Crkva je jedno telo sa mnogim članovima pozvanim iz svakoga naroda, plemena, jezika. U Hristu smo nova stvorenja; razlike među nama ne smeju biti po rasi, kulturi, obrazovanju i nacionalnosti, kao ni razlike između visokih i jednostavnih, bogatih i siromašnih, muškaraca i žena. Svi smo mi jednaki u Hristu, koji nas je jednim Duhom povezao u jednu zajednicu sa sobom i jedne s drugima; mi treba da služimo i da nam se služi bez ikakve podvojenosti i rezerve. Otkrivenjem Isusa Hrista u Svetome pismu delimo istu veru i nadu, i dopiremo do svih jednim svedočenjem. Ovo zajedništvo ima svoj izvor u jedinstvu trojedinog Boga, koji nas je usvojio kao svoju decu. (Osnovna verovanja, 14)
Završivši svoje djelo na Zemlji (Iv 17,4), Isus je i dalje trpio zbog stanja svojih učenika, čak i večer uoči svoje smrti.
Ljubomora je dovela da prepirke o tome tko je najveći i tko će biti imenovan na visoke položaje u Kristovu kraljevstvu. Isusovo objašnjenje da je poniznost bit Njegovog kraljevstva i da će Njegovi pravi sljedbenici biti sluge, dragovoljno dajući sebe i ne očekujući čak ni zahvalnost za uzvrat, kao da je palo na gluhe uši (Lk 17,10). čak i primjer koji je On dao, ponizivši se da im opere noge, kad nitko od njih to nije želio učiniti, čini se kao da je bio uzaludan (vidi: 15. poglavlje u ovoj knjizi).
Isus je Ljubav. Njegova je sućut i ljubav povela mnoštvo da Ga slijedi. Ne razumijevajući ovu nesebičnu ljubav, Njegovi su učenici bili ispunjeni snažnim predrasudama spram onih koji nisu bili Židovi, spram žena, “grešnika i siromašnih koje su ih učinile slijepima prema Kristovoj sveobuhvatnoj ljubavi čak prema ovim ljudima kojih su se gnušali. Kad su Ga učenici zatekli kako razgovara sa Samarjankom, koja je bila na lošem glasu, oni još nisu naučili da su polja, zrela za žetvu, uključujući žito svih vrsta, spremna da budu požnjevena.
Međutim, Kristom nisu mogli zagospodariti predaja, javno mnijenje, pa čak i moć obitelji. Njegova nezadrživa ljubav dopirala je dolje do ranjenog ljudskog roda i obnavljala ga. Takva ljubav koja će ih odvojiti od bezbrižne javnosti bit će dokaz da su pravi učenici. Kako je On volio, tako je trebalo da i oni vole. Svijet će zauvijek moći prepoznati kršćane – ne zbog njihovog zvanja, već zbog otkrića Kristove ljubavi u njima (usporedi: Iv 13,34.35).
Stoga je i u Getsemanskom vrtu glavni predmet Kristovog razmišljanja bio jedinstvo Njegove Crkve – jedinstvo onih koji su došli “iz svijeta” (Iv 17,6). On se kod svoga Oca zalagao za jedinstvo u Crkvi slično jedinstvu što ga doživljuje Božanstvo. Molim se “da svi /Njegovi sljedbenici/ budu jedno. Kao što si ti, Oče, u meni, i ja u tebi, tako neka i oni u nama budu jedno, da svijet vjeruje da si me ti poslao!” (Iv 17,21)
To jedinstvo je najmoćnije oruđe svjedočenja Crkve, jer ono dokazuje Kristovu nesebičnu ljubav prema ljudskom rodu. On je rekao: “Ja u njima, a ti u meni – da postanu potpuno jedno kao što smo mi jedno, da svijet upozna da si me ti poslao i da si njih ljubio kao što si mene ljubio.” (Iv 17,23)
Biblijsko jedinstvo i Crkva
Kakvu je vrst jedinstva Krist držao na umu u svojoj današnjoj vidljivoj Crkvi? Kako su mogući takva ljubav i jedinstvo? Tko je njen temelj? Tko su njeni sastavni dijelovi? Zahtijeva li to jednolikost ili dopušta raznolikost? Kako djeluje jedinstvo?
Jedinstvo Duha. Sveti Duh je pokretačka sila jedinstva Crkve. On vodi vjernike u Crkvu. Kroz Njega “mi smo svi kršteni jednim Duhomu u jedno tijelo”. (1. Kor 12,13). Ovi kršteni članovi trebaju imati jedinstvo koje Pavao opisuje kao “jedinstvo Duha”. (Ef 4,3)
Apostol navodi osnovne sastavne dijelove jedinstva Duha: “Jedno tijelo, jedan duh”, kaže on, “kao što ste pozivom pozvani samo k jednoj nadi jedan Gospodin, jedna vjera i jedno krštenje, jedan Bog i Otac sviju, koji je nad svima, koji djeluje po svima i u svima stanuje.” (Ef 4,4-6). Sedmostruko ponavljanje riječi jedan ističe potpuno jedinstvo što ga apostol Pavao razmatra.
Pozivajući ih iz svakog naroda i rase, Sveti Duh krštava ljude u jedno tijelo – tijelo Kristovo, Crkvu. Dok rastu u Kristu, kulturne razlike nisu više uzrok nikakve podvojenosti. Sveti Duh slama prepreke između visokih i jednostavnih, bogatih i siromašnih, između ljudi i žena. Shvaćajući da su svi u Božjim očima jednaki, oni jedni druge drže u časti. Ovo jedinstvo djeluje i na društvenoj razini. To znači da su mjesne crkve svuda jednake, čak ako i neke od njih iz drugih zemalja dobivaju pomoć u novcu ili misionarima. Takvo duhovno jedinstvo ne poznaje nikakvu hijerarhiju. Domoroci i misionari pred Bogom su jednaki.
Jedinstvena Crkva ima jednu nadu – “blaženu nadu spasenja” koja će se ostvariti prilikom “pojave sjaja velikoga Boga, našega Spasitelja, Isusa Krista”. (Tit 2,13). Ova je nada izvor mira i radosti i moćan razlog za združeno svjedočenje (Mt 24,14). Ona vodi do preobražaja, jer “tko god je položio ovu nadu u njega, čisti se od grijeha kao što je on čist”. (1 Iv 3,3).
Zajedničkom vjerom – osobna vjera u žrtvu pomirnicu Isusa Krista – svi postaju dijelom ovoga Tijela. Jedno krštenje koje simbolizira Kristovu smrt i uskrsnuće (Rim 6,3-6) savršeno izražava ovu vjeru, svjedočeći o zajednici s Kristovim tijelom.
Napokon, Sveto pismo uči da postoji jedan Duh, jedan Gospod i jedan Bog i Otac. Svi vidovi crkvenog jedinstva nalaze svoj temelj u jedinstvu trojedinog Boga. “Milosni su darovi različiti, ali je isti Duh. Različite su i službe, ali je isti Gospodin. Različiti su i učenici, ali je isti Bog koji čini sve u svima.” (1 Kor 12,4-6).
Obujam jedinstva. Vjernici doživljuju jedinstvo uma i mišljenja. Obratite pozornost na sljedeće opomene: “I neka vam Bog, izvor te strpljivosti i utjehe dadne da imate isti osjećaj jedan prema drugome po primjeru Krista Isusa, da jednodušno jednim ustima slavite Boga, Oca Gospodina našega Isusa Krista.” (Rim 15,5.6). “Zaklinjem vas, braćo, imenom Gospodina našega Isusa Krista da svi budete složni, da ne budu među vama razdora, već da budete sjedinjeni u istom osjećaju i istoj misli.” (1 Kor 1,10). “Opominjite se, budite složni i živite u miru, pa će Bog ljubavi i mira biti s vama!” (2 Kor 13,11).
Božja Crkva treba pokazati jedinstvo osjećaja, misli i djelovanja. Znači li to da vjernici trebaju imati istovjetne osjećaje, misli i djelovanje? Znači li biblijsko jedinstvo u biti jednolikost?
Jedinstvo u različnosti. Biblijsko jedinstvo ne znači jednoolikost. Biblijska metafora o ljudskom tijelu pokazuje da jedinstvo Crkve opstaje u različnosti.
Tijelo ima mnoge organe – svi pridonose najboljem djelovanju tijela. Svaki izvršuje zadaću koja ima životnu važnost, premda je različan; nijedan nije beskoristan.
Ovo isto načelo djeluje u Crkvi. Bog razdjeljuje svoje darove “svakomu kako hoće”. (1 Kor 12,11), stvarajući zdravu različnost koja koristi zajednici. Ne misle svi članovi isto, niti su osposobljeni da izvrše isti posao. Svi, međutim, rade po uputi istoga Duha, izgrađujući Crkvu što bolje mogu svojim od Boga danim sposobnostima.
Da bi ispunila svoju zadaću, Crkvi treba pridonos svih darova. Zajedno oni ostvaruju potpuni evanđeoski pomak. Uspjeh Crkve ne ovisi o izjednačenosti vjernika niti o istovjetnom djelovanju svakoga člana. On prije ovisi o svim vjernicima koji vrše od Boga određene zadaće.
U prirodi čokot sa svojim lozama prikazuje jedinstvo u različnosti. Isus je upotrijebio metaforu zasnovanu na pojmu vinove loze da bi opisao jedinstvo vjernika s Njim (Iv 15,1-6). Loze, vjernici, vitice su čokota – Krista. Kao što se svaka loza i svaki list razlikuju, tako se svaki pojedinac-kršćanin razlikuje od ostalih, ali ipak jedinstvo postoji, budući da sve loze primaju hranu iz istog izvora, čokota. Loze su pojedinačno odvojene i ne stapaju se jedna u drugu: ipak će svaka loza biti u zajednici s drugima, ako su spojene istim roditeljskim trsom. One sve primaju hranu iz istog izvora: uzimaju u sebe iste životodavne tvari.
Tako kršćansko jedinstvo ovisi o predanju vjernika Kristu. Od Njega proistječe sila koja oživljuje kršćanski život. On je izvor darova i sile koja je potrebna da se izvrši zadaća Crkve. Povezanost s Njim oblikuje ukus, navike i način života svih kršćana. Preko Njega svi su članovi povezani jedan s drugim i sjedinjeni u zajedničkoj službi. Kad vjernici ostanu u Njemu, sebičnost se odgoni i ustanovljuje se kršćansko jedinstvo, koje ih čini sposobnima za izvršenje Njegove službe.
Na taj način, premda u Crkvi postoje različni temperamenti, svi rade rukovođeni jednim Poglavarom. Dok postoje mnogi darovi, dotle postoji samo jedan Duh. Premda se darovi razlikuju, ipak postoji skladno djelovanje. “Ali je isti Bog koji čini sve u svima.” (1 Kor 12,6)
Jedinstvo vjere. Različnost darova, ipak, ne znači različnost vjerovanja. U posljednjim će danima Božja crkva biti sastavljena od ljudi koji sudjeluju u javnom propovijedanju vječnog Evanđelja – njihov život karakterizira štovanje Božjih zapovijedi i vjere Isusove (Otk 14,12). Zajednički objavljuju svijetu Božji poziv na spasenje.
Kolika je važnost jedinstva Crkve?
Jedinstvo je bitno za Crkvu. Bez njega Crkva neće ispuniti svoju svetu zadaću.
Jedinstvo čini napore Crkve djelotvornima. U svijetu rastrzanom nesporazumima i sukobima, ljubav i jedinstvo među članovima Crkve – koji su različne ličnosti, različnog temperamenta i naravi – svjedoči za vijest Crkve mnogo silnije no što to može učiniti bilo što drugo. Ovo jedinstvo pruža neosporni dokaz njihove veze s Nebom te o pravovaljanosti njihove ovlasti kao Kristovih učenika (Iv 13,35). To pruža dokaz o sili Božje Riječi.
Sukob među nazovikršćanima izazvao je razočaranje kod nevjernika i predstavljao je možda najveću prepreku njihovom prihvaćanju kršćanske vjere. Pravo jedinstvo među vjernicima opovrgava ovakvo gledište. To je najveći dokaz svijetu, rekao je Krist, da je On njihov Spasitelj (Iv 17,23).
Jedinstvo otkriva stvarnost Božjeg kraljevstva. Stvarno jedinstvena Crkva na Zemlji otkriva da njeni članovi ozbiljno očekuju da će zajedno živjeti na Nebu. Jedinstvo na Zemlji pokazuje stvarnost Božjeg vječnog kraljevstva. Na onima koji ovako žive ispunit će se riječi iz Svetoga pisma: “Gle, kako je dobro i kako je milo kao braća zajedno živjeti.” (Ps 133,1).
Jedinstvo pokazuje snagu Crkve. Jedinstvo donosi snagu, nesloga slabost. Crkva je uistinu napredna i jaka kad su njeni članovi sjedinjeni s Kristom i jedni s drugima, složno radeći na spašavanju svijeta. Tada, i samo tada, oni su u pravom smislu riječi, “Božji suradnici” (1 Kor 3,9).
Kršćansko jedinstvo jest izazov našem sve više razjedinjenom svijetu, razjedinjenom sebičnošću. Jedinstvena Crkva je odgovor društvu podijeljenom kulturom, rasom, spolom i nacionalnošću. Sjedinjena će se Crkva oduprijeti sotonskim nasrtajima. Sile tame doista nemaju nikakvu moć nad Crkvom čiji vjernici vole jedni druge kao što ih i Krist voli. Uvjerljiv i divan dojam jedinstvene Crkve može se usporediti s orkestarskim nastupanjem. U trenucima prije no što se dirigent pojavi, dok glazbenici ugađaju svoje instrumente i zagrijavaju se, oni stvaraju ugodne zvukove (kakofoniju). Međutim, kad se dirigent pojavi, prestaje kaotična buka i sve su oči uprte u njega. Svaki član orkestra sjedi staloženo, spreman da izvodi onako kako on upravlja. Sljedeći vodstvo dirigenta, orkestar izvodi divnu, skladnu glazbu.
Jedinstvo u Kristovom tijelu znači sjediniti glazbalo mog života s velikim orkestrom pozvanih, pod dirigentskom palicom božanskog Dirigenta. Po Njegovu taktu, slijedeći izvornu partituru stvaranja, mi imamo prednost da za ljudski rod izvodimo simfoniju Božje ljubavi.
Postizanje jedinstva. Ako Crkva želi doživjeti jedinstvo, i Bog i vjernici moraju se zalagati za njegov ostvaraj. Što je izvor jedinstva i može li se postići? Koja je uloga vjernika?
Izvor jedinstva. Sveto pismo ističe da jedinstvo ima svoje izvore u: 1) sili Oca koji ga održava (Iv 17,11), 2) Očevoj slavi koju Krist daje svojim sljedbenicima (Iv 17,22), i 3) Kristovom prebivanju u vjernicima (Iv 17,23). Sveti Duh, “Duh Kristov” usred Kristova tijela jest koheziona sila i pojava koja ujedinjuje svaki segment.
Slično glavčini i žbicama točka – što bliže vjernici Crkve (žbice) dođu Kristu (glavčini), utoliko se više približuju jedni drugima. “Tajna pravog jedinstva u Crkvi i obitelji ne postiže se ni diplomacijom, ni gospodarenjem, ni ulaganjem natčovječanskih napora za uklanjanje teškoća – premda treba i to često učiniti, već zajednicom s Kristom.
Sveti Duh kao Ujedinitelj. Kao “Kristov Duh” i “Duh istine”, Sveti Duh stvara jedinstvo.
1) Žarište jedinstva. Kada Duh uđe u vjernike, On ih pokreće da uklone ljudske predrasude o kulturi, rasi, spolu, boji kože, narodnosti i društvenom položaju (vidi: Gal 3,26-28). On to čini unoseći Krista u srce. Oni u kojima On prebiva usredotočit će se na Isusa, a ne na sebe. Njihovo zajedništvo s Kristom uspostavlja ugovor o međusobnom zajedništvu – plod prebivanja Duha. Oni će tada smanjiti međusobne razlike i ujediniti se u zadaći slavljenja Isusa.
2) Uloga duhovnih darova u postizanju jedinstva. Koliko je dostižan ovaj cilj o jedinstvu Crkve? Kad je Krist otpočeo svoje posredničko djelo pored svoga Oca na Nebu, On je bio uvjeren da cilj o sjedinjenju Njegovog naroda nije obmana. Preko Svetoga Duha On je dao posebne darove s izričitom namjerom da se ostvari “jedinstvo vjere” među vjernicima.
Raspravljajući o ovim darovima, apostol Pavao je rekao da Krist “dade jedne kao apostole, druge kao proroke, jedne kao evanđeliste, druge kao pastire i učitelje”. Ovi su darovi dani Crkvi “da pripravi svete za djelo službe, za izgradnju Kristova Tijela, dok svi zajedno ne dođemo k jedinstvu u vjeri i u pravoj spoznaji Sina Božjega, k savršenom čovjeku, k mjeri punine veličine Kristove”. (Ef 4,11-13)
Ovi su jedinstveni darovi namijenjeni razvitku “jedinstva Duha” u “jedinstvo u vjeri” (Ef 4,3.13), tako da vjernici postanu zreli i postojani, a ne “više malodobni, igračka valova, okolo tjerani svakim vjetrom nauke u ljudskoj prijevarnoj igri.” (Ef 4,14; vidi 16. poglavlje u ovoj knjizi).
Ovim darovima vjernici iznose istinu u ljubavi i rastu u Krista, Glavu Crkve – razvijajući moćno jedinstvo ljubavi. U Kristu, kaže apostol Pavao, “cijelo tijelo – skupa povezano držano svakovrsnom opskrbnom vezom prema djelotvornosti što je svakom pojedinom dijelu odmjerena – ostvaruje svoj rast za izgradnju samoga sebe u ljubavi”. (Ef 4,16)
3) Osnova za jedinstvo. Kao “Duh istine” (Iv 15,26) Duh Sveti radi na ispunjavanju Kristova obećanja. Njegova zadaća je da uputi vjernike u svaku istinu (Iv 16,13). Jasno je onda da je istina u čijem se središtu nalazi Krist temelj jedinstva.
Zadaća je Duha da uputi vjernike na “istinu koja je u Isusu”. Takvo proučavanje utječe na jedinstvo. Ipak, samo proučavanje nije dostatno da donese pravo jedinstvo. Samo vjerovanje u istinu, življenje po istini i propovijedanje istine kakva je u Isusu donosi pravo jedinstvo. Zajedništvo, duhovni darovi i ljubav veoma su važni, ali njihova punina dolazi kroz Onoga koji je rekao: “Ja sam put, istina i život.” (Iv 14,6). Krist se molio: “Posveti ih istinom svojom; tvoja je riječ istina.” (Iv 17,17). Da bi doživjeli jedinstvo, vjernici moraju primiti svjetlost koja odsjajuje iz Riječi.
Budući da ova istina kakva je u Isusu, prebiva u srcu, ona će oplemeniti, uzdići, očistiti život odbacujući sve predrasude i trvenja.
Kristova nova zapovijed. Kao i čovjek, Crkva je načinjena po Božjem obličju. Kao što svako lice Božanstva posjeduje ljubav za drugo, tako i vjernici Crkve vole jedni druge. Krist je zapovjedio vjernicima da pokazuju svoju ljubav prema Bogu time što vole druge kao sebe same (Mt 22,39).
Sam Isus u cijelosti je ispunio načelo ljubavi na Golgoti. Upravo prije svoje smrti On je proširio nalog koji je ranije izložio, dajući svojim učenicima novu zapovijed. “Ljubite jedan drugoga kao što sam ja ljubio vas!” (Iv 15,12; usporedi: 13,34). To je značilo kao da im je rekao: “Molim vas da se ne borite za svoja prava, da se ne brinete da dobijete ono što vam pripada, da ne zahtijevate ako ih ne dobijete. Molim vas da podmetnete gola leđa šibi, da okrenete drugi obraz, da budete lažno optuženi, da budete ismijani, potcijenjeni, pretučeni, u modricama, prikovani na križ i pogrebeni ako to zahtijeva ljubav prema drugima. Jer to znači voljeti druge kao što vas ja volim.
1) Neostvariva mogućnost. Kako mogu ljubiti kao što je Krist volio? Nemoguće! Krist traži nemoguće, ali On može izvršiti nemoguće. On daje obećanje: “A ja, kad budem podignut sa zemlje, sve ću ljude privući k sebi.” (Iv 12,32). Jedinstvo u Kristovu tijelu je plaćeno, jedinstvo vjernika s Bogom kroz Riječ koja je postala tijelom. Ono je također povezano i odnosom, jedinstvo vjernika preko njihovog zajedničkog korijena u čokotu. I na kraju, ono ima svoj korijen u križu: ljubavi s Golgote koja se rađa u vjernicima.
2) Jedinstvo na križu. Jedinstvo Crkve zbiva se pod križem. Jedino kad shvatimo da nismo kadri voljeti i da ne volimo kao Isus, onda priznajemo svoju potrebu za Njegovom prisutnosti – i vjerujemo Mu kad kaže: “Jer bez mene ne možete ništa učiniti.” (Iv 15,5). Na križu shvaćamo da On nije umro samo za nas nego i za svaku osobu na Zemlji. To znači da On voli sve narode, rase, boje i društvene staleže. On sve podjednako voli, ma kakve bile njihove razlike. Upravo stoga jedinstvo ima svoj korijen u Bogu. čovjekovo uskogrudo gledište teži k odvajanju ljudi. Križ prodire kroz ljudsku sljepoću i stavlja na ljudska bića naljepnicu s Božjom cijenom. On pokazuje da nitko nije bezvrijedan. Svi su poželjni. Ako ih Krist voli, onda ih i mi trebamo voljeti.
Kad je Krist prorekao da će Njegovo raspeće sve privući k Njemu, On je mislio da će magnetska privlačna sila od Njega, najvećeg od svih stradalnika, donijeti jedinstvo Njegovom tijelu, Crkvi. Veliki ponor između Neba i nas, ponor što ga je Krist premostio, čini beznačajnim onaj mali korak preko ulice ili grada, koji moramo učiniti da bismo doprli do brata.
Golgota znači: “Nosite bremena jedan drugoga” (Gal 6,2). On je ponio cjelokupni teret cijelog ljudskog roda koji je slomio Njegov život, tako da bi nam mogao dati život i slobodu da pomognemo jedni drugima.
Koraci k jedinstvu. Jedinstvo ne dolazi samo po sebi. Vjernici se moraju potruditi da ga osiguraju.
1. Jedinstvo u domu. Dom je idealno vježbalište za crkveno jedinstvo. (vidi: 22. poglavlje u ovoj knjizi). Ako se u domu naučimo mudrom postupanju, ljubaznosti, nježnosti i ljubavi s križem kao njegovim središtem, bit ćemo kadri ova načela sprovesti u Crkvi.
2. Cilj za jedinstvo. Nikada nećemo postići jedinstvo ako ga savjesno ne izgrađujemo. I nikada ne možemo samozadovoljno misliti da smo ga postigli. Moramo se svakodnevno moliti za jedinstvo i brižljivo ga njegovati.
Razlike moramo svesti na najmanju mjeru izbjegavajući prepirke oko onog što nije bitno. Namjesto da se usredotočimo na ono što nas razdvaja, govorimo o mnogim dragocjenim istinama u kojima se slažemo. Govorite o jedinstvu i molite se da se Kristova molitva ispuni. čineći tako, možemo ostvariti jedinstvo i sklad koji Bog želi da imamo.
3. Zajednički rad na zajedničkom cilju. Crkva neće doživjeti jedinstvo dokle god, djelujući kao jedna cjelina, ne bude uključena u objavljivanje Evanđelja Isusa Krista. Takav zadatak pruža idealnu vježbu za učenje sklada. On podučava vjernike da su svi oni pojedinačni dijelovi moćne Božje obitelji te da sreća cjeline ovisi o dobrobiti svakog vjernika.
U svojoj je službi Krist spojio obnovu duše i obnovu tijela. A kad je svoje učenike poslao dajući im zadatak, On je zadržao slično načelo: propovijedanje i liječenje (Lk 9,2; 10,9).
Tako, Kristova Crkva mora izvršiti i jedno i drugo – i djelo propovijedanja – službu Riječi – i zdravstveno-misionarsko djelo. Nijedna od ovih faza Božjeg djela ne smije se sprovoditi neovisno ili postati takvom da zauzme svu pozornost. Kao i u Kristovo vrijeme, radeći zajedno i skladno, naš rad za duše mora obilježiti uravnoteženost.
Oni koji su uključeni u različne faze djelovanja u Crkvi, moraju blisko sarađivati ako žele silno iznijeti evanđeoski poziv svijetu. Neki smatraju da jedinstvo znači sjedinjenje za uspješnost. Međutim, metafora o tijelu upućuje na to da je svaki organ, veliki ili mali, važan. Suradnja je – ne rivalstvo – Božji plan za Njegovo Djelo širom svijeta. Na taj način jedinstvo u Kristovom tijelu postaje dokazom Kristove nesebične ljubavi koja se tako veličanstveno otkrila na križu.
4. Razvijati sveopću perspektivu. Crkva ne pokazuje pravo jedinstvo ako u svim dijelovima svijeta aktivno ne izgrađuje Božje Djelo. Crkva treba uložiti napor da spriječi nacionalnu, kulturnu ili regionalnu podvojenost. Da bi se postiglo jedinstvo prosuđivanja, cilja i djelovanja, moraju zajednički raditi i služiti vjernici različitih narodnosti.
Crkva mora brinuti o tome da ne podržava podvojene nacionalne interese koji će štetiti njenom združenom radu po cijelom svijetu. Voditeljstvo Crkve mora djelovati tako da sačuva jednakost i jedinstvo, vodeći računa da ne provodi programe ili podiže zgrade u svakoj oblasti koji bi se morali financirati na račun izgradnje Djela u drugim dijelovima svijeta.
5) Izbjegavati stavove koji dijele. Sebičnost, gordost, samopouzdanje, samodovoljnost, superiornost, predrasude, kriticizam, optužbe, nalaženje grešaka među vjernicima pridonose nejedinstvu u Crkvi. često se iza ovakvog stava krije nestajanje prve ljubavi u kršćanskom iskustvu. Ponovni pogled na Božji dar u Kristu na Golgoti može obnoviti međusobnu ljubav (1 Iv 4,9-11). Božja milost djelovanjem Svetoga Duha može otkloniti ove izvore nejedinstva u neobraćenu srcu.
Kad je u jednoj novozavjetnoj crkvi nastao problem nejedinstva, apostol Pavao je savjetovao Crkvi da “živi po Duhu”. (Gal 5,16) Stalnom molitvom moramo tražiti vodstvo Duha koji će nas dovesti do jedinstva. “Hodanje po Duhu donosi plod Duha: “ljubav, radost, mir, strpljivost, blagost, dobrota, vjernost, krotkost, uzdržljivost”, koji je djelotvoran lijek za nejedinstva. (Gal 5,22.23).
Apostol Jakov govori protiv jednog drugog korijena nejedinstva zasnovanog na našem ponašanju spram pojedinaca a s obzirom na njihovo bogatstvo ili društveni položaj. Strogim izrazima on objavljuje takvu pristranu naklonost: “Ali ako pokazujete pristrasnost prema osobama činite grijeh, i Zakon vas osuđuje kao prijestupnike.” (Jakov 2,9). Budući da Bog ne gleda tko je tko (Dj 10,34), mi ne smijemo praviti razliku između nekih vjernika Crkve i drugih zbog njihova položaja, bogatstva ili sposobnosti. Mi ih možemo štovati, ali ih ne trebamo smatrati vrednijim pred našim nebeskim Ocem od najjednostavnijeg Božjeg djeteta. Kristove riječi ispravljaju naš pogled: “Zaista, kažem vam, meni ste učinili koliko ste učinili jednomu od ove moje najmanje braće!” (Mt 25.40). On je predstavljen u ličnosti najmanjega kao i u ličnosti najblagoslovljenijeg među vjernicima. Svi su Njegova djeca, pa otuda su za Njega podjednako važni.
Isto kao što je naš Gospod, Sin čovječji, postao bratom svakom Adamovom sinu i kćeri, tako i mi – Njegovi sljedbenici – pozvani smo da težimo k jedinstvu duha i zadaće, spašavajući svoju braću i sestre u “svakom narodu i plemenu, jeziku i puku”. (Otk 14,6)
(198)