Vaseljenska Crkva sastavljena je od svih koji istinski veruju u Hrista, ali u posljednje vreme, široko rasprostranjenog otpada, jedan Ostatak bio je pozvan da izađe i održi Božje zapovesti i veru Isusovu. Ovaj Ostatak objavljuje dolazak sudnjeg časa, propoveda spasenje u Hristu i oglašuje približavanje Njegovog drugog dolaska. Ovo objavljivanje simbolički je predstavljeno sa tri anđela iz Otkrivenja 14. poglavlja; to se podudara sa delovanjem Suda na Nebu i ima za posledicu delo pokajanja i reforme na Zemlji. Svaki vernik je pozvan da lično učestvuje u ovom svedočenju na celom svetu. (Osnovna verovanja, 12)
Veliki, plameni zmaj pritajio se, spreman. On je već izazvao pad jedne trećine nebeskih anđela (Otk 12,4.7-9). Sada, ako uspije proždrijeti dijete koje se treba roditi, dobit će bitku.
Žena koja stoji pred njom zaodjenuta je Suncem, Mjesec joj je pod nogama, a na glavi nosi vijenac od dvanaest zvijezda. Muško Dijete koje je rodila određeno je da “vlada svim narodima željeznim žezlom”.
Zmaj napada, ali su njegovi napori da ubije Dijete uzaludni. Namjesto toga, Dijete “bi uzeto k Bogu i prijestolju njegovu. Razljućen, Zmaj usmjerava svoj bijes prema majci, ali ona bježi na jedno udaljeno mjesto što joj ga je Bog pripremio, na kome ju je hranio jedno vrijeme i dva vremena i pola vremena – tri i pol godine ili 1260 proročkih dana” (Otk 12,1-6.13.14).
U biblijskim proročanstvima čista žena predočuje Božju vjernu crkvu. Žena opisana kao bludnica ili preljubnica predočuje Božji narod koji je pao (Ez 16; Iz 57,8; Jr 31,4.5; Hoš 1-3; Otk 17,1-5).
Zmaj, “stara zmija”, koja se zove đavao i Sotona (Otk 12,9), čekao je da proždere muško Dijete, dugoočekivanog Mesiju, Isusa Krista. Sotona, ratujući protiv svoga najvećeg neprijatelja Isusa, koristio je kao svoje sredstvo Rimsko Carstvo. Ništa, čak ni smrt na križu, nije moglo odvratiti Isusa od Njegove zadaće kao Spasitelja čovječanstva.
Na križu, Krist je pobijedio Sotonu. Govoreći o raspeću, Krist je rekao: “Sad je sud ovome svijetu! Sad će knez ovoga svijeta biti bačen van!” (Iv 12, 30.31) Otkrivenje opisuje nebesku himnu pobjede: “Sad je nastupilo spasenje i snaga: kraljevska vlast našega Boga, vlast njegova Pomazanika, jer je zbačen tužitelj naše braće, koji ih je optuživao dan i noć pred našim Bogom. Zato se veselite, nebesa i vi koji stanujete u njima!” (Otk 12,10-12) Zbacivanje Sotone s Neba, ograničilo je njegovo djelovanje.. Sotona više nije mogao optuživati Božji narod pred nebeskim bićima.
Ali, dok se Nebo raduje, Zemlja mora primiti opomenu: “Jao vama, zemljo i more, jer je đavo sišao k vama, s velikim gnjevom, svjestan da ima samo još malo vremena!” (Otk 12,12)
Da bi iskazao svoju srdžbu, Sotona je počeo proganjati ženu – Crkvu (Otk 12,13), koja je, premda je mnogo patila, ipak preživjela. Rijetko nastanjeni predjeli na Zemlji – “pustinja” – pružili su utočište vjernima Bogu tijekom 1260 proročkih dana ili 1260 doslovnih godina (Otk 12,14-16; vidi: 4. poglavlje, str. 41. o načelu dan – godina).
Na kraju ovog doživljaja u pustinji, Božji narod se pojavljuje kao odgovor na znakove o skorom Kristovom dolasku. Ivan prepoznaje ovu vjernu skupinu kao ostatak koji “vrše Božje zapovijedi i čuvaju Isusovo svjedočanstvo.” (Otk 12,17) Sotona posebno mrzi ovaj Ostatak (Otk 12,17).
Kada i gdje se dogodilo ovo progonstvo? Kako se dogodilo? Kada se Ostatak počeo pojavljivati? Kakvu on zadaću ima? Odgovor na ova pitanja zahtijeva razmatranje i Svetoga pisma i povijesti.
Veliki otpad
Progonstvo kršćanske Crkve prvo je izvršio neznabožački Rim, a zatim otpad u njenim redovima. Ovaj otpad nije bio nikakvo iznenađenje – apostoli Ivan i Pavao te i sam Isus Krist su ga prorekli.
Tijekom svog posljednjeg glavnog razgovora, Isus je opomenuo svoje učenike o budućoj prijevari: “Pazite se da vas tko ne zavede – odgovori im Isus – jer će se pojaviti lažne mesije i lažni proroci te će činiti tolike čudesne znakove da bi zaveli, kad bi bilo moguće, i same izabranike.” (Mt 24,4.24) Njegovi će sljedbenici doživjeti jedno razdoblje “nevolje” velike, ali oni će je nadživjeti (Mt 24,21.22). Upečatljivi će znakovi u prirodi obilježiti kraj progonstva i otkriti blizinu Kristovog ponovnog dolaska (Mt 24,29.32.33).
I apostol Pavao je opominjao: “Znam da će poslije moga odlaska provaliti među vas okrutni vuci koji neće štedjeti stada; i između vas samih dići će se neki koji će naučavati opaku nauku da odvuku učenike za sobom.” (Dj 20,29.30) Ovi će “vuci” voditi Crkvu u otpad.
Ovaj se otpad mora dogoditi prije Kristovog povratka, kaže apostol Pavao. Bilo je to toliko sigurno da je činjenica što se on još nije dogodio siguran znak da Kristov dolazak nije blizu. “Neka vas nitko i nikako ne obmane!” rekao je on, “ako prije ne dođe onaj otpad i ne pojavi se čovijek grijeha – Sin propasti, Protivnik koji sam sebe oholo uzdiže protiv svega što ljudi nazivaju Bogom ili drže za sveto, tako da sjedne u Božji hram pokazujući sebe kao da je Bog.” (2. Sol 2,3.4)
Čak je i u Pavlovo vrijeme ovaj otpad ograničeno djelovao. Njegova metoda rada bila je sotonska “svakovrsnim silnim djelima, varavim čudesnim znakovima i svakovrsnim pokvarenim zavođenjem.” (2 Sol 2,9.10) Pred kraj prvog stoljeća Ivan je tvrdio: “Jer su se pojavili mnogi lažni proroci u svijetu. “To je duh Antikrista”, kaže on, “a već je sada u svijetu.” (1 Iv 4,1.3)
Kako je nastao ovaj sustav otpada?
Nadmoć “čovjeka grijeha”. Kad je Crkva napustila svoju “prvu ljubav” (Otk 2,4), izgubila je čistotu svojeg nauka, svoja visoka načela osobnog ponašanja i nevidljivu vezu jedinstva koju je ostvarivao Sveti Duh. U službi Bogu, formalizam je zamijenio jednostavnost. Omiljenost u narodu i osobna nadmoć sve su više i više odlučivali o izboru vođa koji su prvo prisvojili povećanu vlast u mjesnoj crkvi, a onda težili da svoju vlast prošire i na susjedne crkve.
Administracija mjesne crkve pod voditeljstvom Svetoga Duha napokon je prepustila crkvenu vlast u ruke jednog jedinog službenika, biskupa, kome je svaki član crkve bio osobno podređen i samo preko njega imao pristup spasenju. Otada je voditeljstvo mislilo samo o vladanju nad Crkvom namjesto da joj služi, i najveći nije bio više taj koji je sebe smatrao slugom svima. Na taj se način, postupno, razvijala zamisao o svećeničkoj hijerarhiji koja se postavila između pojedinca i njegovog Gospoda.
Kad je važnost pojedinca i mjesne crkve potkopana, rimski se biskup uzdigao kao vrhovna sila u kršćanstvu. Uz pomoć cara, ovaj najviši biskup ili papa bio je priznat kao vidljiva glava sveopće Crkve, kojoj je podarena vrhovna vlast nad svim crkvenim voditeljima u cijelom svijetu.
Pod voditeljstvom papstva kršćanska je Crkva zapala u još veći otpad. Povećana popularnost Crkve ubrzala je njeno propadanje. Snižavanje mjerila pridonijelo je da se neobraćeni ugodno osećaju u crkvi. Mnoštvo, znajući veoma malo o pravom kršćanstvu, prilazi Crkvi, samo po imenu, noseći sa sobom svoju neznabožačku nauku, slike, način bogoslužja, svetkovine, blagdane i simbolizam.
Ovi kompromisi između neznaboštva i kršćanstva doveli su do stvaranja “čovjeka grijeha” – divovskog sustava lažne religije, jedne vrste mješavine istine i laži. Proročanstvo iz 2 Sol 2. poglavlja ne osuđuje pojedince, već otkriva religijski sustav koji je odgovoran za veliki otpad. Međutim, mnogi vjernici unutar ovog sustava pripadaju Božjoj općoj crkvi zato što žive prema cjelokupnoj svjetlosti koju poseduju.
Crkva koja pati. S nestajanjem duhovnosti, Crkva u Rimu razvila je mnogo svjetovniji profil u prisnijim vezama s carskom vladavinom. Crkva i država sjedinile su se u nesvetom savezu.
U svom klasičnom djelu “O državi Božjoj” Augustin, jedan od najutjecajnijih crkvenih otaca, iznosi katolički ideal opće Crkve koja je pod nadzorom opće države. Augustinovo mišljenje udara temelje srednjovjekovnoj papskoj teologiji.
Godine 533. u pismu obuhvaćenom Justinijanovim Kodeksom, car Justinijan proglasio je rimskog biskupa poglavarom svih crkava. On je također priznao papski utjecaj u odstranjivanju hereze.
Kad je Justinijanov general Belizarije oslobodio Rim 538. godine rimski biskup je oslobođen nadzora koji su nad njim imali Ostrogoti (Istočni Goti), čiji je arijanizam doprinio ograničavanju razvitka Katoličke crkve. Sad je biskup mogao ostvarivati povlastice što ih mu je dao Justinijanov dekret godine 533.; mogao je povećati autoritet papske stolice. Tako je otpočelo 1260 godina progonstva što ih je proreklo biblijsko proročanstvo (Dn 7,25; Otk 12,6.14; 13,5-7).
Crkva je uz pomoć države pokušala silom nametnuti svoje zakone i učenja svim kršćanima. Mnogi su napustili svoje vjerovanje bojeći se progonstva, dok su oni koji su ostali vjerni učenjima Svetoga pisma doživjeli žestoko progonstvo. Kršćanski je svijet postao bojnim poljem. Mnogi su bili bačeni u zatvor ili ubijeni sve u Božje ime! Tijekom 1260-godišnjeg progonstva milijuni istinskih vjernika doživjeli su velike patnje, dok su mnogi za svoju vjernost Kristu platili svojim životom.
Svaka prolivena kap krvi ostavila je mrlju na Božjem i Kristovom imenu. Ništa nije načinilo više štete kršćanskom djelu od ovog nemilosrdnog progonstva. Grubo izopačeni pogled na Božji karakter ovakvim djelovanjem Crkve i nauka o čistilištu i vječnim mukama, pridonio je da su mnogi potpuno odbacili kršćanstvo.
Mnogo prije reformacije, glasovi u samoj Katoličkoj crkvi bunili su se protiv nemilosrdnog ubijanja protivnika, protiv njenih oštrih zahtjeva i razvratne pokvarenosti. Nespremnost Crkve da se reformira pokrenula je protestantsku reformaciju u šesnaestom stoljeću. Njen je uspjeh bio veliki udarac autoritetu i prestižu Crkve u Rimu. Protureformacijom papstvo je povelo krvavu borbu da slomi reformaciju, ali je ono postupno gubilo bitku protiv sila koje su se borile za građansku i vjersku slobodu.
Napokon, godine 1798., 1260 godina nakon 538. godine Rimokatolička crkva je zadobila smrtni udarac (usporedi: Otk 13,3). Spektakularne pobjede Napoleonove vojske u Italiji dovele su papu na milost francuske revolucionarne vlade, koja je rimsku religiju smatrala nepomirljivim neprijateljem Republike. Francuska je vlada dala naputak Napoleonu da zarobi Papu. Po njegovoj je naredbi general Berthier ušao u Rim i objavio kraj papske političke vlasti. Zarobivši papu, Berthier ga je odveo u Francusku, gdje je u izgnanstvu i umro.
Svrgnuće papstva bio je vrhunac dugog niza događaja povezanih s njegovom postupnom propasti. Ovaj događaj obilježava kraj proročkog razdoblja od 1260 godina. Mnogi protestanti protumačili su ovaj događaj kao ispunjenje ovog proročanstva.
Reformacija
Nauci izvan Svetoga pisma zasnovani na predaji, nemilosrdno progonstvo onih koji se ne slažu u mišljenju, pokvarenost i duhovni pad mnogobrojnog svećenstva bili su glavni činitelji koji su nagnali narod da traži reformu unutar ustanovljene Crkve.
Doktrinarna sporna pitanja. Evo primjera nebiblijskih nauka koje su pridonijele poticanju protestantske reformacije i još uvijek dijele protestante od rimokatolika.
1. Poglavar Crkve na Zemlji je Kristov zamjenik. Ovaj nauk tvrdi da je samo rimski biskup zamjenik ili predstavnik Kristov na Zemlji i vidljiva glava Crkve. U suprotnosti s biblijskim gledištem o voditeljstvu Crkve (vidi: 11. poglavlje u ovoj knjizi), ovaj nauk bio je zasnovan na pretpostavci da je Krist apostola Petra učinio vidljivom glavom Crkve, a da je papa Petrovnasljednik.
2. Nepogrešivost Crkve i njenog poglavara. Nauk koji je najviše pridonio ugledu i utjecaju Rimske crkve je nauk o njenoj nepogrešivosti. Crkva je tvrdila da nikada nije griješila niti će ikada pogriješiti. Ona je utemeljila ovaj nauku na sljedećem rasuđivanju, koje ne nalazi nikakvu biblijsku podršku: Budući da je Crkva božanska, jedna od njenih bitnih osobina je nepogrešivost. (Uz to, kako je Božja namjera da kroz ovu božansku Crkvu povede sve ljude dobre volje na Nebo, ona mora biti nepogrešiva u učenju vjere i morala.) Krist će je tada, silom Svetoga Duha, sačuvati od svih grijeha.
Logični je zaključak, koji poriče osnovnu grešnost čovjekovu (vidi: 7. poglavlje u ovoj knjizi), da crkveni vođ mora također biti bezgrešan. U skladu s ovim, katolička literatura pridaje svome vođi božanske atribute.
3.Pomračena Kristova prvosvećenička, posrednička služba. Kako se povećavao utjecaj Rimske crkve, pozornost je vjernika skrenuta s Kristovog stalnog posredničkog djela kao velikog svećenika na Nebu – simbola stalnih svakodnevnih žrtava službe u starozavjetnom svetištu (vidi: 4. i 23. poglavlje u ovoj knjizi) – na zemaljsku svećeničku službu s njenim vođom u Rimu. Namjesto da se pouzdaju u Krista za oprost grijeha i vječno spasenje (vidi: 9. i 10. poglavlja u ovoj knjizi), vjernici su svoju vjeru uputili na pape, svećenike i prelate. Suproteći se novozavjetnom učenju o svećenstvu svih vjernika, sada se vjerovalo da je svećenikova služba za oprost od velikog životnog značaja za spasenje.
Kristova svećenička služba na Nebu, u kojoj stalno primjenjuje zasluge svoje žrtve pomirnice za vjernike koji se kaju, potpuno je zanemarena, kad je Crkva Gospodnju večeru zamijenila misom. Nimalo slično Gospodnjoj večeri – službi koju je ustanovio Isus kao uspomenu na svoju smrt i kao predsliku svog kraljevstva koje će doći (vidi: 15. poglavlje u ovoj knjizi) – Katolička crkva tvrdi da je misa ljudska, svećenikova beskrvna Kristova žrtva Bogu. Budući da je Krist ponovo povrijeđen, kao što je bio na Golgoti, smatra se da misa donosi naročitu milost vjernicima i umrlima!
Nepoznavajući Sveto pismo, znajući samo za misu koju održavaju ljudi svećenici, mnoštvo je izgubilo blagoslov neposrednog pristupa našem Posredniku Isusu Kristu. Na taj su način obećanje i poziv “pristupajmo s pouzdanjem k prijestolju milosti; da primimo milosrđe i nađemo milost za pravodobnu pomoć!” (Heb 4,16) sasvim su izbrisani.
4. Zaslužna narav dobrih djela. Rasprostranjeno mišljenje da s pomoću dobrih djela čovjek može steći zaslugu značajnu za spasenje, da vjera ne može spasiti, u oprjeci je s novozavjetnim učenjem (vidi: 9. i 10. poglavlje u ovoj knjizi). Katolička crkva uči da dobra djela, koja su rezultat milosti izlivene u grešnikovo srce, imaju zasluge – što znači da ona daju čovjeku pravo na spasenje. Ustvari, čovjek može izvršiti više dobrih djela no što je potrebno za spasenje – kao što je bio slučaj sa svecima – i tako zadobiti posebne zasluge. Ove posebne zasluge mogu se iskoristiti za dobrobit drugih. Budući da Crkva smatra da se grešnici opravdavaju na temelju pravednosti izlivene u njihovo srce, dobra djela imaju važnu ulogu u čovjekovom opravdanju.
Zaslužna djela također igraju važnu ulogu u nauku o čistilištu, koji tvrdi da oni koji nisu savršeno čisti moraju pretrpjeti čišćenje, privremenu kaznu za svoje grijehe u čistilištu, prije no što uđu u radosti Neba. Svojim molitvama i dobrim djelima, živi vjernici mogu skratiti trajanje i jačinu patnji onih koji su u čistilištu.
5. Nauk o pokori i opraštajnice. Pokajanje (pokora) je Sveta tajna kojom kršćani mogu dobiti oprost grijeha što su ih počinili poslije krštenja. Ovaj oprost grijeha vrši se apsolucijom (odrješenjem) što je čini svećenik, ali prije no što se može dobiti, kršćani moraju ispitati svoju savjest, pokajati se za svoje grijehe i odlučiti da nikada više ne vrijeđaju Boga. Tada moraju ispovijediti svoje grijehe svećeniku i moraju izvršiti pokoru – neku zadaću koju odredi svećenik.
Pokora, međutim, ne oslobađa grešnike u cijelosti. Oni još uvijek moraju podnijeti privremene kazne bilo u ovom životu ili u čistilištu. Da bi vodila brigu o ovoj kazni, Crkva je ustanovila oproštajnice (indulgencije) koje osiguravaju oprost privremene kazne koja ostaje kao dug na računu grijeha nakon što je grijeh bio oprošten. Oproštajnice, koje mogu poslužiti i živima i onima koji su u čistilištu, daju se pod uvjetom pokajanja i vršenja propisanih dobrih djela, često u vidu davanja novca Crkvi.
Posebne zasluge mučenika, svetaca, apostola i nadasve Isusa Krista i Marije omogućuju oproštajnice. Njihove su zasluge dane na čuvanje, u “riznicu zasluga, i mogu se prenositi na one vjernike čiji račun nije podmiren. Papa, kao potvrđeni Petrov nasljednik, ima vlast nad ključevima ove riznice i može osloboditi ljude od vremenske kazne dodjeljujući im kredit iz riznice”.
6. Konačna vlast postoji u Crkvi. Tijekom stoljeća Crkva je usvojila mnoga neznabožačka vjerovanja, svete dane i simbole. Kad se podigao glas protiv ovih strašnih djela, Rimska crkva je prisvojila pravo da jedina tumači Bibliju. Crkva, a ne Biblija, postala je konačnom vlasti (vidi 1. poglavlje). Crkva je dokazivala da postoje dva izvora božanske istine. (1) Sveto pismo i (2) katolička predaja koje se sastoji od spisa crkvenih otaca, odluka crkvenih sabora, odobrenih vjerovanja i crkvenih obreda. Kad god su se crkvena učenja podržavala predajom a ne Svetim pismom, predaja je imala pravo prvenstva. Obični vjernici nemaju nikakvu ovlast da tumače nauke što ih je Bog otkrio u Svetom pismu. Ta ovlast pripada samo Katoličkoj crkvi.
Svitanje novog dana. U četrnaestom stoljeću John Wycliffe pozvao je na reformaciju Crkve, ne samo u Engleskoj već u cijelom kršćanskom svijetu. U to vrijeme, kad je postojalo samo nekoliko knjiga Biblije, on je dao prvi prijevod cjelokupne Biblije na engleskom. Njegovo učenje o spasenju samo vjerom u Krista i o tome da je samo Sveto pismo nepogrešivo, postavilo je temelj protestantskoj reformaciji. Kao zornica reformacije, on se trudio da oslobodi Kristovu Crkvu od okova neznaboštva koji su je držali prikovanu u neznanju. On je svečano započeo pokret koji je trebao osloboditi čovjekov um i donijeti slobodu čitavim narodima od kandži vjerskih zabluda. Wycliffovi su napisi taknuli dušu Hussa, Jeronimea, Luthera i mnogih drugih.
Martin Luther – vatren, utjecajan, odlučan – bio je možda najsnažnija ličnost reformacije. Više od bilo kog drugog, on je poveo ljude natrag k Svetome pismu i velikoj evanđeoskoj istini o opravdanju vjerom, dok se ogradio od spasenja djelima.
Objavljujući da vjernici ne trebaju prihvatiti nikakav drugi autoritet do Svetoga pisma, Luther je skrenuo pogled ljudi iznad ljudskih djela, svećenstva, pokora, na Krista kao njihovog jedinog Posrednika i Spasitelja. Nemoguće je, govorio je on, da se ljudskim djelima umanji krivnja grijeha ili da se izbjegne njegova kazna. Samo pokajanje u odnosu na Boga i vjera u Krista može spasiti grešnike. Budući da je dar, besplatno dan, Njegova se milost ne može kupiti. Ljudi stoga mogu imati nadu ne zbog oproštajnica, već zbog prolivene krvi raspetog Otkupitelja.
Kao arheološka ekspedicija koja je našla blago sakriveno ispod nakupljenih naslaga tijekom stoljeća, tako je reformacija otkrila dugo zaboravljene istine. Opravdanje vjerom, veliko načelo Evanđelja bilo je ponovo otkriveno, kao i novo uvažavanje za prinesenu žrtvu pomirnicu Isusa Krista i Njegove dostatne posredničke svešteničke službe. Mnoga nebiblijska učenja kao što je molitva za mrtve, obožavanje svetaca i relikvija, štovanje mise, obožavanje Marije, čistilište, pokora, sveta vodica, celibat svećenika, brojanice, inkvizicija, pretvaranje kruha i vina u Kristovo tijelo i krv (transsupstancijacija), posljednje pomazanje i pouzdanje u predaju, bila su odbačena i napuštena.
Protestantski reformatori bili su gotovo jednodušni u poistovjećivanju papskog sustava s “čovjekom bezakonja”, “tajnom bezakonja” i “malim rogom” iz Knjige proroka Daniela, bića što je proganjalo pravi Božji narod tijekom 1260 godina iz Otkrivenja 12,6.14 i 13,5 prije drugog Kristovog dolaska.
Nauk Biblije i Biblija kao jedino mjerilo vjere i morala postali su osnovom protestantizma. Reformatori su smatrali da cjelokupna ljudska predaja podliježe punom i višem autoritetu Svetoga pisma. U predmetima vjere nikakav autoritet – papa, sabori, crkveni oci, carevi ili znanstvenici – nisu smjeli gospodariti nad savješću. Uistinu, kršćanski se svijet počeo buditi iz sna i, napokon je u mnogim zemljama proglašena vjerska sloboda.
Zaustavljena reformacija
Reformacija kršćanske Crkve nije trebala završiti u šesnaestom stoljeću. Reformatori su mnogo učinili, ali nisu ponovo otkrili cijelu svjetlost koja se ugasila tijekom otpada. Oni su izvukli kršćanstvo iz krajnjeg mraka, ali ono je još uvijek stajalo u sjenci. Premda su slomili željeznu ruku srednjovjekovne Crkve, dajući Bibliju svijetu, i obnovili osnovno Evanđelje, oni nisu otkrili druge važne istine. Krštenje uronjavanjem, besmrtnost, kao dar koji će Krist dati prilikom uskrsnuća pravednih, sedmi dan kao biblijski dan odmora i druge istine (vidi 7.14.19. i 25. poglavlje u ovoj knjizi) bili su još uvijek izgubljeni u sjenci.
Ali namjesto da unaprijede reformaciju, njihovi su nasljednici učvrstili njena dostignuća. Oni su usredotočili svoju pozornost na riječi reformatora i njihova mišljenja, umjesto na Sveto pismo. Nekolicina je otkrila nove istine, ali većina je odbila napredovati više od onoga što su vjerovali prvi reformatori. Stoga se protestantska vjera izrodila u formalizam i skolasticizam, a greške što ih je trebalo odbaciti čuvale su se kao dragocjenosti. Plamen reformacije se postupno ugasio, a same su protestantske Crkve postale hladne, formalističke i vapile za reformom.
Poslijereformatorska era ključala je od teološke aktivnosti, ali je postignut mali duhovni napredak. Frederic W. Farrar je pisao da je u ovom razdoblju “sloboda zamijenjena ropstvom; sveopća načela bijednim elementima; istina dogmatizmom; nezavisnost predajom; vjera sustavom. Živo štovanje Svetoga pisma potisnuto je mrtvom teorijom inspiracije. Genijalna pravovjernost ustupila je mjesto željeznoj nepromjenljivosti i živa misao spornim dijalektikama.” Pa premda je “reformacija slomila olovni skiptar starog skolasticizma”, protestantske su Crkve uvele “novi skolasticizam čije je žezlo bilo željezno”. Robert M. Grant nazvao je ovaj novi skolasticizam “isto tako krutim kao i bilo koja srednjovjekovna teološka tvorevina”. Protestanti “su se praktično svezali ograničenjima ovih svojih rasprostranjenih vjeroispovijesti”.
Izbijale su borbe. “Nikada nije postojalo takvo razdoblje u kome su ljudi bili toliko zaposleni otkrivanjem grešaka jednih spram drugih, ili u kome su jedni druge nazvali mnogim i tako sramotnim nazivima.” Na taj način radosna vijest pretvorila se u rat riječima. “Sveto pismo nije više govorilo srcu, već kritičkom umu.” “Dogme su bile pravovjerne, ali duhovnost je bila ugašena. Teologija je pobijedila, ali se ljubav ohladila.”
Ostatak
Unatoč otpadu i nevoljama tijekom 1260 godina, neki vjernici nastavili su čuvati čistotu apostolske Crkve. Kad je 1798. godine došao kraj razdoblju od 1260 godina ugnjetavanja, Zmaj nije uspio uništiti cio Božji vjerni narod. Protiv ovih Sotona je nastavio usmjeravati svoje ubilačke napore. Apostol Ivan je rekao: “Tada, obuzet gnjevom protiv žene, Zmaj ode da vodi rat protiv ostalih iz njezina potomstva, protiv onih koji vrše Božje zapovijedi i čuvaju Isusovo svjedočanstvo.” (Otk 12,17)
Što je Ostatak? U svom opisu Zmajeve borbe sa ženom i njenim potomstvom, apostol Ivan upotrebljuje izraz “protiv ostalih iz njezina potomstva”. (Otk 12,17) Ovaj izraz znači ‘oni koji su ostali’ ili ‘Ostatak’, kako je u drugim Biblijama prevedeno. Biblija prikazuje Ostatak kao malu skupinu Božjeg naroda koji u nevoljama, ratovima i otpadu ostaje vjeran Bogu. Ovaj vjerni Ostatak je korijen koji je Bog upotrijebio da umnoži svoju vidljivu Crkvu na Zemlji (2 Ljet 30,6; Ezr 9,14.15; Iz 10,20-22; Jr 42,2; Ez 6,8; 14,22).
Bog je dao nalog Ostatku da objavi Njegovu slavu i povede Njegov rasijani narod po cijelome svijetu k Njegovoj “svetoj gori”, u “Jeruzalem”, ka “gori Sion”. (Iz 37,31.32; 66,20; usporedi: Otk 14,1) Za one koji su se ovako skupili, Sveto pismo kaže: “Oni prate Janje kud god ono ide.” (Otk 14,4)
Otkrivenje 12,17 sadrži opis posljednjeg Ostatka, Božje izabrane loze odanih vjernika – Njegovih vjernih svjedoka u posljednjim danima prije Kristovog drugog dolaska. Koje su osobine Ostatka?
Osobine Ostatka. Ostatak se u vrijeme kraja ne može pogrešno shvatiti. Apostol Ivan opisuje ovu skupinu posebnim riječima. Pojavivši se nakon 1260 godina progonstva, ona je sastavljena od onih koji “Vrše Božje zapovijesdi i čuvaju Isusovo svjedočanstvo”. (Otk 12,17)
Oni su odgovorni za objavljivanje, neposredno prije Kristovog povratka, Božje posljednje opomene cijelom svijetu, vijesti triju anđela iz Otkrivenja 14. glave (Otk 14,6-12). Ove vijesti sadrže u sebi opis Ostatka – to su oni “koji čuvaju Božje zapovijedi i vjeruju u Isusa”. (Otk 14,12) Da razmotrimo mnogo pažljivije ove osobine.
1. Vjera Isusova. Božji narod, Ostatak, odlikuje se vjerom sličnom onoj koju je imao Isus. On pokazuje Isusovo nepokolebljivo povjerenje u Boga i vjerodostojnost Svetoga pisma. On vjeruje da je Isus Krist Mesija iz proročanstava Božji Sin, koji je došao kao Spasitelj svijeta. Njihova vjera obuhvaća sve biblijske istine – one u koje je Krist vjerovao i propovijedao.
Božji će Ostatak, onda, objaviti vječno Evanđelje o spasenju vjerom u Krista. On će opominjati svijet da je došao čas Božjeg suda i pripremiti druge da se sretnu s njihovim Gospodom koji će brzo doći. Oni će se uključiti u zadaću koja će obuhvatiti cio svijet da izvrši božansko svjedočanstvo ljudskom rodu (Otk 14,6.7;10,11; Mt 14,14).
2. Božje zapovijedi. Prava vjera u Isusa obvezuje Ostatak da slijedi Njegov primjer. “Tko tvrdi da ostaje u njemu, taj mora tako živjeti kako je on živio.” (1 Iv 2,6) Budući da je Isus držao zapovijedi svoga Oca, oni će isto tako poslušati Božje zapovijedi (Iv 15,10).
Budući da su oni Ostatak, njihovo djelovanje mora biti u skladu s njihovim zvanjem – u protivnom ono nema nikakvu vrijednost. Isus je rekao: “Neće svaki koji mi govori: Gospodine! Gospodine! ući u kraljevstvo nebesko, nego onaj koji vrši volju moga nebeskog Oca.” (Mt 7,21) Silom koju im Krist daje oni slušaju Božje zahtjeve, uključujući i Deset zapovijedi, Božji nepromjenjivi moralni Zakon (Izl 20,1-17; Mt 5,17-19; 19,17; Fil 4,13).
3. Svjedočanstvo Isusovo. Ivan definira “svjedočanstvo Isusovo” kao “proročki duh” (Otk 19,10). Ostatkom će upravljati svjedočanstvo Isusovo priopćeno preko dara proroštva.
Ovaj je dar Duha trebao stalno djelovati tijekom cijele povijesti Crkve, “dok svi zajedno ne dođemo k jedinstvu u vjeri i u pravoj spoznaji Sina Božjega, k savršenom čovjeku, k mjeri punine veličine Kristove”. (Ef 4,13) On je stoga jedna od glavnih osobina ostatka.
Ovakvo proročko voditeljstvo čini Ostatak narodom proroštva koji objavljuje proročku vijest. On će razumjeti proročanstva i učit će druge. Otkrivenje istine koje je doprlo do Ostatka, pomaže mu u izvršenju njegove zadaće pripreme svijeta za Kristov povratak (vidi: 17. poglavlje u ovoj knjizi).
Pojava Ostatka posljednjih dana. Biblija upućuje na to da će se Ostatak pojaviti na svjetskoj pozornici nakon vremena velikog progonstva (Otk 12,14-17). Događaji iz vremena Francuske revolucije koji su potresli svijet, koji su doveli do odvođenja pape u sužanjstvo pri kraju 1260-godišnjeg razdoblja (1798.god.) i ispunjenje tri velika kozmička znaka – kojima su Zemlja, Sunce, Mjesec i zvijezde svjedočili o blizini Kristovog povratka (vidi: 24. poglavlje u ovoj knjizi) – dovelo je do velikog buđenja i proučavanja proročanstava. Nastalo je široko rasprostranjeno očekivanje bliskog Isusovog dolaska. Po cijelome svijetu mnogi kršćani prepoznali su da je vrijeme posljetka nastupilo (Dn 12,4).
Ispunjenje biblijskih proročanstva tijekom druge polovine osamnaestog i prve polovine devetnaestog stoljeća izvazvalo je snažan međuvjerski pokret usredotočen na nadu o drugom Kristovom dolasku. U svakoj Crkvi mogli su se naći oni koji su vjerovali u bliski Kristov povratak, svi su se molili, radili i očekivali vrhunski događaj svih stoljeća.
Adventna nada donijela je dubok duh jedinstva među njene pristaše i mnogi su se sjedinili da bi opomenuli svijet o Kristovom skorom dolasku. Adventni pokret bio je pravi biblijski međuvjeroispovijesni pokret usredotočen na Božju Riječ i adventnu nadu.
Što su više proučavali Bibliju, sve su više bili uvjereni da je Bog pozvao Ostatak da nastavi zaustavljenu reformaciju u kršćanskoj Crkvi. Oni sami iskusili su odsutnost istinskog duha reformacije u svojim Crkvama kojima su pripadali i nedostatak zanimanja za proučavanje i pripremu za Drugi dolazak. Njihovo proučavanje Biblije otkrilo je da su kušnje i razočaranja, kroz koja ih je Bog vodio, bili duboko duhovno iskustvo očišćenja koje ih je sakupilo kao Božji Ostatak. Bog im je dao nalog da nastave reformaciju koja je donijela toliko mnogo radosti i sile Crkvi. Sa zahvalnošću i poniznošću oni su prihvatili svoju zadaću, shvaćajući da Božji nalog nisu dobili zbog neke svojstvene više vrijednosti, te da samo Kristovom milošću i silom mogu u svemu biti uspješni.
Zadaća Ostatka
Proročanstva iz knjige Otkrivenje jasno prikazuju zadaću Ostatka. Vijest triju anđela iz Otkrivenja 14,6-12 objavljuje Ostatak koji će donijeti potpunu i konačnu obnovu evanđeoske istine. Ove tri vijesti sadrže Božje odgovore na napadnu Sotoninu prijevaru koja će zahvatititi svijet upravo prije Kristovog dolaska (Otk 13,3.8.14-16). Odmah nakon Božjeg posljednjeg poziva svijetu, Krist će se vratiti da požnje žetvu (Otk 14,14-20).
Vijest prvoga anđela.
“Uto spazih nekoga drugog anđela gdje leti u najvišem dijelu neba noseći jednu neprolaznu radosnu vijest koju mu je trebalo navijestiti stanovnicima Zemlje: svakom narodu i plemenu, jeziku i puku. Vikao je jakim glasom: Bojte se Boga i zahvalite mu, jer je došao čas njegova Suda! Poklonite se Stvoritelju neba i zemlje, mora i izvora voda!” (Otk 14,6.7)
Prvi anđeo predstavlja Božji Ostatak kako nosi vječno evanđelje svijetu. Ovo je evanđelje ista dobra vijest o Božjoj beskrajnoj ljubavi koju su objavljivali stari proroci i apostoli (Heb 4,2). Ostatak ne iznosi neko drugo evanđelje – s obzirom na sud, on ponovo potvrđuje to vječno evanđelje da grešnici mogu biti opravdani vjerom i primiti Kristovu pravdu.
Ova vijest poziva svijet na pokajanje. Ona poziva sve da se “boje Boga”, ili odaju poštovanje Bogu, i da Mu daju “slavu” ili štovanje. Mi smo stvoreni s tim ciljem, pa možemo odavati štovanje ili slavu Bogu svojim riječima i djelima: “Otac moj proslavit će se time što ćete roditi mnogo roda.” (Iv 15,8)
Apostol Ivan proriče da će pokret koji će pripremiti svijet za Kristov dolazak ponovo naglasiti biblijski značaj proslavljanja Boga. Kao nikada ranije on će iznositi novozavjetni poziv o svetom staranju za naše živote: “Vaše tijelo je hram Duha Svetoga.” Mi nemamo isključivo pravo na svoje tjelesne, moralne i duhovne snage; Krist ih je iskupio svojom krvlju na Golgoti. “Proslavite, dakle, Boga svojim tijelom.” (1 Kor 6,19.20) “Prema tome, bilo da jedete, bilo da pijete, bilo da što drugo činite, sve činite na slavu Božju!” (1 Kor 10,31)
Činjenica da je došao “čas suda njegova” upozorava na hitnost poziva na pokajanje (vidi: 23. poglavlje u ovoj knjizi). U Otkrivenju 14,7 riječ sud je prijevod grčke riječi krisis, koja označuje djelo suđenja, a ne izricanje presude (krima). To se odnosi na cio proces suđenja, uključujući i dovođenje ljudi na sud pred božansko sudsko prijestolje, ispitivanje izvještaja o životu, presuda o oslobođenju ili osudi i davanje vječnoga života ili smrtne kazne (vidi: Mt 16,27; Rim 6,23; Otk 22,12). Vijest o času suda također objavljuje Božju osudu svakog otpada (Dn 7,9-11.16; Otk 17,18).
Vijest o času suda upućuje posebno na vrijeme kada, u posljednjoj fazi svoje prvosvećeničke službe u nebeskom svetištu, Krist prima svoje sudbeno zvanje (vidi: 23. poglavlje u ovoj knjizi).
Ova vijest također poziva sve da obožavaju Tvorca. Božji poziv na obožavanje mora se promotriti u suprotnosti s pozivom da se obožava zvijer i njezin kip (Otk 13,3.8.15). Naskoro će svatko morati izvršiti izbor između pravog i lažnog bogoslužja – između službe Bogu pod Njegovim uvjetima (opravdanje vjerom) ili pod našim uvjetima (opravdanje djelima). Nalažući nam “poklonite se Stvoritelju neba i zemlje, mora i izvora voda” (Otk 14,7; usporedi: Izl 20,11), ova vijest skreće pozornost na četvrtu zapovijed. Ona vodi ljude u pravo obožavanje Tvorca, iskustvo koje obuhvaća štovanje Njegove uspomene na stvaranje – sedmog dana, Subote Gospodnje, koju je On ustanovio prilikom stvaranja i potvrdio u Deset zapovijedi (vidi: 19. poglavlje u ovoj knjizi). Vijest prvoga anđela stoga poziva na obnovu prave službe Bogu iznoseći svijetu Krista Tvorca i Gospoda biblijskog dana odmora – subote. To je znak Božjeg stvaranja – znak koji je zanemarila većina Njegovih stvorenja.
Po proviđenju, objavljivanje ove vijesti koja skreće pozornost na Tvorca – Boga otpočelo je u povijesnom trenutku kada je evolucionistička filozofija postigla najveći ugled objavljivanjem knjige Charlesa Darwina “Porijeklo vrsta” (1859). Propovijedanje prve anđeoske vijesti jest najveći bedem protiv napredovanja teorije o evoluciji.
Napokon, ovaj poziv obuhvaća i obnovu štovanja Božjeg svetog Zakona, koga je pogazio “čovjek grijeha” (2 Sol 2,3). Bog se može proslaviti samo onda kad se obnovi prava služba Bogu i kad vjernici žive po načelima Božjeg kraljevstva.
Vijest drugog anđela.
Babilon je pao, pao je taj veliki grad, zato što je sve narode natjerao da piju otrovno vino njegovog bluda (Otk 14,8).
Od početka povijesti grad Babilon je predstavljao prkos Bogu. Njegova je kula bila spomenik otpada i središte pobune (Post 11,1-9). Lucifer (Sotona) bio je njegov nevidljivi car (Iz 14,4.12-14) i čini se da je želio Babilon učiniti agencijom za ostvarenje svog majstorskog plana da zagospodari nad ljudskim rodom. U cijeloj Bibliji borba između Božjega grada Jeruzalema i sotoninog grada Babilona prikazuje borbu između dobra i zla.
U prvim stoljećima kršćanstva, kada su Rimljani ugnjetavali i Židove i kršćane, hebrejska i kršćanska literatura pozivala se na grad Rim kao na Babilon. Mnogi vjeruju da je apostol Petar upotrijebio Babilon kao pseudonim za Rim (1 Pt 5,13). Zbog njenog otpada i progonstva što ga je izvršila, većina protestanata iz doba reformacije i postreformacije pozivala se na Rimsku crkvu kao na duhovni Babilon (Otk 17), neprijatelja Božjeg naroda.
U Otkrivenju ime Babilon odnosi se na iskvarenu ženu, na majku bludnicama, i njene nečiste kćeri (Otk 17,5). On predstavlja sve otpale religiozne organizacije i njihovo vodstvo, premda se posebice odnosi na veliki otpadnički religijski savez između Zvijeri i njenog kipa koja će prouzročiti posljednju krizu opisanu u Otkrivenju 13,15-17.
Vijest drugoga anđela objavljuje sveopću narav babilonskog otpada i njegovu moć prisile, govoreći da “otrovnim vinom kurvarstva svojega napoji sve narode”. Vino Babilona predstavlja njegova heretička učenja. Babilon će vršiti pritisak na državne sile da u cijelom svijetu silom nametne svoja lažna vjerska učenja i zakone.
Blud koji se spominje predstavlja zabranjene odnose između Babilona i naroda – između otpale Crkve i građanskih vlasti. Smatra se da je Crkva udana za svog Gospoda; u traženju podrške od države ona napušta svog supružnika i čini duhovni blud (usporedi: Ez 16,15; Jak 4,4).
Ovaj nedopušteni odnos stvara tragediju. Apostol Ivan vidi stanovnike Zemlje “napojene” od lažnih učenja, pa i sam Babilon pijan “od krvi svetih i od krvi Isusovih svjedoka” koji odbijaju da prihvate njegove nebiblijske nauke i da se pokore njegovoj vlasti (Otk 17,2.6).
Babilon je pao zato što je odbio vijest prvog anđela – evanđelje o opravdanju vjerom u Tvorca. Kao što je tijekom prvih nekoliko stoljeća Crkva u Rimu pala, tako su se i mnogi današnji protestanti odvojili od velikih biblijskih istina što ih je objavila reformacija. Ovo proročanstvo o padu Babilona svoje ispunjenje nalazi nadasve u protestantizmu koji se veoma udaljava od čistote i jednostavnosti vječnog evanđelja o opravdanju vjerom koje je nekada tako silno pokretalo reformaciju.
Vijest drugog anđela dobivat će sve veću važnost kako se kraj približuje. Ona će doživjeti svoje potpuno ispunjenje u savezu s raznim vjerskim organizacijama koje su odbile vijest prvog anđela. Vijest o padu Babilona ponavlja se u Otkrivenju 18,2-4, gdje se objavljuje potpuni pad Babilona i poziva sve pripadnike Božjeg naroda, koji su još uvijek u raznim vjerskim tijelima što ih obuhvaća Babilon, da se odvoje od njih. Anđeo kaže: “Iziđite iz nje, moj narode, da ne postanete sudionicima njezinih grijeha i da ne dijelite njezinih zala!” (Otk 18,4).
Vijest trećeg anđela.
“Tko se god pokloni Zvijeri i njezinu kipu, i primi žig na svoje čelo ili na svoju ruku, pit će vino Božje srdžbe, koje stoji natočeno, čisto, u čaši njegova gnjeva. Bit će mučen ognjem i sumporom pred svetim anđelima i pred Janjetom. I dim se njihovih muka diže u vijeke vjekova; i nemaju mira ni dan ni noć koji se klanjaju Zvijeri i njezinu kipu te koji prima žig njezina imena! Na tome se temelji postojanost svetih koji čuvaju Božje zapovijedi i vjeru u Isusa.”(Otk 14,9-12)
Vijest prvog anđela objavljuje vječno Evanđelje i poziva na ponovno ustanovljenje prave službe Bogu kao Tvorcu, jer je došao čas suda. Drugi anđeo opominje protiv svih oblika bogoslužja čije je ustrojstvo ustanovio čovjek. Napokon, treći anđeo objavljuje Božju najsvečaniju opomenu protiv obožavanja Zvijeri i njena kipa, što će na kraju činiti svi koji odbacuju evanđelje o opravdanju vjerom.
Zvijer opisana u Otkrivenju 13,1-10 je savez crkva-država koji je gospodario kršćanskim svijetom mnogo stoljeća i koji je apostol Pavao opisao kao “čovjeka grijeha” (2 Sol 2,2-4), a prorok Daniel kao “mali rog” (Dn 7,8.20-25; 8,9-12). Kip Zvijeri predstavlja onaj oblik otpale vjere koja će se raširiti kada se Crkve budu, nakon što izgube pravi duh reformacije, ujedinile s državom da bi nametnule svoja učenja drugima. Ujedinjenjem Crkve i države oni će postati savršeni kip Zvijeri – otpala Crkva koja je vršila progonstvo 1260 godina. Otuda naziv kip Zvijeri.
Vijest trećeg anđela objavljuje najsvečaniju i najstrašniju opomenu u Bibliji. Ona objelodanjuje da će oni koji se pokoravaju ljudskoj vlasti u vrijeme posljednje krize na Zemlji obožavati Zvijer i njen kip, a ne Boga. Tijekom ovog posljednjeg sukoba nastat će dvije različne skupine. Jedna će skupina zastupati evanđelje o ljudskom ustrojstvu i obožavati Zvijer i njen kip i navući na sebe najtežu osudu. Druga skupina, u upadljivoj suprotnosti, živjet će po pravom Evanđelju i držati “zapovijedi Božje i vjeru Isusovu”. (Otk 14,9.12) Konačna odluka obuhvaća pravu i lažnu službu Bogu, pravo i lažno evanđelje. Kad se ova odluka jasno iznese u svijet, oni koji odbacuju Božji znak sjećanja na stvaranje – biblijski dan odmora – subotu – i izaberu obožavanje i štovanje nedjelje, potpuno svjesni da to nije dan koji je Bog odredio za bogoslužje, dobit će “žig Zvijeri”. Ovaj žig je pobuna; Zvijer tvrdi da promjena dana za službu Bogu pokazuje njenu vlast čak i nad Božjim Zakonom.
Treći anđeo skreće pozornost svijeta na posljedicu što će je podnijeti oni koi ne prihvate vječno evanđelje i Božju poruku o ponovnom ustanovljenju prave službe Bogu. Ono živo odslikava konačan rezultat izbora ljudi u pogledu na službu Bogu. Izbor nije lak, jer ma što čovjek izabrao, donijet će patnje. Oni koji su poslušni Bogu, doživjet će bijes Zmaja (Otk 12,17) i na kraju će im zaprijetiti smrt (Otk 13,15), dok će se oni koji izaberu obožavati Zvijer i njen kip izložiti djelovanju sedam posljednjih zala i na kraju “ognjenom jezeru” (Otk 15,16; 20,14.15).
Međutim, premda oba izbora uključuju patnje, njihov se rezultat razlikuje. Oni će koji budu obožavali Boga izbjeći kobni gnjev Zmaja i stajati zajedno s Janjetom na gori Sion (Otk 14,1; 7,2.4). Obožavatelji Zvijeri i njena kipa će, s druge strane, primiti Božji gnjev u punini i umrijeti u prisutnosti svetih anđela i Janjeta (Otk 14,9.10; 20,14).
Svaka će osoba morati izabrati kome će služiti. Ili će se pokazati čovjekov izbor opravdanja vjerom, dok sudjeluje u obliku bogoslužja što ga je Bog potvrdio, ili čovjekov pravosnažni izbor opravdanja djelima, koji će se otkriti sudjelovanjem u obliku bogoslužja što ga je Bog zabranio, ali koji naređuju Zvijer i njen kip, u bogoslužju što ga je čovjek sačinio. Bog ne može prihvatiti ovaj posljednji oblik bogoslužja, jer daje prednost ljudskim zapovijedima, a ne Božjim. On traži opravdanje ljudskim djelima, a ne vjerom koja dolazi od potpunog predanja Bogu kao Tvorcu, Iskupitelju i Stvoritelju koji ponovo stvara. U ovom smislu, vijest trećeg anđela je vijest o opravdanju vjerom.
Bog ima svoju djecu u svim Crkvama; ali preko Crkve Ostatka On objavljuje vijest koja treba ponovo ustanoviti Njegovu pravu službu time što poziva Njegov narod da izađe iz otpada i pripremi se za Kristov povratak. Priznajući da im se mnogi od Božjeg naroda tek trebaju priključiti, Ostatak osjeća svoju nedostatnost i slabost dok pokušava ispuniti ovu svečanu zadaću. On shvaća da samo Božjom milošću može izvršiti svoju značajnu zadaću.
U svjetlosti skorog Kristovog dolaska i potrebe da se izvrši priprema za susret s Njim, Božji hitan, milostivi poziv dopire do svakoga od nas: “Iziđite iz nje, moj narode, da ne postanete sudionicima njezinih grijeha i da ne dijelite njezinih zala! Jer njezini su grijesi doprli do neba i Bog se sjetio njezinih zala!” (Otk 18,4.5)
(355)