.“

Unutar velike borbe

Danielovo proročanstvo iz 7. i 8. poglavlja otkriva mnogo šire perspektive završnog rezultata velike borbe između Boga i Sotone.

Opravdanje Božjeg karaktera.  Sotona je djelovanjem malog roga pokušao osporiti Božji autoritet. Djela te sile sramotila su i gazila nebesko Svetište, središte Božje vladavine. Danielova viđenja upućuju na predadventni sud (sud prije Drugog dolaska) kojim će Bog osigurati odluku o osudi malog roga, a time i samog Sotone. U svjetlosti Golgote sva Sotonina osporavanja bit će opovrgnuta. Svi će se usuglasiti u shvaćanju da je Bog pravedan; da On ne snosi nikakvu odgovornost za problem grijeha. Njegov karakter izaći će nepovrijeđen, a Njegova će se vladavina ljubavi ponovo potvrditi.

Opravdanje Božjeg naroda.  Sud koji „dosudi pravdu Svecima Svevišnjega“ presudit će sili otpalog malog roga (Dn 7,22). Doista, ovaj sud ne opravdava samo pred svemirom Boga nego i Njegov narod. Premda su sveti tijekom stoljeća bili prezirani i proganjani zbog svoje vjere u Krista, ovaj će sud sve poravnati. Božji će narod iskustveno doživjeti ostvarenje Kristovog obećanja: „Tko god mene prizna pred ljudima, priznat ću i ja njega pred svojim Ocem nebeskim.“ (Mt 10,32; usporedi: Lk 12,8.9; Otk 3,5).

Sud i spasenje.  Hoće li istražni sud ugroziti spasenje onih koji vjeruju u Isusa Krista? Uopće ne. Pravi vjernici žive u zajednici s Kristom, uzdajući se u Njega kao Posrednika (Rim 8,34). Njihovo je pouzdanje u obećanju da „imamo zagovornika kod Oca: Isusa Krista, pravednika“. (1 Iv. 2,1)

Zašto onda predadventni istražni sud? Ovaj sud nije u korist Božanstva. On je prvenstveno u korist svemira, jer odgovara na Sotonine optužbe i daje čvrsto jamstvo stvorenjima koja nisu pala da će Bog uvesti u svoje Kraljevstvo samo one koji su se istinski obratili. Tako Bog otvara Knjigu za spomen za pravičan pregled (Dn 7,9.10).

Ljudska bića pripadaju jednoj od triju skupina: (1) zlih koji odbacuju Božji autoritet; (2) pravih vjernika koji, uzdajući se vjerom u Kristove zasluge, žive poslušni Božjem Zakonu; i (3) oni koji izgledaju pravi vjernici, ali to nisu.

Bića koja nisu pala mogu odmah prepoznati prvu skupinu. Međutim, tko je pravi vjernik i tko to nije? Obje su skupine zapisane u Knjizi života koja sadrži imena svih koji su ikada stupili u Božju službu (Lk 10,20; Fil 4,3; Dn 12,1; Otk 21,27). Sama Crkva ima prave i lažne vjernike, pšenicu i kukolj (Mt 13,28-30).

Božja stvorenja koja nisu pala, nisu sveznajuća; ona ne mogu čitati srce. „Stoga je potreban sud -  prije Kristovog drugog dolaska – da izrešeta prave od lažnih i u spašavanju iskrenih vjernika pokaže zainteresiranom svemiru Božju pravdu. Sporno pitanje je između Boga i svemira, a ne između Boga i pravog djeteta. Ovo zahtijeva otvaranje Knjige za spomen, objavljivanje onih koji su ispovijedali vjeru i čija su imena zapisana u Knjizi života.“

Krist je opisao ovaj sud u svojoj priči o uzvanicima na svadbi koji su se odazvali velikodušnom evanđeoskom pozivu. Budući da svi koji izaberu biti kršćanima nisu pravi učenici, car je došao pregledati uzvanike i vidjeti tko ima svadbeno ruho. Ovo ruho predočuje „čisti, neumrljani karakter koji će imati pravi Kristovi sljedbenici. Crkvi je dano ‘da se obuče u blistav, čist lan, bez ljage, bez bore, bez ičega tomu slična, da bude sveta i bez mane“ (Otk 19,8; Ef 5,27). Fini je lan (u našem prijevodu -svila), kaže Sveto pismo, ‘pravda svetih’ (Otk 19,8). To je Kristova pravda, Njegov neumrljani karakter, koji se vjerom daje svima koji Ga primaju kao svog osobnog Spasitelja.  Kada kralj bude pregledao goste, samo oni koji su obukli haljinu Kristove pravde koja se tako velikodušno nudi u pozivu evanđelja, bit će primljeni kao pravi vjernici. Oni koji tvrde da su Božji sljedbenici, ali koji žive u neposlušnosti i nisu obraćeni Kristovom pravdom, bit će izbrisani iz Knjige života. (Vidi: Izl 32,33).

Pojam o istražnom sudu kod svih onih koji ispovijedaju vjeru u Krista nije u proturječju s biblijskim učenjem o spasenju vjerom kroz milost.  Apostol Pavao je znao da će jednoga dana stati pred sud. On je izrazio želju da se nađe „u njemu, ne pravednošću koja bi bila moja – onom koja dolazi od Zakona – nego onom koja se dobiva po vjeri u Krista, pravednošću koja dolazi od Boga na osnovi vjere“. (Fil 3,9). Svi koji su sjedinjeni s Kristom, osigurali su spasenje. U predadventnom razdoblju konačnog suda pravi vjernici, oni koji održavaju spasonosnu vezu s Kristom, potvrđeni su pred bezgrešnim svemirom.

Krist ne može osigurati spasenje onima koji samo na temelju toga koliko su dobrih djela učinili ispovijedaju da su kršćani (Vidi: Mt 7,21-23). Nebeski izvještaji su stoga više no naprava za odvajanje pravih od lažnih. Oni su također osnova za potvrđivanje pravih vjernika pred anđelima.

„Daleko od toga da lišava vjernika ove izvjesnosti s Kristom, nauk o svetištu je podupire. Njegovo srce koje se kaje raduje se kad shvati stvarnost Kristove smrti kao zamjene za njegove grijehe, kako je to slikovito prikazivano u njenim žrtvama. Dalje, njegova vjera seže u visine da bi našla svoj smisao u živom Kristu, svom Zastupniku – Svećeniku u samoj prisutnosti svetoga Boga.“

Vrijeme u kome treba biti spreman.  Božja namjera je da ova dobra vijest o Kristovoj završnoj službi spasenja dopre u cijeli svijet prije no što se On vrati. Središte ove vijesti je vječno evanđelje, koje treba objaviti „jer je došao čas njegova Suda (Božjeg)“. (Otk 14,7). Ovaj poziv opominje svijet da se Božji sud već održava.

Živimo u velikom antitipskom Danu pomirenja. Kao što su Izraelci bili pozvani da toga dana muče svoje duše (Lev 23,27), tako Bog poziva sav svoj narod da iz sveg srca doživi iskustvo pokajanja. Svi koji žele da svoja imena zadrže u Knjizi života, moraju tijekom ovog vremena Božjeg suda poravnati sve s Bogom i svojim bližnjima (Otk 14,7).

Kristovo velikosvećeničko djelo približava se svome kraju. Godine su ljudskih kušnji prošle. Nitko točno ne zna kada će Božji glas objaviti: „Svršeno je.“ „Budite oprezni! rekao je Krist, „Bdijte, jer ne znate kad će doći to vrijeme!“ (Mk 13,33).

Premda živimo u uzvišenom vremenu antitipskog Dana pomirenja, nemamo potrebe da se bojimo. Isus Krist, u svom dvostrukom svojstvu kao Žrtva i kao Svećenik, služi službu za nas u nebeskom Svetištu. „Budući dakle da imamo uzvišena velikog svećenika, Isusa, Sina Božjega, koji je prošao kroz nebesa, držimo se čvrsto vjere koju ispovijedamo! Nemamo, naime, nekoga velikog svećenika koji ne bi mogao suosjećati s našim slabostima, nego jednoga koji je iskusan u svemu (kao i mi), samo što nije sagriješio. Dakle: pristupajmo s pouzdanjem k prijestolju milosti, da primimo milosrđe i nađemo milost za pravodobnu pomoć.“ (Heb 4,14-16).

Dom je iskonska ustanova za obnovu Božjeg lika u ljudima i ženama. Unutar obitelji otac, majka i djeca mogu se potpuno izraziti, omogućujući jedni drugima zadovoljenje potreba za pripadnošću, ljubavlju i prisnošću. Tu se udaraju temelji identiteta i razvijaju osjećaji osobne vrijednosti. Dom je također mjesto na kojemu se Božjom milošću sprovode načela stvarnog kršćanstva, a njegove se vrijednosti prenose s jednog pokoljenja na drugo.

Obitelj može biti mjesto velike sreće. Ona može biti i pozornica tragičnih ozljeda. Skladan obiteljski život pokazuje načela kršćanstva koja se istinski sprovode u životu, otkrivajući Božji karakter. Nažalost, dokaz ovih odluka vrlo je rijedak u suvremenim domovima. Namjesto toga, u mnogim obiteljima otkrivaju se misli i namjere sebičnog ljudskog srca – svađe, buntovnost, suparništvo, ljutitost, nepristojnost, pa čak i svirepost. Ove osobine nisu bile dijelom Božjeg prvotnog plana. Isus je rekao: „Ali u početku nije bilo tako.“ (Mt 19,8).

Od početka

Subota i brak bila su dva prvotna Božja dara ljudskoj obitelji. Oni su trebali omogućiti radost odmora i pripadnost bez obzira na vrijeme, mjesto i kulturu. Osnutak ovih dviju ustanova čini vrhunac Božjeg stvaranja na Zemlji. One su bile Njegovo finale, najbolje od izuzetnih, dobrih darova što ih je poklonio ljudskom rodu prilikom stvaranja. Time što je ustanovio subotu, Bog je ljudskim bićima dao vrijeme za odmor i obnovu, vrijeme za druženje s Njim. Stvarajući prvu obitlej, On je ustanovio osnovnu društvenu zajednicu u ljudskom rodu, dajući mu smisao pripadnosti i osiguravajući mu priliku da se njegovi članovi razviju u dobro uravnotežene ličnosti u službi Bogu i bližnjima.

Muško i žensko po obličju Božjem.  Tekst u Postanku 1,26.27 opisuje Božje stvaranje ljudskih bića koja trebaju naseliti Zemlju: „I reče Bog: Načinimo čovjeka na svoju sliku, sebi slična,… Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih.“ Riječ čovjek ovdje se upotrebljuje (i u hebrejskom jeziku) u općem značenju, kao što se više od 500 puta upotrebljuje na drugim mjestima u Starom zavjetu. Ovaj pojam obuhvaća i muško i žensko biće. Tekst ističe da muško nije bilo načinjeno po Božjem a žena po čovjekovom obličju.  Naprotiv, oboje su stvoreni po Božjem obličju.

Isto kao što je Otac, Sin i Sveti Duh Bog, muško i žensko zajedno trebaju činiti čovjeka. Slično Božanstvu, premda trebju biti jedno, oni nisu isti po funkcijama. Oni su jednaki po biću, dostojanstvu, ali nisu isti po osobnosti (Usporedi: Iv 10,30; 1 Kor 11,3). Njihov vanjski sastav se dopunjava, njihove funkcije surađuju.

Oba roda su dobra (Post 1,31), a tako i njihove različne uloge. Obitelj i dom sazidani su na činjenici o razlici u spolovima. Bog je mogao razmnožiti život na Zemlji bez stvaranja čovjeka i žene, kao što se to može vidjeti u bespolnom razmnažanju nekih oblika iz životinjskog svijeta. Ali Bog je stvorio dvije osobe, „istovjetne po općem liku i osobinama, ali svaka od njih sadrži u sebi nešto što nedostaje drugoj i što dopunjuje drugu“.  Svijet isključivo sastavljen od članova samo jednog spola ne bi bio potpun. Pravo ispunjenje može se ostvariti samo u društvu koje obuhvaća i muško i žensko. Ovdje se ne postavlja pitanje o jednakosti, jer su i jedno i drugo bitni.

Tijekom svog prvog dana Adam, prvorođeni i tako glava ljudskog roda,  osjetio je svoju jedinstvenost – nije postojao nitko tko bi bio sličan njemu. „No čovjeku se ne nađe pomoć kao što je on.“ (Post 2,20). Bog je osjetio taj nedostatak, jer je rekao: „Nije dobro da čovjek bude sam; načinit ću mu pomoć kao što je on.“ (Post 2,18).

Hebrejska riječ neged, prevedena s „usporediv“, prema njemu je imenica povezana s prijedlogom koja znači stajati pred, usred, nasuprot, odgovarajući nekome ili nečemu. U ovom slučaju osoba koja je trebala stajati pred Adamom trebala ga je dopuniti, odgovarajući mu kao njegova kopija. Stoga Bog „pusti tvrd san na čovjeka“ i uzevši mu „jedno rebro“ (Post 2,21) stvori druga.

Nakon buđenja Adam je odmah prepoznao blisku i prisnu vezu koju je ovaj posebni čin stvaranja učinio mogućom. On je uzviknuo: „Gle, evo kosti od mojih kostiju, mesa od mesa mojega! Ženom neka se zove, od čovjeka kad je uzeta!“ (Post 2,23; usporedi: 1 Kor 11,8).

Brak.  Od različnosti muškog i ženskog Bog je stvorio red, jedinstvo. Bog je tog prvog petka obavio prvo vjenčanje, udružujući ovo dvoje, predstavnike Njegovog obličja u malome, kako bi učinio da postanu jedno. Brak je od tog vremena postao temeljem obitelji, temeljem samoga društva.

Sveto pismo opisuje brak kao presudni čin i rastavljanja i sastavljanja: Čovjek će ostaviti „oca i majku da prione uza svoju ženu i bit će njih dvoje jedno tijelo“. (Post 2,24).

1. Ostaviti.  Od najveće važnosti za bračni odnos je ostavljanje ranijih prvotnih odnosa. Bračni odnos treba zamijeniti odnos roditelja i djeteta. U ovom smislu „ostavljanje čovjekova odnosa spram njegovih roditeljima omogućuje čovjeku da „prione“ za drugoga. Bez ovog postupka ne postoji nikakav čvrst temelj za brak.

2. Prionuti.  Hebrejska riječ prevedena s „prionuti“ dolazi od riječi koja znači ‘prionuti, pričvrstiti, sjediniti se i držati se’. Kao imenica može se upotrebljavati čak i za oznaku spajanja lemljenja. (Iz 41,7). Čvrstina i snaga ove veze slikovito prikazuje narav bračne veze. Svaki pokušaj da se slomi ovo zajedništvo ozlijedit će osobe njime blisko povezane. Da je ova veza bliska veza, ističe i činjenica da se isti glagol koristi u opisu veze između Boga i Njegovog naroda: „Njemu služi; uza nj se priljubi; njegovim imenom priseži.“ (Pnz 10,20).

3. Zavjetovanje.  U Svetom pismu o ovom zavjetovanju, ovom obećanju kojim je bračni par sjedinjen, govori se kao o „zavjetu“, izraz koji se upotrebljuje za najsvečaniji sporazum poznat u Božjoj Riječi, koji najviše obvezuje (Mal 2,14; Izr 2,16.17). Odnos između muža i žene treba biti uspostavljen po uzoru na Božji vječni savez s Njegovim narodom, Crkvom (Ef 5,21-33). Njihovo predanje jedno drugome treba sadržavati vjernost i postojanost koji su svojstveni Božjem savezu (Ps 89,34; Tuž 3,23).

Bog i obitelj bračnih drugova, prijatelji i zajednica svjedoci su zavjeta koji oni sklapaju jedno s drugim. Taj zavjet je potvrđen na nebu. „Što je Bog sjedinio, neka čovjek ne rastavlja!“ (Mt 19,6) Kršćanski bračni par shvaća da su se time što su sklopili brak zavjetovali da budu vjerni jedno drugome dokle god oboje žive.

4. Postaju jedno tijelo.  Rezultati ostavljanja i zavjetovanja da će prionuti u zajednicu predstavlja tajnu. Ovdje se radi o jedinstvu u punom smislu – bračni par hoda zajedno, stoji zajedno i dijeli duboku bliskost. Na početku se ovo jedinstvo odnosi na tjelesnu sjedinjenost u braku. Ali izvan toga, ono se također odnosi na prisnu povezanost uma i osjećaja koja podupire ovaj tjelesni vid odnosa.

a) Hodanje zajedno.  Bog postavlja pitanje o svom odnosu sa svojim narodom: „Idu li dvojica zajedno da se ne dogovore?“ (Am 3,3). Ovo je pitanje primjereno i za one koji će postati jednim tijelom. Bog je dao uputu Izraelcima da ne stupaju u brak sa susjednim narodima, „jer bi ona odvratila od mene sina tvojega; drugim bi bogovima on služio“. (Pnz 7,4; uaporedi: Jš 23,11-13). Kad su Izraelci zapostavili ove upute, sučelili su se s kobnim posljedicama (Suci 14-16. pogl.; 1 Kr 11,1-10; Ez 9;10).

Apostol Pavao je široko ponavljao ovo načelo: „Ne budite s nevjernicima pod jednim te istim jarmom; što ima pravednost s bezakonjem? Što li je zajedničko svjetlu i tmini? Kako je moguć sporazum između Krista i Belijara? Kakva postoji zajednica između vjernika i nevjernika? Kakav je sklad između hrama Božjega i idola? A mi smo hram Boga živoga.“ (2 Kor 6,14-16; usporedi rr: 17.18.).

Sveto pismo određuje da vjernici trebaju sklopiti brak samo s drugim vjernicima. Međutim, načelo nadilazi čak i to. Pravo jedinstvo zahtijeva skladnost i vjere i života. Razlike u vjerskim iskustvima vode razlikama u načinu života koje mogu stvoriti duboku zategnutost i rascijep u braku. Da bi se postiglo jedinstvo o kome govori Sveto pismo, ljudi trebaju sklapati brak s osobama iz svoje vjerske zajednice.

b) Stajanje zajedno.  Da bi postale jedno tijelo, dvije osobe moraju biti potpuno odane jedna drugoj. Kad se stupa u brak, riskira se sve i prihvaća se sve što dolazi s bračnim drugom. Oni koji stupaju u brak objavljuju svoju voljnost da dijele odgovornosti s bračnim drugom, i u bilo čemu stoje uz svog bračnog druga. Brak zahtijeva djelotvornu ljubav koja se primjenjuje i koja neće prestati.

„Dvije osobe dijele sve što imaju, ne samo svoje tijelo, ne samo svoja materijalna dobra, već i svoje mišljenje i osjećaje, svoje radosti i patnje, svoje nade i strahovanja, svoje uspjehe i neuspjehe. ‘Postati jedno tijelo’ znači da dvije osobe postaju potpuno jedno u tijelu, duši i duhu, ali ipak ostaju dvije različite osobe.“

c) Bliskost.  Postati jedno tijelo znači i seksualno jedinstvo: „Čovjek pozna svoju ženu Evu, a ona zače.“ (Post 4,1). U svojoj težnji da se sjedine, težnji koju su ljudi i žene osjećali još od vremena Adama i Eve, svaki bračni par ponovo pridaje važnost prvoj priči o ljubavi. Čin seksualne privlačnosti je najbliža moguća činjenica za njih u tjelesnom sjedinjenju; on predstavlja bliskost koju bračni par može spoznati emotivno i duhovno. Kršćanska se bračna ljubav treba odlikovati toplinom, radošću i ushitom (Izr 5,18.19).

„Ženidba neka bude u časti među svima, a bračna postelja neokaljana.“ (Heb 13,4). „Sveto pismo nam jasno govori da je radosni seksualni izraz ljubavi između muža i žene Božji plan. On je, kako to ističe pisac Poslanice Hebrejima čist, nije grješan, nije prljav. To je mjesto od velike časti u braku – svetinja nad svetinjama u kojoj se blisko sastaje muž sa ženom da proslave svoju ljubav jedno prema drugome. To je vrijeme određeno da bude sveto i veoma ugodno.

5. Biblijska ljubav.  Bračna ljubav je bezuvjetna nježna i bliska predanost jedno drugome koja potiče obostrani rast, po obličju Božjemu u svim vidovima jedne osobe: tjelesnom, osjećajnom, intelektualnom i duhovnom. U braku djeluju različne vrste ljubavi; on ima svoje romantično, strasno vrijeme, svoje veoma sentimentalno vrijeme; svoje ugodno vrijeme; svoje vrijeme druženja i pripadanja. Ali agape ljubav opisana u Novom zavjetu – nesebična ljubav usmjerena u cijelosti na druge – jest ta koja sačinjava osnovu prave, trajne ljubavi.

Isus je pokazao najuzvišeniji oblik ove vrste ljubavi kad je, prihvativši i krivicu i posljedice naših grijeha, pošao na križ. „Ljubeći svoje koji su na svijetu, iskaza im do vrhunca ljubav.“ (Iv 13,1). On nas je volio usprkos smrti u koju su Ga odveli naši grijesi. To je bila i to jest bezuvjetna agape ljubav Isusa Krista.

Opisujući ovu ljubav, apostol Pavao je rekao: „Ljubav je strpljiva, ljubav je dobrostiva; ljubav ne zavidi, ne hvasta se, ne oholi se. Nije nepristojna, ne traži svoje, ne razdražuje se, zaboravlja i prašta zlo; ne raduje se nepravdi, a raduje se istini. Sve ispričava, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi. Ljubav nigda ne prestaje.“ (1 Kor 13,4-8).

Komentirajući ovaj odsjek, Ed Wheat piše: „Agape ljubav je uključena u vječni izvor napona i ona može i dalje djelovati kad svaka druga vrst ljubavi prestane … Ona voli bez obzira tko je to. Bez obzira koliko druga osoba ne voli, agape se može stalno izlijevati. Agape je isto toliko bezuvjetna koliko je i Božja ljubav prema nama. To je mentalni stav zasnovan na promišljenom izboru volje.“

6. Pojedinačna duhovna odgovornost.  Premda su bračni drugovi dali zavjetno obećanje jedan drugome, ipak mora svatko osobno snositi odgovornost za izbor što ga učine (2 Kor 5,10). Preuzeti takvu odgovornost znači da oni nikada neće okriviti drugu osobu za ono što su sami učinili. Oni također moraju prihvatiti odgovornost za svoj osobni duhovni rast. Nijedan se ne može osloniti na duhovnu snagu drugoga. Ipak, s druge strane, odnos s Bogom svakome od njih može poslužiti kao izvor snage i ohrabrenja drugome.

Posljedice pada u grijeh na brak

Iskrivljeno odsjajivanje Božjeg obličja u ljudskom rodu što ga je donio grijeh ima svoj utjecaj i na brak isto tako pouzdano kao što ima i na druge oblasti ljudskog života. Čuvanje osobnog interesa nametnulo se tamo gdje je vladala savršena ljubav i jedinstvo. Sebičnost je najveći motiv svih onih koje ne pokreće Kristova ljubav. Zajednički imenitelj svih kršćanskih neuspjeha je gaženje svih načela predanja, službe i onoga što evanđelje predstavlja.

Svojom neposlušnošću Adam i Eva poricali su svrhu svoga stvaranja. Prije no što su zgriješili, živjeli su u potpunoj iskrenosti pred Bogom. Poslije toga, namjesto da su radosno došli k Njemu, oni su se u strahu sakrili od Njega, pokušavajući sakriti istinu o sebi i poričući odgovornost za svoja djela. Obuzeti dubokim osjećajem krivnje koju njihov razum nije mogao izbrisati, oni se nisu mogli sresti s Božjim okom i svetim anđelima. Otada je ovo izbjegavanje i samoopravdavajuće poricanje postalo općim modelom ljudskih odnosa s Bogom.

Strah koji ih je natjerao da se sakriju, izopačio je njihov međusobni odnos i odnos prema Bogu. Kad ih je Bog ispitivao, težili su da zaštite sebe na račun drugoga. Njihove optužbe postale su dokazom o ozbiljnom prekidu koji je nastao u odnosu ljubavi što ga je Bog postavio prilikom stvaranja.

Nakon pada u grijeh Bog je rekao ženi: „Trudnoći tvojoj muke ću umnožit, u mukama djecu ćeš rađati. Žudnja će te mužu tjerati, a on će gospodariti nad tobom.“ (Post 3,16). On je odredio ovo načelo koje nije promijenilo osnovnu jednakost čovjeka i žene, za dobro i prvom paru i potonjim bračnim parovima.  Nažalost ovo se načelo izopačilo. Počevši od tog vremena vladanje silom, manipulacijom i razaranjem individualnosti obilježilo je brak tijekom svih stoljeća. Samoživost je uskratila međusobno uvažavanje i štovanje.

Bit kršćanstva je življenje u skladu ispunjenom samoodricanjem, što je bilo obilježje braka prije pada u grijeh koji je uništio ovaj sklad. Ljubav muža i žene treba doprinositi međusobnoj sreći. Svatko od njih treba njegovati sreću drugoga. Oni se trebaju stopiti u jedno, ali ipak nijedan od njih ne treba izgubiti osobnu individualnost koja pripada Bogu.

Odstupanje od Božjeg ideala

Poligamija.  Običaj da jedan muž ima nekoliko žena suprotan je jedinstvu i zajednici koju je Bog prvim brakom ustanovio u Edenu. U poligamiji ne postoji prestanak općenja sa svima drugima. Premda Sveto pismo opisuje mnogoženstvo kao kulturnu stvarnost u vrijeme patrijaraha, njegovo opisivanje jasno pokazuje da ti brakovi nisu postigli božanski ideal. Zapostavljene članice unutar ovakvih brakova bile su uključene u žestoke borbe, gorku mržnju i otuđenost (vidi: Post 16; usporedi: 29,16-30,24. i drugo), koristeći djecu kao emotivno oružje da bi napakostile drugim članicama obitelji.

Monogamija (jednoženstvo) pruža bračnim parovima osjećaj pripadnosti koji jača njihovu bliskost i vezu. Oni shvaćaju da je njihov odnos jedinstven i da nitko drugi ne može s njima dijeliti ono što oni čine. Odnos jednoženstva najjasnije odražava odnos između Krista i Njegove crkve i odnos između pojedinca i Boga.

Blud i brakolomstvo.  Sadašnje mišljenje i običaj omalovažavaju trajno zavjetovanje obaju bračnih drugova na seksualnu vjernost do smrti. Međutim, Sveto pismo smatra grijehom svaku seksualnu vezu izvan braka. Sedma je zapovijed pravosnažna i nepromenjena: „Ne učini preljuba!“ (Izl 20,14) Ovdje se ne spominju nikakve bliže odrednice ili ono što diskvalificira. Ova zapovijed je načelo koje ljubomorno čuva bračnu vezu.

Potpuni značaj biblijskog pogleda na blud i brakolomstvo stoji u neposrednoj suprotnosti s današnjom tolerancijom takvog djelovanja „odraslih“ koji to odobravaju. Mnogi tekstovi i u Starom i u Novom zavjetu osuđuju takav postupak (Lev 20,10-12; Izr 6,24-32; 7,6-27; 1 Kor 6,9.13.18; Gal 5,19; Ef 5,3; 1 Sol 4,3; itd.).

Takav odnos može imati dalekosežne i dugotrajne posljedice. Oni varaju zakonitog bračnog druga, i mogu mu nanijeti fizičku, emotivnu, financijsku, pravnu i društvenu štetu. Oni vrijeđaju širu obitelj, a poglavito djecu. Čest rezultat ovih veza je prijenos spolnih bolesti i rađanje vanbračne djece. Osim toga mnoštvo laži i nepoštenja koje lebdi nad ovakvim postupcima tako uništava povjerenje da se ono nikada više ne može obnoviti. Čak i ne uzimajući u obzir biblijsku zabranu ovakvih oblika nemorala, čitav niz nesretnih posljedica velika je opomena protiv sudjelovanja u njima.

Nečiste misli.  Grijeh nije samo vanjski čin; on je i pitanje srca koje duboko zadire u oblik mišljenja. Ako su izvori zagađeni, rijeke vjerojatno neće biti čiste. Isus je vidio da unutarnji spremnik uma pokreće ljudsko ponašanje „jer iz srca dolaze zle misli, ubojstva, preljubi, bludnost, krađe, lažna svjedočanstva, psovke.“ (Mt 15,19). U ovoj sklonosti On je otkrio čin nevjerstva misli i osjećaja: „Čuli ste da je rečeno starima: ‘Ne čini preljuba!’ A ja vam kažem da je svaki koji s požudom pogleda ženu već – u svom srcu – s njom učinio preljub.“ (Mt 5,27.28).

Čitava se industrija razvila da stječe kapital na perverziji mašte. Filmovi i knjige puni sladostrašća što ih ona proizvodi, nemaju mjesta u kršćanskom životu. Oni ne samo da potiču nedopuštene odnose nego svode ljude i žene na čisto seksualne predmete, iskrivljujući na taj način pravo značenje seksualnosti i umanjujući Božje obličje. Kršćani su pozvani da njeguju čiste misli i žive čistim životom, zato što se pripremaju da kroz svu vječnost žive u čistoj društvenoj sredini.

Incest. Neki roditelji prelaze granice koje obilježavaju zdravo izražavanje ljubavi prema svojoj djeci time što postaju bliski s njima tjelesno i emotivno. Često se to događa kad se zapostavi normalni odnos muž-žena i jedno od djece izabere da izvršuje ulogu supružnika. Ova se pomućenost granica može također dogoditi među rođacima i daljnjim članovima porodice.

Rodoskvrnuće je bilo zabranjeno u Starom zavjetu (Lev 18,6-29; Pnz 27,20-23) i osuđeno u Novom zavjetu (1 Kor 5,1-5). Ova vrst zloupotrebe nanosi štetu djetetu koje je u razvoju i stvara u njemu nesnošljiv teret sramote i krivice što će ga ono kasnije unijeti u brak. Kad roditelji naruše te granice, oni povređuju dječji osjećaj povjerenja koje se razvija – i koje ima toliku životnu važnost za vjeru u Boga.

Rastava.  Izjava koju je Isus dao sažima biblijsko učenje o rastavi: „Što je Bog sjedinio, neka čovjek da ne rastavlja!“ (Mt 19,6; Mk 10,7-9). Brak je svet zato što ga je Bog posvetio. Napokon Bog je taj koji udružuje muža i ženu, a ne samo ljudske riječi ili seksualni čin. Stoga je On taj koji je zapečatio njihovo ujedinjenje. Stoga se kršćansko razumijevanje rastave i ponovno stupanje u brak moraju zasnivati na osnovama Svetog pisma.

Isusova tvrdnja čini jasnijim osnovno biblijsko načelo koje podupire kršćansko razumijevanje rastave: Bog je namjeravao da brak bude nerazrješiv. Kad su Ga farizeji upitali je li nesloga u braku dostatan razlog za rastavu, On je ponovo potvrdio edenski model braka kao trajnu zajednicu. Kad su Ga i dalje pitali u vezi s Mojsijevim zakonom o rastavi, On je odgovorio: „Mojsije vam je zbog vašeg okorjelog srca dopustio da možete otpustiti svoje žene. Ali u početku nije bilo tako.“ (Mt 19,8). On je u svom narednom iskazu potvrdio da je jedini zakonski razlog za rastavu seksualna nevjernost (Mt 5,32; 19,9).

Isusov odgovor farizejima objašnjava da je On imao mnogo dublje poimanje vjernosti no što su ga oni imali. Iz onoga što je rekao, te iz načela o braku kako iz Starog tako iz Novog zavjeta, može se potvrditi da Bog želi da oni koji sklapaju brak u neraskidivoj zajednici trebaju odsjajivati Božji lik.

Nevjerstvo jednog bračnog druga ne mora nužno značiti da se brak mora završiti rastavom. Smisao križa potiče duboko kajanje i praštanje, uklanjanje korijena gorčine. Čak i u slučaju preljuba, praštanjem i Božjom silom pomirenja, povrijeđeni bračni drug treba težiti da očuva Božju prvotnu stvaralačku namjeru. „Biblijski govoreći, preljub ne bi trebao biti razorniji za vaš brak od bilo kog drugog grijeha … Kad budete spremni oprostiti i odbacitu svoj negativni stav, Bog će biti više nego spreman da vas iscijeli i obnovi vašu ljubav jedno prema drugome.“

Dok je božanski ideal za brak trajna zajednica ljubavi koja se nastavlja sve do smrti jednog bračnog druga, ponekad zakonska rastava biva nužna zbog sablazni kao što je tjelesna zloupotreba bračnog druga ili djeteta. „I u bilo kojem građanskom pravosuđu takva se rastava može dobiti samo razvrgnućem braka, koji pod takvim okolnostima nije za osudu. Ali takva rastava ili razvod kada nevjerstvo bračnom zavjetu nije u pitanju, nikome ne daje biblijsko pravo da ponovo stupi u brak, osim ako je u međuvremenu drugi bračni drug stupio u brak, učinio preljub ili blud, ili ako ga je smrt uklonila.“

Budući da je brak božanska ustanova, Crkva ima jedinstvenu i svečanu obvezu da spriječi rastavu i, ako dođe do nje, liječi koliko je god moguće rane što je ona izaziva.

Homoseksualnost.  Bog je stvorio muško i žensko da se razlikuju jedno od drugoga, a ipak jedno drugo dopunjuju. A kad je tako učinio, On je usmjerio njihove seksualne osećaje prema suprotnom spolu. Diferencijacija i povezanost koja karakterizira ljude pokazuje se u privlačnosti dvaju spolova jedan spram drugog koji tako stvaraju potpunu srodnost.

U nekim slučajevima, grijeh je utjecao čak i na ovu osnovnu orijentaciju stvarajući jedan fenomen koji je nazvan inverzijom. U takvim slučajevima, prirodna orijentacija prema suprotnom spolu postaje invertnom, stvarajući tako osnovnu seksualnu orijetaciju prema istom spolu.

Sveto pismo osuđuje homoseksualnost izrazito negativnim izrazima (Post 19,4-10; usporedi: Jd 7.8; Lev 18,22; 20,13; Rim 1,26-28; 1 Tim 1,8-10). Ovakva sklonost izaziva ozbiljnu izopačenost Božjeg lika u ljudima i ženama.

Budući sa „se svi sagriješili i lišeni su Božje slave“ (Rim 3,23), kršćani će postupati tako da spase one koji pate od ovog poremećaja. Oni će pokazati stav što ga je Krist zauzeo prema ženi uhvaćenoj u preljubu: „Ni ja te ne osuđujem. Idi i od sada ne griješi više.“ (Iv 8,11). Ne samo oni s homosekusalnim sklonostima već i sve osobe koje su uhvaćene u klopku ponašanja ili odnosa koji izazivaju zabrinutost, sramotu i krivnju, imaju potrebu za uhom koje suosjeća, uhom nekog učenog i iskusnog savjetnika – kršćanina. Nikakvo ponašanje nije izvan domašaja Božje iscjeljujuće milosti.

Obitelj

Nakon što je stvorio Adama i Evu, Bog im je dao vlast nad svijetom (Post 1,26; 2,15). Oni su činili prvu obitelj, prvu Crkvu i obilježili početak društva. Na taj način, društvo je bilo sazdano na braku i obitelj. Budući da su bili jedina ljudska bića koja su nastanjivala Zemlju, Bog im je naložio: „Plodite se i množite i napunite zemlju, sebi je podložite!“ (Post 1,28).

Kako kazuju statistike o svjetskom stanovništvu, nenastanjena Zemlja više ne viče tražeći da bude napunjena i potčinjena. Međutim, oni kršćanski bračni parovi koji odluče donijeti djecu na svijet još su uvijek pod obvezom da odgoje svoju djecu u strahu Gospodnjem. Prije no što se bračni par odluči na taj put, on mora promisliti o Božjem idealu za obitelj.

Roditelji

1. Otac.  Sveto pismo odredilo je mužu i ocu odgovornost da bude glava i svećenik u domu. (Kol 3,18-21; 1 Pt 3,1-8). On postaje nekom vrstom Krista, glave Crkve. „Jer je muž glava žene kao što je i Krist glava Crkve – on, Spasitelj svoga Tijela! Štoviše, kao što je Crkva pokorna Kristu, tako neka budu i žene u svemu svojim muževima! Muževi, ljubite svoje žene kao što je i Krist ljubio Crkvu i sam sebe predao za nju, da je posveti čisteći je kupelji vode uz pratnju riječi, da sam sebi privede Crkvu krasnu, bez ljage, bez bore, bez ičega tomu slična, da bude sveta i bez mane. Tako su i muževi dužni ljubiti svoje žene kao svoja tjelesa. Tko svoju ženu ljubi, ljubi samoga sebe.“ (Ef 5,23-28).

Kao što Krist vodi Crkvu, muž i žena „oboje se trebju pokoravati, ali Božja riječ daje prednost rasuđivanju muža tamo gdje se ne radi o savjesti“.  Istodobno on ima obvezu da s najvećim štovanjem postupa s njenom idividualnošću.

Kao što je Krist pokazao nježno upravljanje sve do križa u služenju drugima, tako i muž treba upravaljati požrtvovno.

„Kristovo načelo ponašanja je načelo mudrosti i ljubavi i kada muževi ispunjavaju svoje obveze prema suprugama, oni će upotrebljavati svoj autoritet s istom nježnošću kao što je i Krist upotrebljavao svoj prema Crkvi. Kad Kristov Duh upravlja mužem, ženino će pokoravanje imati kao jedini rezultat mir i sreću, jer će on zahtijevati od nje samo ono što će se pokazati u dobru i na isti način na koji i Krist zahtijeva pokoravanje od Crkve… Neka oni koji stoje kao muževi proučavaju Kristove riječi, ne da bi doznali koliko potpuna mora biti ženina pokornost, već kako da zadobiju um Kristov i postanu očišćeni, oplemenjeni i pogodni da budu gospodari u svome domu.“

Kao svećenik u obitelji, slično Abrahamu, otac će sakupljati svoju obitelj svakog jutra kako bi ih povjerio Gospodnjem staranju. Uvečer će ih voditi u slavljenju i zahvaljivanju Bogu za blagoslove što im ih je podario. Ovo će obiteljsko bogosluženje biti spona koja povezuje – vrijeme kada se Bogu daje prednost u obitelji.

Mudri otac provodi vrijeme sa svojom djecom. Dijete može primiti mnoge pouke od oca, kao što je štovanje i ljubav spram majke, ljubav spram Boga, važnost molitve, ljubav spram drugih ljudi, način rada, skromnost, ljubav prema prirodi i svemu što je Bog stvorio. Međutim, ako je otac uvijek odsutan, dijete će biti lišeno ove prednosti i radosti.

2. Majka.  Materinstvo na Zemlji predstavlja ono što je najbliskije u održavanju zajednice s Bogom. „Vrhovni poglavar zemlje nema uzvišeniji posao od majke. Majka je kraljica svoga doma. U njezinim je rukama  izgradnja karaktera njene djece, da bi mogla biti osposobljena za viši, besmrtni život. Ni anđeo ne bi mogao zahtijevati uzvišeniju zadaću; jer obavljanjem ovoga posla ona služi Bogu… Neka bude svjesna vrijednosti svoje zadaće i neka se obuče u sve oružje Božje, da bi se mogla oduprijeti kušnji da prihvati svjetovna mjerila. Njezin rad ima vrijednost za ovaj i budući život.“

Netko u obitelji mora ponijeti konačnu odgovornost za karakter djece. Odgoj djece ne može biti povjeren slučaju ili drugima, jer nitko za dijete ne osjeća toliko koliko njegovi roditelji. Bog je stvorio majku sa sposobnošću da nosi dijete u svom tijelu, da doji svoje dijete i da ga odgaja i voli. Osim u okolnostima kada treba ublažiti težak financijski teret, ili kada postoji samo jedan roditelj, ako to želi prihvatiti, majka ima izuzetnu prednost da sa svojim djetetom ostane cijeli dan; ona može uživati u radu sa Stvoriteljem u oblikovanju dječjeg karaktera za vječnost.

„Netko u nekom odnosu ima potrebu da na obitelj gleda kao na neku karijeru… Preuzeti na sebe karijeru majke i supruge je nevjerojatno rijedak životni poziv i veoma osporavani poziv u dvadesetom stoljeću. Uzaludan napor? Nezahvalan posao? Rob bez dostojanstva? Ne, najuzbudljivija mogućnost okretanja tijeka događaja, spasavanja vrste, utjecaja na povijest, učiniti nešto što će se osjetiti i čuti u krugovima koji se sve više šire.

U starozavjetnim vremenima ime nekog čovjeka predstavljalo je kratak opis osobe koja ga je nosila. Eva je dobila ime nakon pada u grijeh (Post 3,20). Budući da je trebala postati majkom svih ljudskih bića, njeno je ime (hebrejski šawah) bilo izvedeno od riječi život (hebrejski hay). Ono prikazuje njen izuzetan počasni položaj što ga zauzima u povijesti ljudskog roda.

Kao što rađanje nije bilo jedino i isključivo pravo ni Adama ni Eve, isto tako nije bilo ni roditeljsko. Ovo je posljednje trebalo, također, predstavljati odgovornost koja se morala podijeliti. To isto treba biti i danas; ne samo rađati djecu već ih i odgajati. Svaki roditelj ima stanovite odgovornosti, i one se trebaju izvršiti kao da se čine Gospodu. „Evo: Sinovi su Jahvini dar, plod utrobe njegova je nagrada.“ (Ps 127,3).

Djeca

1. Prednost.  Pored predanja Gospodu i svojim bračnim drugovima, za roditelje ne postoji uzvišenija odgovornost od one prema svojoj djeci koju su doveli na svijet. Oni interese svoje djece moraju staviti ispred svog vlastitog napretka i udobnosti, djeca nisu izabrala da dođu na svijet i njima se mora podariti najbolji mogući početak. Budući da prenatalni utjecaj vitalno djeluje na čovjekovo duhovno, mentalno i tjelesno zdravlje, još prije rođenja mora otpočeti davanje prednosti djetetovoj sreći.

2. Ljubav.  Roditeljska ljubav treba biti bezuvjetna i požrtvovna. Čak i ako možda nikada neće biti uzvraćena, djeca je moraju imajti da bi imala dobar osobni ugled i emotivno zdravlje tijekom cijelog života. Djeca koja trebaju zadobiti ljubav ili koja se osjećaju odbačenom i nevažnom, pokušat će steći ljubav svojih roditelja neprihvatljivim ponašanjem koje će u njihovom životu postati ukorijenjeno i uobičajeno.

Djeca sigurna u ljubav svojih roditelja, pružat će je i drugima. Ona mogu naučiti da daju kao što primaju i da postoji i drugi razlog za postojanje, osim osobnog postojanja. Kako se djeca razvijaju, tako mogu učiti da proslavljaju Boga.

3. Predanje. Roditelji-kršćani trebaju posvetiti svoju djecu službi Bogu u što ranijem životnom trenutku. Zajednice adventista sedmoga dana predvidjele su takvo posvećenje jednostavnom svečanošću kada, pred Crkvom, roditelji u molitvi svoju djecu predaju Bogu, isto kao što su Josip i Marija posvetili dijete Isusa Gospodu u Hramu (Lk 2,22-39). Na taj način dijete započinje život kao član velike duhovne obitelji. Vjernici crkve sudjeluju u društvenom i duhovnom razvitku najmlađeg, kao Božjeg djeteta i uda Kristove crkve.

U ovoj službi roditelji se posvećuju da odgajaju dijete putu Gospodnjem, tako da se Božji lik oblikuje u djetetu. Da bi ovaj cilj bio postignut, roditelji će redovno dovoditi svoju djecu u subotnju školu i crkvu tako da mališani još u najranije životno doba postanu dijelom Kristovog tijela. Kada dijete dospije do školskog uzrasta, roditelji i Crkva će uložiti svaki napor da ono primi kršćanski odgoj koji će stalno poticati njegovu ljubav prema Gospodu.

4. Vjernost.  Duhovno podučavanje što ga roditelji vrše neprekidan je proces koji zahvaća svako razdoblje u životu djeteta.

„Napominji ih svojim sinovima. Govori im o njima kad sjediš u svojoj kući i kad ideš putem; kad lijegaš i kad ustaješ. Priveži ih na svoju ruku za znak, i neka ti budu kao zapis među očima! Ispiši ih na dovratnicima kuće svoje i na vratima svojim.“ (Pnz 6,7-9;11,18 i dalje).

Na dijete utječe cjelokupno ozračje doma. Roditelji ne mogu prenijeti duhovnost samo preko obiteljskog bogoslužja. Ona se mora stjecati njihovim stalnim povjerenjem u Isusa; ona se mora pokazivati u njihovom načinu života, odijevanju, čak i u ukrašavanju doma. Poznavanje Boga kao Oca ljubavi ima životnu važnost u dječjem kršćanskom rastu.

5. Učenje poslušnosti.  „Upućuj dijete prema njegovu putu, pa kad i ostari, neće odstupiti od njega.“ (Izr 22,6). Što ovaj odgoj ostavlja u nasljeđe? Disciplina obuhvaća mnogo više od kazne. Kazna je obično povezana s prošlošću, dok disciplina gleda u budućnost. Disciplina je proces u kome je dijete kao učenik povjereno roditelju za podučavanje, odgoj, usmjeravanje i pružanje primjera. To podrazumijeva podučavanje važnih načela kao što su poštenje, istinoljubivost, jednakost, vjernost, strpljivost, red, milosrđe, velikodušnost i rad.

Kada djeca rano nauče bezuvjetno slušati svoje roditelje, autoritet u životu ne postavlja pred njih nikakav problem. Međutim, i oblik poslušnosti koju su naučili veoma je važna. Prava poslušnost ne dolazi samo zato što se zahtijeva već zato što izvire iz čovjekove nutrine. Tajna ove vrste poslušnosti nalazi se u novorođenju.

„Čovjek koji pokušava držati Božje zapovijedi samo iz osjećaja obveze – zato što se od njega zahtijeva da tako čini – neće nikada doživjeti radost što potječe od poslušnosti. On nije poslušan … Prava poslušnost je vanjski izraz načela koje vlada u čovjekovoj nutrini. Ona potječe iz ljubavi za pravdom, iz ljubavi prema Božjem Zakonu. Bit svake pravde je odanost našem Iskupitelju. To će nas navesti da činimo ono što je pravo zato što je to pravo – zato što činiti ono što je pravo je po Božjoj volji.

6. Uključivanje u društvo i razvitak jezika.  Unutar obitelji djeca se kao članovi ljudskog roda uključuju u društveni život, sa svim odgovornostima i prednostima što ih on daje. Uključivanje u društvo je proces s pomoću koga djeca uče osnovna umijeća kojima trebaju djelovati u društvu. Jezik zajedno sa svim njegovim nijansama u međuljudskom  komuniciranju jedno je od prvih što ga dijete uči. Jezik koji se upotrebljuje u obitleji mora se brižljivo njegovati, tako da otkriva Božji karakter. Dijete često treba slušati radosne i spontane izričaje ljubavi i odavanje slave Bogu od članova obitelji.

7. Identitet roda.  Zdravim međusobnim utjecajem u domu između muškaraca i žena koji čine sustav obitelji, djeca uče djelovati u društvu kao muškarci ili žene. Odrasli ih trebaju podučavati ljepoti njihove pripadnosti koja se razvija, davanjem pravilnih i prikladnih obavijesti. Njihova je odgovornost također da zaštite djecu od seksualne zlouporabe.

8. Poučavanje vrijednosti.  Osnovna je zadaća doma u socijalizaciji da se stara za usvajanje onih vrijednosti što ih je prihvatila obitelj. Obiteljske vrijednosti i vjerska shvaćanja uvijek se ne podudaraju. Roditelji mogu tvrditi da se drže nekih vjerskih načela, ali vrijednosti koje oni svojim primjerom pokazuju pred djetetom možda nisu u skladu s tim načelima. Važno je da roditelji budu dosljedni.

Proširena obitelj.  Brak, kako ga je Bog planirao, je isključiv; obitelj to nije. U suvremenom veoma nestalnom društvu, rijetko se nailazi na proširene obitelji – djede i bake, sestre i braću od stričeva i tetaka kako svi žive u bliskoj prisnosti. Crkva kao obitelj može pomoći onima koji su daleko od rođaka, ili ih uopće nemaju, da otkriju pravi smisao vrijednosti i pripadnosti. Ovdje sami očevi ili same majke također mogu naći udobno mjesto gdje će s ljubavlju i nježnim staranjem podizati svoju djecu. Crkva može pružiti prikladne uzore uloga koje možda nedostaju u domu.

Razvijanjem ljubavi prema starim ljudima u crkvi, djeca se mogu učiti poštovanju. Stariji ljudi mogu doživjeti zadovoljstvo što oko sebe imaju male koje vole i u kojima uživaju. „Ni u starosti kad posijedim, Bože, ne zapusti me, da kazujem mišicu tvoju naraštaju novom i svima budućima silu tvoju.“ (Ps 71,18).

Bog starima pokazuje posebno uvažavanje riječima: „Sijede su kose prekrasna kruna, nalazi se na putu pravednosti“ (Izr 16,31) i „do starosti vaše ja ću ostat isti, do vaših sjedina podupirat ću vas. To sam činio; nosit ću vas i dalje, pomagati vas, izbaljvati“. (Iz 46,4).

Neoženjeni i neudani u crkvi mogu naći posebno mjesto na kome će biti voljeni i štićeni, i na kome će podijeliti svoju ljubav i sposobnosti. Službom Crkve oni mogu doći do spoznaje o Božjoj brizi za njih: Ljubavlju vječnom ljubim te, zato ti sačuvah milost.“ (Jer 31,3).

Dio je „čiste vjere voditi posebnu skrb o onima koji su u nevolji (Jak 1,27; Izl 22,22; Pnz 24,17; 26,12; Izr 23,10; Iz 1,17). Crkvena obitelj ima posebnu priliku da stvori nebo, pruži zaklon, mjesto pripadanja onima koji nemaju obitelj; ona može okružiti i uključiti svakog člana u svoju posebnu zajednicu za koju Krist kaže da će biti znak samog kršćanstva (Iv 17,20-23).

Obraćenje

Budući da je obitelj sama duša Crkve i društva, kršćanska će obitelj biti sredstvo za zadobivanje i očuvanje njenih članova za Gospoda. Posljednji reci Svetoga pisma Staroga zavjeta čuvaju proročanstvo o tome što će se zbiti prije no što se Gospod vrati: „Evo, poslat ću vam proroka Iliju prije nego dođe Dan Jahvin, dan velik i strašan. On će obratiti srce otaca k sinovima, a srce sinova k ocima, da ne dođem i ne udarim prokletstvom zemlju.“ (Mal 3,23.24). Dok danas mnoge sile pokušavaju odvući članove iz obitelji, Bog poziva na ponovno sjedinjenje, ponovno utvrđivanje, obraćenje i obnovu. Obitelji koje se odazovu Njegovom pozivu, dobit će silu koja će otkrivati pravo kršćanstvo. Crkve sastavljene od takvih obitelji će napredovati; njihova mladež neće otići; oni će prikazivati svijetu jasnu Božju sliku.

Kršćansko ponašanje – način života Božjeg sljedbenika – pojavljuje se kao Božje veličanstveno spasenje u Kristu. Apostol Pavao poziva sve kršćane: „Zaklinjem vas, braćo, milosrđem Božjim da prinesete sebe kao žrtvu živu, svetu i ugodnu Bogu – kao svoje duhovno bogoštovlje. Nemojte se prilagođavati ovomu svijetu! Naprotiv, preobličavajte se obnovom svoga uma da mognete uočavati što je volja Božja: što je dobro, ugodno i savršeno!“ (Rim 12,1.2). Tako kršćani revnosno zaštićuju i razvijaju svoje umne, tjelesne i duhovne sposobnosti da bi mogli odavati čast svom Stvoritelju i Otkupitelju.

Krist se molio: „Ne molim te da ih digneš sa svijeta, već da ih očuvaš od zloga. Oni ne pripadaju svijetu.“ (Iv 17,15.16). Kako kršćanin može biti i u svijetu i odvojen od njega? Kako se kršćanski način života treba razlikovati od onoga u svijetu?

Kršćani trebaju prihvatiti drugi način života, ne da budu drukčiji, već zato što ih je Bog pozvao da žive po načelu. Način života na koji ih On poziva, osposobljuje ih da kao Njegova stvorenja u Njegovoj službi potpuno iskoriste svoje mogućnosti. To što su drukčiji također unapređuje njihovu zadaću: da služe svijetu – da budu u njemu sol, i svjetlost. Od kakve bi vrijednosti bila sol bez ukusa, ili svjetlost koja se ne bi razlikovala od tame?

Krist je naš primjer. On je živio tako savršeno na ovom svijetu, a ljudi su Ga ipak optuživali da je „izjelica i pijanica“. (Mt 11,19), premda to nije bio. On je u životu tako dosljedno sprovodio Božja načela da Ga nitko nije mogao okriviti za grijeh (Iv 8,46).

Ponašanje i spasenje

U određivanju što je prikladno ponašanje, trebamo izbjeći dvije krajnosti. Prvo, prihvaćanje pravila i primjenu načela tako da ona postanu sredstva za spasenje. Apostol Pavao sažima ovu krajnost riječima: „Prekinuli ste s Kristom svi koji se hoćete opravdati u Zakonu; ispali ste iz milosti.“ (Gal 5,4).

Suprotna je krajnost vjerovanje da djela – budući da ne spašavaju – nisu važna – da ono što neka osoba čini doista ništa ne znači. Apostol Pavao govori i o ovoj krajnosti: „Dakako, vi ste, braćo, k slobodi pozvani. Samo, neka ta sloboda ne bude pobuda tijelu.“ (Gal 5,13). Kad se svaki sljedbenik vlada po svojoj savjesti „ne postoji nikakvo međusobno ukoravanje subraće kršćana držeći se Mt 18 i Gal 6,1.2. Crkva ne postaje Kristovim tijelom u kojoj živi obostrana ljubav i staranje, već skupom pojedinaca, od kojih svaki ide svojim putem, bez ikakve odgovornosti za subraću ili prihvaćanja ikakve brige o njima.“

Dok su naše ponašanje i naša duhovnost usko povezani, mi nikada ne možemo zaslužiti spasenje pravilnim ponašanjem. Kršćansko je ponašanje prvenstveno prirodan rod spasenja i zasnovano je na onome što je Krist za nas već izvršio na Golgoti.

Hram Svetoga Duha

Nije samo Crkva već i kršćanin-pojedinac hram u kome živi Sveti Duh: „Ili ne znate da je vaše tijelo hram Duha Svetoga, koji stanuje u vama i koji vam je dan od Boga? Ne znate li da ne pripadate sami sebi jer ste kupljeni?“ (1 Kor 6,19)

Kršćani tada sprovode u život dobre zdravstvene navike da bi sačuvali upravno središte svog tijela – hrama – um – prebivalište Kristovog Duha. Stoga su adventisti sedmoga dana tijekom proteklih stotinu godina isticali važnost pravilnih zdravstvenih navika.  Ovakvo se isticanje isplatilo: Najnovija istraživanja otkrivaju da se adventisti manje od ostale populacije razbolijevaju od gotovo svake glavne bolesti.

Kao kršćani mi vodimo brigu i o duhovnoj i o tjelesnoj strani ljudskog života. Isus, naš uzor, „ozdravljao je svaku vrstu bolesti i nemoći u narodu“ (Mt 4,23).

Biblija promatra ljudska bića kao jedinstvenu cjelinu (poglavlje 7.). „Dihotomija na duhovno i materijalno strana je Bibliji.“  Tako se Božji poziv na svetost odnosi i na tjelesno i na duhovno zdravlje. Susannah Wesley, majka osnivača metodizma, sažeto primjenjuje ovo načelo: „Sve što slabi vaš razum, narušava osjetljivost vaše savjesti, pomračuje vaše poimanje Boga, smanjuje snagu i utjecaj uma na tijelo – to je loše, makoliko je možda bezazleno samo po sebi.“

Božji zakoni, koji obuhvaćaju i zakone o zdravlju, nisu tiranski, zato što ih je Stvoritelj odredio kako bi nam omogućili da na najbolji način proživimo život. Sotona, naš neprijatelj, želi nam preoteti zdravlje, radost, duševni mir i na kraju nas uništiti (vidi: Iv 10,10).

Božji blagoslov za sveukupno zdravlje

Ostvarivanje ovakvog zdravlja ovisi o sprovođenju u život nekih prilično jednostavnih, ali djelotvornih načela što ih je Bog dao. Neka od njih su očita i ugodna većini ljudi. Druga, kao što je pravilna prehrana, mnogo su teža za prihvaćanje, jer obuhvaćaju osnovna opredjeljenja i navike u našem načinu života. Iz ovog razloga, posvetit ćemo više prostora onim načelima koja su pogrešno shvaćena, sporna ili odbačena.

Blagoslov od vježbanja.  Redovno vježbanje je jednostavno pravilo za povećanje snage, jačanje tijela, oslobođenje od stresa, zdraviju kožu, veće samopouzdanje, djelotvornu kontrolu težine, poboljšanu probavu i redovnost, kao i smanjenje depresije i rizika od srčanih bolesti i raka. Vježbanje nije samo izbor – ono je bitno za održavanje dobrog zdravlja – kako tjelesnog tako i umnog.

Korisna aktivnost teži napredovanju; neaktivnost i lijenost vodi neimaštini (Izr 6,6-13; 14,23). Bog je odredio aktivnost prvom čovjeku i ženi – brigu o njihovom domu u vrtu, u prirodi (Post 2,5.15; 3,19). I sam Krist nam je ostavio primjer tjelesne aktivnosti.  U većem dijelu svog života bio je zauzet fizičkim radom kao drvodjelja, dok je za vrijeme svoje misije hodao stazama Palestine.

Blagoslov od Sunčeve svjetlosti.  Svjetlost je odlučujuća za život (Post 1,3). Ona daje snagu procesu koji stvara hranjive tvari koje ishranjuju i snaže naše tijelo i oslobađa kisik koji nam je nužan za život. Sunčeva svjetlost donosi zdravlje i ozdravljenje.

Blagoslov od vode.  Ljudsko tijelo sadrži 75 posto vode, ali ova životno važna tekućina stalno se gubi preko zraka koji izdišemo, znojenjem i preko otpadnih tvari. Pijenje 6-8 čaša čiste vode na dan pomoći će održavanju djelotvornog, sretnog i dobrog zdravlja. Druga važna funkcija vode je njena upotreba za održavanje čistoće i opuštanje što ga ona omogućuje.

Blagoslov od svježeg zraka.  Sredina zagađena nečistim zrakom, unutar ili izvan doma, čini da krv raznosi manje kisika no što je to potrebno za optimalno funkcioniranje svake stanice. To čovjeka čini tromim i neodgovornim. Stoga je veoma važno činiti sve što je moguće da se svakodnevno osigura dostatno svježega zraka.

Blagoslov od umjerenog života, bez droga i stimulativnih sredstava.  Droge su prožele suvremeno društvo zato što su mu ponudile stimulaciju i oslobađanje od stresa i bolova. Kršćanin je okružen primamljivim pozivima da koristi drogu. Čak i mnogi popularni napici koji nam se čine bezazlenim, sadrže drogu – kava, čaj, i sve vrste kole sadrže kofein,  a i hladni napici s ukusom voća sadrže alkohol. Istraživanja su pokazala da i blaže droge teže k tome da postupno dovedu do upotrebe jačih droga koje um čine bodrijim. Mudri kršćanin će se uzdržavati od svega što je štetno, umjereno koristeći samo ono što je dobro.

1) Duhan.  U bilo kom obliku duhan je otrov koji lagano djeluje i oštećuje tjelesne, umne i moralne snage. Na početku se njegovo djelovanje može teško zamijetiti. On djeluje podražajno, a onda paralizira živce, slabeći i zamračujući um.

Oni koji upotrebljuju duhan polako vrše samoubojstvo, kršeći tako šestu zapovijed: „Ne ubij!“ (Izl 20,13).

2) Alkoholna pića.  Alkohol je jedna od najrasprostranjenijih droga na planetu Zemlji. On je uništio milijune ljudi. On ne šteti samo onima koji ga upotrebljuju već svoj danak uzima od cjelokupnog društva – u razorenim domovima, smrti, u udesima i siromaštvu.

Budući da Bog komunicira s nama jedino preko našeg uma, dobro je ne zaboraviti da alkohol štetno djeluje na sve njegove funkcije. Kako se razina alkohola u tijelu povećava, tako onaj koji pije postupno srlja u gubitak koordinacije, zbunjenost, dezorijentaciju, bezvoljnost, komu, i na kraju smrt. Pijenje alkoholnih pića izaziva gubitak memorije, zdravog rasuđivanja i sposobnosti za učenje.

Događaji iz Svetog pisma, koji su povezani s upotrebom alkoholnih pića, možda na prvi pogled ostavljaju dojam da je Bog odobrio njihovu upotrebu. Međutim, Sveto pismo također upućuje na to da je Božji narod sudjelovao u takvim društvenim pojavama kao što je rastava, mnogoženstvo i držanje robova – a to Bog svakako nije opraštao. Prilikom tumačenja takvih odsjeka u Svetom pismu korisno je držati na umu da Bog nužno ne odobrava sve što je dopušteno. Isusov odgovor na pitanje zašto je Mojsije dopustio rastavu, potvrđuje ovaj primjer tumačenja. On je rekao: „Mojsije vama je zbog vašeg okorjelog srca dopustio da možete otpustiti svoje žene. Ali u početku nije bilo tako.“ (Mt 19,8)  Edenski vrt je božanski uzor do koga nas evanđelje želi obnoviti. Kao što je točno, upotreba alkohola i ove druge pojave nisu bili dijelom Božjeg prvotnog plana.

3. Druge droge i narkotici.  Postoji još mnogo drugih štetnih droga i narkotika s pomoću kojih Sotona uništava ljudski život. Pravi kršćani, promatrajući Krista, stalno će proslavljati Boga svojim tijelom, shvaćajući da su oni Njegova veoma cijenjena svojina, kupljena Njegovom skupocjenom krvlju.

Blagoslov od odmora.  Pravilan je odmor bitan za zdravlje tijela i duha. Krist nam daje uputu punu sućuti, onu istu koju je dao i svojim umornim učenicima: „Dođite vi sami napose, na samotno mjesto, te se malo odmorite!“. (Mk 6,31). Trenuci odmora osiguravaju nam veoma potreban mir za razgovor s Bogom: „Prestanite i znajte da sam ja Bog.“ (Ps 46,11) Bog je istaknuo našu potrebu za odmorom time što je sedmi dan u tjednu odvojio za odmor (Izl 20,10).

Odmor je više od spavanja ili prekida redovnog posla. On obuhvaća i način na koji provodimo svoju dokolicu. Umor nije uvijek prouzročen stresom, preteškim ili suviše dugim radom: Naš se um može zamarati pretjeranom upotrebom stimulativnih sredstava, bolešću ili različitim osobnim problemima.

Rekreacija je ponovno stvaranje u najtočnijem značenju ove riječi. Ona jača, izgrađuje i osvježava um i tijelo, pripremajući na taj način vjernike da se s novom snagom vrate svom pozivu. Da bi živjeli najboljim načinom života, kršćani trebaju težiti jedino onim oblicima rekreacije i zabave koji jačaju njihovu vezu s Kristom i poboljšavaju zdravlje.

Sveto pismo postavlja sljedeće načelo koje će pomoći kršćanima da odaberu dobru rekreaciju: „Nemojte ljubiti ni svijeta ni onoga što je u svijetu! Ako tko ljubi svijet, u njemu nema ljubavi Očeve, jer ništa od onoga što je u svijetu – požuda tijela, požuda očiju, oholost zbog imetka – ne dolazi od Oca, nego dolazi od svijeta.“ (1 Iv 2,15.16)

1. Kino, televizija, radio i video.  Ova sredstva mogu biti značajna odgojna sredstva. Ona su „izmijenila cijelo ozračje našeg modernog svijeta i dovela nas u lak dodir sa životom, mišlju i djelovanjem cijele Zemljine kugle“.  Kršćanin će uvijek držati na umu da televizija i video vrše veći utjecaj na život pojedinca no što to može učiniti ijedna druga aktivnost.

Nažalost, video i televizija, sa svojim gotovo stalnim prikazivanjem kazališnih priredaba, unose takav utjecaj u dom koji ne uzdiže i nije zdrav. Ako ne razlučujemo program od programa ili ako nismo odlučni, „oni će pretvoriti naše domove u kazališta i priredbe jeftine i niske glazbe.“  Predani kršćanin prezire nezdrave, nasilničke, senzualne filmove i televizijske programe.

Audio-vizualna sredstva sama po sebi nisu loša. Isti kanali koji slikaju ponore ljudske poročnosti, emitiraju i propovijedanje evanđelja o spasenju. Emitiraju se i mnogi drugi vrijedni programi. Međutim, ljudi mogu koristiti čak i dobre programe da bi izbjegavali životne odgovornosti. Kršćani ne samo što će željeti uspostaviti načela za određivanje onoga što će gledati, već će postaviti i vremenska ograničenja za gledanje, tako da društveni odnosi i životne odgovornosti neće trpjeti. Ako nismo kadri razlučivati ili ako nam nedostaje snaga da kontroliramo naše aparate, mnogo ih je bolje sasvim odbaciti, nego im dopustiti da upravljaju našim životom, bilo time što će oskvrnuti naš um ili što će nam oduzeti previše vremena (vidi: Mt 5,29.30).

U pogledu na naše promatranje i ugledanje na Krista, jedno važno biblijsko načelo priopćuje da „mi… koji… odrazujemo … preobražavamo se u tu istu sliku, uvijek sve slavniju, jer dolazi od Gospodina, od Duha“. (2 Kor 3,18). Promatranje donosi promjene. Međutim, kršćani moraju stalno držati na umu da ovo načelo djeluje i na negativnoj strani. Filmovi koji prikazuju grijehe i zločine ljudskog roda – ubojstva, preljub, pljačku i druga ponižavajuća djela – pridonose današnjem slomu morala.

Pavlov savjet u Fil 4,8 postavlja jedno načelo koje pomaže prepoznavanju vrijednih oblika rekreacije: „Uostalom, braćo, sve što je čestito, što je dično, što je pravedno, što je nevino, što je ljubezno, što je na dobru glasu i sve što je kreposno i hvale vrijedno, to neka bude sadržaj vaših misli.“

2. Čitanje i glazba.  Ova ista visoka mjerila primjenjuju se i na čitanje i glazbu jednog kršćanina. Glazba je Božji dar koji nadahnjuje čiste, plemenite i uzvišene misli. Dobra glazba uzdiže najtananije osobine karaktera.

Glazba sumnjive vrijednosti, s druge strane, „razara ritam duše i uništava moral“. Stoga će Kristovi sljedbenici izbjegavati svaku melodiju koja je po prirodi zajednička s džezom, rokom ili hibridnim oblicima povezanim s njima, ili svaki tekst koji izriče besmislene i beznačajne osjećaje.  Kršćanin neće slušati glazbu s pjesmama i melodijama koje navode na ono što se ne pristoji (Rim 13,11-14; 1 Pt 2,11).

Čitanje pruža mnoge vrijednosti. Postoji čitavo obilje dobre literature koja oplemenjuje um i širi duh. Ipak, postoji i „čitava poplava loše književnosti, često u najprivlačnijem vidu, ali koja šteti umu i moralu. Priče o neobuzdanim doživljajima i o moralnoj labavosti, bilo da su istinite ili proizvod mašte, neprikladne su za vjernike zato što stvaraju odvratnost prema plemenitom, poštenom i čistom načinu života i sprečavaju razvitak jedinstva s Kristom.“

3. Neprihvatljive aktivnosti.  Adventisti također uče da kockanje, kartanje, posjećivanje kazališta i plesa treba izbjegavati (1 Iv 2,15-17). Oni osporavaju trošenje vremena za promatranje nasilničkih sportskih događaja (Fil 4,8). Svaka aktivnost koja slabi naš odnos s našim Gospodom i navodi nas da izgubimo iz vida vječne interese, potpomaže vezivanje Sotoninih lanaca oko naše duše. Kršćani će radije sudjelovati u zdravim oblicima aktivnosti u dokolici koje će uistinu osvježiti njihovu tjelesnu, umnu i duhovnu narav.

Blagoslov od zdrave hrane.  Prvom ljudskom paru Stvoritelj je dao idealnu hranu: „Evo, dajem vam sve bilje što se sjemeni, po svoj zemlji, i sva stabla plodonosna što u sebi nose svoje sjeme: neka vam budu za hranu!“ (Post 1,29) Nakon pada u grijeh, Bog je nihovoj hrani dodao „hranit ćeš se poljskim raslinjem“. (Post 3,18).

Zdravstveni problemi današnjice koncentriraju se oko degenerativnih tipova bolesti neposredno povezanih s prehranom i načinom života. Prehrana koju je Bog planirao, sastavljena od žitarica, voća, jezgričastog voća i povrća, davala je prave hranjive sastojke koji su omogućavali najbolje zdravlje.

1. Prvotna prehrana.  Biblija ne osuđuje jedenje mesa čistih životinja. Međutim, Božja prvotna prehrana za čovjeka nije obuhvaćala mesnu hranu, zato što On nije zamislio oduzimanje života nijednoj životinji i zato što je uravnotežena vegetarijanska prehrana najbolja za zdravlje – činjenica za koju znanost nudi sve više dokaza.  Ljudi koji troše proizvode životinjskog podrijetla koji sadrže bakterije ili viruse što izazivaju bolesti, mogu oštetiti svoje zdravlje.  Izračunato je da samo u Sjedinjenim Državama milijuni pate od trovanja hranom peradi budući da inspekcija nije uspjela otkriti zagađenost salmonelom i drugim mikroorganizmima.  Neki stručnjaci smatraju da „bakterijska kontaminacija nosi u sebi daleko veći rizik nego kemijski aditivi i prezervativi u hrani i očekuju da se poveća pojava oboljenja izazivanih ovim bakterijama“.

Dalje, studije obavljene posljednjih godina upućuju na to da povećana potrošnja mesa može izazvati povećanje ateroskleroze, raka, bubrežnih poremećaja, osteoporozu i trihinozu i smanjiti očekivani životni vijek.

Hrana koju je Bog utvrdio u edenskom vrtu – vegetarijanska prehrana – idealna je, ali katkad ipak ne možemo dosegnuti ideal. U ovakvim okolnostima, u svakoj prilici ili na svakom prostoru, oni koji žele ostati u najboljem zdravlju jest će najbolju hranu do koje mogu doći.

2. Čista i nečista mesna hrana.  Tek poslije potopa Bog je uveo meso kao hranu. Budući da je sva vegetacija bila uništena, Bog je Noi i njegovoj obitelji odobrio da jedu mesnu hranu postavljajući uvjet da ne smiju jesti meso s krvlju (Post 9,3-5).

Drugi uvjet koji Sveto pismo ističe jest taj što je Bog zapovjedio Noi da on i njegova obitelj smiju jesti samo ono meso koje potječe od životinja što ih je Bog označio kao čiste životinje. Budući da su Noi i njegovoj obitelji bile potrebne čiste životinje za jelo, a i za žrtve (Post 8,20), Bog je Noi dao uputu da sa sobom u kovčeg uzme po sedam parova od svake vrste čistih životinja, nasuprot samo jednom paru od svake vrste nečistih životinja. (Post 7,2.3). Levitski zakonik u 11. i Ponovljeni zakon u 14. poglavlju daju opširna objašnjenja o čistoj i nečistoj hrani.

Po svojoj prirodi nečiste životinje ne predstavljaju najbolju hranu. Mnoge su ili lešinari ili grabljivice – od lava do svinje od supa do školjki koje prebivaju na morskom dnu. Zbog njihovih navika, oni su opasni prenosioci bolesti.

Ispitivanja su pokazala da „osim postojećih količina kolesterola koje se nalaze i u svinjetini i u školjkama, ove namirnice sadrže i izjvestan broj otrova i kontaminanata koji su povezani s trovanjem ljudi“.

Uzdržavanjem od nečiste hrane, Božji narod je pokazao svoju zahvalnost za svoje otkupljenje od iskvarenog, nečistog svijeta koji ga je okružavao (Lev 20,24-26; Pnz 14,2). Unošenje onoga što je nečisto u hram tijela u kome prebiva Božji Duh najmanje predočuje Božji ideal.

Novi zavjet nije ukinuo razliku između čiste i nečiste mesne hrane. Neki smatraju da je ovaj zakon – budući da je spomenut u Levitskom zakoniku – čisto obredni ili ritualni, pa stoga za kršćane više ne važi. Ipak, razlika između čistih i nečistih životinja datira od Noe – mnogo prije no što je Izrael postojao. Ovaj zakon o hrani uz zdravstvena načela, nosi u sebi i obvezu koju treba sprovesti.

3. Redovnost, jednostavnost i uravnoteženost.  Uspješne reforme u prehrani izvode se postupno i mora im se mudro prilaziti. Na kraju ćemo naučiti da odbacimo ili štedljivo koristimo namirnice bogate mastima ili šećerom.

Dalje, namirnice trebamo pripremati što jednostavnije i u što prirodnijem obliku i, kako bismo ih najbolje koristili trebamo ih jesti u redovnim vremenskim razmacima. Složena, podražujuća jela nisu najzdravija. Mnogi začini podražuju organe za probavu  i njihovo je korištenje povezano s čitavim nizom zdravstvenih problema.

Blagoslov od kršćanskog odijevanja.  Bog je Adamu i Evi načinio prvu odjeću i zna da nam je i danas potrebna prikladna odjeća (Mt 6,25-33). Svoj izbor u odijevanju trebamo zasnivati na načelima jednostavnosti, skromnosti, praktičnosti, zdravlja i privlačnosti.

1) Jednostavno.  Kao što je to u svim ostalim oblastima našeg života, kršćanski poziv na jednostavnost odnosi se i na to kako se odijevamo. „Kršćansko svjedočenje zahtijeva jednostavnost.

„Način na koji se odijevamo pokazuje svijetu tko smo i što smo – ne samo kao zakonski zahtjev zaostao iz prošlih vremena, već kao izraz naše ljubavi prema Isusu.“

2) Visoke moralne vrijednosti.  Kršćani neće pokvariti ljepotu svoga karaktera stilom koji potiče „požuda tijela“ (1 Iv 2,16). Zato što žele svjedočiti drugima, oni će se odijevati i ponašati tako da ne ističu one dijelove tijela koje potiču seksualne želje. Skromnost podupire moralno zdravlje. Cilj kršćanina je da proslavi Boga, a ne sebe.

3) Praktično i ekonomično.  Budući da su povjerenici nad novcem koji im je Bog dao, kršćani će primjenjivati štednju, izbjegavajući „zlato, biser, ili skupocjene haljine“. (1 Tim 2,9). Sprovođenje štednje, ipak, ne znači da ćemo nabavljati samo najjeftiniju odjeću koja se može dobiti. Često su predmeti bolje kvalitete ekonomičniji, jer se dugo nose.

4) Zdravo.  Na čovjekovo zdravlje ne utječe samo prehrana. Kršćani će izbjegavati stilove u odijevanju koji ne štite dostatno tijelo, koji ga stežu ili na neki drugi način djeluju tako da izazivaju pogoršanje zdravlja.

5) Odlikuje se ljupkošću i prirodnom ljepotom.  Kršćani shvaćaju opomenu protiv „oholosti zbog imetka“. (1 Iv 2,16) Pozivajući se na ljiljane, Krist je rekao: „Ni Solomon u svoj raskoši svojoj nije se zaodjenuo kao jedan od njih.“ (Mt 6,29). Na taj način On je slikovito iskazao da ljupkost, jednostavnost, čistota i prirodna ljepota obilježavaju nebesko razumijevanje ljepote. Svjetovno razmetanje koje se vidi u promjenjivoj modi, nema nikakve vrijednosti u Božjim očima (1 Tim 2,9).

Kršćani će pridobiti nevjernike ne izgledom i ponašanjem koje se zamjećuje u svijetu, već pokazivanjem privlačne i osvježujuće razlike. Apostol Petar je rekao da nevjerni supruzi mogu „biti pridobiveni bez riječi ponašanjem vas žena kad budu promatrali vaše čisto i puno poštovanja vladanje“. Namjesto da se ukrašavaju, apostol savjetuje da se vjernici usredotoče na „skrivenost – srce obučeno u neraspadljiv nakit, krotak i miran duh – ono što je dragocjeno pred Bogom“. (1 Pt 3,1-4). Sveto pismo uči da:

a) Karakter prikazuje čovjekovu pravu ljepotu.  I apostol Petar i apostol Pavao izlažu osnovna načela kojima će se rukovoditi kršćanin i kršćanka kad se želi ukrasiti: „Vaš nakit neka ne bude vanjski… umjetno spletena kosa, stavljanje zlatnog nakita, oblačenje raskošnih haljina“ (1 Pt 3,3); „Isto tako hoću da se žene pristojno oblače, da se kite stidom i čednošću, ne pletenicama ni zlatom, i biserima ili skupocjenim haljinama, već djelima ljubavi kako i dolikuje ženama koje ispovijedaju vjeru.“ (1 Tim 2,9.10).

b) Jednostavnost je u skladu s reformom i probuđenjem.  Kad je Jakov pozvao svoju obitelj da se posveti Bogu, ona je obacila „bogove tuđe koji bjehu u njihovim rukama, i oboce koje imahu u ušima, a Jakov ih je zakopao“. (Post 35,2.4)

Nakon Izraelovog otpada za zlatnim teletom, Bog im je zapovjedio: „Stoga skinite svoj nakit, a ja ću vidjeti što ću s vama učiniti.“ U pokajanju su skinuli s sebe svoj nakit.“ (Izl 33,5.6). Apostol Pavao jasno izlaže da Sveto pismo bilježi ovaj otpad „za opomenu nama, kojima je zapalo da živimo u posljednjim vremenima“. (1 Kor 10,11).

c) Dobra povjerenička služba zahtijeva požrtvovno življenje.  Dok je veći dio svijeta pothranjen, materijalizam postavlja pred kršćane kušnje koje obuhvaćaju sve – od skupe odjeće, automobila i nakita do luksuznih kuća. Jednostavnost načina života i izgleda postavlja kršćane u snažan kontrast prema lakomstvu, materijalizmu i nakinđurenosti poganskog društva dvadesetog stoljeća, u kome su vrijednosti usredotočene na materijalna dobra, a ne na ljude.

Držeći u vidu ova učenja Svetoga pisma i izloženih načela, mi vjerujemo da se kršćani ne bi trebali ukrašavati nakitom. Pod ovim podrazumijevamo da je nošenje prstenja, naušnica, lančića, narukvica, raskošnih igala za kravate, pucadi za manšete – i sve ostale vrste nakita čija je glavna funkcija pokazivanje – nepotrebno i nije u skladu s jednostavnošću ukrašavanja koje zahtijeva Sveto pismo.

Biblija združuje nakinđurenu kozmetiku s neznaboštvom i otpadom (2 Kr 9,30; Jr 4,30). Što se tiče kozmetike, mi vjerujemo da kršćani trebaju održavati prirodan, zdrav izgled. Ako uzdižemo Spasitelja načinom na koji govorimo, radimo i oblačimo se, mi ćemo postati kao magneti, koji privlače ljude k Njemu.

Načela kršćanskih mjerila

U svim svojim manifestacijama, kršćanski način života predstavlja odziv na spasenje kroz Krista. Kršćanin želi poštovati Boga i živjeti kao što bi Isus živio. Premda neki kršćanski način života prosmatraju kao listu onoga što se ne smije činiti, mi ga radije sagledavamo kao čitav niz pozitivnih načela djelotvornih u okvirima spasenja. Isus je istaknuo da je došao da bismo imali život, i to u izobilju. Koja su načela koja nas vode k punini života? Kada Sveti Duh uđe u život pojedinca, dolazi do očite promjene koju primjećuju oni koji se nalaze u njegovoj okolini (Iv 3,8). Duh ne samo što vrši početnu promjenu u životu: Njegovo delovanje se nastavlja. Duhovni rod je ljubav (Gal 5,22.23). Najmoćniji dokaz u prilog uspješnosti kršćanstva je kršćanin koji voli i koji je ljubazan.

Živeti s umom Kristovim.  „Težite među sobom za onim za čim treba da težite u Kristu Isusu!“ (Fil 2,5). Pod svim okolnostima, povoljnim ili nepovoljnim, mi moramo da težimo da razumijemo i živimo u skladu sa Kristovom voljom i umom (1 Kor 2,16).

Ellen White je zamijetila divan rezultat života koji je vođen u ovakvom odnosu s Kristom: „Svaka prava poslušnost dolazi iz srca. To znači cijelim srcem raditi s Kristom. Ako želimo, On će se tako izjednačiti s našim mislima i ciljevima, tako dovesti naša srca i umove u sklad sa svojom voljom, da ćemo slušajući Njega u stvari postupati po svojim prirodnim poticajima. Volja, očišćena i posvećena, naći će svoje najuzvišenije zadovoljstvo u službi Njemu. Kad upoznamo Boga, onako kako Ga imamo prednost upoznati, živjet ćemo životom stalne poslušnosti. Štovanjem Kristovog karaktera i zajednicom s Bogom, grijeh će nam postati mrskim.

Živjeti na hvalu i slavu Bogu.  Bog je učinio toliko mnogo za nas. Jedan od načina na koji možemo pokazati svoju zahvalnost je odavanje hvale Njemu.

Psalmi snažno ističu ovu stranu duhovnog života: „U svetištu sam tebe motrio gledajuć ti moć i slavu. Ljubav je tvoja bolja od života, moje će te usne slavit. Tako ću te slavit za života, u tvoje ću ime ruke dizati. Duša će mi biti kao sala i mrsa sita, hvalit ću te kliktavim ustima.“ (Ps 63,3-6).

Za kršćanina će takav stav slavljenja držati i druge životne poslove u prikladnoj perspektivi. Prsmatranje našeg raspetog Spasitelja koji nas je otkupio od kazne i oslobodio od sile grijeha pokreće nas da činimo samo ono „što je njemu ugodno“. (1 Iv 3,22; usporedi: Ef 5,10). Kršćani „ne žive više za same sebe, nego za onoga koji je umro i uskrsnuo za njih.“ (2 Kor 5,15). Svaki pravi kršćanin stavlja Boga na prvo mjesto u svemu što čini, u svemu što misli, u svemu što govori, u svemu što želi. On nema drugih bogova uz svoga Otkupitelja (1 Kor 10,31).

Živjeti kao primjer.  Apostol Pavao je rekao „Ne budite na sablazan!“ (1 Kor 10,32). „Zato se i sam trudim da uvijek imam čistu savjest i pred Bogom i pred ljudima. (Dj 24,16). Ako naš primjer vodi druge u grijeh, postajemo kamen spoticanja onima za koje je Krist umro. „Tko tvrdi da ostaje u njemu, taj mora tako živjeti kako je on živio.“ (1 Iv 2,6).

Živjeti da propovijedamo.  Glavni razlog što kršćani žive kao što to doista čine je da spasu izgubljene ljude i žene. Apostol Pavao je rekao: „Baš kao što i ja u svemu svima ugađam i ne tražim svoje osobne koristi, nego korist mnogih da se spase.“ (1 Kor 10,33; usporedi: Mt 20,28).

Zahtjevi i smjernice

Zbog utjecaja što ga nečiji način života vrši na njegovo duhovno iskustvo i svjedočenje, kao crkvena organizacija postavili smo neka mjerila za način života kao minimalni zahjtev da netko postane vjernikom. Ova mjerila uključuju uzdržanje od duhana, alkoholnih pića, kemikalija koje mijenjaju duševno stanje i nečiste hrane i dokaz sve većeg kršćanskog iskustva u pitanju odijevanja i upotrebe slobodnog vremena. Ova minimalna mjerila ne podrazumijevaju sveopći Božji ideal za vjernika. Ona jednostavno predstavljaju osnovne, prve korake u razvoju naprednog, blistavog kršćanskog iskustva. Onakva načela također predstavljaju osnovu za jedinstvo unutar zajednice vjernika.

Razvitak kršćanskog ponašanja – „sličnost Bogu – je postupan i obuhvaća doživotno jedinstvo s Kristom. Sveto življenje nije ništa drugo do svakodnevno pokoravanje volje Kristovom nadzoru i svakodnevna prilagođenost Njegovom nauku onako kako nam je On otkrio u našem proučavanju Biblije i molitvi. Budući da različitom brzinom dostižemo zrelost, važno je da se uzdržimo od izricanja suda o slabijoj braći i sestrama (Rim 14,1; 15,1).

Kršćani u zajednici sa Spasiteljem imaju samo jedan ideal: da učine što najviše mogu kako bi slavili nebeskog Oca, koji je osigurao dragocjeni plan za njihovo spasenje. „Prema tome, bilo da jedete, bilo da pijete, bilo da što drugo činite, sve činite na slavu Božju!“ (1 Kor 10,31).

Više od bilo čega drugog, živjeti kršćanskim životom znači predanje – odricanje od samoga sebe i prihvaćanje Krista. Kad vidimo kako se Isus predao, kako je sebe predao za nas, mi uzvikujemo: „Što ja mogu učiniti za Tebe?“

Tada, kad mislimo da smo se potpuno predali, često se desi nešto što pokazuje kako je površna naša predaja. Kako otkrivamo nove oblasti našeg života koje treba predati Bogu, naša predaja raste. Zatim, uvijek tako nježno, On nam skreće pozornost na drugu oblast u kojoj se naše ‘ja’ treba predati. Na taj način život opet prolazi kroz kršćansku predaju koja zadire, sve dublje i dublje, u naše stvarno ‘ja’, u naš način života, u ono kako djelujemo i reagiramo.

Kad predamo sve što jesmo i sve što imamo Bogu, kome u svakom slučaju sve i pripada (1 Kor 3,21-4,2), On to prihvaća, ali nas tada s tim ponovo zadužuje, čineći nas povjerenicima ili starateljima svega što imamo. Tada se naša težnja da živimo udobnim, sebičnim životom raspršuje u spoznaji da je naš Gospod bio bez odjeće, da je bio u zatvoru, da je bio tuđin. Njegov nalog „Idite i učinite sve narode učenicima mojim“ čini da djelovanje Crkve – dijeljenje imanja, podučavanje, propovijedanje, krštavanje – postaje za nas mnogo dragocjenije. Zbog Njega težimo biti vjerni povjerenici.

Što je povjerenička služba?

„Ili zar ne znate da je vaše tijelo hram Duha Svetoga, koji stanuje u vama i koji vam je dan od Boga? Ne znate li da ne pripadate sami sebi jer ste kupljeni? Proslavite, dakle, Boga svojim tijelom!“ (1 Kor 6,19.20). Visokom smo cijenom otkupljeni, spašeni. Mi pripadamo Bogu. Ali to je samo uzvraćaj, budući da nas je On stvorio, mi smo pripadali Njemu od početka, jer „u početku stvori Bog…“ (Post 1,1). Sveto pismo jasno tvrdi: „Jahvina je zemlja i sve na njoj, svijet i svi koji na njemu žive.“ (Ps 24,1).

Prilikom stvaranja Bog je podijelio svoja dobra s ljudskim rodom, ali je i dalje ostao pravim vlasnikom Zemlje, njenih stanovnika i njenih dobara (Ps 24,1). Na križu On je vratio u svojinu ono što je čovjek predao Sotoni prilikom pada u grijeh (1 Kor 6,19.20). On je sada imenovao svoj narod da služi kao povjerenik svih Njegovih posjeda.

Povjerenik je osoba „kome je povjereno upravljanje gospodarstvom ili imutkom druge osobe“. Povjerenička služba je „položaj, dužnost ili služba povjerenika“.  Kršćaninu povjerenička služba znači „čovjekovu odgovornost za sve što mu je Bog povjerio – život, tjelesno zdravlje, vrijeme, darove i sposobnosti, materijalna dobra, prilike da služi drugima, njegovo poznavanje i poraba istine“.  Kršćani služe kao upravitelji Božjih dobara i promatraju život kao božansku priliku „da uče kako biti vjernim povjerenicima, spremajući se time za uzvišeniju povjereničku službu za vječne stvari u budućem životu.

U svojim širim razmjerima, povjerenička služba „obuhvaća mudro i nesebično korištenje života“.

Načini za priznavanje Božjeg vlasništva

Život se može podijeliti na četiri osnovne oblasti i svaka je od njih  dar od Boga. On nam daje tijelo, sposobnosti, vrijeme i materijalna dobra. Uz to, moramo voditi brigu o svijetu oko sebe, nad kojim nam je dana vlast.

Povjerenička služba nad tijelom.  Božji je narod povjerenik samoga sebe. Mi trebamo voljeti Boga svim svojim srcem, svom svojom dušom, svom svojom snagom i svojim umom (Lk 10,27).

Kršćani imaju tu prednost da razviju svoje tjelesne i umne snage najbolje što mogu u skladu sa svojim sposobnostima i prilikama. Čineći tako, oni pridonose štovanju Boga i mogu pokazati veći blagoslov svojim bližnjima (vidi: 21. poglavlje).

Povjerenička služba nad sposobnostima.  Svaka osoba ima posebne sposobnosti. Netko može biti darovit u oblasti glazbe, drugi u zanatima kao što je šivenje ili automehanika. Neki se lako mogu sprijateljiti i dobro se slagati s drugima, dok drugi možda prirodno teže k povučenijim zanimanjima.

Svaki talenat može se upotrijebiti za proslavljanje ili onoga koji ga ima ili njegovog pravog Darodavca. Čovjek može marljivo usavršavati neki talenat Bogu na slavu ili za svoju osobnu sebičnost.

Mi trebamo razvijati darove koje Sveti Duh daje svakome od nas da bismo ih umnožili (Mt 25). Božji povjerenici obilno upotrebljuju svoje darove da bi cjelovitu dobit donijeli svom gospodaru.

Povjerenička služba nad vremenom.  Kao vjerni povjerenici mi proslavljamo Boga mudrom porabom vremena. „Što god činite, činite od sveg srca kao Gospodinu, a ne ljudima, znajući da ćete od Gospodina primiti nagradu – baštinu! Gospodinu Kristu služite.“ (Kol 3,23.24).

Biblija nas opominje da se ne ponašamo „ne kao ludi, nego kao mudri; iskorišćujte vrijeme, jer su ovi dani zli!“ (Ef 5,15.16). Kao Isus i mi moramo biti na Očevom poslu (Lk 2,49). Budući da je vrijeme Božji dar, svaki je trenutak dragocjen. On je predan čovjeku da bi u njemu oblikovao karakter za vječni život. Vjerna povjerenička služba našeg vremena znači upotrijebiti ga za upoznavanje našeg Gospoda, za pomaganje bližnjima i objavljivanje evanđelja.

Kad nam je, prilikom stvaranja, dao vrijeme, On je namijenio sedmi dan subotu kao sveto vrijeme za održavanje veze s Njim. Međutim, šest je dana ljudska porodica dobila da se bavi korisnim radom.

Povjerenička služba nad materijalnim dobrima. Bog je našim praroditeljima stavio u odgovornost osvajanje zemlje, upravljanje životinjskim carstvom i vođenje brige o edenskom vrtu (Post 1,28; 2,15). Sve je ovo bilo njihovo, ali ne samo da uživaju već i da time upravljaju.

Postavljeno im je samo jedno ograničenje. Oni nisu smjeli jesti s drveta poznavanja dobra i zla. Ovo ih je drvo stalno podsjećalo na to da je Bog vlasnik i konačna vlast na cijeloj Zemlji. Štovanjem ovog ograničenja, prvi je par pokazivao svoju vjeru u Njega i svoju potčinjenost Njemu.

Nakon pada, Bog više nije mogao kušati ljude s pomoću drveta spoznaje. Međutim, ljudskom je rodu još uvijek bio potreban stalan podsjetnik da je Bog izraz svakog dobrog i savršenog dara (Jak 1,17) i da je On taj koji nam daje snagu da budemo bogati (Pnz 8,18). Kako bi nas podsjetio da je izvor blagoslova, Bog je ustanovio sustav desetine i darova.

Ovaj je sustav konačno osigurao financijska sredstva za potporu svećeničke službe u izraelskom Hramu. Adventisti sedmoga dana usvojili su levitski model kao dosljednu, biblijsku metodu za financiranje širenja evanđelja po cijelom svijetu. Bog je ustanovio da širenje dobre vijesti bude ovisno o naporima i darovima Njegovog naroda. On ga poziva da postane nesebičan suradnik s Njim tako što će Mu davati desetinu i prinose.

1. Desetina.  Kao što jedna sedmina našeg vremena (subota) pripada Bogu, tako i jedna desetina svih materijalnih dobara što ih stječemo pripada Njemu. Sveto pismo nam govori da je desetina „posvećena Jahvi“, simbol Božjeg vlasništva nad svim (Lev 27,30.32). Njega treba vratiti kao Njegovu svojinu.

Sustav desetine je veličanstven u svojoj jednostavnosti. Njegova se pravičnost otkriva u njegovom srazmjernom zahtjevu i od bogatih i od siromašnih. U onolikom omjeru koliko nam je Bog dao da koristimo Njegovu svojinu, toliko Mu trebamo i vratiti u desetini.

Kad Bog zahtijeva desetinu (Mt 3,10), On se uopće ne poziva na zahvalnost ili velikodušnost. Premda zahvalnost treba biti dijelom svih naših obraćanja Bogu, mi dajemo desetinu zato što je Bog to naredio. Desetina pripada Bogu i On traži da Mu je vratimo.

a) Primjeri davanja desetine.  Davanje desetine je prihvaćena praksa kroz cijelo Sveto pismo. Abraham je dao Melkisedeku, svećeniku Boga Višnjega „desetinu od svega“. (Post 14,20). Čineći tako, on je priznao Melkisedekovu božansku svećeničku službu i pokazao da je dobro poznavao ovu svetu ustanovu. Ovaj slučajni podatak o davanju desetine pokazuje da je u to rano vrijeme ovo već bio ustanovljeni običaj.

Očito i Jakov je također shvatio zahtjev za davanje desetine. Kao prognanik i bjegunac, on je dao svečanu obvezu Gospodu: „A od svega što mi budeš davao, za te ću odlagati desetinu.“ (Post 28,22). Nakon izlaska, kad je Izrael bio organiziran kao narod, Bog je ponovo potvrdio zakon o davanju desetine kao božanske ustanove o kojoj je ovisio napredak Izraela (Lev 27,30-32; Br 18,24.28; Pnz 12,6.11.17).

Daleko od ukidanja ove ustanove, Novi zavjet usvaja njenu važnost. Isus je potvrdio davanje desetine i osuđivao je one koji su kršili njegov duh (Mt 23,23). Dok su obredni zakoni regulirajući žrtvene darove, simbole Kristove žrtve pomirnice prestali prilikom Njegove smrti, zakon o davanju desetine nije prestao.

Budući da je Abraham otac svih vjernika, on je uzor kršćanima u davanju desetine. Kao što je Abraham davao desetinu Melkisedeku, svećeniku Boga Višnjega, tako i novozavjetni vjernici daju desetinu Kristu, našem Prvosvećeniku po redu Melkisedekovu (Heb 5,9.10; 7,1-22).

b) Uporaba desetine.  Desetina je sveta i treba ju upotrebljavati samo za ostvarenje svetih ciljeva. Gospod je zapovjedio: „Svaka desetina sa zemljišta, bilo od poljskih usjeva, bilo od plodova sa stabala, pripada Jahvi; to je Jahvi posvećeno. Svaka desetina od krupnoga i sitnoga blaga, … neka bude posvećeno Jahvi.“ (Lev 27,30-32) „Donesite čitavu desetinu u riznicu“, rekao je On, „da u mojoj kući bude hrane.“ (Mal 3,10).

Desetina se u Izraelu upotrebljavala isključivo za izdržavanje Levita, koji su – budući da nisu primili nikakav plemenski dio zemlje – sve svoje vrijeme trebali upotrijebiti za njegovanje bogoslužja u Izraelu, službu u svetištu i podučavanje naroda Božjem zakonu (Br 18,21.24).

Nakon raspeća, kada se od Boga usmjerena uloga levitske svećeničke službe završila, desetina se još uvijek trebala upotrebljavati za potpomaganje službe Božje Crkve. Apostol Pavao je slikovito prikazao načelo koje počiva u njegovoj osnovi tako što je povukao usporednicu između levitske službe i novoosnovane evanđeoske službe. On kaže: „Ako smo mi vama sijali duhovna dobra, je li nešto veliko ako požanjemo vaša zemaljska dobra? Ako drugi imaju pravo na vas, zar nemamo veće mi? … Zar ne znate da se oni koji obavljaju svetu službu hrane od hramskih dohodaka, da službenici žrtvenika sa žrtvenikom dijele? Jednako je Gospodin naredio onima koji navješćuju Radosnu vijest da od Radosne vijesti žive.“ (1 Kor 9,11-14) /Engleski NIV: „Sijali smo duhovno sjeme među vama, je li suviše mnogo ako požnjemo materijalnu žetvu od vas? Ako drugi imaju ovo pravo potpore od vas, zar nećemo mi imati mnogo više?…“/

Vjernici Crkve, prema tomu, dragovoljno donose svoje desetine „u riznicu da u mojoj kući bude hrane (Malahija 3,10) – drugim riječima, tako da bude dostatno sredstava u Božjoj crkvi kako bi se osigurao život za njenu propovjedničku službu i širenje evanđelja.

2. Darovi (prinosi).  Zahvalni kršćani ne mogu ograničiti svoje doprinose Crkvi samo na desetinu. U Izraelu je šator od sastanka, a kasnije i Hram sagrađen od „dragovoljnih priloga“ – darova što su ih davala srca koja su to željela (Izl 36,2-7; usporedi: 1 Ljet 29,14). Posebni darovi pokrivali su troškove održavanja ovih mjesta za službu Bogu (Izl 30,12-16; 2 Kr 12,4.5; 2 Ljet 24,4-13; Neh 10,32.33). Izraelci su vjerojatno jednom četvrtinom ili jednom trećinom od prihoda pridonosili za vjerske i milosrdne ciljeve. Jesu li ovako veliki doprinosi doveli do siromaštva? Sasvim suprotno od toga, Bog je obećao da će ih blagosloviti zbog njihove vjernosti (Mal 3,10-12).

Bog nas i danas, u skladu s onim kako nas je obdario, poziva na dragovoljno davanje. Darovi su potrebni za građenje, održavanje i rad Crkve i za uspostavu medicinsko-misionarskog djela, pokazujući tako praktično značenje evanđelja.

Trebamo li davati toliko koliko i Izraelci, ili se njihove sheme davanja više ne primjenjuju? U Novom zavjetu Krist je postavio načelo prave povjereničke službe – da naši darovi Bogu trebaju biti u srazmjeru sa svjetlošću i prednostima koje smo uživali. On je rekao: „Komu je mnogo dano, od njega će se mnogo tražiti; komu je mnogo povjereno, od njega će se više iskati.“ (Lk 12,48). Kad je poslao svoje sljedbenike u misiju, Krist je rekao: „Badava ste primili, badava i dajte!“ (Mt 10,8). Ovo načelo primjenjuje se i u podjeli naših financijskih blagoslova.

Novi zavjet nigdje ne ukida ili olabavljuje ovo načelo. Kad uspoređujemo naše prednosti i blagoslove s onima što su ih imali Izraelci, vidimo da je u Isusu naš dio nesumnjivo veći. Naša zahvalnost naći će odgovarajući izraz u većoj slobodi, tako da se evanđelje o spasenju može pružiti i drugima. Što se evanđelje više objavljuje, utoliko mu je potrebnija potpora.

3. Načelo koje se i dalje prenosi.  Načelo povjereničke službe odnosi se na ono što zadržavamo jednako tako kao i na ono što dajemo. Budući da je desetina osnovna kušnja naše povjereničke službe nad našim privremenim materijalnim dobrima, ono kako se mi dalje odnosimo spram sačuvanog načela također nas ispituje.

Poraba materijalnih dobara otkriva koliko volimo Boga i svoje bližnje. Novac može biti sila za dobro: u našim rukama on može osigurati hranu za gladne, piće za žedne, odjeću za gole (Mt 25,34-40). Iz Božje perspektive novac ima najveću vrijednost kad se upotrebljuje za osiguranje životnih potreba, kao blagoslov drugima i za potpomaganje Njegovog Djela.

4. Nevjerstvo u desetini i darovima.  Općenito govoreći, ljudi ne poznaju božanska načela povjereničke službe i zanemaruju ih. Čak i među kršćanima malo je onih koji priznaju svoju ulogu povjerenika. Božji odgovor na Izraelovo nevjerstvo jasno nam pokazuje kako On gleda na ovaj predmet. Kad su upotrebljavali desetinu i priloge za vlastitu korist, On ih je opomenuo da je to preraslo u krađu (Mal 3,8) i pripisivao njihovo nazadovanje njihovom financijskom nevjerstvu: „Udareni ste prokletstvom jer me prikraćujete vi, sav narod!“ (Mal 3,9)

Gospod je otkrio svoju strpljivost, ljubav i milost ponudom milosti: „Vratite se meni, i ja ću se vratiti vama.“ (Mal 3,7). Ponudio im je izobilni blagoslov i pozvao ih je da okušaju Njegovu vjernost. „Donesite čitavu desetinu u riznicu da u mojoj kući bude hrane. Tada me iskušajte – govori Javhe nad Vojskama – neću li vam otvoriti ustave nebeske i neću li izliti na vas punom mjerom blagoslov, neću li zbog vas zaprijetiti skakavcu da vam više ne kvari usjeva i da vam ne bude nerodna loza u polju – govori Jahve nad vojskama. Svi će vas narodi tad držati svetima, jer ćete biti zemlja blaženstva – govori Jahve nad vojskama.“ (Mal 3,10-12).

Povjerenička služba za Zemlju.  Suvremena znanost načinila je od Zemlje prostrani laboratorij za ispitivanje i eksperimentiranje. Takva istraživanja donose mnoge koristi, ali industrijska revolucija prouzročila je zagađenje zraka, vode i zemlje. Tehnologija je u nekim slučajevima vješto iskorištavala prirodu, namjesto da njome mudro upravlja.

Mi smo povjerenici ovoga svijeta i trebamo učiniti sve da održimo život na svim razinama, tako što ćemo održati netaknutom ekološku ravnotežu. Prilikom svog drugog dolaska Krist će pogubiti „one koji kvare zemlju“. (Otk 11,18). Iz ovog motrišta kršćanski su povjerenici odgovorni ne samo za svoje posjede već i za svijet koji ih okružuje.

Krist kao povjerenik

Prava povjerenička služba je nesebičnost; ona je potpuno samopredanje Bogu i služba čovječanstvu. Iz ljubavi prema nama Krist je pretrpio okrutnost križa, pa čak i dublju bol prouzročenu odbacivanjem od onih koji su bili Njegovi te Božjim napuštanjem što je stvorilo provaliju. U usporedbi s ovim darom, što mi možemo uopće dati? Njegov dar je bio ne od onoga što je imao – premda je imao sve – već dar samoga Sebe. Takva je povjerenička služba. Stalno promatranje tog najvećeg dara treba nas potaknuti da postanemo slični Njemu. To će nas pokrenuti da postanemo Crkva koja vodi brigu, koja se stara za one koji su unutar zajednice vjernika kao i za one koji su izvan nje. Budući da je Krist umro za cijeli svijet, povjerenička služba u njenom širem smislu je za cijeli svijet.

Blagoslovi povjereničke službe

Bog nas je postavio da vršimo ulogu povjerenika radi naše, a ne radi svoje koristi.

Osobni blagoslov.  Jedan od razloga što Bog traži od nas da Mu trajno posvetimo sav svoj život – vrijeme, sposobnosti, tijelo i materijalna dobra – jest da potakne naš osobni duhovni rast i razvitak karaktera. Kad smo stalno svjesni Božjeg vlasništva koje obuhvaća sve, kao i neprestane ljubavi koju nam daruje, odgajaju se naša ljubav i zahvalnost.

Vjerna povjerenička služba pomaže nam da izborimo pobjedu nad gramzivosti i sebičnosti. Dekalog osuđuje gramzivost kao jednog od najvećih čovjekovih neprijatelja. Isus je također upozoravao na njega: „Pazite! Čuvajte se svake pohlepe, jer ni onomu tko je u izobilju nije život osiguran njegovim imanjem.“ (Lk 12,15). Naše redovno davanje pomaže da se iz našeg života iskorijeni gramzivost i sebičnost.

Povjerenička služba razvija naviku štednje i uspješnosti. Budući da smo raspeli „tijelo s njegovim strastima i požudama (Gal 5,24), ništa nećemo koristiti za sebično zadovoljstvo. „Kada se načelima povjereničke službe dopusti da upravljaju u životu, duša je prosvijetljena, cilj je utvrđen, društvena zadovoljstva oslobođena su nezdravih odlika, poslovni je život rukovođen nadmoćnim utjecajem zlatnog pravila, a pridobivanje duša postaje silnom sklonosti. Takvi su obilni blagoslovi Božjeg staranja u životu vjere i vjernosti.“

Duboko zadovoljstvo i radost proistječu iz obećanja da Učitelj zapisuje sve što smo dali za spasenje onih za koje je On umro, „meni ste učinili koliko ste učinili jednomu od ove moje najmanje braće“. (Mt 25,40). „Ne postoji ništa što bi bilo toliko dragocjeno za nas da to ne bismo dali Isusu. Ako Mu vratimo talente, sredstva koja nam je povjerio na čuvanje, On će nam još više dati u ruke. Svaki napor koji činimo za Krista, On će nagraditi, a svaka dužnost koju obavljamo u Njegovo ime, pridonijet će našoj osobnoj sreći.“

Blagoslov drugima.  Pravi povjerenici donose blagoslov svima s kojima dolaze u dodir. Oni sprovode Pavlov nalog za povjereničku službu: „Da iskazuju dobročinstva, da budu bogati djelima ljubavi, da budu darežljivi i podatni, da tako sebi zgrću sigurno blago za budućnost kako bi postigli pravi život.“ (1 Tim 6,18.19).

Povjerenička služba obuhvaća službu drugima i voljnost da dijelimo sve što nam je Bog milostivo podario, a što bi moglo biti na korist drugome. To znači da „više ne mislimo da se život sastoji od toga koliko mnogo novaca imamo, koliko titula posjedujemo, koliko važnih ličnosti poznajemo, od kuće i susjedstva u kome živimo i o položaju i utjecaju koji mislimo da imamo“. Stvarni život znači poznavati Boga, razvijati ljubazne i velikodušne osobine slične Njegovima i davati ono što možemo, prema tome kako nas je On blagoslovio. Davati u Kristovom duhu znači stvarno živjeti.

Blagoslov Crkvi.  Prihvaćanje biblijskog plana povjereničke službe je neophodno za Crkvu. Stalno sudjelovanje njenih vjernika u davanju je vrst vježbe – ima kao rezultat jako tijelo Crkve, koje obuhvaća diobu blagoslova što ih je Krist poklonio njoj i spremnost da se odazove svim potrebama koje se javljaju u Božjem Djelu. Crkva će imati dostatno sredstava da podupire propovjedničku službu, širi Božje kraljevstvo u svom neposrednom susjedstvu i do udaljenih mjesta na Zemlji. Ona će hotimice staviti Bogu na raspolaganje vrijeme, talante i sredstva iz ljubavi i zahvalnosti za Njegove blagoslove.

Držeći u vidu Kristovo čvrsto obećanje da će se vratiti kada se evanđelje o kraljevstvu objavi „svim narodima za svjedočanstvo“ (Mt 24,14), svi su pozvani da Mu budu povjerenici i suradnici. Na taj način svjedočanstvo Crkve bit će moćan blagoslov svijetu i njeni će se vjerni povjerenici obradovati kada budu vidjeli kako se pokazuju blagoslovi evanđelja drugima.

Zajedno s Bogom Adam i Eva su istraživali svoj edenski dom. Ljepota predjela zaustavljala je dah i nadilazila sve mogućnosti opisivanja. Dok je tog petka, šestog dana stvaranja, Sunce polako zalazilo, a zvijezde se počele pomaljati, „i vidje Bog sve što je učinio, i bijaše veoma dobro“. (Post 1,31). Tako je Bog završio svoje stvaranje „neba i zemlje sa svom svojom vojskom“. (Post 2,1)

Ali bez obzira na ljepotu svijeta što ga je upravo završio, najveći dar koji je Bog mogao dati tek stvorenom bračnom paru bila je prednost osobnog razgovora s Njim. Tako im je dao subotu, dan posebnih blagoslova, druženja i zajednice s njihovim Stvoriteljem.

Subota u Bibliji

Subota je središte u našem obožavanju Boga i kao uspomena na stvaranje, ona nam otkriva zašto Boga treba obožavati: On je Tvorac, a mi Njegova stvorenja. „Subota, stoga, počiva u samom temelju obožavanja Boga, jer ona, kao nijedna druga ustanova, na najupečatljiviji način, daje pouke o ovoj velikoj istini. Pravi temelj obožavanja Boga, ne samo sedmoga dana, već svih bogoslužja, nalazi se u razlici između Tvorca i Njegovih stvorenja. Ova velika činjenica nikada ne može zastarjeti i nikada se ne smije zaboraviti.“  Ova je istina vječna i morala se sačuvati pred ljudskim rodom – zato je Bog ustanovio subotu.

Subota prilikom stvaranja.  Subota je došla do nas iz bezgrešnog svijeta. Ona je poseban Božji dar, koji osposobljuje ljudski rod da doživi nebesku stvarnost na Zemlji. Tri su različna djelovanja ustanovila subotu:

1) Bog se odmarao u subotu. Sedmoga je dana Bog „prestao raditi i odahnuo“ (Izl 31,17), ali se ipak nije odmarao zato što Mu je to bilo neophodno (Iz 40,28). Glagol „počinuti“, šabat, doslovno znači, prestati s poslom ili aktivnošću (usporedi: Post 8,22). „Božji odmor nije bio rezultat ni iscrpljenosti ni umora, već prestanak s ranijim poslom.“

Bog se odmarao jer je očekivao i od ljudi da se odmaraju. On je ljudskim bićima dao primjer koji su trebali slijediti (Izl 20,11).

Ako je Bog završio stvaranje šestog dana (Post 2,1), što ističe Sveto pismo kad govori da On „dovrši svoje djelo koje učini“ (Post 2,2)? Bog je završio stvaranje neba i Zemlje tijekom tih šest dana, ali je trebalo još stvoriti subotu. Odmaranjem u subotu, On ju je stvorio. Subota je bila Njegov završni potez, kraj Njegovog djela.

2) Bog je blagoslovio subotu.  Ne samo što je Bog stvorio subotu već ju je i blagoslovio. „Blagosiljanje sedmoga dana u suštini znači da je on time proglašen predmetom izrazite božanske naklonosti i danom koji će donositi blagoslov Njegovim stvorenjima.“

3) Bog je posvetio subotu.  Posvetiti nešto znači načiniti ga svetim ili osvećenim ili ga pak izdvojiti kao sveto i za svetu porabu – posvetiti ga. Posvećeni mogu biti ljudi, mjesta (kao što su svetište, hram ili crkva) i vrijeme (sveti dani). Činjenica da je Bog posvetio sedmi dan znači da je ovaj dan svet, da ga je On izdvojio za uzvišeni cilj obogaćivanja božansko-ljudskih odnosa.

Bog je blagoslovio i posvetio sedmi dan subotu zato što se toga dana odmarao od svih svojih djela. On ga je blagoslovio i posvetio za ljudski rod, a ne za sebe. Njegova osobna prisutnost donosi suboti Božji blagoslov i posvećenje.

Subota kod Sinaja.  Događaji koji su uslijedili nakon odlaska Izraelaca iz Egipta pokazuju da su oni u velikoj mjeri izgubili iz vida subotu. Strogi zahtjevi ropstva kao da su svetkovanje subote učinili veoma teškim. Odmah nakon što su stekli slobodu, Bog ih je čudom padanja mane i objavljivanjem Deset zapovijedi izričito podsjetio na njihovu obvezu svetkovanja sedmoga dana – subote.

1) Subota i mana.  Mjesec dana prije no što je objavio Zakon sa Sinaja, Bog je narodu obećao zaštitu od bolesti ako bude brižljivo pazio zapovijedi Njegove „i držao njegove zakone“. (Izl 15,26; usporedi: Post 26,5). Uskoro nakon davanja ovog obećanja, Bog je podsjetio Izraelce na svetost subote. Čudom davanja mane On ih je praktično podučio koliko važnim smatra njihov odmor sedmoga dana.

Svakoga dana u tjednu Bog je Izraelcima davao dostatno mane kojom je zadovoljavao njihove potrebe za taj dan. Oni je nisu smjeli nimalo ostaviti za sljedeći dan, jer bi se ako bi tako učinili, pokvarila (Izl 16,4.16-19). Šestoga dana morali su je skupiti dvostruko više no obično, tako da su imali dostatno za svoje potrebe tijekom ta dva dana – tog dana i subote. Podučavajući ih da je šesti dan određen za pripremu, kao i to kako treba svetkovati subotu, Bog je rekao: „Sutra je dan potpunog odmora, subota Jahvi posvećena. Ispecite što želite ispeći; skuhajte što želite kuhati. Sve što vam preteče ostavite za sutra.“ (Izl 16,23). Samo se sedmoga dana mana nije ukvarila (Izl 16,24). Jezikom sličnim četvrtoj zapovijedi Mojsije je rekao: „Šest je dana skupljajte, a sedmoga u subotu, neće je biti.“ (Izl 16,26)

Četrdeset godina ili više od 2.000 uzastopnih tjednih subota, dok su Izraelci bili u pustinji, čudo s manom podsjećalo je na ovaj model od šest radnih dana i sedmog dana za odmor.

2) Subota i Zakon.  Bog je postavio zapovijed o suboti u središte Dekaloga. Ona ovako glasi:

„Sjeti se da svetkuješ dan subotni. Šest dana radi i obavljaj sav svoj posao. A sedmoga je dana subota, počinak posvećen Jahvi, Bogu tvojemu. Tada nikakva posla nemoj raditi: ni ti, ni sin tvoj, ni kći tvoja, ni sluga tvoj, ni sluškinja tvoja, ni živina tvoja, niti došljak koji se nađe unutar tvojih vrata. Ta i Jahve je šest dana stvarao nebo, zemlju i more i sve što je u njima, a sedmoga je dana počinuo. Stoga je Jahve blagoslovio i posvetio dan subotni.“ (Izl 20,8-11).

Sve zapovijedi iz Dekaloga imaju životni značaj i nijedna se ne smije zanemariti (Jak 2,10), pa ipak Bog je označio zapovijed o suboti među svim ostalim zapovijedima. U posebnom odnosu spram nje, On je naredio „Sjeti se“, pozivajući ljudski rod da se sačuva od opasnosti da zaboravi njen značaj.

Riječi kojima počinje zapovijed „Sjeti se da svetkuješ dan subotni“ – pokazuju da subota nije prvi put ustanovljena na Sinaju. Ove riječi upućuju na to da ona potječe odranije – u stvari da je ustanovljena prilikom stvaranja, kao odmor, kako nam to zapovijed pokazuje. Božja je namjera bila da svetkujemo subotu kao Njegovu uspomenu na stvaranje. Ona određuje vrijeme za odmor i službu Bogu, usmjeravajući nas na razmišljanje o Bogu i Njegovim djelima.

Kao uspomena na stvaranje, svetkovanje subote je lijek protiv idolopoklonstva. Podsjećajući nas da je Bog stvorio nebo i Zemlju, ona Ga odvaja od svih lažnih bogova. Svetkovanje subote tako postaje znakom naše vjernosti pravome Bogu – znakom da priznajemo Njegovu vrhovnu vlast kao Tvorca i Kralja.

Zapovijed o suboti djeluje kao pečat na Božjem Zakonu.  Obično, pečati sadrže tri elementa: ime vlasnika pečata, njegovo zvanje i pravnu nadležnost. Službeni pečati služe za ovjeru značajnih dokumenata. Dokument prisvaja sebi autoritet zvaničnika čiji je pečat stavljen na njega. Pečat u biti znači da je sam zvaničnik odobrio dokument i da iza njega stoji sva moć njegove nadležnosti.

Između Deset zapovijedi, Zapovijed o suboti sadrži životne elemente pečata. Ona jedina između njih deset označuje pravoga Boga izričući Mu ime: „Jahve, Bog tvoj“; njegovo zvanje: „Jahve je stvarao“ – Tvorac; i Njegovu teritorijalnost: „nebo i zemlju“ (Izl 20,10.11). Budući da samo četvrta zapovijed iskazuje čiji autoritet stoji iza Deset zapovijedi, onda ona „sadrži pečat Boga, dodan Njegovom Zakonu kao dokaz njegove autentičnosti i obavezujuće sile“.

Bog je stvorio subotu kao „uspomenu ili znak svoje moći i autoriteta u svijetu koji je bio neumrljan grijehom i pobunom. Ona je trebala biti ustanova vječne osobne obveze što je naložena opomenom ‘Sjeti se da svetkuješ dan subotni’. (Izl 20,8)

Ova zapovijed dijeli tjedan na dva dijela. Bog je ljudskom rodu dao šest dana da „radi i obavlja sav svoj posao“, ali da sedmoga dana ne radi „nikakva posla“ (Izl 20,9.10). „šest dana“, kaže zapovijed, jesu radni dani, ali sedmi je dan dan odmora. Da je „sedmi dan“ jedinstveni Božji dan odmora dokaz su uvodne riječi ove zapovijedi: „Sjeti se da svetkuješ dan subotni.“

Premda je ljudskim bićima potreban tjelesni odmor da osvježe svoje tijelo, Bog zasniva svoju zapovijed na našem odmoru u subotu po Njegovom primjeru. Budući da se On odmarao od svoga djelovanja u prvom tjednu ovoga svijeta, i mi se trebamo odmarati.

3) Subota i savez.  Kao što je Božji Zakon bio u žarištu saveza (Izl 34,27), tako je i subota, stavljena u srce Zakona, istaknuta u Njegovom savezu. Bog je objavio subotu kao „znak između sebe i njih, neka znaju da sam ja Jahve koji ih povećujem.“ (Ez 20,12; usporedi: Ez 20,20; Izl 31,17). Stoga je, rekao je On, svetkovanje subote vječni savez (Izl 31,16). „Upravo kao što je savez zasnovan na Božjoj ljubavi prema Njegovom narodu (Pnz 7,7.8), tako je i subota, kao znak toga saveza, znak božanske ljubavi.

4) Godišnje subote.  Osim tjednih subota (Lev 23,3), bilo je i sedam godišnjih, obrednih subota raspoređenih po cijelom vjerskom kalendaru  Izraelaca. Ove godišnje subote nisu bile neposredno u vezi sa subotom, sedmim danom, ili s tjednim ciklusom. Ove subote „povrh Jahvinih subota“ (Lev 23,38) bile su prvi i posljednji dan Blagdana beskvasnih kruhova, Dana pedesetnice, Dana trubnog, Dana pomirenja i prvi i posljednji dan Blagdana sjenica (usporedi: Lev 23, 7. 8. 21. 24. 25. 27. 28. 35. 36).

Budući da je računanje ovih subota ovisilo o početku svete godine, koja se zasnivala na lunarnom kalendaru, one su mogle pasti u svaki dan tjedna. Kad su se poklapale s tjednom subotom, zvale su se „velikim danima“ (usporedi: Iv 19,31). „Dok je tjedna subota bila za cio ljudski rod ustanovljena na kraju tjedna stvaranja, godišnje subote bile su sastavni dio hebrejskog sustava obreda ustanovljenih na gori Sinaj … koje su unaprijed upućivale na dolazak Mesije i zato je njihovo svetkovanje prestalo s Njegovom smrću na križu.“

Subota i Krist.  Sveto pismo otkriva da je i Krist isto kao i Otac, bio Stvoritelj (vidi: 1 Kor 8,6; Heb 1,1.2; Iv 1,3). Prema tome i On je odvojio sedmi dan kao dan odmora čovječanstvu.

Krist je kasnije udružio subotu i sa svojim otkupiteljskim, kao i sa svojim stvaralačkim djelom. Kao veliki „JA JESAM“ (Iv 8,58; Izl 3,14) On je priključio subotu Dekalogu kao moćnu uspomenu na ovaj tjedni sastanak s Tvorcem i središte obožavanja Boga. On je dodao još jedan razlog za svetkovanje subote: spasenje Njegovog naroda (Pnz 5,14.15). Tako subota obilježava one koji su prihvatili Isusa kao Tvorca i Spasitelja.

Kristova dvostruka uloga kao Tvorca i Spasitelja čini očitom tvrdnju da je On kao Sin čovječji također „gospodar i subote“ (Mk 2,28). Takvim autoritetom, On je mogao da je to htio odbaciti subotu, ali On to nije učinio. Naprotiv, On ju je primijenio na sva ljudska bića govoreći: „Subota je stvorena radi čovjeka.“ (redak 27.).

Tijekom svoje zemaljske službe Krist nam je bio primjer u vjernom svetkovanju subote. „Po svom običaju u subotu uđe u sinagogu. Zatim ustade da čita.“ (Lk 4,16). Njegovo sudjelovanje na bogoslužju subotom otkriva da ju je On potvrdio kao dan za službu Bogu.

Krist je vodio toliku brigu o svetosti subote da je, kad je govorio o progonstvu koje će se zbiti nakon Njegovog uzašašća, savjetovao svoje učenike u vezi s njom. „Molite“, rekao je, „da vaš bijeg ne bude zimi ili u subotu.“ (Mt 24,20). To u biti jasno znači, kako je Jonathan Edwards zamijetio, „da su kršćani čak i tada bili obvezni strogo paziti na subotu.“

Kad je Krist završio svoje djelo stvaranja – svoj prvi veliki čin u povijesti svijeta – On se odmarao sedmoga dana. Ovaj odmor označavao je dovršenje i savršenost. On je isto tako učinio i na kraju svoje zemaljske službe, kad je završio svoj drugi veliki čin u povijesti. U petak poslije podne, šestog dana tjedna, Krist je završio svoje otkupiteljsko djelo na Zemlji. Njegove su posljednje riječi bile „Svršeno je!“ (Iv 19,30). Sveto pismo ističe da kad je On umro, „bijaše dan Priprave, i subota je već osvitala“. (Lk 23,54). Nakon svoje smrti, On se odmarao u grobu, simbolično na taj način pokazujući da je dovršio otkup ljudskoga roda.

Tako subota svjedoči o Kristovom djelu stvaranja i otkupljenja. Svetkovanjem subote Njegovi sljedbenici raduju se zajedno s Njim zbog Njegovog dostignuća za čovječanstvo.

Subota i apostoli.  Učenici su u velikoj mjeri štovali subotu. To se moglo vidjeti u vrijeme Kristove smrti. Kad je nastupila subota, oni su prekinuli svoje pripreme za pogreb “ u subotu se nisu micali prema propisu (Zakonu)“, s planovima da nastave ovaj rad u nedjelju, „u prvi dan sedmice“. (Lk 23,56; 24,1).

Kao što je činio Krist, i apostoli su imali bogoslužje sedmoga dana u subotu. Na svojim evanđeoskim putovanjima apostol Pavao je subotom išao u sinagogu i propovijedao Krista (Dj 13,14; 17,1.2; 18,4). Čak su ga i neznabošci pozvali da im propovijeda Božju riječ u subotu (Dj 13,42.44). U mjestima u kojima nije bilo sinagoge, on je tražio mjesto koje je bilo odvojeno za subotnje bogoslužje (Dj 16,13). Kao što je Kristovo sudjelovanje u subotnjem bogoslužju otkrivalo Njegovo prihvaćanje sedmoga dana kao posebnog dana za bogoslužje, tako je i Pavlovo sudjelovanje upućivalo na njegovo prihvaćanje.

Pavlovo vjerno svetkovanje tjedne subote stajalo je u oštroj suprotnosti s njegovim stavom spram godišnjih obrednih subota. On je jasno istaknuo da kršćani nisu bili obvezni svetkovati ove godišnje dane odmora, zato što je Krist prikovao na križ obredne zakone (vidi: 18. poglavlje). On je rekao: „Prema tome, neka vas nitko ne osuđuje zbog jela ili pića, ili zbog godišnjih blagdana, ili mlađaka, ili Subota! To je samo sjena starnosti koja je imala doći, a stvarnost je Krist.“ (Kol 2,16.17). Budući da se „kontekst (ovog ulomka) bavi obrednim predmetima, subote o kojima je ovdje riječ, su obredne subote hebrejskih godišnjih blagdana ‘koje su sjena’ ili slika čije se izvršenje trebalo ispuniti u Kristu.“

Isto tako i u Poslanici Galaćanima apostol Pavao prigovara poštovanju zahtjeva obrednog zakona. On je rekao: „Brižno slavite određene dane, mjesece, vremena i godine. Bojim se za vas da se nisam možda uzalud mučio za vas.“ (Gal 4,10.11).

Mnogi su stekli dojam da Ivan ima u vidu nedjelju kad iznosi: „U dan Gospodnji padoh u zanos“. (Otk 1,10). (U izvornom biblijskom tekstu stoji „dan Gospodnji.“) U Bibliji je, pak, jedini dan koji se odnosi na posebnu Gospodnju svojinu subota. Krist je izjavio: „A sedmoga je dana subota, počinak posvećen Jahvi Bogu tvojemu“ (Izl 20,10; Izl 31,15). Kasnije ga je nazvao „sveti dan“ (Iz 58,13). Krist je sebe nazvao „Gospodarem subote“ (Mk 2,28). Budući da je u Svetom pismu jedini dan koji Gospod naziva svojim sedmim danom dan subota, čini se logičnim zaključiti da je to bila subota na koju se apostol Ivan pozvao. Svakako ne postoji nikakav biblijski raniji slučaj koji bi upućivao na to da on primjenjuje ovaj pojam na prvi dan tjedna ili nedjelju.

Biblija nam nigdje ne nalaže da svetkujemo bilo koji drugi dan osim subotu. On nije prozvao nijedan drugi tjedni dan blagoslovljenim i svetim, niti Novi zavjet upućuje na to da je Bog zamijenio subotu nekim drugim tjednim danom.

Naprotiv, Sveto pismo otkriva da je Božja namjera da Njegov narod kroz cijelu vječnost svetkuje subotu: „Jer kao što će nova nebesa i zemlja nova, koju ću stvoriti, trajati preda mnom – riječ je Jahvina – tako će vam ime i potomstvo trajati. Od mlađaka do mlađaka, od subote do subote, dolazit će svi ljudi da se poklone pred licem mojim – govori Jahve.“ (Iz 66,22.23)

Značenje subote.  Subota ima široko značenje i ispunjena je dubokom i bogatom duhovnošću.

1) Vječna uspomena na stvaranje.  Kao što smo vidjeli, osnovno značenje što ga Deset zapovijedi pridaju suboti je da ona podsjeća na stvaranje svijeta (Izl 20,11.12). Zapovijed je da se svetkuje sedmi dan kao šabat, koji je „nerazlučivo povezan s djelom stvaranja, ustavnovljenjem subote i zapoviješću da se ona svetkuje, budući da je neposredna posljedica djela stvaranja. Dalje, cjelokupna ljudska porodica duguje svoje postojanje božanskom djelu stvaranja koje se na taj način pamti. Prema tome, obveza da se pokorimo Zapovijedi o suboti (odmoru) kao uspomeni na Božju stvaralačku moć pada na cijeli ljudski rod.“  Strong naziva subotu „vječnom obvezom kao Božjom određenom uspomenom na Njegovu stvaralačku aktivnost“.

Oni koji je svetkuju kao uspomenu na stvaranje, svetkovat će je kao zahvalno priznanje „da je Bog njihov Tvorac i njihov pravedni (zakoniti) Vladar; da su oni djelo Njegovih ruku i podanici Njegove vladavine. Tako je ova ustanova potpuno komemorativna i dana cijelom ljudskom rodu. U njoj nema ničeg nebitnog ili ograničene primjene na bilo koje ljude.“  I sve dok obožavamo Boga zato što je naš Tvorac, sve dotad će subota djelovati kao znak i uspomena stvaranja.

2) Simbol otkupljenja.  Kad je Bog oslobodio Izraela iz ropstva u Egiptu, subota, koja je već bila uspomena na stvaranje, postala je isto tako i uspomenom na oslobođenje (Pnz 5,15). „Gospodnja je namjera bila da tjedni subotnji odmor, ako se pravilno svetkuje, stalno oslobađa čovjeka od ropstva u nekom Egiptu, koje nije ograničeno na bilo koju zemlju ili vijek, već obuhvaća svaku zemlju i svako vremensko razdoblje. Čovjek danas osjeća potrebu da se oslobodi ropstva koje dolazi od gramzivosti, od dobitka i moći, od društvene nejednakosti i od grijeha i sebičnosti.“

Kad promatramo križ, onda se subotnji odmor ističe kao poseban simbol otkupljenja. „Ona je uspomena izlaska iz ropstva grijehu pod vodstvom Emanuela. Najveći teret što ga nosimo je krivnja naše neposlušnosti. Subotnji odmor, upućujući na Kristovu subotu u grobu, subotu pobjede nad grijehom, nudi kršćaninu stvarnu priliku da primi i iskusi Kristov oprost, mir i odmor.“

3 Znak posvećenja.  Subota je znak Božje preobražavajuće sile, znak svetosti ili posvećenja. Gospod objavljuje: „Subote moje morate održavati, jer subota je znak između mene i vas od naraštaja do naraštaja, da budete svjesni da vas ja, Jahve, posvećujem.“ (Izl 31,13; usporedi: Ez 20,20). Subota je također, znak Boga kao Onoga koji posvećuje. Budući da se ljudi posvećuju Kristovom krvlju (Heb 13,12), subota je i znak vjernikovog prihvaćanja Njegove krvi radi oprosta grijeha.

Isto kao što je Bog izdvojio subotu za svete ciljeve, tako je izdvojio i svoj narod za svete ciljeve – da bude Njegov poseban vjesnik. Njegova veza s Njim toga dana vodi k svetosti; on uči da ne ovisi o svojim sredstvima, već o Bogu koji ga posvećuje.

„Sila koja je stvorila sve, sila je koja ponovo stvara dušu po Njegovom obličju. Za one koji svetkuju subotu, taj dan je znak posvećenja. Pravo posvećenje predstavlja sklad s Bogom, istovjetnost s Njim u karakteru. Ona se prima poslušnošću onim načelima koja su kopija Njegovog karaktera. Subota je, pak, znak poslušnosti. Onaj koji je od srca poslušan četvrtoj zapovijedi, bit će poslušan i cijelom Zakonu. On postaje posvećen poslušnošću.“

4) Znak vjernosti.  Kao što je vjernost Adama i Eve stavljena na kušnju postojanjem drveta poznanja dobra i zla smještenog usred edenskog vrta, tako će vjernost svakog ljudskog bića prema Bogu biti stavljena na kušnju zapoviješću o suboti koja je postavljena usred Dekaloga.

Sveto pismo otkriva da će prije Drugog dolaska cijeli svijet biti podijeljen u dvije skupine: one koji su vjerni i „čuvaju Božje zapovijedi i vjeru u Isusa“ i one koji se poklone „Zvijeri i njezinu kipu“ (Otk 14,12.9). U to će vrijeme Božja istina biti uzdignuta pred svijetom i svima će biti jasno da poslušno svetkovanje sedmoga dana subote po Svetom pismu, dokazuje vjernost Stvoritelju.

5. Vrijeme zajedništva.  Bog je stvorio životinje da budu prijatelji ljudskom rodu (Post 1,24.25). A za uzvišenije druženje Bog je dao čovjeku i ženi jedno drugoga (Post 2,18-25). U suboti je međutim Bog dao ljudskom rodu takav dar koji nudi najviši oblik druženja – druženja s Njim. Ljudska bića nisu stvorena da se druže samo sa životinjama, niti čak samo s drugim ljudskim bićima. Ona su stvorena za Boga.

Upravo subotom možemo posebno doživjeti Božju prisutnost među nama. Bez subote bi sve bilo samo težak rad i znoj koji ne bi imao kraja. Svaki bi dan bio istovjetan, posvećen zemaljskim poslovima. Dolazak subote donosi nadu, radost, smisao i hrabrost. Ona nam osigurava vrijeme da budemo s Bogom putem bogoslužja, molitve, pjesme, proučavanja, razmišljanja o Riječi i diobe evanđelja s drugima. Subota je naša prilika da iskusimo Božju prisutnost.

6) Znak opravdanja vjerom.  Kršćani priznaju da rukovođeni prosvjetljenom savješću nekršćani koji pošteno traže istinu mogu biti dovedeni Duhom Svetim do razumijevanja glavnih načela Božjeg Zakona (Rim 2,14-16). To objašnjava zašto se devet zapovijedi osim četvrte, u stanovitoj mjeri, sprovode i izvan kršćanstva. Međutim, to nije slučaj sa zapovijedi o suboti, danu odmora.

Mnogi ljudi mogu shvatiti razlog za tjedni dan odmora, ali često imaju teškoća da shvate zašto je rad koji je kad se obavlja u bilo koji drugi dan u tjednu dostojan hvale, grijeh kada se obavlja sedmoga dana. Priroda ne daje nikakav povod za svetkovanje sedmog dana. Planeti se kreću po svojim utvrđenim putanjama, vegetacija buja, a životinje se ponašaju kao da je svaki dan isti. Zašto, onda, ljudska bića trebaju svetkovati sedmi dan subotu? „Za kršćanina postoji samo jedan razlog i nijedan drugi; ali je taj razlog dostatan: Bog je rekao.“

Jedino na temelju Božjeg naročitog otkrivenja, ljudi shvaćaju opravdanost svetkovanja sedmog dana. Oni koji drže sedmi dan, čine to vjerom i bezuvjetnim povjerenjem u Krista, koji je zapovijedio njegovo svetkovanje. Svetkovanjem subote vjernici otkrivaju svoju spremnost da u svom životu prihvate Božju volju, namjesto da se oslone na svoje rasuđivanje.

Držanjem sedmoga dana vjernici ne pokušavaju sami sebe učiniti pravednima. Oni svetkuju subotu prvenstveno kao rezultat svog odnosa s Kristom, Tvorcem i Otkupiteljem.  Svetkovanje je subote plod Njegove pravde u opravdanju i posvećenju, što označuje njihovo oslobođenje od ropstva grijehu i primanje Njegove savršene pravde.

„Jabukovo drvo ne postaje jabuka time što rađa jabuke. Ono treba prvo biti jabukovo drvo. Jabuke tada nastaju kao prirodan plod. Tako i pravi kršćanin ne svetkuje subotu, ili drugih devet pravila, da bi sebe učinio pravednim. Prije je to prirodni rod pravde koju Krist dijeli s njim. Onaj koji svetkuje subotu na ovakav način nije legalist, jer vanjsko držanje sedmoga dana nagovješćuje vjernikovo unutrašnje iskustvo u opravdanju i posvećenju. Otuda, pravi svetkovatelj subote se ne uzdržava od zabranjenih akcija u subotu da bi zadobio Božju naklonost, već zato što voli Boga i želi da od subote učini sve što je moguće za prisnije druženje s (Njim).“

Svetkovanje subote otkriva da smo se prestali oslanjati na svoja djela, i razumijevanje da nas samo Krist, Tvorac, može spasiti. Doista, „duh pravog svetkovanja subote otkriva nam uzvišenu ljubav spram Isusa Krista, Tvorca i Spasitelja, koji nas je načinio novim stvorenjima. On čini svetkovanje pravoga dana na pravi način znakom opravdanja vjerom.“

7) Simbol prebivanja u Kristu.  Subota, uspomena na Božje oslobođenje Izraela iz Egipta da bi se odmorio u zemaljskom Kanaanu, bila je znakom razlike između oslobođenih onog vremena i naroda koji su ih okružavali. Na sličan način, subota, koja je znak oslobođenja od grijeha i počinka u Božjem odmoru, odvaja otkupljene od svijeta.

Svi koji stupaju u odmor na koji ih Bog poziva, „počivaju od djela svojih, kao i Bog od svojih“. (Heb 4,10) „Ovaj odmor je duhovni odmor, odmor od ‘naših vlastitih djela, prestanak s grijehom. Bog poziva svoj narod u ovaj odmor, pa su i subota i Kanaan simboli ovog odmora.“

Kad je sedmoga dana Bog završio svoje djelo stvaranja, On je osigurao Adamu i Evi u subotu priliku da se odmaraju u Njemu. Premda su pogriješili, Božja je prvotna namjera pri davanju tog odmora ljudskom rodu ostala nepromijenjena. Nakon pada u grijeh, subota je nastavila biti uspomenom na taj odmor. „Svetkovanje sedmoga dana subote tako je svjedočanstvo ne samo o vjeri u Boga kao Tvorca svega već i o vjeri u Njegovu moć da preobrazi život i osposobi ljude i žene za ulazak u taj vječni ‘pokoj’ što ga je On prvotno namijenio stanovnicima ove Zemlje.“

Bog je ovaj duhovni odmor obećao doslovnom Izraelu. Usprkos njihovom propustu da uđu u taj odmor, Božji je poziv još uvijek punovažan: „Prema tome, preostaje narodu Božjemu neki subotni počinak.“ (Heb 4,9). Svi koji žele ući u taj odmor „moraju prvenstveno ući vjerom u Njegovo duhovno ‘počivanje’, u odmor duše od grijeha i vlastitih napora da se spasu“.

Novi zavjet poziva kršćanina da ne čeka na iskustvo ovog odmora i vjere, jer „danas“ je najbolje vrijeme da uđe u njega (Heb 4,7; 3,13). Svi koji su ušli u ovaj odmor – u spasiteljsku milost, primljeni vjerom u Isusa Krista – prestali su sa svim naporima da postignu opravdanje vlastitim djelima. Tako je svetkovanje sedmog dana subote simbol vjernikova ulaska u evanđeoski odmor.

Pokušaji da se promijeni dan za službu Bogu

Budući da subota igra životno važnu ulogu u služenju Bogu kao Tvorcu i Otkupitelju, ne treba nas iznenaditi to što je Sotona poveo sveopći rat da uništi ovu svetu ustanovu.

Nigdje Sveto pismo nije odobrilo promjenu dana za službu Bogu koji je  ustanovio u Edenu i ponovo na Sinaju. Drugi kršćani, koji i sami svetkuju nedjelju, priznaju ovo. Katolički kardinal James Gibbons pisao je jednom prilikom: „Možete čitati Bibliju od Postanka do Otkrivenja, i nećete naći ni jedan jedini redak koji odobrava svetkovanje nedjelje. Sveto pismo nameće vjersko svetkovanje subote.“

A. T. Lincoln, protestant, slaže se da „se ne može dokazati kako sam Novi zavjet pruža potvrdu za vjerovanje da je od uskrsnuća Bog odredio prvi dan da se svetkuje kao odmor (subota)“.  On potvrđuje: „Postati svetkovateljem sedmoga dana subote jedini je dosljedni postupak za svakoga tko drži da cio Dekalog obvezuje kao moralni Zakon.“

Ako ne postoji nikakav biblijski dokaz da su Krist ili Njegovi učenici promijenili dan službe Bogu sa sedmoga dana, kako je onda toliko mnogo kršćana prihvatilo nedjelju namjesto subote?

Podrijetlo svetkovanja nedjelje.  Promjena svetkovanja sa subote na nedjelju nastala je postupno. Nema dokaza o kršćanskom svetkovanju tjedne nedjelje prije drugog stoljeća, ali dokazi upućuju na to da su sredinom tog stoljeća neki kršćani dobrovoljno svetkovali nedjelju kao dan službe Bogu, a ne kao dan odmora.

Rimska crkva, u velikoj mjeri sastavljena od vjernika iz mnogoboštva (Rim 11,13), težila je svetkovanju nedjelje. U Rimu, glavnom gradu Carstva, došlo je do snažnog antižidovskog osjećaja, koje je postajalo sve snažnije kako je vrijeme odmicalo. Reagirajući na ove osjećaje, kršćani su se u tom gradu pokušali razlikovati od Židova. Oni su odbacili neke običaje koji su ih spajali sa Židovima i usmjerili se od svetkovanja subote k isključivom svetkovanju nedjelje.

Od drugog do petog stoljeća, dok je nedjelja povećavala utjecaj, kršćani su nastavili svetkovati sedmi dan subotu gotovo posvuda u cijelom Rimskom Imperiju. Sokrat, povjesničar koji je živio u petom stoljeću, piše: „Gotovo sve crkve u cijelom svijetu svetkuju svete tajne u subotu svakoga tjedna, ali kršćani u Aleksandriji i Rimu prestali su to činiti na temelju neke stare predaje.“

U četvrtom i petom stoljeću mnogi su kršćani svetkovali i subotu i nedjelju. Sozomen, jedan drugi povjesničar iz tog vremena, pisao je: „Narod Carigrada i gotovo svuda, okuplja se subotom, kao i prvog dana tjedna, kakav se običaj nikada nije držao u Rimu ili Aleksandriji.“  Ovi podaci pokazuju vodeću ulogu Rima u odbacivanju svetkovanja subote.

Zašto su oni koji su se odvratili od sedmoga dana izabrali nedjelju, a ne neki drugi dan tjedna? Glavni je razlog bio u tome što je Krist uskrsnuo u nedjelju; ustvari, neosnovano se tvrdilo da je On dopustio svetkovanje tog dana. „Ali, ma koliko čudno to izgledalo, nijedan pisac iz drugog i trećeg stoljeća nikada nije naveo ni jedan jedini biblijski tekst kao punomoć da se svetkuje nedjelja namjesto subote. Ni Barnaba, ni Ignacije, ni Justin, ni Irenej, ni Tertulijan, ni Kliment Rimski, ni Kliment Aleksandrijski, ni Origen, ni Ciprijan, ni Viktorin, niti ijedan drugi pisac koji je živio blizu Isusovog vremena, nije znao za takav naputak od Isusa ili iz bilo kog dijela Biblije.“

Popularnost i utjecaj što ga je obožavanje Sunca poganskih Rimljana dalo nedjelji, nesumnjivo su pridonijeli njenom sve većem prihvaćanju kao dana službe Bogu. Obožavanje Sunca igralo je važnu ulogu tijekom cijelog starog vijeka. Ono je bilo „jedan od najstarijih sastavnih dijelova rimske religije. Zbog istočnjačkih kultova Sunca „od početka drugog stoljeća poslije Krista, kult Sol Invictus prevladao je u Rimu i u drugim dijelovima Imperija“.

Ovo narodno vjerovanje vršilo je svoj utjecaj na ranu Crkvu preko novoobraćenika. „Kršćanske obraćenike iz mnogoboštva stalno je privlačilo obožavanje Sunca. To pokazuje ne samo česta osuda ove prakse što su je izricali crkveni oci, već i značajni odrazi obožavanja Sunca u kršćanskoj liturgiji.“

Četvrto je stoljeće doživjelo uvođenje nedjeljnih zakona. Prvo su bili izdani nedjeljni zakoni građanske naravi, a poslije njih su došli i nedjeljni zakoni vjerskog karaktera. Car Konstantin izdao je prvi zakon građanske naravi, a zatim su došli nedjeljni zakoni vjerske naravi. Car Konstantin je izdao prvi građanski zakon o nedjelji 7. ožujka 321. godine poslije Krista. Držeći u vidu omiljenost nedjelje među neznabožačkim obožavateljima Sunca i visoko štovanje kojim su je mnogi kršćani uvažavali, Konstantin se nadao da time što će nedjelju načiniti blagdanom, može svojoj vladavini osigurati podršku ovih dvaju biračkih tijela.

Konstantinov zakon o nedjelji odražavao je svoju poleđinu kao zakon o obožavanju Sunca. On glasi: „Na sveti Dan Sunca /venerabili die Solis/ neka se suci i narod koji stanuje u gradovima odmaraju i neka sve radionice budu zatvorene. Na selu, međutim, lica koja se bave zemljoradnjom mogu slobodno i zakonito nastaviti svoje poslove.“

Nekoliko desetljeća kasnije Crkva je slijedila njegov primjer. Sabor u Laodiceji (364. pos. Kr.) koji nije bio sveopći sabor, već samo rimokatolički, izdao je prvi crkveni zakon o nedjelji. U 29. članu vjere (kanonu) Crkva je utvrdila da kršćani trebaju štovati nedjelju i „ako je moguće, da ne rade na taj dan“, dok je optuživala običaj odmaranja subotom, nalažući da kršćani ne trebaju biti besposleni subotom /grčki sabbaton, „šabat“/, već trebaju toga dana raditi.

Godine 538. poslije Krista, godine koja je označena kao početak 1260-godišnjeg proročanstva (vidi: 12. poglavlje), rimo – katolički Treći sabor u Orleansu izdao je mnogo stroži zakon od Konstantinovog. Dvadeset i osmi član vjere (kanon) ovoga sabora kaže da se u nedjelju čak i „poljodjelni radovi trebaju napustiti, kako ljudi ne bi bili spriječeni da idu u crkvu“.

Prorečena promjena.  Sveto pismo otkriva da svetkovanje nedjelje kao kršćanske ustanove vodi svoje podrijetlo od „tajne bezakonja“ (2 Sol 2,7), koja je već djelovala u Pavlovo vrijeme (vidi: 12. poglavlje u ovoj knjizi). Preko Danielovog proročanstva u 7. poglavlju, Bog je unaprijed otkrio svoje znanje o promjeni dana koji treba štovati.

Danielovo viđenje opisuje napad na Božji narod i Njegov Zakon. Sila koja napada, predočena malim rogom (i zvijeri iz Otkrivenja 13,1-10), prouzročit će veliki otpad unutar kršćanske Crkve (vidi: 12. poglavlje u ovoj knjizi). Uzdigavši se iz četvrte zvijeri i postavši glavna sila koja progoni nakon pada Rima (vidi: 18. poglavlje) mali rog će pokušati „promijeniti vremena i zakone“. (Dn 7,25). Ova otpala sila ima veoma mnogo uspjeha u obmani najvećeg dijela svijeta, ali će na kraju biti protiv nje izrečen sud (Dn 7,11.22.26). Za vrijeme posljednjeg stradanja Bog će posredovati za svoj narod i osloboditi ga (Dn 12,1-3).

Ovo se proročanstvo poklapa samo s jednom silom u kršćanstvu. Postoji samo jedna vjerska organizacija koja tvrdi da ima prednost mijenjati božanske zakone. Obratite pozornost, što su tijekom cjelokupne povijesti, tvrdile rimokatoličke vlasti:

Oko 1400. godine poslije Krista Petrus de Ancharano tvrdio je da „papa može promijeniti božanski Zakon, jer njegova sila nije ljudska, već božanska i on djeluje umjesto Boga na Zemlji u posvemašnjoj sili da sveže ili razdriješi svoje ovce“.

Naboj ove zapanjujuće tvrdnje pokazao se za vrijeme reformacije. Luther je tvrdio da je Sveto pismo, a ne crkvena predaja vodič u životu. Njegova je lozinka bila: sola scriptura – ‘Biblija i samo Biblija’. John Eck, jedan od najznačajnijih branilaca rimokatoličke vjere, napao je Luthera u ovoj točki tvrdeći da je autoritet Crkve iznad Biblije. On je prigovarao Lutheru zbog svetkovanja nedjelje namjesto biblijske subote. Eck je rekao: „Sveto pismo uči: ‘Sjeti se da svetkuješ dan subotni. Šest dana radi i obavljaj sav svoj posao. A sedmoga je dana subota, počinak posvećen Jahvi, Bogu tvojemu’, itd. Ipak, Crkva je promijenila subotu u nedjelju svojim autoritetom, za koju Vi (Luther) nemate nikakav biblijski tekst (Bibliju).“

Na Saboru u Trentu (1545-1563), što ga je sazvao papa da bi se suprotstavio protestantizmu, Gaspare de Fosso, nadbiskup iz Reggiija ponovo je započeo raspravu o ovom predmetu. „Autoritet Crkve“, rekao je, „ilustriran je, pak, najjasnije Svetim pismom; jer dok s jedne strane ona (Crkva) ga preporučuje, objavljuje ga da je božansko, (i) nudi ga nama na čitanje, … s druge strane, zakonska pravila u Svetom pismu koja je učio Gospod, prestala su važiti po istomu autoritetu (Crkvi). Subota, najslavniji dan u Zakonu, promijenjena je u Gospodnji dan … Ovo i slični predmeti nisu prestali putem Kristovog učenja (jer je On govorio da je došao ispuniti Zakon, a ne uništiti ga), nego su zamijenjeni autoritetom Crkve.“

Zadržava li Crkva još uvijek ovaj stav? Katekizam katoličkog nauka za obraćenike, izdanje iz 1977. godine, sadrži ovaj niz pitanja i odgovora:

„P.: Koji je dan odmora?

O.: Subota je dan odmora.

P.: Zašto svetkujemo nedjelju mjesto subote?

O.: Mi svetkujemo nedjelju mjesto subote zato što je Katolička crkva prenijela svetkovanje sa subote na nedjelju.

U bestseleru Vjera milijuna (1974.) rimokatolički znanstvenik John A. O’Brien došao je do ovog prisilnog zaključka: „Budući da je subota, a ne nedjelja, imenom označena u Bibliji, zar nije neobično što ne-katolici koji tvrde da su preuzeli svoju vjeru neposredno iz Biblije, a ne od Crkve, svetkuju nedjelju namjesto subote? Da, svakako, to je nedosljedno. „Običaj svetkovanja nedjelje“, nastavio je, „počiva na autoritetu Katoličke crkve, a ne na nekom izričitom tekstu u Bibliji. Takvo svetkovanje ostaje kao uspomena na Majku Crkvu od koje su se nekatoličke sekte izgubile – kao dječak koji pobjegne od kuće, ali još uvijek u svome džepu nosi sliku svoje majke ili jedan uvojak njene kose.“

Polaganje prava na ove prednosti ispunjenje su proročanstva i pridonose prepoznavanju sile malog roga.

Obnova subote.  U Knjizi proroka Izaije 56. i 58. poglavlju Bog poziva Izrael na reformu subote. Otkrivajući slavu budućeg okupljanja neznabožaca u Njegovom toru (Iz. 56,8), On povezuje uspjeh ove misije spasenja sa svetkovanjem subote (Iz 56,1.2.6.7).

On brižljivo ocrtava posebno djelo svog naroda. Premda njihova zadaća obuhvaća cio svijet, ipak je posebice usmjerena na jednu klasu ljudi koji tvrde da su vjernici ali su se ustvari udaljili od Njegovih naredaba (Iz 58,1.2). On objavljuje njihovu zadaću spram onih koji su tobožnji vjernici ovim riječima: „I ti ćeš graditi na starim razvalinama, dići ćeš temelje budućih koljena. Zvat će te propravljačem pukotina, i obnoviteljem cesta do naselja. Zadržiš li nogu da ne pogaziš subotu, i u sveti dan ne obavljaš poslove; nazoveš li subotu milinom a časnim dan Jahvi posvećen; častiš li ga odustajući od puta, bavljenja poslom i pregovaranja – tad ćeš u Jahvi svoju milinu naći, i ja ću te provesti po zemaljskim visovima, dat ću ti da uživaš u baštini oca tvog Jakova, jer Jahvina su usta govorila.“  (Iz 58,12-14).

Zadaća duhovnog Izraela usporedna je sa zadaćom starog Izraela. Božji je Zakon bio narušen kada je sila malog roga promijenila subotu. Isto kao što je pogažena subota trebala biti obnovljena u Izraelu, tako se i u moderno vrijeme božanska ustanova subote treba obnoviti i valja popraviti razvaline na zidu Božjeg Zakona.

Objavljivanje vijesti iz Otkrivenja 14,6-12 o vječnom evanđelju izvršuje ovo djelo obnove i uzdizanja Zakona. Objavljivanje ove vijesti zadaća je Božje Crkve u vrijeme drugog dolaska (vidi: 12. poglavlje u ovoj knjizi). Ova vijest treba probuditi svijet, pozivajući svakoga da se pripremi za sud.

Tekst opomene o obožavanju Tvorca, „Stvoritelju neba i zemlje, mora i izvora voda“ (Otk 14,7) neposredno je pozivanje na četvrtu zapovijed iz Božjeg vječnog Zakona. Njegovo uključivanje u ovu posljednju opomenu potvrđuje Božju izrazitu brigu da se Njegova uvelike zaboravljena subota obnovi prije Drugog (Kristovog) dolaska.

Objavljivanje ove vijesti ubrzat će sukob koji će zahvatiti cijeli svijet. Središnji predmet rasprave bitće poslušnost Božjem Zakonu i svetkovanju subote. Sučeljen s ovim sukobom svatko će morati odlučiti hoće li držati Božje ili ljudske zapovijedi. Ova će vijest proizvesti ljude koji drže Božje zapovijedi i imaju vjeru Isusovu. Oni koji to odbiju, na kraju će primiti pečat Zvijeri (Otk 14,9.12; vidi: 12. poglavlje u ovoj knjizi).

Da bi uspješno izvršio svoju zadaću uzdizanja Božjeg Zakona i štovanja Njegove zanemarene subote, Božji narod mora pružiti postojan, privrženi primjer svetkovanja subote.

Svetkovanje subote

Da bismo se sjetili „dana odmora“ da ga svetkujemo (Izl 20,8), moramo razmišljati o suboti cijeloga tjedna i vršiti neophodne pripreme kako bi se svetkovala tako da to bude po Božjoj volji. Mi moramo paziti da ne iscrpimo svoje snage tijekom tjedna toliko da nismo kadri sudjelovati u Njegovoj službi subotom.

Budući da je subota dan osobitog zajedništva s Bogom, u kome smo pozvani da radosno slavimo Njegova slavna djela prilikom stvaranja i otkupljenja, važno je da izbjegavamo sve što bi umanjilo njeno sveto ozračje. Biblija određuje da subotom trebamo prestati sa svjetovnim poslom (Izl 20,10), izbjegavajući sve poslove s ciljem da zaradimo za život i sve poslovne transakcije (Neh 13,15-22). Mi moramo poštovati Boga „odustajući od puta, bavljenja poslom i pregovaranja“. (Iz 58,13) Posvećivanje ovog dana za udovoljavanje sebi, uplitanje u svjetovne interese, razgovore i misli, ili bavljenje sportovima, odvojilo bi nas od zajednice s našim Tvorcem i kršilo svetost Subote.  Naša briga o subotnjoj zapovijedi treba se proširiti na sve koji su pod našom nadležnosti – na našu djecu, na one koji rade za nas, pa čak i na naše posjetioce i životinje (Izl 20,10), tako da i oni uživaju blagoslove subote.

Subota počinje zalaskom Sunca u petak uvečer i završava zalaskom Sunca u subotu uvečer (vidi Post 1,5; usporedi: Mk 1,32).  Sveto pismo naziva dan prije subote (petak) – danom pripreme – (Mk 15,42) – dan pripreme za subotu, tako da ništa ne naruši njenu svetost. Ovoga dana oni koji pripremaju objede za obitelj, trebaju pripremiti hranu za subotu, tako da se tijekom svetih sati i oni mogu odmoriti od svog rada (vidi: Izl 16,23; Br 11,8).

Kad se približe sveti sati subote, dobro je da se članovi obitelji ili vjernici skupe neposredno prije Sunčevog zalaska u petak uvečer da bi pjevali, molili se i čitali Božju Riječ, pozivajući tako Kristovog Duha da bude dobrodošao gost. Vjernici slično trebaju obilježiti i njen svršetak sjedinjenjem u službi Bogu na kraju subote u subotu uvečer, tražeći Božju prisutnost i voditeljstvo tijekom cijelog narednog tjedna.

Gospod poziva svoj narod da subotu načini danom miline (Iz 58,13). Kako to mogu učiniti? Samo ako slijede primjer Krista, Gospodara subote, oni se mogu nadati da će iskustveno doživjeti pravu radost i zadovoljstvo koje tog dana Bog ima za njih.

Krist je redovno išao na bogoslužje subotom, sudjelovao u službi i davao vjerske upute (Mk 1,21; 3,1-4; Lk 4,16-27; 13,10). Ali uz službu Bogu, On se družio s ljudima (Mk 1,29-31; Lk 14,1), provodio vrijeme na otvorenom (Mk 2,23) i išao okolo čineći sveta djela milosrđa. Gdje god je mogao, On je liječio bolesne i nemoćne (Mk 1,21-31, 3,1-5; Lk 13,10-17; 14,2-4; Iv 5,1-15; 9,1-14).

Kad su Ga kritizirali zbog rada na otklanjanju patnji, Isus je odgovorio: „Dakle, slobodno je subotom činiti dobro.“ (Mt 12,12). Njegov rad na izlječenju nije kršio subotu niti je ukidao. Ali je taj rad učinio kraj nepodnošljivim propisima koji su izopačili značaj subote kao Božjeg sredstva za duhovno osvježenje i radost. Bog je odredio subotu za duhovno obogaćivanje ljudskog roda. Aktivnosti koje pojačavaju vezu s Bogom treba izvršiti; one koje odvraćaju od ove namjere i pretvaraju subotu samo u blagdan nisu prikladne.

Gospodar subote nas poziva da slijedimo Njegov primjer. Oni koji prihvaćaju Njegov poziv iskusit će subotu kao radost i duhovnu nasladu – predukus Neba. Oni otkrivaju da je „Bog odredio subotu kako bi spriječio duhovno obeshrabrenje. Iz tjedna u tjedan sedmi dan bodri našu savjest, uvjeravajući nas da usprkos našem nesavršenom karakteru, stojimo savršeni u Kristu. Njegovo ostvarenje (postignuće) na Golgoti računa se kao naše pomirenje. Mi ulazimo u Njegov pokoj.“

Sve su oči bile uprte u goru. Njen je vrh bio pokriven gustim oblakom, koji je postajao sve mračniji, i koji se polako spuštao sve dok cijelo brdo nije bilo potpuno obavijeno nekom tajanstvenošću. Munje su sijevale iz tame, dok su gromovi višestruko odjekivali; „Dizao se dim kao dim iz peći. Sve se brdo silno treslo. Zvuk trube bivao sve jači. (Izl 19,18.19). Ova veličanstvena objava Božje prisustnosti bila je tako silna da je sav Izrael drhtao.

Iznenada su grmljavina i trube umuknuli, ostavljajući uzvišenu tišinu. Tada je Bog progovorio iz guste tame koja Ga je okružavala, dok je stajao na gori. Dirnut dubokom ljubavlju svog naroda, On je objavio Deset zapovijedi. Mojsije je rekao: „Dođe Jahve sa Sinaja, sa Seira im se pokaza i s gore Parana zasja. Ipak ti ljubiš sve narode, svi sveti njihovi u tvojoj su ruci. Pred tvojim su ležali nogama, išli tobom prevođeni.“ (Pnz 33,2.3)

Kad je dao Zakon na Sinaju, Bog se nije otkrio samo kao veličanstveni, vrhovni autoritet svemira već i kao Otkupitelj svoga naroda (Izl 20,2). On je Spasitelj zato što je pozvao ne samo Izrael već i cijelo čovječanstvo (Prop 12,13) da posluša deset kratkih Stvoriteljevih, autoritativnih pravila koja obuhvaćaju dužnosti ljudskih stvorenja spram Boga i njihovih bližnjih.

A Bog reče:

„Nemoj imati drugih bogova uz mene.“

„Ne pravi sebi lika ni obličja bilo čega što je gore na nebu, ili dolje na zemlji, ili u vodama pod zemljom. Ne klanjaj im se niti im služi. Jer ja, Jahve Bog tvoj, Bog sam ljubomoran.

Kažnjavam grijeh otaca – onih koji me mrze – na djeci do trećeg i četvrtog koljena, a iskazujem milosrđe tisućama koji me ljube i vrše moje zapovijedi.“

„Ne uzimaj uzalud imena Jahve Boga svojeg, jer Jahve ne oprašta onome koji uzalud izgovara ime Njegovo.“

„Sjeti se da svetkuješ dan subotni. Šest dana radi i obavljaj sav svoj posao. A sedmoga je dana subota, počinak posvećen Jahvi, Bogu tvojemu. Tada nikakva posla nemoj raditi: ni ti, ni sin tvoj, ni kći tvoja, ni sluga tvoj, ni sluškinja tvoja, ni živina tvoja, niti došljak koji se nađe unutar tvojih vrata. Ta i Jahve je za šest dana stvarao nebo, zemlju i more i sve što je u njima, a sedmoga je dana počinuo. Stoga je Jahve blagoslovio i posvetio dan subotni.“

„Poštuj oca svoga i majku svoju, da imadneš dug život na zemlji koju ti da Jahve Bog tvoj.“

„Ne ubij!“

„Ne učini preljuba!“

„Ne ukradi!“

„Ne svjedoči lažno na bližnjega svoga!“

„Ne poželi kuće bližnjega svoga! Ne poželi žene bližnjega svoga; ni sluge njegova, ni sluškinje njegove, ni vola njegova, ni magarca njegova, niti išta što je bližnjega tvoga. (Izl 20,3-17).

Narav Zakona

Kao izričaj Božjeg karaktera moralni i sveobuhvatni Zakon Deset zapovijedi sadrži sveopća načela.

Odbljesak karaktera Zakonodavca. Sveto pismo otkriva u Božjem zakonu Božje osobine. Kao i Bog „Savršen je Zakon Jahvin“ i „pouzdano je Svjedočanstvo Jahvino“ (Ps. 19, 8). Zakon je bez sumnje svet, a zapovijed i sveta i pravedna, i dobra.“ (Rim 7,12). „Vjerne su sve zapovijedi tvoje. Odavno znam za tvoje propise, da si ih sazdao zasvagda.“ (Ps 119,151.152). Doista, „zapovijedi su tvoje sve pravedne“ (Ps 119,172).

Moralni Zakon. Deset zapovijedi objavljuju Božji model ponašanja za ljudski rod. One određuju naš odnos spram našeg Tvorca i Otkupitelja i našu dužnost prema bližnjima. Sveto pismo naziva prekršaj Božjeg Zakona grijehom (1 Iv 3,4).

Duhovni zakon.  „Zakon je duhovan“ (Rim 7,14). Zato ga mogu i poslušati samo oni koji su duhovni i posjeduju duhovni rod. (Iv. 15,4; Gal 5,22.23). Božji Duh nam daje silu da činimo Njegovu volju (Dj 1,8; Ps 51, 10-12). Ostajanjem u Kristu primamo silu koja nam treba da bismo rodili rod Njemu na slavu (Iv 15,5).

Ljudski su zakoni usredotočeni samo na očevidna djela. Međutim, Zapovijed tvoja nema granica“ (Ps 119,96), jer obuhvaća naše najskrivenije misli, želje i osećaje, kao što su ljubomora, zavist, strast ili častoljublje. U propovijedi na Gori Isus je istaknuo ovu duhovnu veličinu Zakona, otkrivajući da prijestup počinje u srcu (Mt 5,21.22.27.28; Mk 7,21-23).

Pozitivni Zakon.  Dekalog je mnogo više od samo kratkog niza zabrana; on obuhvaća dalekosežna načela. On se proteže ne samo na ono što ne trebamo činiti, već i na ono što trebamo činiti. Mi se moramo uzdržati od zlih djela i misli, ali mi moramo i naučiti upotrebljavati svoje od Boga dane talente i darove. Na taj način svaka negativna zabrana ima pozitivnu veličinu.

Na primjer, šesta zapovijed „Ne ubij!“ ima i svoju pozitivnu stranu: „Unaprijedi život!“ „Božja je volja da Njegovi sljedbenici teže da unaprijede dobrobit i sreću svakoga tko dođe u okružje njihova utjecaja. U dubokom smislu nalog Evanđelja – dobre vijesti o spasenju i vječnom životu u Isusu Kristu – počiva na pozitivnom načelu uobličenom u šestoj zapovijedi.

Zakon Deset zapovijedi ne treba promatrati „toliko sa strane zabrane, koliko sa strane milosrđa. Njegove su zabrane sigurno jamstvo sreće u poslušnosti. Prihvaćen u Kristu, on ostvaruje u nama čistotu karaktera koja će nam donijeti radost kroz cijelu vječnost. Za poslušne je on zaštitni zid. U Njemu gledamo dobrotu Boga, koji otkrivajući nepromjenjiva načela pravde, želi zaštititi ljude od zla što proistječe iz prekršaja.“

Jednostavan Zakon.  Deset zapovijedi su duboke u svom jednostavnom značaju. One su tako kratke da ih čak i dijete može brzo naučiti napamet, a ipak tako sveobuhvatne da pokrivaju svaki mogući grijeh.

„U Božjem Zakonu nema tajni. Svi mogu shvatiti velike istine koje on obuhvaća. I najslabiji um može shvatiti ova pravila; najneobrazovaniji može prilagoditi život i oblikovati karakter u skladu s božanskim mjerilima.

Zakon načela.  Deset zapovijedi su skup svih pravih načela – ona se u svim vremenima primjenjuju na cjelokupno čovječanstvo. Pismo kaže: „Boj se Boga, izvršuj njegove zapovijedi, jer – to je sav čovjek.“ (Prop 12,13).

Dekalog – Deset riječi ili Deset zapovijedi (Izl 34,28) – sastoji se od dva dijela, predočena dvjema kamenim pločama, na kojima ga je sam Bog ispisao (Pnz 4,13). Prve četiri zapovijedi reguliraju našu dužnost spram našeg Tvorca i Otkupitelja, a posljednjih šest našu dužnost spram ljudi.

Ova dvostruka podjela potječe od dvaju velikih temeljnih načela ljubavi na kojima djeluje Božje kraljevstvo: „Ljubi Gospodina Boga svoga svim srcem svojim, svom dušom svojom, svom snagom svojom i svom pameću svojom a svoga bližnjega kao samoga sebe!“ (Lk 10,27; usporedi: Pnz 6,4.5; Br 19,18). Oni koji žive po ovim načelima bit će u punom skladu s Deset zapovijedi, jer Zapovijesti u više pojedinosti izražavaju ova načela.

Prva zapovijed upućuje na isključivo obožavanje jedinoga istinitoga Boga. Druga zabranjuje idolopoklonstvo.  Treća zabranjuje nepoštovanje i krivokletstvo prizivanjem Božjeg imena. Četvrta poziva na štovanje subote i prepoznaje pravoga Boga kao Tvorca neba i Zemlje.

Peta zapovijed zahtijeva od djece da se pokoravaju roditeljima kao od Boga određenih posrednika za prijenos Njegove otkrivene volje budućim naraštajima (vidi: Pnz 4,6-9; 6,1-7). Šesta štiti čovjekov život kao svetinju. Sedma nalaže čistotu i zaštitu bračnog odnosa. Osma štiti imovinu. Deveta čuva istinu i zabranuje krivokletstvo. Deseta dopire do korijena ljudskih odnosa, zabranjujući da se poželi ono što pripada drugima.

Jedinstveni Zakon.  Deset zapovijedi su posebne riječi jer su one jedine riječi što ih je Bog jasno izgovorio jednom cijelom narodu (Pnz 5,22). Ne povjeravajući ovaj Zakon čovjekovom zaboravnom umu, Bog ga je svojim prstom uklesao na dvije kamene ploče koje je trebalo čuvati u kovčegu saveza u šatoru sastanka (Izl 31,18; Pnz 10,2).

Da bi pomogao Izraelu da Zapovijedi sprovede u djelo, Bog je dao dopunske zakone koji su do pojedinosti objašnjavali njihov odnos spram Njega i jednih prema drugima. Neki od ovih dodatnih zakona bili su usmjereni na građanske poslove u Izraelu (građanski zakoni); drugi su regulirali obrede u službi u svetštu (obredni zakoni). Bog je ove dodatne zakone priopćio narodu preko posrednika, preko Mojsija, koji ih je zapisao u „knjigu Zakona“ i postavio ih „uz Kovčega saveza Jahvina (Pnz 31,25.26) – a ne u kovčeg saveza, kako je to učinio s najuzvišenijim Božjim otkrivenjem, s Dekalogom – s Deset zapovijedi. Ovi dodatni zakoni poznati su kao „Mojsijeva knjiga Zakona“ (Jš 8,31; Neh 8,1; 2 Ljet 25,4) ili jednostavno kao „Zakon Mojsijev“. (2 Kr 23,25; 2 Ljet 23,18).

Zakon koji uveseljava.  Božji je Zakon nadahnuće za dušu. Psalmist je rekao: „O, kako ljubim Zakon tvoj, po cio dan o njemu razmišljam.“ Stoga ljubim zapovijedi tvoje više no zlato, zlato žeženo.“ Čak i kad „tjeskoba me i nevolja snađe“, rekao je on, tvoje su zapovijedi uživanje moje.“ (Ps 119,97.127.143). Onima koji vole Boga „njegove zapovijedi nisu teške“ (1 Iv 5,3). Prijestupnici Zakon smatraju teškim jarmom, jer grešni um „se ne pokorava zakonu Božjem niti to može“. (Rim 8,7).

Svrha Zakona

Bog je dao svoj Zakon da bi ljude obilno blagoslovio i uveo u spasiteljski odnos sa Sobom. Zapazite sljedeće posebne ciljeve:

On otkriva Božju volju ljudskom rodu.  Kao izraz Božjeg karaktera i ljubavi, Deset zapovijedi otkrivaju Njegovu volju i cilj koji želi ostvariti s ljudskim rodom. Zapovijedi zahtijevaju savršenu poslušnost jer „ako tko vrši sav Zakon, a pogriješi samo u jednome, postaje krivac za sve“. (Jak 2,10). Poslušnost je Zakonu, kao pravilu života, od životne važnosti za naše spasenje. Sam Krist je rekao: „Ako hoćeš ući u život, vrši zapovijedi.“ (Mt 19,17). Ova se poslušnost može ostvariti samo silom što ju daje Sveti Duh koji prebiva u čovjeku.

On je temelj Božjeg saveza. Mojsije je zapisao Deset zapovijedi s drugim tumačenjima Zakona u knjigu koja se zove Zavjetna knjiga (Izl 20,1-24,8).  Kasnije je on Deset zapovijedi nazvao „ploče Saveza“, upućujući na njihov značaj kao temelja vječnog saveza (Pnz 9,9 usporedi: 4,13. Za šira objašnjenja saveza, vidi 7. poglavlje u ovoj knjizi).

On djeluje kao mjerilo suda.  Kao što je to Bog, i Njegove „zapovijedi su sve pravedne“. (Ps 119,172). Prema tomu Zakon postavlja mjerilo pravičnosti. Svakome od nas bit će suđeno prema ovim pravednim načelima, a ne po našoj savjesti. „Boj se Boga, izvršuj njegove zapovijedi“, kaže Sveto pismo, „jer sva će skrivena djela, bila dobra ili zla, Bog izvesti na sud.“ (Prop 12,13.14; usporedi: Jak 2,12).

Ljudska savjest je različita. Neka je „slaba“, dok je druga „okaljana“ „zla“ ili „ožigosana“ (1 Kor 8,7.12; Tit 1,15; Heb 10,22; 1 Tim 4,2). Kao i sat, ma koliko dobro radio, ona se mora „podesiti“ s pomoću nekog preciznog mjerila da bi imala svoju vrijednost. Naša nam savjest govori što moramo pravo učiniti, ali ona nam ne govori što je pravo. Samo nas savjest utvrđena Božjim uzvišenim mjerilom – Njegovim Zakonom – može zadržati da ne odemo u grijeh.

On upozorava na grijeh.  Bez Deset zapovijedi ljudi ne bi mogli jasno poimati Božju svetost, svoju vlastitu krivnju ili svoju potrebu za pokajanjem.

Kad ljudi nisu svjesni da prestupaju Božji Zakon, oni ne osjećaju svoju izgubljenost ili potrebu za spasonosnom Kristovom krvi.

Kako bi pomogao ljudima da uvide svoje pravo stanje, Zakon djeluje kao ogledalo (Vidi: Jak 1,23-25). Oni koji „pogledaju u njega“ vide svoje karakterne mane nasuprot Božjem pravednom karakteru. Na taj način moralni Zakon pokazuje da je cio svijet kriv pred Bogom (Rim 3,19), učinivši svakoga u cijelosti odgovornim spram Njega.

„Zakon, uistinu, služi samo točnoj spoznaji grijeha“ (Rim 3,20) jer „grijeh je kršenje zakona“ (1 Iv 3,4). Doista, apostol Pavao je rekao „ja sam grijeh upoznao samo po Zakonu“. (Rim 7,7). Uvjeravajući grešnike u njihovu krivnju, on im pomaže da shvate kako su pod osudom suda Božje srdžbe i da su sučeljeni s kaznom vječne smrti. On ih dovodi do osjećaja njihove potpune bespomoćnosti.

On je pokretačka sila u obraćenju.  Božji je Zakon sredstvo koje koristi Sveti Duh da bi nas doveo do obraćenja: „Savršen je Zakon Jahvin – dušu krijepi.“ (Ps 19,7) Kada, nakon raspoznavanja svog pravog karaktera, shvatimo da smo grešnici, da se nalazimo u stroju smrti i bez nade, mi osjećamo potrebu za Spasiteljem. Tada dobra vijest evanđelja dobiva pravo značenje. Na taj nas način Zakon upućuje na Krista, na Jedinog koji nam može pomoći da izbjegnemo svoju beznadežnu situaciju.  U ovoj svjetlosti apostol Pavao se poziva i na moralni i obredni zakon, jer je „čuvar da nas vodi u Krista, da se vjerom opravdamo“ (Gal 3,24).

Premda Zakon otkriva naš grijeh, on nas nikada ne može spasiti. Upravo kao što je voda sredstvo kojim se može očistiti prljavo lice, tako i mi, nakon otkrića svoje potrebe u ogledalu Božjeg moralnog Zakona, sežemo k izvoru da se operemo „od grijeha i nečistoće“ (Zah 13,1) i čistimo se „u krvi Janjetovoj“. (Otk 7,14). Mi moramo pogledati na Krista i „kada nam se Krist otkrije … na križu Golgote, kako umire pod teretom grijeha cijeloga svijeta, Sveti Duh nam otkriva Božji stav prema svima koji se pokaju od svojih prijestupa“.  Tada nada ispunjuje naše duše i u vjeri žudimo k Spasitelju koji nam pruža dar vječnog života (Iv 3,16).

On daje pravu slobodu.  Krist je rekao „tko god čini grijeh, rob je grijeha“. (Iv 8,34). Dok prestupamo Božji Zakon, nemamo nikakvu slobodu; ali nam poslušnost Božjim zapovijedima osigurava istinsku slobodu. Živjeti među granicama Božjeg Zakona znači oslobođenje od grijeha. To isto znači i oslobođenje od onoga što prati grijeh – od stalne brige, ranjavanja savjesti, povećavanja krivnje i griže savjesti koje slabe naše životne snage. Psalmist je rekao: „Hodit ću putem prostranim, jer naredbe tvoje istražujem.“ (Ps 119,45). Apostol se Jakov pozvao na Dekalog kao na „kraljevski Zakon, „savršeni Zakon slobode“. (Jak 2,8; 1,25)

Da bismo mogli dobiti ovu slobodu, Isus nas poziva da sa svojim teretom grijeha dođemo k Njemu. Namjesto njega, On nam nudi svoj jaram koji je lak (Mt 11,29.30). Jaram je sredstvo za služenje. Time što raspoređuje teret, jaram olakšava izvršenje zadaće. Krist nudi da bude u jarmu zajedno s nama. Sam jaram je Zakon; „veliki zakon ljubavi očitavan u Edenu, objavljen na Sinaju, a u novom savezu, napisan u srcu, povezuje čovjeka – djelatnika s Božjom voljom“.  Kad smo u jarmu zajedno s Kristom, On nosi teški teret a poslušnost pretvara u radost. On nam omogućuje da uspijemo u onome što je ranije bilo nemoguće, tako da Zakon, zapisan u našem srcu, postaje zadovoljstvom i radošću. Mi smo slobodni zato što želimo da činimo onako kako On nalaže.

Ako se Zakon iznosi bez Kristove spasonosne sile, onda ne postoji oslobođenje od grijeha. Međutim, Božja spasiteljska milost, koja ne ukida Zakon, pokreće silu koja oslobađa od grijeha, jer „gdje je Duh Gospodnji ondje je sloboda“. (2 Kor 3,17)

On sprečava zlo i donosi blagoslov.  Umnožavanje zločina, nasilja, nemoralnosti i zla što je preplavilo svijet, proisteklo je iz nepoštovanja Deset zapovijedi. Tamo gdje je prihvaćen, ovaj Zakon sprečava grijeh, potpomaže pravično djelovanje i postaje sredstvom za ustanovljenje pravde. Narodi koji su pripojili njegova načela svojim zakonima, doživjeli su veliki blagoslov. S druge strane, odbacivanje njegovih načela donosi stalno propadanje.

U doba Staroga zavjeta Bog je često blagoslivljao narode i pojedince u srazmjeru s njihovom poslušnošću prema Njegovom Zakonu. „Pravednost uzvišuje narod“, kaže Sveto pismo, „i pravdom se utvrđuje prijestolje“ (Izr 14,34; 16,12). Oni koji ne slušaju Božje zapovijedi nailaze na nevolje (Ps 89,31,32). „Jahvino je prokletstvo na domu bezbožnika, a blagoslov u stanu pravednika.“ (Izr 3,33; usporedi: Br 26; Pnz 28). Isto opće načelo važi idanas.

Vječnost Zakona

Budući da je moralni Zakon od deset zapovijedi izraz Božjeg karaktera, njegova načela nisu privremena ili vezana za okolnosti, nego su apsolutna, nepromjenjiva i od stalne važnosti za ljudski rod. Kršćani tijekom stoljeća čvrsto su podržavali vječnost Božjeg Zakona, snažno potvrđujući njegovu univerzalnu važnost.

Zakon prije Sinaja.  Zakon je postojao mnogo ranije no što je Bog dao Dekalog Izraelu. Da nije postojao, ne bi mogao postojati grijeh prije Sinaja, jer „grijeh je kršenje Zakona“ (1 Iv 3,4). To što su Lucifer i njegovi anđeli zgriješili dokazuje postojanje Zakona čak i prije stvaranja (2 Pt 2,4).

Kad je Bog po svom obličju stvorio Adama i Evu, On je u njihov um usadio moralna načela Zakona, učinivši da za njih bude sasvim prirodno  činiti Njegovu volju. Njihov prijestup uveo je grijeh u ljudski rod (Rim 5,12).

Bog je kasnije rekao o Abrahamu da je „slušao moj glas i pokoravao se mojim zapovijedima, mojim zakonima i odredbama“. (Post 26,4.5). A i Mojsije je učio Božje zapovijedi i Njegove zakone prije Sinaja (Izl 16; 18,16). Proučavanje 1. Mojsijeve knjige, knjige Postanak, pokazuje da su Deset zapovijedi bile poznate mnogo prije Sinaja. Ova knjiga objašnjava da je narod shvatio prije no što je Bog dao Dekalog, da su djela koja su zabranjena bila zla.  Ovo opće razumijevanje moralnog Zakona pokazuje da je Bog ljudskom rodu dao spoznaju o Deset zapovijedi.

Sinajski Zakon.  Tijekom dugog razdoblja robovanja u Egiptu, među narodom koji nije priznavao pravoga Boga (Izl 5,2), Izraelci su živjeli usred idolopoklonstva i izopačenosti. Zbog toga su oni izgubili mnogo od svog razumijevanja Božje svetosti, čistote i moralnih načela. Njihov položaj robova otežavao je njihovo obožavanje.

Odgovarajući na njihov beznadežni poziv u pomoć, Bog se sjetio svog zavjeta s Abrahamom pa je odlučio svoj narod osloboditi iz te „peći ražarene“ (Pnz 4,20) tako što će ih dovesti u zemlju „da čuvaju naredbe njegove i zakone da mu paze“. (Ps 105,43-45).

Nakon njihovog oslobođenja, On ih je doveo do gore Sinaj da bi im dao moralni Zakon, pravilo Njegove vladavine i obredne zakone koji su ih trebali poučiti da put spasenja vodi jedino kroz Spasiteljevu žrtvu pomirnicu. Zatim, Bog je na Sinaju dao Zakon neposredno, jasnim i jednostavnim izrazima „radi prekršaja“ (Gal 3,19) „kako bi se grijeh, uz pomoć zapovjedi, pokazao neizmjerno grešan“ (Rim 7,13). Jedino time što je Božji moralni Zakon postavljen u oštro žarište, Izraelci su mogli postati svjesni svojih prijestupa, prepoznati svoj osjećaj bespomoćnosti i uvidjeti svoju potrebu za spasenjem.

Zakon prije Kristovog povratka.  Biblija otkriva da je Božji Zakon predmet Sotoninog napada i da će njegovo ratovanje protiv njega dostići svoj vrhunac neposredno prije Drugog dolaska. Proročanstvo upućuje da će Sotona povesti većinu ljudi u neposlušnost prema Bogu (Otk 12,9). Djelujući preko sile „Zvijeri“, on će usmjeriti pozornost svijeta na Zvjer namjesto na Boga (Otk 13,3; više o ovim proročanstvima vidi: 12. poglavlje u ovoj knjizi).

1. Napad na Zakon.  Sedmo poglavlje Knjige proroka Danijela prikazuje istu silu kao mali rog. Ovo poglavlje govori o četirima velikim zvjerima, koje su, još od Kristovog doba, komentatori poistovjetili sa svjetskim silama – Babilonom, Medo-Perzijom, Grčkom i Rimom. Deset rogova četvrte zvijeri predstavljaju diobe Rimskog Carstva u vrijeme njegovog pada (476.n.e)

Danijelovo je viđenje usredotočeno na Mali rog, na strašnu i bogohulnu silu koja se uzdigla između deset rogova, označujući uzdizanje jedne strašne sile nakon raspada Rimskog Carstva. Ova će sila pokušati promijeniti Božji Zakon (Dn 7,25) i protezat će se do Kristovog povratka (vidi: 19. poglavlje). Ovaj napad, sam po sebi, dokaz je o vječnom značaju Zakona u planu spasenja. Ovo se viđenje završava ponovnim uvjeravanjem Božjeg naroda da ova sila neće uspjeti ukloniti Zakon, jer će Sud uništiti Mali rog (Dn 7,11.26-28).

2. Sveti brane Zakon.  Poslušnost je obilježje svetih koji očekuju Drugi dolazak. U konačnom će se sukobu oni sjediniti u podupiranju Božjeg zakona. Sveto pismo ih opisuje sljedećim izrazima: „Koji vrše Božje zapovijedi i čuvaju Isusovo svjedočanstvo“ (Otk 12,17; 14,12) i strpljivo i željno iščekuju Kristov povratak.

Pripremajući se za Drugi dolazak ovaj narod objavljuje evanđelje, pozivajući druge da obožavaju Gospoda kao Tvorca (Otk 14,6.7). Oni koji s ljubavlju obožavaju Boga, slušaju Ga, kao što je apostol Ivan rekao: „Jer u ovome stoji ljubav prema Bogu: da vršimo njegove zapovijedi. A njegove zapovijedi nisu teške.“ (1 Iv 5,3).

3. Božji sudovi i Zakon.  Božji sud od sedam posljednjih zala koji će doći na neposlušne potiče iz Hrama, „Šatora svjedočanstva“ na Nebu (Otk 15,5). Izrael je bio dobro upoznat s izrazom šator svjedočanstva. On je označavao šator svjedočanstva što ga je podigao Mojsije (Br 1,50.53; 17,8; 18,2). On je tako nazvan zato što je u šatoru bio smješten „Kovčeg svjedočanstva (Izl 26,34) koji je čuvao „dvije ploče svjedočanstva“ (Izl 31,18). Tako su Deset zapovijedi „Svjedočanstvo“ – svjedočanstvo ljudskom rodu o božanskoj volji (Izl 34,28.29).

Međutim, Otkrivenje 15,5 odnosi se na, „Šator svjedočanstva“ na Nebu. Mojsijevo je svetište bilo samo kopija nebeskog hrama (Izl 25,8.40; Usporedi: Heb 8,1-5); veliki izvornik Dekaloga ondje se čuva. Da su konačni sudovi usko povezani s prijestupom Božjeg Zakona, dodatni je dokaz o neprolaznom trajanju Deset zapovijedi.

Knjiga Otkrivenje također opisuje otvaranje nebeskog Hrama koje otkriva pogledu „Kovčeg saveza“ (Otk 11,19). Izraz „Kovčeg saveza“ označuje kovčeg zemaljskog svetišta, koji je čuvao ploče na kojima su bile „riječi Saveza, Deset zapovijedi“ (Izl 34,28. usporedi: Br 10,33; 5. Pnz 9,9). Kovčeg saveza u nebeskom svetištu je izvorni kovčeg koji čuva riječi vječnog saveza – izvornih Deset zapovijedi. Na taj način, jasno je da je određivanje vremena Božjih konačnih sudova nad svijetom (Otk 11,18) u vezi s otvaranjem nebeskog Hrama u čijem se središtu nalazi kovčeg s Deset zapovijedi – doista, upečatljiva slika uzdizanja Božjeg Zakona kao mjerila suda.

Zakon i evanđelje

Spasenje je dar koji dolazi milošću kroz vjeru, a ne djelima Zakona (Ef 2,8). „Nikakva djela po Zakonu, nikakav napor dostojan hvale i nikakva dobra djela – bez obzira ima li ih mnogo ili malo, jesu li to djela žrtve ili ne – ne mogu ni na kakav način opravdati grešnika“ (Tit 3,5; Rim 3,20).

U cijelom Svetom pismu postoji savršeni sklad izmedju Zakona i evanđelja, jedno podupire drugo.

Zakon i evanđelje prije Sinaja.  Kad su Adam i Eva zgriješili, spoznali su što je krivica, strah i potreba (Post 3,10). Bog je udovoljio njihovoj potrebi ne time što je poništio Zakon koji ih je osuđivao; već namjesto toga nudeći im evanđelje koje će ih vratiti u zajednicu s Njim i u poslušnost Njemu.

Ovo se evanđelje sastojalo od obećanja o otkupu kroz Spasitelja, sjeme ženino, koji će jednoga dana doći i pobijediti zlo (Post 3,15). Sustav žrtava koji im je Bog naložio, podučavao ih je važnoj istini o pomirenju: da se oprost može primiti samo kroz prolivenu krv – kroz Spasiteljevu smrt. Vjerujući da žrtvovanje životinja simoblizira Spasiteljevu otkupiteljsku smrt kojom je umro namjesto njih, oni su dobili oprost grijeha.  Oni su spašeni milošću.

Ovo je evanđeosko obećanje bilo središte Božjeg vječnog saveza milosti što ga je ponudio čovječanstvu (Post 12,1-3; 15,4.5; 17,1-9). On je bio u uskoj vezi s poslušnošću Božjem Zakonu (Post 18,18.19; 26,4.5). Jamac Božjeg zavjeta bio je Božji Sin koji je kao središte Evanđelja, bio janje zaklano „od postanka svijeta“. (Otk 13,8). Božja je milost, počela djelovati čim su Adam i Eva zgriješili. Psalmist David je rekao: „Al’ ljubav Jahvina vječna je nad onima što ga se boje… nad onima što njegov Savez čuvaju i pamte mu zapovijedi da ih izvrše.“ (Ps 103,17.18)

Zakon i evanđelje na Sinaju.  Između Deset zapovijedi i evanđelja postoji uska veza. Uvod u Zakon, na primjer, odnosi se na Boga kao Spasitelja (Izl 20,1). I nakon objavljivanja Deset zapovijedi, Bog je dao upute Izraelcima da podignu oltar i otpočnu s prinošenjem žrtava koje su trebale otkriti Njegovu spasonosnu milost.

Bog je na gori Sinaj dao Mojsiju veliki dio obrednog zakona o podizanju svetišta u kojem će Bog prebivati sa svojim narodom i sretati se s njima da bi na njih izlijevao svoje blagoslove i opraštao im grijehe. (Izl 24,9-31,18). Ovo proširenje jednostavnog sustava žrtava, koji je postojao prije Sinaja, unaprijed je upućivalo na Kristovo posredničko djelo za otkup grešnika i obranu autoriteta i svetosti Božjeg zakona.

Božje prebivalište bilo je u Svetinji nad svetinjama u zemaljskom svetištu, na prijestolju milosti na kovčegu u kome se čuvao Dekalog. Svaki vid službe u svetištu predstavljao je Spasitelja. Žrtve u krvi usmjeravale su na Njegovu smrt pomirenja, koja će iskupiti ljudski rod od osude Zakona (vidi: 4. i 9. poglavlje).

Dok je Zakon Deset zapovijedi bio stavljen u kovčeg, obredni zakon, zajedno s građanskim propisima što ih je Bog dao, bili su zapisani u „knjigu Zakona“ i stavljeni uz Kovčeg saveza kao „svjedokom“ za narod (Pnz 31,26). Kad god su zgriješili, ovaj „je svjedok“ osuđivao njihova djela i davao uvjete za izmirenje s Bogom. Od Sinaja pa do Kristove smrti, prijestupnici Deset zapovijedi nalazili su nadu, oprost i očišćenje vjerom u evanđelje prikazano u obrednim službama u svetištu.

Zakon i evanđelje poslije križa.  Kao što su mnogi kršćani primijetili, Biblija je – upućujući da je Kristova smrt ukinula obredni zakon – istodobno potvrdila daljnju važnost moralnog Zakona.

Obratite pozornost na sljedeći dokaz:

1) Obredni zakon. Krist je svojom smrću ispunio proročki simbolizam žrtvenog sustava. Praslika je našla svoju „sjenu i obredni je zakon došao svome kraju. Stoljećima je prije ovoga prorok Daniel prorekao da će Mesijinom smrću prestati „žrtva i prinos“ (Dn 9,27, vidi: 4. poglavlje u ovoj knjizi). Kad je Isus umro, crkveni se zastor na natprirodni način pocijepao od gore do dolje (Mt 27,51), upućujući na kraj duhovnog značaja službi u Hramu.

Premda je odigrao vitalnu ulogu prije Kristove smrti, obredni je zakon u mnogočemu bio nesavršen jer je bio samo „sjen budućih dobara“. (Heb 10,1) On je služio samo privremenom cilju i bio je nametnut Božjem narodu do nastupanja „pravog reda“ (Heb 9,10; usporedi: Gal 3,19) – do vremena kada je Krist umro kao pravo Janje Božje.

Prilikom Kristove smrti nadležnost je obrednog zakona prestala, jer je Njegova žrtva pomirnica pribavila oprost svih grijeha. Ovaj je čin izbrisao  „zadužnicu koja je svojim odredbama bila nama protivna; ukloni je prikovavši je na križu“. (Kol 2,14; usporedi: Pnz 31,26). Tada više nije trebalo obavljati složene obrede koji ni u kom slučaju nisu mogli otkloniti grijeh ili očistiti savjest (Heb 10,4;9,9.14). Nije bilo više briga o obrednim zakonima s njihovim složenim zahtjevima o žrtvama, jelu i piću, svetkovanju raznih blagdana (Pasha, Pedesetnica itd.), mladina ili obrednih subota (Kol 2,16; usporedi: Heb 9,10), koji su bili samo „sjen stvarnosti koja je imala doći“. (Kol 2,17)

Kristovom smrću vjernici više nemaju nikakvu potrebu da se bave sjenom – mišljenju o stvarnosti u Kristu. Sada mogu neposredno pristupiti samom Spasitelju, jer „stvarnosti je Krist“ (Kol 2,17).

Onako kako su ga Židovi tumačili, obredni je zakon postao preprekom između njih i drugih naroda. Postao je velikom smetnjom njihovoj misiji prosvjećivanja svijeta Božjom slavom. Kristova je smrt uništila „Zakon zapovijedi s njegovim odredbama i razvalila „plot“ koji je rastavljao neznabošce od Židova i stvorila jednu novu obitelj vjernika pomirenih „u jednome tijelu“ (Ef 2,14-16).

2) Deset zapovijedi i križ.  Kristova je smrt okončala autoritet obrednog zakona, ali je utvrdila autoritet Deset zapovijedi. Krist je uklonio prokletstvo zakona, oslobađajući time vjernike od njegove osude. Međutim, to što je tako učinio ne znači da je Zakon ukinut, dajući nam slobodu da kršimo njegova načela. Mnoštvo svjedočanstava u Svetome pismu o vječnosti Zakona, niječe takvo gledište.

Calvin je prikladno tvrdio kako „ne smijemo misliti da nas je Kristov dolazak oslobodio autoriteta Zakona, jer je on vječno pravilo predanog i svetog života, i stoga mora biti isto tako nepromjenjiv kao što je to i Božja pravda.“

Apostol Pavao opisuje odnos između poslušnosti i evanđelja o spasenju milošću. Pozivajući vjernike na sveto življenje, on ih poziva da se predaju „kao oružje pravednosti u službu Bogu. Grijeh, naime, neće gospodariti nad vama, jer niste pod Zakonom, već pod milošću.“ (Rim 6,13.14). Tako kršćani ne drže Zakon da bi dobili spasenje – oni koji se trude da to učine, utvrdit će samo veće robovanje grijehu. „Dokle god je pod Zakonom, čovjek također ostaje i pod vlasti grijeha, jer Zakon ne može spasiti čovjeka ni od osude ni od sile grijeha. Međutim, oni koji su pod milošću, primaju ne samo oslobođenje od osude (Rim 8,1) već i silu da pobijede (Rim 6,4). Na taj način grijeh više neće imati vlast nad njima.“

„Krist je“, dodaje apostol Pavao, „svršetak Zakona: da se opravda svatko toko vjeruje.“ (Rim 10,4). Tada tko god vjeruje u Krista shvaća da je On svršetak Zakona kao načina za dobivanje pravde. Sami po sebi mi smo grešnici, ali u Isusu Kristu mi smo pravedni putem Njegove pripisane pravednosti.

Ipak, to što su pod milošću ne daje vjernicima dozvolu da ostanu „u grijehu da se poveća milost“. (Rim 6,1). Milost prvenstveno pruža silu koja omogućuje poslušnost i pobjedu nad grijehom. „Sad, dakle nema više nikakve osude onima koji su u Kristu Isusu.“ (Rim 8,1).

Kristova smrt uzdigla je Zakon, podupirući njegov sveopći autoritet. Da se Zakon mogao promijeniti, On ne bi trebao umrijeti. Ali budući da je ovaj Zakon aposolutan i nepromjenjiv, zahtijevala se smrt da bi se platila kazna koju on nameće. Ovom zahtjevu Krist je svojom smrću na križu u cijelosti udovoljio, omogućujući vječni život svima koji prihvaćaju Njegovu veličanstvenu žrtvu.

Poslušnost Zakonu

Ljudi ne mogu zadobiti spasenje svojim dobrim djelima. Poslušnost je plod spasenja u Kristu. Njegovom zadivljujućom milošću, posebno iskazanom na križu, Bog je oslobodio svoj narod od kazne i prokletstva grijeha. Premda su bili grešnici, Krist je dao svoj život da bi im osigurao dar vječnog života. Božja preobilna ljubav budi u grešniku pokajniku odaziv koji se i sam pokazuje poslušnošću iz ljubavi kroz moć milosti tako  obilno dane. Vjernici koji razumiju da Krist cijeni Zakon i koji shvaćaju blagoslove od poslušnosti, bit će snažno potaknuti da žive životom što je sličan Kristovom.

Krist i Zakon.  Krist je duboko štovao Zakon od deset zapovijedi. Kao veliki JA SAM, On je sam objavio Očev moralni Zakon sa Sinaja (Iv 8,58; Izl 3,14; vidi: 4. poglavlje u ovoj knjizi) Dio je Njegove zadaće na Zemlji bio da „uzveliča i proslavi Zakon svoj“ (Iz 42,21). Jedan odsjek iz psalma koji Novi zavjet primjenjuje na Krista, jasno pokazuje Njegov stav prema Zakonu: „Milije mi je, Bože moj, vršit volju tvoju, Zakon tvoj duboko u srcu ja nosim.“ (Ps 40,9; usporedi: Heb 10,5.7).

Njegovo evanđelje donosilo je vjeru koja je čvrsto podupirala važnost Deset zapovijedi. Apostol Pavao je rekao: „Ukidamo li tako vjerom Zakon? Daleko od toga! Naprotiv, tim Zakon utvrđujemo.“ (Rim 3,31).

Tako je Krist došao ne samo da otkupi čovjeka nego i da opravda autoritet i svetost Božjeg Zakona, prikazujući Njegovu veličanstvenost i slavu ljudima i dajući im primjer kakav odnos da zauzmu spram Njega. Svi Njegovi sljedbenici, kršćani, pozvani su da u svom životu uzdižu Božji zakon. I sam živeći životom poslušnosti iz ljubavi, Krist je istaknuo da Njegovi sljedbenici trebaju držati Zapovijedi. Kad su ga upitali za uvjete vječnog života, On je odgovorio: „Ako hoćeš ući u život, vrši zapovijedi.“ (Mt 19,17). On je također opominjao da se ne krši ovo načelo: „Neće svaki koji mi govori: Gospodine! Gospodine! ući u kraljevstvo
nebesko, nego onaj koji vrši volju moga nebeskog Oca.“ (Mt 7,21-23). Kršiteljima Zakona bit će zabranjen ulaz.

I sam Krist je držao Zakon, ne time što ga je poništio već životom poslušnosti. „Jer, zaista, kažem vam, rekao je On, „dok opstoji nebo i zemlja, nijedna jota, ni jedna kovrčica slova iz Zakon sigurno neće nestati, a da se ne ostvari.“ (Mt 5,18). Krist je snažno istaknuo da veličanstveni cilj Božjeg zakona uvijek treba držati na umu: „Ljubi Gospodina Boga svoga svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom pameti svojom! Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe!“ (Mt 22,37.38). Međutim, On nije želio da Njegovi sljedbenici vole jedni druge onako kako svijet tumači ljubav – sebično ili sentimentalno. Da bi objasnio ljubav o kojoj je govorio, Krist je dao „novu zapovijed“. (Iv 13,34). Ova nova zapovijed nije trebala preuzeti mjesto Deset zapovijedi, već da vjernicima pruži „primjer o tome što je nesebična, u stvari prava ljubav, takva ljubav koja se nikada ranije nije pokazala na Zemlji. U tom smislu Njegova se zapovijed može opisati kao nova. Ona im nije jednostavno naložila ‘da imate ljubav među sobom’, već ‘ljubite jedan drugoga kao što sam ja ljubio vas’. (Iv 15,12). Strogo govoreći, ovdje imamo još jedan dokaz kako je Krist uveličao Zakon svoga Oca.“

Poslušnost otkriva takvu ljubav. Isus je rekao: „Ako me ljubite, vršit ćete moje zapovijedi.“ (Iv 14,15). „Ostat ćete u mojoj ljubavi ako budete vršili moje zapovijedi, kao što sam i ja vršio zapovijedi Oca svoga te ostajem u njegovoj ljubavi.“ (Iv 15,10). Slično, ako volimo Božji narod, mi volimo Boga i „vršimo njegove zapovijedi“. (1. Iv 2,3).

Iskrenu poslušnost možemo postići samo ako ostanemo u Kristu. „Kao što mladica ne može sama od sebe ako ne ostane na trsu, roditi roda“ rekao je On, „tako ni vi, ako ne ostanete u meni. Tko ostaje u meni i ja u njemu,  rodit će mnogo roda. Jer bez mene ne možete ništa učiniti.“ (Iv 15,4.5). Da bismo ostali u Kristu, moramo biti raspeti s Njim i iskusiti ono o čemu je apostol Pavao pisao: „Živim – ali ne više ja, nego Krist živi u meni.“ (Gal 2,20). Na onima koji se nalaze u ovom stanju, Krist može ispuniti svoje novozavjetno obećanje: „Stavit ću svoje zakone u pamet njihovu, upisat ću ih u srca njihova. Ja ću biti Bog njihov, a oni će biti narod moj.“ (Heb 8,10).

Blagoslovi poslušnosti.  Poslušnost razvija kršćanski karakter i razvija osjećaj sreće, pokrećući razvitak vjernika kao „tek rođena dječica“ i „preobražaj u Kristov lik“ (vidi: 1 Pt 2,2; 2 Kor 3,18). Ovaj preobražaj od grešnika u Božje dijete silno svjedoči o Kristovoj sili.

Sveto pismo proglašuje „blaženima“ sve koji „hode po Zakonu Jahvinu“ (Ps 119,1), koji „uživa u zakonu Jahvinu“ i koji razmišljaju „o zakonu Njegovu… dan i noć“. (Ps 1,2). Mnogi su blagoslovi poslušnosti: (1) znanje i mudrost (Ps 119,98.99); (2) mir (Ps 119,165; Iz 48,18); (3) pravda (Pnz 6,25; Iz 48,18); (4) čist i moralan život (Izr 7,1-5); (5) poznanje istine (Iv 7,17); (6) zaštita od bolesti (Izl 15,26); (7) dugovječnost (Izr 3,1.2; 4,10.22); i (8) obećanje da će čovjekove molitve biti uslišene (1 Iv 3,22; usporedi: Ps 66,18).

Pozivajući nas na poslušnost, Bog obećava obilne blagoslove (Lev 26,3-10; Pnz 28,1-12). Kad odgovorimo potvrdno, mi postajemo Njegovo „blago“ – „kraljevsko svećenstvo i sveti puk“ (Izl 19,5.6; usporedi: 1 Pt 2,5.9), uzvišeni „nad sve narode na zemlji, „na pročelju a ne u začelju“ (Pnz 28,1.13).