Mi smo Božji pristavi, kojima je On poverio vreme i prilike, sposobnosti, posede i blagoslove Zemlje i njena sredstva. Mi odgovaramo Njemu za njihovu pravilnu upotrebu. Mi priznajemo Božje vlasništvo vernom službom Njemu i našim bližnjima, vraćanjem desetine, davanjem darova za objavljivanje Njegovog evanđelja i podupiranjem Njegove Crkve i njenim rastom. Pristavska služba je prednost koju nam je Bog dao za negovanje ljubavi i za pobedu nad sebičnošću i pohlepom. Pristav se raduje blagoslovima koji se kao rezultat njegove vernosti izlivaju na druge. (Osnovna verovanja, 21)
Više od bilo čega drugog, živjeti kršćanskim životom znači predanje – odricanje od samoga sebe i prihvaćanje Krista. Kad vidimo kako se Isus predao, kako je sebe predao za nas, mi uzvikujemo: “Što ja mogu učiniti za Tebe?”
Tada, kad mislimo da smo se potpuno predali, često se desi nešto što pokazuje kako je površna naša predaja. Kako otkrivamo nove oblasti našeg života koje treba predati Bogu, naša predaja raste. Zatim, uvijek tako nježno, On nam skreće pozornost na drugu oblast u kojoj se naše ‘ja’ treba predati. Na taj način život opet prolazi kroz kršćansku predaju koja zadire, sve dublje i dublje, u naše stvarno ‘ja’, u naš način života, u ono kako djelujemo i reagiramo.
Kad predamo sve što jesmo i sve što imamo Bogu, kome u svakom slučaju sve i pripada (1 Kor 3,21-4,2), On to prihvaća, ali nas tada s tim ponovo zadužuje, čineći nas povjerenicima ili starateljima svega što imamo. Tada se naša težnja da živimo udobnim, sebičnim životom raspršuje u spoznaji da je naš Gospod bio bez odjeće, da je bio u zatvoru, da je bio tuđin. Njegov nalog “Idite i učinite sve narode učenicima mojim” čini da djelovanje Crkve – dijeljenje imanja, podučavanje, propovijedanje, krštavanje – postaje za nas mnogo dragocjenije. Zbog Njega težimo biti vjerni povjerenici.
Što je povjerenička služba?
“Ili zar ne znate da je vaše tijelo hram Duha Svetoga, koji stanuje u vama i koji vam je dan od Boga? Ne znate li da ne pripadate sami sebi jer ste kupljeni? Proslavite, dakle, Boga svojim tijelom!” (1 Kor 6,19.20). Visokom smo cijenom otkupljeni, spašeni. Mi pripadamo Bogu. Ali to je samo uzvraćaj, budući da nas je On stvorio, mi smo pripadali Njemu od početka, jer “u početku stvori Bog…” (Post 1,1). Sveto pismo jasno tvrdi: “Jahvina je zemlja i sve na njoj, svijet i svi koji na njemu žive.” (Ps 24,1).
Prilikom stvaranja Bog je podijelio svoja dobra s ljudskim rodom, ali je i dalje ostao pravim vlasnikom Zemlje, njenih stanovnika i njenih dobara (Ps 24,1). Na križu On je vratio u svojinu ono što je čovjek predao Sotoni prilikom pada u grijeh (1 Kor 6,19.20). On je sada imenovao svoj narod da služi kao povjerenik svih Njegovih posjeda.
Povjerenik je osoba “kome je povjereno upravljanje gospodarstvom ili imutkom druge osobe”. Povjerenička služba je “položaj, dužnost ili služba povjerenika”. Kršćaninu povjerenička služba znači “čovjekovu odgovornost za sve što mu je Bog povjerio – život, tjelesno zdravlje, vrijeme, darove i sposobnosti, materijalna dobra, prilike da služi drugima, njegovo poznavanje i poraba istine”. Kršćani služe kao upravitelji Božjih dobara i promatraju život kao božansku priliku “da uče kako biti vjernim povjerenicima, spremajući se time za uzvišeniju povjereničku službu za vječne stvari u budućem životu.
U svojim širim razmjerima, povjerenička služba “obuhvaća mudro i nesebično korištenje života”.
Načini za priznavanje Božjeg vlasništva
Život se može podijeliti na četiri osnovne oblasti i svaka je od njih dar od Boga. On nam daje tijelo, sposobnosti, vrijeme i materijalna dobra. Uz to, moramo voditi brigu o svijetu oko sebe, nad kojim nam je dana vlast.
Povjerenička služba nad tijelom. Božji je narod povjerenik samoga sebe. Mi trebamo voljeti Boga svim svojim srcem, svom svojom dušom, svom svojom snagom i svojim umom (Lk 10,27).
Kršćani imaju tu prednost da razviju svoje tjelesne i umne snage najbolje što mogu u skladu sa svojim sposobnostima i prilikama. Čineći tako, oni pridonose štovanju Boga i mogu pokazati veći blagoslov svojim bližnjima (vidi: 21. poglavlje).
Povjerenička služba nad sposobnostima. Svaka osoba ima posebne sposobnosti. Netko može biti darovit u oblasti glazbe, drugi u zanatima kao što je šivenje ili automehanika. Neki se lako mogu sprijateljiti i dobro se slagati s drugima, dok drugi možda prirodno teže k povučenijim zanimanjima.
Svaki talenat može se upotrijebiti za proslavljanje ili onoga koji ga ima ili njegovog pravog Darodavca. Čovjek može marljivo usavršavati neki talenat Bogu na slavu ili za svoju osobnu sebičnost.
Mi trebamo razvijati darove koje Sveti Duh daje svakome od nas da bismo ih umnožili (Mt 25). Božji povjerenici obilno upotrebljuju svoje darove da bi cjelovitu dobit donijeli svom gospodaru.
Povjerenička služba nad vremenom. Kao vjerni povjerenici mi proslavljamo Boga mudrom porabom vremena. “Što god činite, činite od sveg srca kao Gospodinu, a ne ljudima, znajući da ćete od Gospodina primiti nagradu – baštinu! Gospodinu Kristu služite.” (Kol 3,23.24).
Biblija nas opominje da se ne ponašamo “ne kao ludi, nego kao mudri; iskorišćujte vrijeme, jer su ovi dani zli!” (Ef 5,15.16). Kao Isus i mi moramo biti na Očevom poslu (Lk 2,49). Budući da je vrijeme Božji dar, svaki je trenutak dragocjen. On je predan čovjeku da bi u njemu oblikovao karakter za vječni život. Vjerna povjerenička služba našeg vremena znači upotrijebiti ga za upoznavanje našeg Gospoda, za pomaganje bližnjima i objavljivanje evanđelja.
Kad nam je, prilikom stvaranja, dao vrijeme, On je namijenio sedmi dan subotu kao sveto vrijeme za održavanje veze s Njim. Međutim, šest je dana ljudska porodica dobila da se bavi korisnim radom.
Povjerenička služba nad materijalnim dobrima. Bog je našim praroditeljima stavio u odgovornost osvajanje zemlje, upravljanje životinjskim carstvom i vođenje brige o edenskom vrtu (Post 1,28; 2,15). Sve je ovo bilo njihovo, ali ne samo da uživaju već i da time upravljaju.
Postavljeno im je samo jedno ograničenje. Oni nisu smjeli jesti s drveta poznavanja dobra i zla. Ovo ih je drvo stalno podsjećalo na to da je Bog vlasnik i konačna vlast na cijeloj Zemlji. Štovanjem ovog ograničenja, prvi je par pokazivao svoju vjeru u Njega i svoju potčinjenost Njemu.
Nakon pada, Bog više nije mogao kušati ljude s pomoću drveta spoznaje. Međutim, ljudskom je rodu još uvijek bio potreban stalan podsjetnik da je Bog izraz svakog dobrog i savršenog dara (Jak 1,17) i da je On taj koji nam daje snagu da budemo bogati (Pnz 8,18). Kako bi nas podsjetio da je izvor blagoslova, Bog je ustanovio sustav desetine i darova.
Ovaj je sustav konačno osigurao financijska sredstva za potporu svećeničke službe u izraelskom Hramu. Adventisti sedmoga dana usvojili su levitski model kao dosljednu, biblijsku metodu za financiranje širenja evanđelja po cijelom svijetu. Bog je ustanovio da širenje dobre vijesti bude ovisno o naporima i darovima Njegovog naroda. On ga poziva da postane nesebičan suradnik s Njim tako što će Mu davati desetinu i prinose.
1. Desetina. Kao što jedna sedmina našeg vremena (subota) pripada Bogu, tako i jedna desetina svih materijalnih dobara što ih stječemo pripada Njemu. Sveto pismo nam govori da je desetina “posvećena Jahvi”, simbol Božjeg vlasništva nad svim (Lev 27,30.32). Njega treba vratiti kao Njegovu svojinu.
Sustav desetine je veličanstven u svojoj jednostavnosti. Njegova se pravičnost otkriva u njegovom srazmjernom zahtjevu i od bogatih i od siromašnih. U onolikom omjeru koliko nam je Bog dao da koristimo Njegovu svojinu, toliko Mu trebamo i vratiti u desetini.
Kad Bog zahtijeva desetinu (Mt 3,10), On se uopće ne poziva na zahvalnost ili velikodušnost. Premda zahvalnost treba biti dijelom svih naših obraćanja Bogu, mi dajemo desetinu zato što je Bog to naredio. Desetina pripada Bogu i On traži da Mu je vratimo.
a) Primjeri davanja desetine. Davanje desetine je prihvaćena praksa kroz cijelo Sveto pismo. Abraham je dao Melkisedeku, svećeniku Boga Višnjega “desetinu od svega”. (Post 14,20). Čineći tako, on je priznao Melkisedekovu božansku svećeničku službu i pokazao da je dobro poznavao ovu svetu ustanovu. Ovaj slučajni podatak o davanju desetine pokazuje da je u to rano vrijeme ovo već bio ustanovljeni običaj.
Očito i Jakov je također shvatio zahtjev za davanje desetine. Kao prognanik i bjegunac, on je dao svečanu obvezu Gospodu: “A od svega što mi budeš davao, za te ću odlagati desetinu.” (Post 28,22). Nakon izlaska, kad je Izrael bio organiziran kao narod, Bog je ponovo potvrdio zakon o davanju desetine kao božanske ustanove o kojoj je ovisio napredak Izraela (Lev 27,30-32; Br 18,24.28; Pnz 12,6.11.17).
Daleko od ukidanja ove ustanove, Novi zavjet usvaja njenu važnost. Isus je potvrdio davanje desetine i osuđivao je one koji su kršili njegov duh (Mt 23,23). Dok su obredni zakoni regulirajući žrtvene darove, simbole Kristove žrtve pomirnice prestali prilikom Njegove smrti, zakon o davanju desetine nije prestao.
Budući da je Abraham otac svih vjernika, on je uzor kršćanima u davanju desetine. Kao što je Abraham davao desetinu Melkisedeku, svećeniku Boga Višnjega, tako i novozavjetni vjernici daju desetinu Kristu, našem Prvosvećeniku po redu Melkisedekovu (Heb 5,9.10; 7,1-22).
b) Uporaba desetine. Desetina je sveta i treba ju upotrebljavati samo za ostvarenje svetih ciljeva. Gospod je zapovjedio: “Svaka desetina sa zemljišta, bilo od poljskih usjeva, bilo od plodova sa stabala, pripada Jahvi; to je Jahvi posvećeno. Svaka desetina od krupnoga i sitnoga blaga, … neka bude posvećeno Jahvi.” (Lev 27,30-32) “Donesite čitavu desetinu u riznicu”, rekao je On, “da u mojoj kući bude hrane.” (Mal 3,10).
Desetina se u Izraelu upotrebljavala isključivo za izdržavanje Levita, koji su – budući da nisu primili nikakav plemenski dio zemlje – sve svoje vrijeme trebali upotrijebiti za njegovanje bogoslužja u Izraelu, službu u svetištu i podučavanje naroda Božjem zakonu (Br 18,21.24).
Nakon raspeća, kada se od Boga usmjerena uloga levitske svećeničke službe završila, desetina se još uvijek trebala upotrebljavati za potpomaganje službe Božje Crkve. Apostol Pavao je slikovito prikazao načelo koje počiva u njegovoj osnovi tako što je povukao usporednicu između levitske službe i novoosnovane evanđeoske službe. On kaže: “Ako smo mi vama sijali duhovna dobra, je li nešto veliko ako požanjemo vaša zemaljska dobra? Ako drugi imaju pravo na vas, zar nemamo veće mi? … Zar ne znate da se oni koji obavljaju svetu službu hrane od hramskih dohodaka, da službenici žrtvenika sa žrtvenikom dijele? Jednako je Gospodin naredio onima koji navješćuju Radosnu vijest da od Radosne vijesti žive.” (1 Kor 9,11-14) /Engleski NIV: “Sijali smo duhovno sjeme među vama, je li suviše mnogo ako požnjemo materijalnu žetvu od vas? Ako drugi imaju ovo pravo potpore od vas, zar nećemo mi imati mnogo više?…”/
Vjernici Crkve, prema tomu, dragovoljno donose svoje desetine “u riznicu da u mojoj kući bude hrane (Malahija 3,10) – drugim riječima, tako da bude dostatno sredstava u Božjoj crkvi kako bi se osigurao život za njenu propovjedničku službu i širenje evanđelja.
2. Darovi (prinosi). Zahvalni kršćani ne mogu ograničiti svoje doprinose Crkvi samo na desetinu. U Izraelu je šator od sastanka, a kasnije i Hram sagrađen od “dragovoljnih priloga” – darova što su ih davala srca koja su to željela (Izl 36,2-7; usporedi: 1 Ljet 29,14). Posebni darovi pokrivali su troškove održavanja ovih mjesta za službu Bogu (Izl 30,12-16; 2 Kr 12,4.5; 2 Ljet 24,4-13; Neh 10,32.33). Izraelci su vjerojatno jednom četvrtinom ili jednom trećinom od prihoda pridonosili za vjerske i milosrdne ciljeve. Jesu li ovako veliki doprinosi doveli do siromaštva? Sasvim suprotno od toga, Bog je obećao da će ih blagosloviti zbog njihove vjernosti (Mal 3,10-12).
Bog nas i danas, u skladu s onim kako nas je obdario, poziva na dragovoljno davanje. Darovi su potrebni za građenje, održavanje i rad Crkve i za uspostavu medicinsko-misionarskog djela, pokazujući tako praktično značenje evanđelja.
Trebamo li davati toliko koliko i Izraelci, ili se njihove sheme davanja više ne primjenjuju? U Novom zavjetu Krist je postavio načelo prave povjereničke službe – da naši darovi Bogu trebaju biti u srazmjeru sa svjetlošću i prednostima koje smo uživali. On je rekao: “Komu je mnogo dano, od njega će se mnogo tražiti; komu je mnogo povjereno, od njega će se više iskati.” (Lk 12,48). Kad je poslao svoje sljedbenike u misiju, Krist je rekao: “Badava ste primili, badava i dajte!” (Mt 10,8). Ovo načelo primjenjuje se i u podjeli naših financijskih blagoslova.
Novi zavjet nigdje ne ukida ili olabavljuje ovo načelo. Kad uspoređujemo naše prednosti i blagoslove s onima što su ih imali Izraelci, vidimo da je u Isusu naš dio nesumnjivo veći. Naša zahvalnost naći će odgovarajući izraz u većoj slobodi, tako da se evanđelje o spasenju može pružiti i drugima. Što se evanđelje više objavljuje, utoliko mu je potrebnija potpora.
3. Načelo koje se i dalje prenosi. Načelo povjereničke službe odnosi se na ono što zadržavamo jednako tako kao i na ono što dajemo. Budući da je desetina osnovna kušnja naše povjereničke službe nad našim privremenim materijalnim dobrima, ono kako se mi dalje odnosimo spram sačuvanog načela također nas ispituje.
Poraba materijalnih dobara otkriva koliko volimo Boga i svoje bližnje. Novac može biti sila za dobro: u našim rukama on može osigurati hranu za gladne, piće za žedne, odjeću za gole (Mt 25,34-40). Iz Božje perspektive novac ima najveću vrijednost kad se upotrebljuje za osiguranje životnih potreba, kao blagoslov drugima i za potpomaganje Njegovog Djela.
4. Nevjerstvo u desetini i darovima. Općenito govoreći, ljudi ne poznaju božanska načela povjereničke službe i zanemaruju ih. Čak i među kršćanima malo je onih koji priznaju svoju ulogu povjerenika. Božji odgovor na Izraelovo nevjerstvo jasno nam pokazuje kako On gleda na ovaj predmet. Kad su upotrebljavali desetinu i priloge za vlastitu korist, On ih je opomenuo da je to preraslo u krađu (Mal 3,8) i pripisivao njihovo nazadovanje njihovom financijskom nevjerstvu: “Udareni ste prokletstvom jer me prikraćujete vi, sav narod!” (Mal 3,9)
Gospod je otkrio svoju strpljivost, ljubav i milost ponudom milosti: “Vratite se meni, i ja ću se vratiti vama.” (Mal 3,7). Ponudio im je izobilni blagoslov i pozvao ih je da okušaju Njegovu vjernost. “Donesite čitavu desetinu u riznicu da u mojoj kući bude hrane. Tada me iskušajte – govori Javhe nad Vojskama – neću li vam otvoriti ustave nebeske i neću li izliti na vas punom mjerom blagoslov, neću li zbog vas zaprijetiti skakavcu da vam više ne kvari usjeva i da vam ne bude nerodna loza u polju – govori Jahve nad vojskama. Svi će vas narodi tad držati svetima, jer ćete biti zemlja blaženstva – govori Jahve nad vojskama.” (Mal 3,10-12).
Povjerenička služba za Zemlju. Suvremena znanost načinila je od Zemlje prostrani laboratorij za ispitivanje i eksperimentiranje. Takva istraživanja donose mnoge koristi, ali industrijska revolucija prouzročila je zagađenje zraka, vode i zemlje. Tehnologija je u nekim slučajevima vješto iskorištavala prirodu, namjesto da njome mudro upravlja.
Mi smo povjerenici ovoga svijeta i trebamo učiniti sve da održimo život na svim razinama, tako što ćemo održati netaknutom ekološku ravnotežu. Prilikom svog drugog dolaska Krist će pogubiti “one koji kvare zemlju”. (Otk 11,18). Iz ovog motrišta kršćanski su povjerenici odgovorni ne samo za svoje posjede već i za svijet koji ih okružuje.
Krist kao povjerenik
Prava povjerenička služba je nesebičnost; ona je potpuno samopredanje Bogu i služba čovječanstvu. Iz ljubavi prema nama Krist je pretrpio okrutnost križa, pa čak i dublju bol prouzročenu odbacivanjem od onih koji su bili Njegovi te Božjim napuštanjem što je stvorilo provaliju. U usporedbi s ovim darom, što mi možemo uopće dati? Njegov dar je bio ne od onoga što je imao – premda je imao sve – već dar samoga Sebe. Takva je povjerenička služba. Stalno promatranje tog najvećeg dara treba nas potaknuti da postanemo slični Njemu. To će nas pokrenuti da postanemo Crkva koja vodi brigu, koja se stara za one koji su unutar zajednice vjernika kao i za one koji su izvan nje. Budući da je Krist umro za cijeli svijet, povjerenička služba u njenom širem smislu je za cijeli svijet.
Blagoslovi povjereničke službe
Bog nas je postavio da vršimo ulogu povjerenika radi naše, a ne radi svoje koristi.
Osobni blagoslov. Jedan od razloga što Bog traži od nas da Mu trajno posvetimo sav svoj život – vrijeme, sposobnosti, tijelo i materijalna dobra – jest da potakne naš osobni duhovni rast i razvitak karaktera. Kad smo stalno svjesni Božjeg vlasništva koje obuhvaća sve, kao i neprestane ljubavi koju nam daruje, odgajaju se naša ljubav i zahvalnost.
Vjerna povjerenička služba pomaže nam da izborimo pobjedu nad gramzivosti i sebičnosti. Dekalog osuđuje gramzivost kao jednog od najvećih čovjekovih neprijatelja. Isus je također upozoravao na njega: “Pazite! Čuvajte se svake pohlepe, jer ni onomu tko je u izobilju nije život osiguran njegovim imanjem.” (Lk 12,15). Naše redovno davanje pomaže da se iz našeg života iskorijeni gramzivost i sebičnost.
Povjerenička služba razvija naviku štednje i uspješnosti. Budući da smo raspeli “tijelo s njegovim strastima i požudama (Gal 5,24), ništa nećemo koristiti za sebično zadovoljstvo. “Kada se načelima povjereničke službe dopusti da upravljaju u životu, duša je prosvijetljena, cilj je utvrđen, društvena zadovoljstva oslobođena su nezdravih odlika, poslovni je život rukovođen nadmoćnim utjecajem zlatnog pravila, a pridobivanje duša postaje silnom sklonosti. Takvi su obilni blagoslovi Božjeg staranja u životu vjere i vjernosti.”
Duboko zadovoljstvo i radost proistječu iz obećanja da Učitelj zapisuje sve što smo dali za spasenje onih za koje je On umro, “meni ste učinili koliko ste učinili jednomu od ove moje najmanje braće”. (Mt 25,40). “Ne postoji ništa što bi bilo toliko dragocjeno za nas da to ne bismo dali Isusu. Ako Mu vratimo talente, sredstva koja nam je povjerio na čuvanje, On će nam još više dati u ruke. Svaki napor koji činimo za Krista, On će nagraditi, a svaka dužnost koju obavljamo u Njegovo ime, pridonijet će našoj osobnoj sreći.”
Blagoslov drugima. Pravi povjerenici donose blagoslov svima s kojima dolaze u dodir. Oni sprovode Pavlov nalog za povjereničku službu: “Da iskazuju dobročinstva, da budu bogati djelima ljubavi, da budu darežljivi i podatni, da tako sebi zgrću sigurno blago za budućnost kako bi postigli pravi život.” (1 Tim 6,18.19).
Povjerenička služba obuhvaća službu drugima i voljnost da dijelimo sve što nam je Bog milostivo podario, a što bi moglo biti na korist drugome. To znači da “više ne mislimo da se život sastoji od toga koliko mnogo novaca imamo, koliko titula posjedujemo, koliko važnih ličnosti poznajemo, od kuće i susjedstva u kome živimo i o položaju i utjecaju koji mislimo da imamo”. Stvarni život znači poznavati Boga, razvijati ljubazne i velikodušne osobine slične Njegovima i davati ono što možemo, prema tome kako nas je On blagoslovio. Davati u Kristovom duhu znači stvarno živjeti.
Blagoslov Crkvi. Prihvaćanje biblijskog plana povjereničke službe je neophodno za Crkvu. Stalno sudjelovanje njenih vjernika u davanju je vrst vježbe – ima kao rezultat jako tijelo Crkve, koje obuhvaća diobu blagoslova što ih je Krist poklonio njoj i spremnost da se odazove svim potrebama koje se javljaju u Božjem Djelu. Crkva će imati dostatno sredstava da podupire propovjedničku službu, širi Božje kraljevstvo u svom neposrednom susjedstvu i do udaljenih mjesta na Zemlji. Ona će hotimice staviti Bogu na raspolaganje vrijeme, talante i sredstva iz ljubavi i zahvalnosti za Njegove blagoslove.
Držeći u vidu Kristovo čvrsto obećanje da će se vratiti kada se evanđelje o kraljevstvu objavi “svim narodima za svjedočanstvo” (Mt 24,14), svi su pozvani da Mu budu povjerenici i suradnici. Na taj način svjedočanstvo Crkve bit će moćan blagoslov svijetu i njeni će se vjerni povjerenici obradovati kada budu vidjeli kako se pokazuju blagoslovi evanđelja drugima.
(101)