Na Nebu postoji svetište, pravi šator kog je Bog postavio, a ne čovek. U njemu Hristos vrši službu za nas, omogućujući vernicima da iskoriste Njegovu žrtvu pomirenja prinesenu na krstu jednom za sve. On je postavljen za našeg Prvosveštenika i otpočeo je sa svojom posredničkom službom u vreme svoga vaznesenja.
Godine 1844. na kraju proročkog vremenskog razdoblja od 2300 večeri/jutara (tj. godina), On je ušao u drugu i posljednju fazu svoje službe pomirenja. To je delo istražnog suda koji je deo poslednjeg otklanjanja svakog greha, slikovito prikazanog u očišćenju starog jevrejskog svetišta na Dan očišćenja. U toj se tipičnoj službi, Svetinja je bila očišćena krvlju žrtvovanih životinja, ali nebeske stvari čiste se savršenom žrtvom Isusove krvi.
Istražni sud otkriva nebeskim razumnim bićima ko je među mrtvima zaspao u Hristu i zato se u Njemu smatra dostojnim da sudeluje u prvom vaskrsenju. On takođe omogućava da se vidi koji od živih prebivaju u Hristu, drže Božje zapovesti i veru Isusovu, te su u Njemu spremni za prelaz u Njegovo večno carstvo. Ovaj sud potvrđuje Božju pravednost u spašavanju onih koji vjeruju u Isusa. On objavljuje da će oni, koji su ostali verni Bogu, primiti Carstvo. Završetak ove Hristove službe obeležiće kraj vremena milosti pre Drugog Hristovog dolaska. (Osnovna verovanja, 24)
Nastupio je trenutak večernje žrtve. Svećenik je stajao u dvorištu Hrama u Jeruzalemu spreman da prinese janje na žrtvu. Kad je podigao nož da zakolje žrtvu, zemlja se zatresla. Prestrašen, ispustio je nož, a janje je pobjeglo. I unatoč tutnjavi potresa, on je čuo zvuk cijepanja, kao da je neka nevidljiva ruka od gore do dolje pocijepala zavjesu u hramu.
S onu stranu grada, crni su oblaci zastrli križ, kada je Isus, Božje pashalno Janje, uzviknuo: “Svršeno je!” On je umro za grijehe svijeta.
Slika je našla svoj uzor. Stvarni događaj na koji su službe u Hramu vjekovima upućivale, sada se zbio. Spasitelj je izvršio svoju službu pomirenja i budući da se simbol pretvorio u svoju stvarnost, obredi koji su upućivali na ovu žrtvu, bili su ukinuti. Otuda pocijepana zavjesa, ispali nož, i janje koje je pobjeglo.
Međutim, postoji još i više značenja u povijesti spasenja. Ona se proteže i preko križa. Isusovo uskrsnuće i uzašašće upravlja našu pozornost na nebesko svetište u kojemu On služi ne više kao Janje, već kao Svećenik. Žrtva jednom za sve prinesena je (Heb 9,28); sada On svima prepušta da prihvati ovu žrtvu pomirnicu.
Svetište na Nebu
Bog je dao upute Mojsiju da kao Njegovo zemaljsko prebivalište sagradi (Izl 25.8) prvo svetište koje je djelovalo unutar prvog (starog) saveza (Jeremija 9,1). Bilo je to mjesto na kome su se ljudi poučavali putu spasenja. Otprilike 400 godina poslije toga, Hram u Jeruzalemu koji je sagradio kralj Salomon zamijenio je Mojsijev pokretni šator od sastanka. Budući da je Nabukodonozor razorio Hram, povratnici iz babilonskog sužanjstva sagradili su drugi, koji je ukrasio Herod Veliki, a razorili ga Rimljani 70.g.n.e.
Tekstovi Novoga zavjeta otkrivaju da i novi savez ima Svetište – ono na Nebu. U njemu Krist vrši službu kao veliki svećenik, s desne strane prijestolja veličine. Ovo je svetište “šator, koji podiže Gospodin, a ne čovjek”. (Heb 8,1.2) Mojsiju je na brdu Sinaju pokazana “slika, kopija ili maketa nebeske svetinje” (vidi: Izl 25,9.40). Sveto pismo naziva svetište što ga je on načinio kao “slike nebeske stvarnosti” a njenu svetinju “sliku prave”. (Heb 9,23.24). Zemaljsko svetište i njena služba daju nam poseban uvid u ulogu nebesog Svetišta.
U cijelom Svetom pismu kao značajna istina prihvaća se postojanje nebeskog Svetišta ili hrama (npr.Ps.11,4; 102,19; Mih 1.2.3) U viđenju, apostol Ivan pisac Otkrivenja, vidio je nebesko svetište. On je opisuje kao “šator svjedočanstva na nebu” (Otk 15,5) i “hram Božji što se nalazi na nebu” (Otk 11,19). Tamo je vidio predmete prema kojima su oblikovani predmeti svetinje u zemaljskom svetištu, kao što je sedam svijećnjaka (Otk 1,12) i kadioni oltar (Otk 8,3). On je isto tako vidio i kovčeg saveza koji je bio sličan onomu u zemaljskoj svetinji nad svetinjama (Otk 11,19).
Nebeski kadioni oltar bio je smješten pred Božjim prijestoljem (Otk 8,3; 9,13) koji je u Božjem nebeskom hramu (Otk 4,2; 7,15;16,17). Na taj je način prizor nebeske prijestolne dvorane (Dn 7,9.10) u nebeskom hramu ili svetištu. U skladu s ovim završni sud izlazi iz Božjeg hrama (Otk 15,5-8).
Prema tome Sveto pismo jasno predstavlja nebesko Svetište kao stvarno mjesto (Heb 8,2), a ne kao metaforu ili apstrakciju. Nebesko je svetište glavno prebivalište Boga.
Služba u nebeskom svetištu
Vijest iz Svetišta bila je vijest spasenja. Bog je njenom službom objavio evanđelje (Heb 4,2). Služba u zemaljskom svetištu bila je “prilika” /parabole na grčkom – ‘slikovit prikaz’/ za sadašnje vrijeme – do Kristovog prvog dolaska (Heb 9.10).
Bog je namjeravao putem ovog evanđelja – parabole, kroz simbole i obrede, usredotočiti vjeru Izraela na žrtvu i svećeničku službu Otkupitelja svijeta, “Evo Jaganjca Božjeg, koji uzima grijeh svijeta (Gal 3,23; Iv 1,29).
Svetište je slikovito prikazivalo tri razdoblja Kristove službe: (1) zastupničku žrtvu; (2) svećeničko posredovanje i (3) završni sud.
Zastupnička žrtva. Svaka žrtva u Svetištu predočavala je Isusovu smrt za oprost grijeha, otkrivajući istinu da “bez prolijevanja krvi nema oproštenja” (Heb 9,22). Te žrtve slikovito su prikazivale sljedeće istine:
1. Božja osuda grijeha. Zato što je grijeh duboko ukorijenjena pobuna protiv svega što je dobro, čisto i istinito, on ne može da bude zaboravljen. “Plaća grijeha je smrt.” (Rim 6,23)
2. Kristova smrt kao zamjene. “Poput ovaca svi smo lutali, i svaki svojim putem je hodio. A Jahve je svalio na nj bezakonje nas sviju.” (Iz 53,6). “Krist je, suglasno Pismima, umro za naše grijehe.” (1 Kor 15,3).
3. Bog je dao žrtvu pomirnicu. “I svi su opravdani darom njegove milosti, otkupljenjem u Kristu Isusu. Njega je Bog izložio da svojom krvi bude Pomirilište po vjeri.” (Rim 3,24.25). “Njega koji je bio bez ikakva grijeha Bog učini mjesto nas grijehom, da mi u njemu postanemo pravednošću Božjom.” (2 Kor 5,21). Krist Otkupitelj uzeo je na sebe osudu za grijeh. Stoga, “s Kristom se postupalo onako kako mi zaslužujemo, da bi se s nama postupalo kako On zaslužuje. On je bio osuđen zbog naših grijeha, u kojima nije imao udjela, da bismo mi mogli biti opravdani Njegovom pravdom, u kojoj nemamo udjela. Pretrpio je smrt koja je bila naša, da bismo mogli primiti život koji je bio Njegov. “Njegove nas rane iscijeliše.” (Iz 53,5)
U zemaljskom svetištu žrtve su se ponavljale. Kao neki događaj, ova obredna parabola o otkupu ponavljala se iz godine u godinu. Suprotno ovome, pravi predstavnik (antitip) – stvarna otkupiteljska smrt našeg Gospoda – zbila se na Golgoti jedanput za sva vremena (Heb 9,26-28; 10,10-14).
Na križu je potpuno isplaćena kazna za ljudski grijeh. Božanskoj pravdi je udovoljeno. Iz zakonske perspektive i Božjim odobravanjem svijet je bio obnovljen (Rim 5,18). Pomirenje ili izmirenje izvršeno je na križu, što je žrtvama unaprijed prikazano, i vjernik koji se kaje može se pouzdati u ovo djelo što ga je izvršio naš Gospod.
Svećenik – posrednik. Ako je žrtva izmirenje grijeha, zašto je bio potreban svećenik?
Svećenikova uloga skretala je pozornost na potrebu za posredovanjem između grešnika i svetog Boga. Svećenikovo posredovanje svećenika otkriva ozbiljnost grijeha koji je prouzročio otuđenje između bezgrešnog Boga i grešnog stvorenja. “Upravo kao što je svaka žrtva unaprijed upućivala na Kristovu smrt, tako je svaki svećenik unaprijed upućivao na Kristovu posredničku službu kao prvosvećenika u nebeskom svetištu. ‘Jedan je Bog, jedan posrednik između Boga i ljudi: čovjek Krist Isus’. (1 Tim 2,5)
1. Posrednik i otkupljenje. Primjena krvi za otkup tijekom posredničke službe svećenika također se smatrala jednom vrstom otkupa (Lev 4,35). Kao što je otkupiteljska Kristova smrt pomirila svijet s Bogom, tako je Njegovo posredovanje ili primjena zasluga Njegovog bezgrešnog života i zastupničke smrti, učinilo otkup ili pomirenje s Bogom osobnom stvarnosti svakog vjernika.
Levitska svećenička služba slikovito prikazuje spasiteljsku službu koju je Krist nastavio otkako je uskrsnuo. Naš veliki svećenik služi “s desne strane prijestolja Veličanstva na nebesima” i vrši službu kao “Službenik Svetišta i pravog Šatora, onoga koji podiže Gospodin, a ne čovjek”. (Heb 8,1.2).
Nebesko svetište je veliko upravno središte u kome Krist vodi svoju svećeničku službu za naše spasenje. On može “zauvijek spasavati one koji po njemu dolaze k Bogu, jer uvijek živi da posreduje za njih”. (Heb 7,25). Zato smo podstaknuti da dođemo “s pouzdanjem k prijestolu milosti da primimo milosrđe i nađemo milost za pravodobnu pomoć”. (Heb 4,16).
U zemaljskom svetištu svećenici su obavljali dvije posebne službe – svakodnevnu službu u svetištu ili prvom odjelu (vidi: 4. poglavlje) i godišnju službu u Svetinji nad svetinjama ili drugom odjelu. Ove službe slikovito su prikazivale Kristovu svećeničku službu.
2. Služba u svetištu. Svećenička služba u svetištu može se okarakterizirati kao služba posredovanja, praštanja, pomirenja i obnove. Takva stalna služba omogućavala je stalni pristup Bogu preko svećenika. Ona je predočavala istinu da grešnik koji se kaje ima neposredan pristup Bogu preko Kristove posredničke svećeničke službe (Ef 2,18; Heb 4,14-16; 7,25; 9,24; 10,19-22).
Kad je grešnik koji se kaje sa žrtvom dolazio u svetište, polagao je ruke na glavu nevine životinje i ispovijedao svoje grijehe. Ovaj čin simbolično je prenosio njegov grijeh i njegovu kaznu na žrtvu. On je tako dobijao oprost od grijeha. Evo kako to izlaže Hebrejska enciklopedija: “Polaganje ruku na glavu žrtve je uobičajeni čin kojim se vrši zamjena i prinos grijeha. U svakoj žrtvi postojala je ideja o zamjeni; žrtva zauzima mjesto čovjeka – grešnika.
Krv žrtve za grijeh primjenjivala se na dva načina: a. Ako je unesena u svetište, njom se prskalo ispred unutarnje zavjese i njom su se mazali rogovi kadionog oltara (Lev 4,6.7.17.18) b. Ako se nije unosila u svetište, njom su se u predvorju mazali rogovi oltara za žrtve paljenice. (Lev 4,25.30) U tom je slučaju svećenik jeo dio od mesa žrtve (Lev 6, 25.26.30). U oba slučaja sudionici su shvaćali da su njihovi grijesi i odgovornost preneseni na svetište i njenu svećeničku službu.
“U ovoj obrednoj paraboli svetište je preuzelo na sebe krivicu i odgovornost onoga koji se kaje – bar za to vrijeme dok je grešnik prinosio svoju žrtvu za grijeh, ispovijedajući svoje pogreške. On je otišao s oprostom, uvjeren da je Bog prihvatio žrtvu. Tako je i u antitipskom iskustvu, kada neki grešnik pokajanjem postaje privučen Duhom Svetim da prihvati Krista kao svoga Spasitelja i Gospoda, Krist preuzima na sebe njegovegrijehe i odgovornost. Njemu je dragovoljno oprošteno. Krist je vjernikovo Jamstvo kao i njegova Zamjena.”
U tipu i antitipu služba je u svetištu prvenstveno usmjerena na pojedinca. Kristova svećenička služba omogućuje grešniku oprost i pomirenje s Bogom (Heb 7,25). “Krista radi Bog prašta grešniku koji se kaje, pripisuje mu pravedni karakter i poslušnost Njegovog Sina, oprašta mu grijehe i bilježi njegovo ime u Knjigu života kao jednoga od svoje djece (Ef 4,32; 1. Iv 1,9; 2 Kor 5,21; Rim 3,24; Lk 10,20). I dok vjernik ostaje u Kristu, za njega je pripremljena duhovna milost od našeg Gospoda, kroz Svetoga Duha, tako da on duhovno sazrijeva i razvija vrline koje odzrcaljuju božanski karakter. (2 Pt 3,18; Gal 5,22.23).
Služba u svetištu opravdava i posvećuje vjernika.
Završni sud. Događaji na Dan pomirenja slikovito prikazuju tri razdoblja Božjeg Završnog suda. To su: (1) “prijemilenijski sud” (ili “istražni sud”) koji se još naziva i “predadventni sud”; (2) “milenijski sud” i (3) “izvršni sud” koji će se dogoditi na kraju milenija (tisućgodišnjice).
1. Služba u svetinji nad svetinjama. Drugi dio svećeničke službe prvenstveno je usredotočen na svetište i odnosio se na očišćenje svetišta i Božjeg naroda. Ovaj oblik službe koji je bio usredotočen na svetinju nad svetinjama i koji je mogao izvršiti samo veliki svećenik, bio je ograničen na jedan dan tijekom vjerske godine.
Za čišćenje svetišta bila su potrebna dva jarca – Gospodnji jarac i jarac koji je pušten (pušteni jarac) (Hebrejski Azazel).
Plan hebrejskog svetišta
Žrtvujući Gospodnjeg jarca, veliki je svećenik očistio “svetinju” (ustvari svetinju nad svetinjama u ovom poglavlju), i šator sastanka (svetište) i oltar (predvorje). (Lev 16,20; usporedi: 16,16-18).
Unoseći krv Gospodnjeg jarca, koja je predstavljala Kristovu krv, u svetinju nad svetinjama, veliki svećenik ju je neposredno stavio u samu Božju prisutnost, na prijestolje milosti – na poklopac kovčega koji je sadržao Deset zapovijedi – da bi udovoljio zahtjevima Božjeg svetog Zakona. Njegovo je djelovanje predočavalo je neizmjernu cijenu koju je Krist platio za naše grijehe, otkrivajući tako koliko Bog želi svoj narod pomiriti sa sobom (usporedi: 2 Kor 5,19). Tada je ovom krvi namazao kadioni oltar i oltar za žrtve paljenice koji se svakoga dana u godini škropio krvlju koja je predstavljala ispovijedane grijehe. Veliki je svećenik time izvršio iskupljenje svetišta, kao i naroda, i očistio oboje. (Lev 16,16-20.30-33).
Zatim, predstavljajući Krista kao posrednika, veliki je svećenik uzeo na sebe grijehe koji su oskvrnuli svetište i prenio ih na živog jarca, Azazela, koji je zatim izveden izvan tabora Božjeg naroda. Ovaj je čin očistio grijehe naroda koji su simbolično preneseni s vjernika koji se kaju na svetište putem krvi ili tijela žrtava iz svakodnevne službe za oprost. Tako se čistilo svetište i pripremalo za vršenje službe tijekom još jedne godine (Lev 16,16-20.30-33) Na taj je način između Boga i Njegovog naroda sve bilo ispravljeno.
Dan pomirenja, tada je slikovito prikazivao sudski proces koji pokreće u postupak za iskorjenjivanje grijeha. Pomirenje koje se vršilo ovoga dana “bilo je slika konačne primjene Kristovih zasluga da se otkloni prisutnost grijeha za cijelu vječnost i da se izvrši potpuno pomirenje svemira u jednu skladnu Božju vladavinu.
2. Azazel, pušteni jarac. “Prijevod hebrejske riječi azazel, ‘pušteni jarac’, potječe iz Vulgate caper emissarius, “poslati jarac” (Lev 16,8). Brižljivo istraživanje 16. poglavlja u Levitskom zakoniku otkriva nam da Azazel predstavlja Sotonu, a ne Krista, kao što su neki mislili. Dokazi koji podupiru ovo tumačenje su: “(1) pušteni jarac nije ubijen kao žrtva i na taj se način ne može upotrebljavati kao sredstvo za dobivanje oprosta. Jer, ‘bez prolijevanja krvi nema oproštenja’ (Heb 9,22); (2) svetište je bilo potpuno očišćeno krvlju Gospodnjeg jarca prije no što je pušteni jarac bio uveden u obred (Lev 16,20); (3) taj odsjek gleda puštenog jarca kao biće koje je suprotno Bogu i koje Mu se suproti (Lev 16,8 glasi doslovno: ‘Jednoga Jahvi, a drugoga Azazelu’). Stoga, u utvrđivanju parabole o svetištu, mnogo je logičnije da se Gospodnji jarac promatra kao simbol Krista, a pušteni jarac – Azazel – kao simbol Sotone.
3. Različne faze suda. Obred s puštanjem jarca na Dan pomirenja upućivao je preko Golgote na kraj problema s grijehom -na uklanjanje grijeha i Sotone. “Potpuna odgovornost za grijeh ponovo će se baciti na Sotonu, njegovog začetnika i pokretača. Sotona, i njegovi sljedbenici i sve posljedice grijeha, bit će uništenjem prognani iz svemira. Iskupljenje će putem suda donijeti potpuno pomirenje i sklad u svemiru (Ef 1,10). To je cilj koji će ostvariti drugo i posljednje razdoblje Kristove svećeničke službe u nebeskom Svetištu. Ovaj će sud razvidjeti završno opravdanje Boga pred svemirom.
Dan pomirenja oslikavao je tri razdoblja završnog suda:
a. Čišćenje grijeha iz svetišta odnosi se na prvo ili predadventno, istražno razdoblje suda. Ono “je usredotočeno na imena koja su zabilježena u Knjizi života isto kao što je Dan pomirenja bio usredotočen na očišćenje priznatih grijeha onoga koji se kaje iz svetišta. Lažni će vjernici biti izrešetani; vjera iskrenih vjernika i njihova zajednica s Kristom bit će ponovo potvrđena pred svemirom, a bilješke će o njihovim grijesima biti izbrisane.
b. Odvođenje puštenog jarca u pustinju predočuje Sotonino tisućgodišnje utamničenje na opustjeloj Zemlji, koje počinje prilikom drugog Kristovog dolaska i poklapa se s drugim razdobljem završnog suda koji će se vršiti na Nebu (Otk 20,4; 1 Kor 6,1-3). Ovaj tisućugodišnji sud obuhvaća kritičko razmatranje osude nad grješnicima i koristit će spašenima tako što će im omogućiti da razvide Božji odnos spram grijeha i onih grješnika koji nisu spašeni. On će dati odgovor na sva pitanja o Božjoj milosti i pravdi što ih možda imaju spašeni (vidi: poglavlje 26.).
c. Čist tabor predočavao je rezultat trećeg razdoblja suda, kada će vatra uništiti zle i očistiti Zemlju (Otk 20,11-15; Mt 25,31-46; 2 Pt 3,7-13; vidi: 26. poglavlje u ovoj knjizi).
Nebesko svetište u proročanstvu
U gornjoj raspravi usredotočili smo se na svetište iz perspektive tipa – antitipa. Sada ćemo je promatrati u proročanstvima.
Pomazanje nebeskog Svetišta. Danielovo proročanstvo o 70 sedmica iz 9. poglavlja upućuje na početak Kristove svećeničke službe u nebeskom Svetištu. Jedan od posljednjih događaja koji se trebao zbiti tijekom 490 godina bilo je pomazanje “Sveti nad svetima” (Dn 9,24; vidi: 4. poglavlje). Hebrejski qodesh qodeshim, preveden ekvivalentom “Sveti nad svetima” doslovno znači svetinja nad svetinjama. Stoga bi bilo bolje da se ovaj izraz prevede “da se pomaže svetinja nad svetinjama” ili “da se pomaže najsvetije mjesto”.
Kao što je prilikom početka rada zemaljskog svetišta, ono bilo pomazano svetim uljem da bi se posvetilo za službe u njemu, tako je i prilikom početka rada nebeskog Svetišta, i njega trebalo posvetiti za Kristovu posredničku službu. Svojim uzašašćem ubrzo nakon svoje smrti i uskrsnuća (Dn 9,27) Krist je otpočeo svoju službu kao naš Veliki svećenik i Posrednik.
Čišćenje nebeskog svetišta. Govoreći o očišćenju nebeskog Svetišta, Poslanica Hebrejima kaže: “I po Zakonu se – gotovo bih rekao – sve čisti krvlju, i bez prolijevanja krvi nema oproštenja. Bilo je, dakle, potrebno da se slike nebeskih stvarnosti (još) boljim žrtvama od ovih.” (Heb 9,22.23)
Razni su komentatori zamijetili ovo biblijsko učenje. Henry Alford je zamijetio da je “i samo nebo potrebovalo i dobilo očišćenje krvlju pomirenja Kristovog.” B. F. Westcott kaže kako se “može reći da su čak i ‘nebeske stvari’, ukoliko uobličuju uvjete čovjekova budućeg života, navukle nešto što zahtijeva očišćenje”. “Kristova krv je”, kaže on, “stajala na raspolaganju za očišćenje nebeskog arhetipa zemaljskog svetišta.”
Kao što su grijesi Božjeg naroda vjerom stavljeni na žrtvu za grijeh i tada simbolično preneseni u zemaljsko svetište, tako se u novom savezu grijesi što ih pokajnik ispovijedi vjerom stavljaju na Krista.
I kao što se za vrijeme simboličnog Dana očišćenja, očišćenjem zemaljskog svetišta otklanjaju grijesi nagomilani u njemu tako se i nebesko Svetište očišćuje završnim uklanjanjem zapisa grijeha u nebeskim knjigama. Međutim, prije no što se zapisi zauvijek uklone, oni će biti ispitani kako bi se odlučilo tko, pokajanjem i vjerom u Krista, ima pravo ući u Njegovo vječno kraljevstvo. Čišćenje nebeskog svetišta obuhvaća i djelo istraživanja ili suda koje u cijelosti odražava prirodu Dana očišćenja kao dana suda. Ovaj sud koji potvrđuje odluku o tome tko će biti spašen a tko izgubljen, mora se zbiti prije drugog Kristovog dolaska, jer u to vrijeme Krist će se vratiti s nagradom “da svakome plati prema njegovu djelu”. (Otk 22,12). Tada će se odgovoriti i na Sotonine optužbe (usporedi: Otk 12,10).
Svi koji su se iskreno pokajali i vjerom polagali pravo na krv Kristove žrtve pomirnice, primili su oprost. Kad se njihovo ime pojavi na ovome sudu i kad se utvrdi da su odjeveni u haljinu Kristove pravde, njihovi će grijesi biti izbrisani, a oni će se smatrati dostojnima vječnog života (Lk 20,35). “Pobjednik će tako biti obučen u bijelu haljinu; njegova imena sigurno neću izbrisati iz knjige života; štoviše, njegovo ću ime priznati ped svojim Ocem i njegovim anđelima.” (Otk 3,5).
Prorok Daniel otkriva narav ovog istražnog suda. Dok otpala sila predočena malim rogom sprovodi svoje djelo hule na Boga i progonstva protiv Boga i Njegovog naroda na Zemlji (Dn 7,8.20.21.25), prijestolja se postavljaju i Bog predsjedava završnom sudu. Ovaj se sud održava u prijestolnoj dvorani nebeskog Svetišta i na njemu je nazočno mnoštvo nebeskih svjedoka. Kada sud sjedne, knjige se otvaraju, označujući početak istražnog procesa (Dn 7,9.10). Tek nakon ovog suda otpala sila će biti uništena (Dn. 7,11).
Vrijeme suda. I Sin i Otac uključeni su u istražni sud. Prije no što se vrati na Zemlju na “oblacima nebeskim”, Krist kao “Sin čovječji približi se Pradavnome, i dovedu ga k njemu”(Dn 7,13). Počevši od svog uzašašća Krist je obavljao službu Velikog svećenika, našeg Posrednika pred Bogom (Heb 7,25). Međutim, ovog puta On dolazi da primi kraljevstvo (Dn 7,14).
1. Napad na Kristovu svećeničku službu. Daniel 8. poglavlje govori nam o borbi između dobra i zla i o Božjoj konačnoj pobjedi. Ovo nam poglavlje otkriva da će između svečanog početka Kristove svećeničke službe i očišćenja nebeskog Svetišta jedna zemaljska sila pokušati zamračiti Kristovu službu.
Ovan s dva roga u ovom viđenju predočavao je Medo-perzijsko Carstvo (Dn 8,2) – dva roga, viši se pojavio posljednji, jasno predočuje dva njegova razdoblja, vladajuća se perzijska strana u Carstvu pojavila posljednja. Kao što je Danijel prorekao, ovo će Carstvo proširiti svoju silu “na zapad, na sjever i jug” i postat će veliko – “osilit će” (Dn 8,4).
Jarac s velikim rogom koji je dolazio sa zapada predočavao je Grčku sa svojim “prvim kraljem”, Aleksandrom Velikim (Dn 8,21). Dolazeći “od zapada” Aleksandar je brzo pobijedio Perziju. A onda nekoliko godina nakon njegove smrti, njegovo se Carstvo podijelilo na “četiri kraljevstva” (Dn 8,8.22) – kraljevstva Kasandra, Lizimaha, Seleuka i Ptolomeja.
“I potkraj njihova kraljevanja” (Dn 8,23), drugim riječima pred kraj podijeljenog Grčkog Kraljevstva, podići će se jedan “malen rog” (Dn 8,9). Neki smatraju da je sirijski kralj Antioh Epifan, koji je kratko vrijeme vladao Palestinom u drugom stoljeću prije Krista, ispunjenje ovog dijela proročanstva. Drugi, uključujući mnoge reformatore, poistovjetili su ovaj mali rog s Rimom u njegovom poganskom i papskom razdoblju. Ovo posljednje tumačenje točno se uklapa u opis koji daje Daniel, dok se ostala ne uklapaju. Zamijetite sljedeće točke:
a. Sila malog roga prostire se od pada Grčkog Carstva do “posljednjeg vremena”. (Dn 8,17). Samo Rim, poganski i papski, ispunjava ovo točno utvrđivanje vremena.
b. Proročanstva iz Daniela 2. 7. i 8. poglavlja usporedna su u odnosu jednog naspram drugog (vidi: usporednu shemu proročanstava na str. 347. u ovoj knjizi). Četiri metalna lika iz Daniela 2. i četiri zvijeri iz Daniela 7. poglavlja predočuju ista svjetska carstva: Babilon, Medo-Perziju, Grčku i Rim. Stopala, što od željeza što od zemlje, i deset rogova četvrte zvijeri predočuju dijelove Rima; odijeljene će države postojati sve do Drugog Kristovog dolaska. Obratite pozornost da oba proročanstva upućuju na Rim kao na nasljednika Grčke i kao na posljednje carstvo prije Kristovog drugog dolaska i završnog suda. Mali rog iz Daniela 8. poglavlja uklapa se u isti prostor; on dolazi poslije Grčke i nadnaravno je uništen “skršen – ne rukom” (Dn 8,25; usporedi Dn 2,34).
c. Medoperzija je nazvana “velika”, Grčka je opisana kao “vrlo velika”, a mali rog kao “izvanredno veliki” (Dn 8,4.8.9). Rim, jedno od najvećih svjetskih carstava, uklapa se u ovaj opis.
d. Jedino je Rim proširio svoje Carstvo na jug (Egipat), na istok (Makedonija i Mala Azija) i na “krasnu Zemlju” (Palestinu), točno onako kako je proročanstvo navijestilo (Dn 8,9).
e. Rim je ustao protiv “Zapovjednika” vojske, “Kneza nad knezovima” (Dn 8,11.25) koji nije nitko drugi do Isus Krist. “Protiv Njega i Njegovog naroda, kao i Njegovog Svetišta, sila Rima vodila je najčudnovatiji rat. Ovaj opis obuhvaća i pogansko i papsko razdoblje Rima. Dok se poganski Rim suprotio Kristu i stvarno srušio Hram u Jeruzalemu, papski je Rim uspješno zamračio svećeničku i posredničku Kristovu službu za grješnike u nebeskom Svetištu (vidi: Heb 8,1.2) time što je namjesto toga ustanovio svećeničku službu koja posredovanjem ljudi nudi oprost. (Vidi poglavlje 12.). Ova će otpala sila biti vrlo uspješna, jer je “oborila istinu, i uspije u svemu što činjaše”. (Dn 8,12).
2. Vrijeme obnove, očišćenja i suda. Bog neće unedogled dopuštati zamračenje istine o Kristovoj velikosvećeničkoj službi. Preko vjernih, bogobojaznih ljudi i žena On je obnovio svoje djelo. Djelomično ponovno otkrivanje Kristove uloge kao našeg Posrednika što je izvršila reformacija, u kršćanskom je svijetu izazvalo veliko probuđenje. Ipak, još je uvijek bilo mnogo istina o Kristovoj nebeskoj službi što ih je trebalo otkriti.
Danielovo je viđenje upućivalo na to da će Kristova uloga kao našeg Velikog svećenika biti posebno istaknuta u “posljednje vrijeme” (Dn 8,17), kada će On otpočeti svoje posebno djelo očišćenja i suda pored svoje stalne posredničke službe (Heb 7,25). Viđenje određuje kada Krist treba otpočeti službu ovog antitipskog Dana pomirenja – dijelom istražnog suda (Dn 7) i očišćenjem Svetišta. “Još dvije tisuće i tri stotine večeri i jutara; tada će Svetište biti očišćeno.” (Dn 8,14). Budući da se viđenje odnosi na posljednje vrijeme, svetište o kojem ono govori ne može biti zemaljsko svetište jer je ono razoreno 70. godine nove ere. Prema tome proročanstvo se mora odnositi na novozavjetno Svetište na Nebu – mjesto Isusove službe za naše spasenje.
Što predočuje 2300 dana ili “2300 večeri i jutara”, kako to glasi na izvornom hebrejskom jeziku? Prema Postanku 1. poglavlju, “večer i jutro” jest jedan dan. Kao što smo vidjeli u 4. i 12. poglavlju u ovoj knjizi, jedno vremensko razdoblje u simboličnom proročanstvu također je simboličan: jedan proročki dan predstavlja jednu godinu. Stoga, kao što su mnogi kršćani tijekom vjekova vjerovali, 2300 dana iz Daniela 8 označuje 2300 doslovnih godina.
a. Daniel 9. poglavlje ključ koji otvara Daniel 8. poglavlje. Bog je naložio anđelu Gabrielu da Danielu “objasni viđenje” (Dn 8,16). Ali naboj njenog značenja bio je toliko silan da se Daniel razbolio i Gabriel je morao prekinuti svoje objašnjenje. Na kraju poglavlja Daniel primjećuje: “Bijah smeten zbog viđenja, no nitko to nije dokučio.” (Dn 8,27).
Zbog ovog prekida Gabriel je trebao odložiti svoje objašnjenje o ovom vremenskom razdoblju – jednoj strani viđenja koju još nije objasnio. Daniel 9. poglavlje opisuje njegov povratak da izvrši svoju odgovornost. Tako su Daniel 8. i 9. poglavlje povezani, posljednja je ključ za otvaranje tajne od 2300 dana. Kad se anđeo Gabriel pojavio, rekao je Danielu: “Ja dođoh da ti je navijestim… Pazi dobro na riječ, razumij viđenje.” (Dn 9,23). Ovdje se on poziva na viđenje od 2300 dana. Njegova želja da objasni vremenske elemente viđenja iz Daniela 8. poglavlja pojašnjava zašto sada uvodi svoje objašnjenje s proročanstvom od 70 tjedana.
Sedamdeset tjedana ili 490 godina bilo je “određeno”, ili “odlučeno”, Židovima i Jeruzalemu (Dn 9,24). Hebrejski glagol koji počiva u osnovi je hathak. Premda je ovaj glagol upotrijebljen samo jedanput u Svetom pismu, njegovo se značenje može otkriti iz drugih hebrejskih izvora. Čuveni hebrejsko-engleski rječnik Geseniusa ističe da je njegovo pravilno značenje ‘sjeći’ ili ‘dijeliti’, ‘podijeliti’.
2300 dana – (2300 godina)
70 tjedana (490 godina) 1810 godina
+
457.prije n.e. 34.g.n.e. 1844.n.e.
S ovakvom poleđinom, Gabrielovo objašnjenje mnogo nam otkriva. On kaže Danielu da 490 godina treba odsjeći od dužeg vremenskog razdoblja, od 2300 godina. Kao početnu točku za 490 godina, Gabriel ističe “Neka se vrate i neka opet sagrade Jeruzalem” (Dn 9,25), što se zbilo 457. god. pr. Krista, sedme godine Artakserksove vladavine (vidi: poglavlje 4.).
Ovih 490 godina završilo se 34. god. nove ere. Kad “odsječemo” 490 godina od 2300 godina, ostaje 1810 godina. Budući da 2300 godina produžuju 1810. iza 34.g.n.e., one dosežu do 1844.
b. K potpunijem razumijevanju Kristove službe. Tijekom prvog dijela devetnaestog stoljeća mnogi kršćani – uključujući baptiste, prezbiterijance, metodiste, luterane, anglikance, episkopalce, kongregacionaliste i Kristove učenike – intezivno su proučavali proročanstvo iz Daniela 8. poglavlja. Svi ovi istraživači Biblije očekivali su da će se neki veoma značajni događaji zbiti na kraju 2300 godina. Ovisno o njihovom razumijevanju sile malog roga i Svetišta, oni su očekivali da će se ovo proročko vremensko razdoblje završiti očišćenjem Crkve, oslobođenjem Palestine i Jeruzalema, povratkom Židova, padom turske ili muslimanske sile, uništenjem papstva, obnovom pravog bogoslužja, početkom zemaljskog tisućgodišnjeg kraljevstva (milenija), danom suda, očišćenjem Zemlje vatrom ili Drugim Kristovim dolaskom.
Nijedno od ovih proročanstava nije se ostvarilo, pa su se svi koji su u njih vjerovali razočarali. Ipak, njihovo je razočaranje bilo u srazmjeri s naravi prorečenog događaja. Očito, da je razočaranje onih koji su očekivali da se Krist vrati 1844. godine bilo neugodnije, no što je bilo razočaranje onih koji su očekivali povratak Židova u Palestinu.
Zbog takvog razočaranja, mnogi su prestali proučavati proročanstva ili su se odvratili od povijesne metode tumačenja proročanstava, koja je dovela do ovakvih zaključaka. Neki su, međutim, nastavili proučavati ovo proročanstvo i predmet Svetišta s mnogo molitava i uloženog truda, nastavljajući gledati na Kristovu službu za njih u nebeskom Svetištu. Nagrada za njihov trud bile su nove bogate spoznaje o ovoj službi. Otkrili su da povijesna proročka vjera rane Crkve i reformacije još uvijek ima svoju vrijednost. Računanja proročkog vremena bila su doista točna. Dvije tisuće i tri stotine godina završavalo se 1844. godine. Njihova greška – i greška svih tumača iz tog vremena – bila je u njihovom shvaćanju o tome koji će se događaj zbiti na kraju tog proročkog vremenskog razdoblja. Nova svjetlost što potječe od Kristove službe u Svetištu preobratila je njihovo razočaranje u nadu i radost.
Njihovo proučavanje biblijskog nauka o Svetištu otkrilo im je da 1844. godine Krist dolazi Starcu i tako otpočinje posljednje razdoblje Njegove velikosvećeničke službe u nebeskom Svetištu. Ova služba bila je antitip Dana očišćenja, u koji je čišćeno svetište i koju prorok Daniel opisuje kao predadventni istražni sud.
Novo promatranje Kristove nebeske službe “nije udaljavanje od povijesne kršćanske vjere. Ono je, namjesto toga, logično ostvarenje i neminovno ispunjenje te vjere. Ono je jednostavno pojava za posljednje vrijeme i ispunjenje prorečene posebne važnosti koje karakterizira vječno evanđelje … u završnom dijelu njegovog svjedočenja svijetu.”
Unutar velike borbe
Danielovo proročanstvo iz 7. i 8. poglavlja otkriva mnogo šire perspektive završnog rezultata velike borbe između Boga i Sotone.
Opravdanje Božjeg karaktera. Sotona je djelovanjem malog roga pokušao osporiti Božji autoritet. Djela te sile sramotila su i gazila nebesko Svetište, središte Božje vladavine. Danielova viđenja upućuju na predadventni sud (sud prije Drugog dolaska) kojim će Bog osigurati odluku o osudi malog roga, a time i samog Sotone. U svjetlosti Golgote sva Sotonina osporavanja bit će opovrgnuta. Svi će se usuglasiti u shvaćanju da je Bog pravedan; da On ne snosi nikakvu odgovornost za problem grijeha. Njegov karakter izaći će nepovrijeđen, a Njegova će se vladavina ljubavi ponovo potvrditi.
Opravdanje Božjeg naroda. Sud koji “dosudi pravdu Svecima Svevišnjega” presudit će sili otpalog malog roga (Dn 7,22). Doista, ovaj sud ne opravdava samo pred svemirom Boga nego i Njegov narod. Premda su sveti tijekom stoljeća bili prezirani i proganjani zbog svoje vjere u Krista, ovaj će sud sve poravnati. Božji će narod iskustveno doživjeti ostvarenje Kristovog obećanja: “Tko god mene prizna pred ljudima, priznat ću i ja njega pred svojim Ocem nebeskim.” (Mt 10,32; usporedi: Lk 12,8.9; Otk 3,5).
Sud i spasenje. Hoće li istražni sud ugroziti spasenje onih koji vjeruju u Isusa Krista? Uopće ne. Pravi vjernici žive u zajednici s Kristom, uzdajući se u Njega kao Posrednika (Rim 8,34). Njihovo je pouzdanje u obećanju da “imamo zagovornika kod Oca: Isusa Krista, pravednika”. (1 Iv. 2,1)
Zašto onda predadventni istražni sud? Ovaj sud nije u korist Božanstva. On je prvenstveno u korist svemira, jer odgovara na Sotonine optužbe i daje čvrsto jamstvo stvorenjima koja nisu pala da će Bog uvesti u svoje Kraljevstvo samo one koji su se istinski obratili. Tako Bog otvara Knjigu za spomen za pravičan pregled (Dn 7,9.10).
Ljudska bića pripadaju jednoj od triju skupina: (1) zlih koji odbacuju Božji autoritet; (2) pravih vjernika koji, uzdajući se vjerom u Kristove zasluge, žive poslušni Božjem Zakonu; i (3) oni koji izgledaju pravi vjernici, ali to nisu.
Bića koja nisu pala mogu odmah prepoznati prvu skupinu. Međutim, tko je pravi vjernik i tko to nije? Obje su skupine zapisane u Knjizi života koja sadrži imena svih koji su ikada stupili u Božju službu (Lk 10,20; Fil 4,3; Dn 12,1; Otk 21,27). Sama Crkva ima prave i lažne vjernike, pšenicu i kukolj (Mt 13,28-30).
Božja stvorenja koja nisu pala, nisu sveznajuća; ona ne mogu čitati srce. “Stoga je potreban sud – prije Kristovog drugog dolaska – da izrešeta prave od lažnih i u spašavanju iskrenih vjernika pokaže zainteresiranom svemiru Božju pravdu. Sporno pitanje je između Boga i svemira, a ne između Boga i pravog djeteta. Ovo zahtijeva otvaranje Knjige za spomen, objavljivanje onih koji su ispovijedali vjeru i čija su imena zapisana u Knjizi života.”
Krist je opisao ovaj sud u svojoj priči o uzvanicima na svadbi koji su se odazvali velikodušnom evanđeoskom pozivu. Budući da svi koji izaberu biti kršćanima nisu pravi učenici, car je došao pregledati uzvanike i vidjeti tko ima svadbeno ruho. Ovo ruho predočuje “čisti, neumrljani karakter koji će imati pravi Kristovi sljedbenici. Crkvi je dano ‘da se obuče u blistav, čist lan, bez ljage, bez bore, bez ičega tomu slična, da bude sveta i bez mane” (Otk 19,8; Ef 5,27). Fini je lan (u našem prijevodu -svila), kaže Sveto pismo, ‘pravda svetih’ (Otk 19,8). To je Kristova pravda, Njegov neumrljani karakter, koji se vjerom daje svima koji Ga primaju kao svog osobnog Spasitelja. Kada kralj bude pregledao goste, samo oni koji su obukli haljinu Kristove pravde koja se tako velikodušno nudi u pozivu evanđelja, bit će primljeni kao pravi vjernici. Oni koji tvrde da su Božji sljedbenici, ali koji žive u neposlušnosti i nisu obraćeni Kristovom pravdom, bit će izbrisani iz Knjige života. (Vidi: Izl 32,33).
Pojam o istražnom sudu kod svih onih koji ispovijedaju vjeru u Krista nije u proturječju s biblijskim učenjem o spasenju vjerom kroz milost. Apostol Pavao je znao da će jednoga dana stati pred sud. On je izrazio želju da se nađe “u njemu, ne pravednošću koja bi bila moja – onom koja dolazi od Zakona – nego onom koja se dobiva po vjeri u Krista, pravednošću koja dolazi od Boga na osnovi vjere”. (Fil 3,9). Svi koji su sjedinjeni s Kristom, osigurali su spasenje. U predadventnom razdoblju konačnog suda pravi vjernici, oni koji održavaju spasonosnu vezu s Kristom, potvrđeni su pred bezgrešnim svemirom.
Krist ne može osigurati spasenje onima koji samo na temelju toga koliko su dobrih djela učinili ispovijedaju da su kršćani (Vidi: Mt 7,21-23). Nebeski izvještaji su stoga više no naprava za odvajanje pravih od lažnih. Oni su također osnova za potvrđivanje pravih vjernika pred anđelima.
“Daleko od toga da lišava vjernika ove izvjesnosti s Kristom, nauk o svetištu je podupire. Njegovo srce koje se kaje raduje se kad shvati stvarnost Kristove smrti kao zamjene za njegove grijehe, kako je to slikovito prikazivano u njenim žrtvama. Dalje, njegova vjera seže u visine da bi našla svoj smisao u živom Kristu, svom Zastupniku – Svećeniku u samoj prisutnosti svetoga Boga.”
Vrijeme u kome treba biti spreman. Božja namjera je da ova dobra vijest o Kristovoj završnoj službi spasenja dopre u cijeli svijet prije no što se On vrati. Središte ove vijesti je vječno evanđelje, koje treba objaviti “jer je došao čas njegova Suda (Božjeg)”. (Otk 14,7). Ovaj poziv opominje svijet da se Božji sud već održava.
Živimo u velikom antitipskom Danu pomirenja. Kao što su Izraelci bili pozvani da toga dana muče svoje duše (Lev 23,27), tako Bog poziva sav svoj narod da iz sveg srca doživi iskustvo pokajanja. Svi koji žele da svoja imena zadrže u Knjizi života, moraju tijekom ovog vremena Božjeg suda poravnati sve s Bogom i svojim bližnjima (Otk 14,7).
Kristovo velikosvećeničko djelo približava se svome kraju. Godine su ljudskih kušnji prošle. Nitko točno ne zna kada će Božji glas objaviti: “Svršeno je.” “Budite oprezni! rekao je Krist, “Bdijte, jer ne znate kad će doći to vrijeme!” (Mk 13,33).
Premda živimo u uzvišenom vremenu antitipskog Dana pomirenja, nemamo potrebe da se bojimo. Isus Krist, u svom dvostrukom svojstvu kao Žrtva i kao Svećenik, služi službu za nas u nebeskom Svetištu. “Budući dakle da imamo uzvišena velikog svećenika, Isusa, Sina Božjega, koji je prošao kroz nebesa, držimo se čvrsto vjere koju ispovijedamo! Nemamo, naime, nekoga velikog svećenika koji ne bi mogao suosjećati s našim slabostima, nego jednoga koji je iskusan u svemu (kao i mi), samo što nije sagriješio. Dakle: pristupajmo s pouzdanjem k prijestolju milosti, da primimo milosrđe i nađemo milost za pravodobnu pomoć.” (Heb 4,14-16).
(231)