Crkva je zajednica vernika koji priznaju Isusa Hrista za Gospoda i Spasitelja. Nastavljajući se na Božji narod iz starozavetnog doba, mi smo pozvani iz sveta; i skupljamo se radi bogosluženja, bratske zajednice, proučavanja Božje Reči, proslavljanja Večere Gospodnje, službe celom ljudskom rodu i poradi objavljivanja evanđelja celomu svetu. Crkva dobija svoju vlast od Hrista, koji je utelovljena Reč, te iz Svetoga pisma, koje je pisana Reč. Crkva je Božja porodica koju je On usvojio, njeni članovi žive na temelju Novog zaveta. Crkva je Hristovo telo, zajednica vere čija je glava sam Hrist. Crkva je nevesta za koju je Hrist umro da bi mogao da je posveti i očisti. Prilikom ovog pobedonosnog dolaska On će staviti pred sebe slavnu Crkvu vernih svih vekova, kupljenu Njegovom krvlju; ne s manom ili nedostatkom, već svetu i savršenu. (Osnovna verovanja, 12).

Obuzet gnjevom, stariji čovjek štapom što ga nosi udara veliku stijenu. Podigne štap, ponovo zamahne i poviče: „Čujte buntovnici! Hoćemo li vam iz ove pećine izvesti vodu?“

Mlaz vode šiknuo je iz stijene, ispunivši potrebe Izraela. Međutim, pripisujući sebi taj dar vode namjesto da ga pripiše Stijeni, Mojsije je pogriješio. Zbog tog grijeha on neće ući u Obećanu zemlju (vidi Brojevi 20,7-12).

Ta je Stijena bio Krist, temelj na kome je Bog osnovao svoj narod, pojedinačno i kao zajednicu. Ovo slikovito prikazivanje provlači se kroz cijelo Sveto pismo.

U posljednjem govoru što ga je održao Izraelu, možda sjećajući se ovog događaja, Mojsije je uptrijebio jednu metaforu o stijeni kao sliku Božje pouzdanosti i oslonca:

„Boga našeg Veličajte!

On je Stijena, djelo mu je savršeno,

jer  pravi su svi njegovi putovi.

Bog je on vjeran i bez zloće,

pravedan je on i pravičan.“ (Pnz 32,3.4)

Stoljećima kasnije kralj David je kao odjek ponavljao istu temu – o svom Spasitelju kao stijeni:

„U Boga je spasenje moje i slava;

Bog mi je hridina silna, utočište.

(Ps 62,8; 31,3; 18,2)

Izaija se služi istim slikovitim prikazom Mesije koji će doći: „Kamen odabrani, dragocjen kamen ugaoni, temeljac.“ (Iz 28,16)

Apostol Petar je potvrdio da je Krist ispunio ovo proročanstvo ne kao običan kamen, već kao „živi kamen“, koji su, istina, ljudi odbacili, ali koji je u očima Božjim izabran, dragocjen“. (1 Pt 2,4) Apostol Pavao Ga je poistovjetio s jedinim sigurnim temeljom, govoreći: „Nitko, naime, ne može postaviti drugoga temelja osim onoga koji je već postavljen, a taj je Isus Krist.“ (1 Kor 3,11) Pozivajući se na stijenu koju je Mojsije udario, on je rekao da su: „svi pili isto duhovno piće. Pili su, naime, iz duhovne stijene koja ih je pratila, a ta stijena bijaše Krist.“ (1 Kor 10,4)

Sam je Isus Krist neposredno upotrijebio ovu sliku izjavivši: „Na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju, i Vrata pakla neće je nadvladati.“ (Mt 16,18) On je osnovao kršćansku Crkvu na sebi, živoj Stijeni. Njegovo se tijelo, što je navijestilo to udaranje Stijene, trebalo žrtvovati za grijehe svijeta. Ovu Crkvu sazidanu na čvrstom temelju, kako je predvidio, ništa ne može nadvladati. Od ove će Stijene poteći iscjeljujuće vode žednim narodima (usporedi: Ez 47,1-12; Iv 7,37.38; Otk 22,1-5).

Kako je slaba i nemoćna bila Crkva kad je Krist ovo izjavio! Ona se sastojala od nekolicine umornih, sumnjičavih učenika koji su se sami unapređivali, od šačice žena i nestalnog mnoštva koje je iščezlo kad su Stijenu udarili. Ipak, Crkva nije sazidana na nesigurnoj ljudskoj mudrosti i promjenljivosti, već na Vječnoj Stijeni. Vrijeme će pokazati da ništa ne može uništiti Njegovu Crkvu ili je odvratiti od njene zadaće slavljenja Boga i dovođenja ljudi Spasitelju (usporedi: Dj 4,12.13.20-33).

Biblijsko značenje riječi „crkva“

U Svetom je pismu riječ crkva prijevod grčke riječi ekklesia, što znači ‘pozivanje van’. Ovaj se izraz općenito rabio za svako okupljanje sazvano u skladu s običajem da se ljudi pozovu na sastanak.

Septuaginta, grčki prijevod hebrejskog Starog zavjeta, omiljen u Isusovo vrijeme, upotrebljavala je riječ ekklesia kao ekvivalent hebrejske riječi gahal, koja se upotrebljavala za ‘skupljanje’, ‘okupljanje’ ili ‘skupštinu’ (Pnz 9,10; 18,16; 1 Sam 17,47; 1 Kr 8,14; 1 Ljet 13,2).

Ova se uporaba proširila i na Novi zavjet. Zamijetite kako se upotrebljava riječ crkva: 1) okupljanje vjernika radi službe Bogu na određenom mjestu (1 Kor 11,18; 14,19.28); 2) vjernici koji žive na nekom određenom mjestu (1 Kor 16,1; Gal 1,2; 1 Sol 2,14); 3) skupina vjernika u domu nekog pojedinca (1 Kor 16,19; Kol 4,15; Flm 2); 4) skupina, zajednica u nekoj određenoj oblasti (Dj 9,31); 5) cijelo tijelo vjernika na cijelom svijetu (Mt 16,18; 1 Kor 10,32; 12,28; usporedi: Ef 4,11-16);

6) cjelokupno vjerništvo na Nebu i na Zemlji (Ef 1,20-22; usporedi: Fil 2,9-11).

Narav Crkve

Biblija opisuje Crkvu kao božansku ustanovu, nazivajući je „crkvom Božjom“. (Dj 20,28; 1 Kor 1,2) Isus je dao Crkvi božansku punomoć (Mt 18,17.18). Mi možemo razumjeti narav kršćanske Crkve promatranjem njenih starozavjetnih korijena i raznih metafora koje su upotrijebljene u Novom zavjetu kad se govorilo o njoj.

Korijeni kršćanske Crkve. Stari zavjet opisuje Crkvu kao organiziranu zajednicu Božjeg naroda. Od najstarijih vremena bogobojazne su porodice u rodoslovlju Adama, Šeta, Noe, Šema i Abrahama bile čuvari Njegove istine. Ove porodice u kojima je otac djelovao kao svećenik mogle su se smatrati Crkvom u malom. Bog je Abrahamu dao dragocjena obećanja s pomoću kojih je ova Božja porodica postupno postala narodom. Izraelova je zadaća bila jednostavno produžetak one koja je bila dana Abrahamu: da bude blagoslov svim narodima (Post 12,1-3), otkrivajući Božju ljubav prema svijetu.

Narod što ga je Bog izveo iz Egipta nazvan je „crkvom (ili zajednicom) u pustinji“ (Dj 7,38). Njeni su se članovi smatrali „kraljevstvo svećenika, narod svet“ (Izl 19, 6), narod Bogu posvećen“ (Pnz 28,9; usporedi: Br 26,12) – Njegova Crkva.

Bog ih je naselio u Palestini, središtu velikih svjetskih civilizacija. Tri velika kontinenta – Evropa, Azija i Afrika – susretala su se u Palestini. Ovdje su Židovi trebali biti „sluge drugim narodima“, upućujući poziv drugima da se priključe Božjem narodu. Ukratko, Bog ih je pozvao da izađu kako bi pozvali narode da uđu (Iz 56,7). Želio je da preko Izraela stvori najveću Crkvu na Zemlji – Crkvu u koju bi dolazili predstavnici svih naroda svijeta moliti se Bogu, učiti o pravom Bogu i s viješću o spasenju vratiti se svom narodu.

Usprkos Božjem stalnom staranju za svoj narod, Izrael se odao idolopoklonstvu, podvojenosti, nacionalizmu, oholosti i samoživosti. Božji narod nije ispunio svoju zadaću.

U Isusu, Izrael je došao do razvođa. Božji je narod očekivao Mesiju koji će ga osloboditi, ali ne Mesiju koji će ga osloboditi od njega samoga. Na križu je Izraelova duhovna propast postala očitom. Razapinjući Krista pokazali su izopačenost koja je postojala u njihovoj nutrini. Povikom: „Mi nemamo drugoga kralja osim cara!“ (Iv 19,15), pokazali su kako ne žele dopustiti Bogu da vlada nad njima.

Na križu su dva suprotna poslanja dostigla svoj vrhnunac: prvo, Crkve koja je zastranila i bila toliko usredotočena na sebe da je bila potpuno zaslijepljena za Onoga koji ju je osnovao; drugo, Kristovo, tako usredotočeno na ljubav prema ljudima otkrivajući im da je On umro namjesto njih kako bi im dao vječni život.

Dok je križ označavao kraj Izraelove zadaće, Kristovo je uskrsnuće svečano otkrilo kršćansku Crkvu i njenu zadaću: objavu evanđelja o spasenju kroz Kristovu krv. Kad su Židovi izgubili svoju službu, postali su sasvim drugi narod i prestali su biti Božjom Crkvom. Na njihovom je mjestu Bog osnovao nov narod, Crkvu, koja će izvršiti Njegovu službu svijetu (Mt 21,41.43).

Novozavjetnu Crkvu, usko povezanu sa starom izraelskom zajednicom vjere  činili su i obraćeni Židovi i neznabošci koji su povjerovali u Isusa Krista. Na su taj način pravim Izraelom postali svi oni koji su Krista prihvatili vjerom (Vidi: Gal 3,26-29). Apostol Pavao slikovito prikazuje novu organsku vezu ovih različnih ljudi slikom dvaju stabala – plemenite i divlje masline, odnosno Izraela i neznabožaca. Židovi koji nisu prihvatili Krista više nisu Božja djeca (Rim 9,6-8) i predočeni su granama koje su polomljene s plemenitog stabla, dok oni Židovi koji su primili Krista ostaju na drvetu.

Apostol Pavao prikazuje neznabošce koji su prihvatili Krista granama s divlje masline koje su ucijepljene na plemenito stablo (Rim 11,17-25). On podučava ove nove kršćane iz neznaboštva da štuju božansko nasljeđe Božjeg izabranog oruđa: „Ako je korijen svet, svete su i grane. Ako su neke grane odlomljene, i ako si ti, koji si divlja maslina, pricjepljen mjesto njih i postao s njima sudionik u sočnom korijenu masline, ne uzvisuj se nad grane! Ako se hoćeš uzvisiti, sjeti se da ne nosiš ti korijena, nego korijen tebe!! (Rim 11,16-18)

Novozavjetna Crkva znatno se razlikuje od svoje starozavjetne kopije. Apostolska Crkva postala je nezavisnom organizacijom, odvojenom od izraelskog naroda. Ukinute granice među narodima dale su Crkvi sveopći karakter. Namjesto narodne Crkve, ona je postala misionarskom Crkvom, koja živi da ispuni Božji prvotni nacrt, koja je ponovo ustanovljena božanskim nalogom njenog utemeljivača Isusa Krista: „Učinite sve narode učenicima mojim!…“ (Mt 28, 19)

Metaforični opisi Crkve. Metaforični opisi novozavjetne Crkve rasvjetljuju njenu narav.

1. Crkva kao tijelo. Metafora proistekla iz slike tijela ističe jedinstvo Crkve i odnos ovisnosti svakoga člana o cjelini. Križ miri sve vjernike s Bogom „u jednome tijelu“. (Ef 2,16). Svetim Duhom oni su kršteni „u jedno tijelo“ (1 Kor 12,13) – Crkvu. Kao tijelo Crkva nije ništa drugo do Kristovo tijelo (Ef 1,23). Ona je tijelo preko koga On daje svoju puninu. Vjernici su udovi Njegovog tijela (Ef 5,30). Prema tome, On poklanja svakom istinskom vjerniku duhovni život svojom silom i milošću. Krist je „Glava Tijela“ (Kol 1,18), „glava Crkve“. (Ef 5,23)

U svojoj ljubavi, Bog je svakom članu svoje Crkve – tijela – dao najmanje jedan duhovni dar koji tog člana osposobljuje da ispuni neki životno važan zadatak. Baš kao što je ono što čini svaki organ životno važno za ljudsko tijelo, tako isto uspješno izvršenje zadaće Crkve ovisi o radu svakog duhovnog dara što su ga članovi primili. Od kakve je koristi tijelo bez srca ili koliko je manje uspješno bez očiju ili jedne noge? Ako njeni vjernici uskraćuju svoje darove, Crkva će biti mrtva ili slijepa, ili u najmanju ruku oštećena. Međutim, ovi posebni, od Boga određeni darovi nisu cilj sami po sebi (vidi 16. poglavlje ove knjige).

2. Crkva kao hram. Crkva je, „Božja građevina“, „hram Božji“ u kojem prebiva Sveti Duh. Isus Krist je temelj i „zaglavni kamen“. (1 Kor 3,9-16; Ef 2,20) Ovaj hram nije mrtva građevina; on pokazuje snažan rast. Budući da je Krist „živi kamen“, apostol Petar kaže da su tako i vjernici „živo kamenje“ koje sačinjava „duhovnu kuću“. (1 Pt 2,4-6)

Građevina još nije završena. Novo živo kamenje stalno se dodaje hramu na kome ste i vi zajedno sazdani za stan Božji u Duhu“. (Ef 2,22) Apostol Pavao opominje vjernike da upotrijebe najbolji građevinski materijal za ovaj hram, tako da može na Dan Suda izdržati kušnju vatrom (1 Kor 3,12-15).

Ova metafora ističe svetost mjesne zajednice kao i Crkve u širem smislu. Božja crkva je sveta kaže apostol Pavao. „Ako tko razara hram Božji, njega će Bog razoriti.“ (1. Kor 3,17) Prisne veze s onima koji ne vjeruju suprote se njenom svetom karakteru a apostol Pavao primjećuje, da ih treba izbjeći jer „što ima pravednost s bezakonjem… Kakav li sklad između hrama Božjega i idola?“ (2 Kor 6,14.16). (Njegov se savjet odnosi i na poslovne i na bračne veze). Crkva se treba držiti u velikoj časti, jer je ona predmet na koji Bog obraća najveću pozornost.

3. Crkva kao nevjesta. Crkva je predočena kao nevjesta, a Gospod kao ženik. Gospod svečano obećava: „Zaručit ću te sebi dovijeka, zaručit ću te u pravdi i u pravu, u nježnosti i u ljubavi.“ (Hoš 2,19) Još jedanput daje svečano obećanje: „Ja sam muž vaš.“ (Jr 3,14; DK)

Apostol Pavao upotrebljava isti slikoviti prikaz: „… da vas privedem Kristu kao čistu djevicu.“ (2 Kor 11,2) Kristova ljubav prema Njegovoj crkvi tako je duboka i vječna da je „i sam sebe predao za nju“. (Ef 5,25) On je učinio ovu žrtvu „da je posveti čisteći u kupelji vode uz pratnju riječi“. (Ef 5,26)

Posvećujućim utjecajem istinite Božje Riječi (Iv 17,17) i očišćenjem što ga daje krštenje, Krist može očistiti vjernike Crkve, skidanjem njihove prljave haljine i oblačenjem haljine svoje savršene pravde. Tako može pripremiti Crkvu da postane Njegovom nevjestom – krasnom Crkvom „bez ljage, bez bore, bez ičega tomu slična“, nego – „sveta i bez mane“. (Ef 5,27) Potpuna će se slava i sjaj Crkve pokazati tek kada Krist dođe.

4. Crkva kao „gornji Jeruzalem“.  Sveto pismo naziva grad Jeruzalem Sionom. Tu Bog prebiva među svojim narodom (Ps 9,11). Sa Siona dolazi spasenje (Ps 14,7; 53,6). Taj grad je trebao biti „radost“ svoj zemlji. (Ps 48,2)

Novi zavjet vidi Crkvu kao „nebeski Jeruzalem“, duhovnu kopiju zemaljskog Jeruzalema (Gal 4,26). Građani ovog Jeruzalema imaju svoje pravo građanstva „na nebesima“ (Fil 3,20). Oni su „djeca obećanja“ koja su rođena „po Duhu“, uživajući slobodu koju im je Krist dao (Gal 4,28.29; 5,1). Građani ovoga grada nisu više u ropstvu pokušaja da se opravdaju „u Zakonu“ (Gal 4,22.26.31; 5,4) „pod vodstvom Duha“ oni željno očekuju „na osnovi vjere nadu opravdanja“. Oni shvaćaju da im u Isusu Kristu „vjera koja očituje svoju snagu ljubavlju“ daje to građansko pravo (Gal 5,5.6).

Oni koji čine dio ovog slavnog društva, pristupit će „k Sionskoj gori, gradu Boga živoga, nebeskom Jeruzalemu: k bezbrojnim anđelima, svečanom zboru i sastanku prvorođenaca koji su upisani na nebesima“. (Heb 12,22.23)

5. Crkva kao obitelj. Crkva na Nebu i na Zemlji smatra se jednom obitelji (Ef 3,15). Dvije metafore opisuju kako se ljudi priključuju ovoj obitelji: usvajanjem (Rim 8,14-16; Ef 1,4-6) i novim rođenjem (Iv 3,8). Vjerom u Krista oni koji su ponovo kršteni nisu više robovi, već djeca nebeskog Oca (Gal 3,26 – 4,7) koja žive na osnovi novoga saveza. Sada su oni „ukućani Božji“ (Ef 2,19), oni „koji po ovoj vjeri pripadaju istoj obitelji“. (Gal 6,10)

Članovi Njegove obitelji oslovljavaju Boga „Ocem“ (Gal 4,6) i povezani su jedan s drugim kao brat i sestra (Jak 2,15; 1 Kor 8,11; Rim 16,1). Budući da je mnoge doveo u obitelj Crkve, apostol Pavao smatra sebe duhovnim ocem. „Jer vas ja Evanđeljem rodih“, kaže on, „u Kristu Isusu“. (1 Kor 4,15) On se poziva na one koje je doveo „kao svoju ljubljenu djecu“. (1 Kor 4,14; usporedi: Ef 5,1)

Posebno je obilježje Crkve kao obitelji prijateljsko postupanje. Kršćansko druženje (koinonia na grčkom) nije samo izraz obične društvenosti, nego „udio u evanđelju“ (Fil 1,5, DF). Ono obuhvaća pravo zajedništvo s Bogom Ocem, Njegovim Sinom i Svetim Duhom (1 Iv 1,3; 1 Kor 1,9; 2 Kor 13,14) kao i s vjernicima (1 Iv 1,3.7). Vjernici, tada, daju svakome tko postaje dijelom obitelji „desnice zajedništva“ (Gal 2,9, DF).

Metafora nastala iz slike obitelji otkriva Crkvu koja se stara, „gdje se ljudi vole, štuju i priznaju kao važne ličnosti. Mjesto na kojemu ljudi priznaju da su jedni drugima potrebni, gdje se razvijaju talenti, gdje ljudi rastu, gdje je svatko zadovoljan. Ona također obuhvaća odgovornost, štovanje duhovnih roditelja, bdijenje nad duhovnom braćom i sestrama. I napokon, to znači da svaki član prema drugomu članu njeguje ljubav koja rađa duboku privrženost što podržava i jača.

Članstvo u obitelji Crkve omogućuje pojedincima koji se u velikoj mjeri razlikuju po naravi i raspoloženju da se raduju i podupiru jedni druge. Članovi crkvene obitelji uče živjeti u jedinstvu, a ne izgubiti svoju osobnost.

6. Crkva kao stup i temelj istine. Crkva živoga Boga je „stup i podloga istine“. (1 Tim 3,15) Ona je čuvar i tvrđava istine, koja štiti istinu od napada njenih neprijatelja. Istina je dinamična, a ne statična. Ako članovi tvrde da imaju novu svjetlost – novi nauk ili neko novo tumačenje Svetoga pisma – oni trebaju ispitati novo učenje s pomoću mjerila iz Svetoga pisma (vidi: Iz 8,20). Ako je nova svjetlost u skladu s ovim mjerilom, tada je Crkva mora prihvatiti, a ako nije, ona je mora odbaciti. Svi se članovi moraju pokoravati ovom sudu zasnovanom na Bibliji, jer „spasenje je u mnogim savjetnicima“. (Izr 11,14)

Šireći istinu, tj. svojim svjedočenjem Crkva postaje „svjetlo svijetu“, „grad koji leži na gori“ i koji „nije moguće sakriti“ te „sol zemlji“. (Mt 5,13-15)

7. Crkva kao vojska – borbena i pobjednička. Crkva na Zemlji sliči na vojsku koja se bori. Ona je pozvana u borbu protiv duhovnog mraka: „Jer naša borba nije protiv krvi i tijela, nego protiv Poglavarstava, protiv  Vlasti, protiv vrhovnika ovoga mračnog svijeta: protiv zlih duhova koji borave u nebeskim prostorima.“ (Ef 6,12) Kršćani moraju uzeti „bojnu opremu Božju“, da se mogu „oduprijeti u zli dan“, te kad sve nadvladaju „održati se“. (Ef 6,13)

Kroz sva se stoljeća Crkva mora bori protiv neprijatelja, i vanjskih i nutarnjih (vidi Dj 20,29.30; 1 Tim 4,1). Ona je postigla zapažen napredak i izborila pobjede, ali još uvijek nije pobjednička Crkva. Nažalost, Crkva još ima velikih mana. S pomoću jedne druge metafore, Isus objašnjava nesavršenstvo u Crkvi: „S kraljevstvom je nebeskim kao s čovjekom koji posija dobro sjeme na svojoj njivi. Dok su ljudi spavali, dođe njegov neprijatelj, posija ljulj po pšenici i ide.“ (Mt 13,24.25) Kad su sluge zatražile da čupaju korov, gospodar je rekao da bi „čupajući ljulj“ počupali s „njim i pšenicu“. „Ostavite oboje neka raste do žetve.“ (Mt 13,29.30)

Korov i žito zajedno su napredovali u polju. Dok Bog vodi obraćene u Crkvu, Sotona dovodi neobraćene. Ove dvije grupe utječu na cijelo tijelo – jedna radi na očišćenju, a druga donosi izopačenost. Sukob će se između njih – unutar Crkve – nastaviti do žetve, do Drugog dolaska.

Vanjska borba Crkve još nije završena. Pred njom se nalazi kušnja i borba. Znajući da ima samo malo vremena, Sotona se ljuti na Božju Crkvu (Otk 12,12.17) i na nju će navući „vrijeme tjeskobe kakve ne bijaše otkako je ljudi“. Međutim, Krist će posredovati za svoj vjerni narod i izbavit će sve „koji se nađu zapisani u Knjizi.“ (Dn 12,1) Isus nam daje obećanje da „tko ustraje do konca, bit će spašen.“ (Mt 24,13)

Prigodom Kristova dolaska, Crkva će se pobjednički pojaviti. U to vrijeme On će biti u stanju da predstavi „krasnu crkvu“, vjernu kroz sve vijekove, iskupljenu Njegovom krvlju „koja je bez ljage, bez bore, bez ičega tomu slična“, nego je „sveta i bez mane“. (Ef 5,27)

Vidljiva i nevidljiva Crkva. Izrazi „vidljiva“ i „nevidljiva“ upotrebljuje se u razlučivanju između dvaju vidova Crkve na Zemlji. Metafore o kojima smo ranije govorili odnose se posebice na vidljivu Crkvu.

1. Vidljiva crkva. Vidljiva Crkva je Božja Crkva organizirana za službu. Ona ispunjuje Kristov veliki nalog da nosi Evanđelje svijetu (Mt 28,18-20), i pripremi narod za Njegov slavni ponovni dolazak (1 Sol 5,23; Ef 5,27).

Ona, kao Kristov posebno izabrani svjedok, obasjava svijet i služi kao što je On to činio, propovijedajući Evanđelje siromašnima, liječeći one koji su skrušena srca, propovijedajući oslobođenje zarobljenima i vraćanje vida slijepima, dajući slobodu onima koji su ugnjetavani, propovijedajući godinu milosti Gospodnje (Lk 4,18.19).

2. Nevidljiva crkva. Nevidljiva Crkva, nazvana još i sveopća Crkva, sastavljena je od cjelokupnog Božjeg naroda u cijelome svijetu. Ona obuhvaća vjernike u vidljivoj Crkvi kao i mnoge koji, premda ne pripadaju nekoj crkvenoj organizaciji, slijede cijelu svjetlost koju im je Krist dao (Iv 1,9). Ova posljednja supina obuhvaća one koji nikada nisu imali priliku spoznati istinu o Isusu Kristu, ali koji su se odazvali Svetome Duhu i „onda su oni, nemajući Zakona, sami sebi zakonom“. (Rim 2,14)

Postojanje nevidljive Crkve otkriva da je obožavanje Boga u najuzvišenijem smislu, duhovno. „Pravi će se klanjaoci“, kaže Isus,  „Klanjati Ocu u duhu i istini, jer Otac takve klanjaoce želi.“ (Iv 4,23) Zbog duhovne naravi prave službe Bogu, ljudska bića ne mogu točno računati tko jest a tko nije dio Božje Crkve.

Bog vodi svoj narod Duhom Svetim iz nevidljive Crkve u zajednicu sa svojom vidljivom Crkvom. „Imam i drugih ovaca, koje nisu iz ovog ovčinjaka; i njih mi treba dovesti; one će čuti glas moj, te će biti jedno stado i jedan pastir.“ (Iv 10,16) Jedino u vidljivoj Crkvi oni mogu u cijelosti doživjeti Božju istinu, ljubav i zajedništvo, zato što je On vidljivoj Crkvi dao duhovne darove koji izgrađuju njene člnove skupno i pojedinačno (Ef 4,4-16). Kad se Pavao obratio, Bog ga je povezao sa svojom vidljivom Crkvom i tada ga odredio da povede misiju Njegove Crkve (Dj 9,10-22). Isto je tako i danas: On namjerava svoj narod povesti u vidljivu Crkvu, koju odlikuje vjernost Božjim zapovijedima i posjedovanje Isusove vjere, tako da može sudjelovati u završavanju Njegove zadaće na Zemlji (Otk 14,12; 18,4; Mat. 24,14; vidi: 12. poglavlje u ovoj knjizi).

Smatra se da pojam nevidljive Crkve obuhvaća i sjedinjenu Crkvu na Nebu i na Zemlji (Ef 1,22.23) te Crkvu koja se krila za vrijeme  progonstava (Otk 12,6.14).

Organizacija Crkve

Kristov nalog o objavljivanju Evanđelja cijelome svijetu obuhvaća i odgoj onih koji su već prihvatili Evanđelje. Nove članove valja utvrditi u vjeri i podučavati u porabi od Boga danih talenata i darova za propovijedanje. Kako „Bog nije Bog nereda nego želi da sve „bude pristojno i uredno“ (1 Kor 14,33.40), Crkva mora imati jednostavnu ali djelotvornu organizaciju.

Narav organizacije. Razmotrimo crkveno vjerništvo i organizaciju.

1. Crkveno vjerništvo. Kad su stekli određene osobine, obraćenici postaju vjernici novozavjetne vjerske zajednice. Pripadnost Crkvi obuhvaća prihvaćanje novih odnosa spram drugih ljudi, države i Boga.

a. Osobine vjernika. Ljudi koji žele postati članovima Njegove Crkve moraju prihvatiti Isusa Krista kao Gospoda i Spasitelja, pokajati se od svojih grijeha i krstiti se (Dj 2,36-41; usporedi: 4,10-12). Oni trebaju doživjeti novorođenje i prihvatiti Kristov nalog da uče druge držati sve što im je zapovjedio (vidi: Mt 28,20).

b. Jednakost i služba. U skladu s Kristovom izjavom „a svi ste braća“ i „najveći među vama neka vam bude sluga“ (Mt 23,8.11), članovi su dobili nalog da se odnose jedan spram drugoga poštujući načelo jednakosti. Ipak, oni moraju znati da slijediti Kristov primjer znači da trebaju služiti potrebama drugih, vodeći ih k Učitelju.

c. Svećeničko zvanje svih vjernika. S Kristovom službom u nebeskom Svetištu djelovanje levitskog svećenstva je prestalo. Sada je Crkva postala „sveto svećenstvo“. (1 Pt 2,5) „Vi ste“, rekao je apostol Petar, „izabrani rod, kraljevsko svećenstvo, sveti puk, narod određen za Božju svojinu, da razglasite slavna djela“ onoga koji vas pozva iz tame u svoje divno svjetlo.“ (1 Pt 2,9)

Ovaj novi red, svećenstvo svih vjernika, ne daje ovlast svakom pojedincu da misli, vjeruje i uči po svom izboru bez polaganja računa tijelu Crkve. To znači da je svaki pripadnik Crkve odgovoran za službu drugima u Božje ime, i može neposredno komunicirati s Njim bez ljudskog posredovanja. To ističe međusobnu ovisnost pripadnika Crkve, kao i njihovu neovisnost. Ovo svećenstvo ne pravi nikakvu kvalitativnu razliku između svećenstva i laika, premda ostavlja prostor za razliku u pozivu između ovih dviju uloga.

d. Odanost Bogu i državi. Biblija priznaje Božju ruku u uspostavi vlada i nalaže vjernicima da štuju i slušaju građanske vlasti. Onaj u čijim je rukama građanska vlast jer „ona naime služi Bogu da kazni onoga koji čini zlo“. Pripadnici Crkve, stoga, daju „onomu koji s pravom traži porez, porez; koji carinu, carinu; koji poštovanje, poštovanje; koji čast, čast“. (Rim 13,4.7)

U svome stavu prema državi pripadnici Crkve rukovode se Kristovim načelom: „Podajte caru carevo, a Bogu Božje!“ (Mt 22,21). Ali ako se država kosi s božanskom zapovjedi, njihova odanost onda pripada Bogu. Apostoli su rekli: „Treba se više pokoravati Bogu nego ljudima.“ (Dj 5,29)

2. Glavna funcija crkvene organizacije. Crkva je organizirana da izvrši Božji nacrt o tome da se ovaj planet ispuni spoznajom o Božjoj slavi. Jedino vidljiva Crkva može dati stanovit broj funkcija od životnog značaja za postizanje ovog cilja.

a. Služba Bogu i opominjanje.  Kroz cijelu povijest Crkve postojala je Božja pokretačka sila za sakupljanje vjernika subotom da služe Tvorcu. Krist i Njegovi apostoli slijedili su ovakvo prakticiranje službe Bogu, pa Sveto pismo danas opominje vjernike da ne napuštaju „svoga  vlastitog sastanka, već se sokolimo međusobno i ovo to više što više vidite da se približuje Dan“. (Heb 10,25; usporedi: 3,13). Skupštinsko bogoslužje donosi sudioniku osvježenje, ohrabrenje i radost.

b. Kršćansko zajedništvo. U Crkvi se ispunjuju najdublje potrebe članova za zajedništvom. Zajedništvo „u širenju radosne vijesti“ (Fil  1,5) nadilazi sve ostale odnose, jer osigurava prisni odnos s Bogom kao i s drugima koji imaju istu vjeru (1 Iv 1,3.6.7).

c. Proučavanje Svetoga pisma. Krist je dao Crkvi „ključeve  kraljevstva nebeskog“ (Mt 16,19). Ti ključevi su Kristove riječi – sve riječi iz Biblije. Još određenije, oni obuhvaćaju „ključ spoznaja“, kako ući u kraljevstvo (Lk 11,52). Isusove riječi duh su i život za sve koji ih primaju (Iv 6,63). One donose vječni život (Iv 6,68).

Kad Crkva objavljuje biblijske istine, ovi ključevi spasenja imaju silu da vežu i oslobađaju biblijske istine, da otvore i zatvore Nebo, jer one objavljuju mjerila na osnovi kojih se ljudi primaju ili odbacuju, spašavaju ili bivaju izgubljeni. Na taj način objavljivanje evanđelja od strane crkve oslobađa „miris što od života vodi u život“ ili „miris što od smrti vodi u smrt.“ (2. Kor 2,16)

Isusu je poznata važnost življenja „o svakoj riječi koja izlazi iz usta Božjih.“ (Mt 4,4) Samo ako tako čini Crkva može izvršiti Isusov nalog da nauči sve narode „da vrše sve što sam vam zapovjedio“. (Mt 28,20)

d. Vršenje božanskih obreda. Crkva je Božje sredstvo za vršenje obreda krštenja, pristupnog obreda Crkvi (vidi: 14. poglavlje u ovoj knjizi), obreda pranja nogu i Gospodnje večere (vidi: 15. poglavlje u ovoj knjizi).

e. Objava Evanđelja po cijelome svijetu. Crkva je organizirana za misionarsku službu, da izvrši djelo što ga je Izrael propustio učiniti. Kao što se vidi iz života Učitelja, najveća je služba kojom Crkva zbrinjava ovaj svijet u potpunom predanju njenih vjernika izvršenju evanđeoskog propovijedanja „svim narodima za svjedočanstvo“ (Mt 24,14), osposobljenih krštenjem Svetim Duhom.

Ova zadaća obuhvaća objavljivanje vijesti o pripremi za Kristov povratak koja je usmjerena i prema samoj Crkvi (1 Kor 1,7.8; 2 Pt 3,14; Otk 3,14-22; 14,5) tako i ostalom čovječanstvu (Otk 14,6-12; 18,4).

Crkvena uprava

Nakon Isusovog uzašašća voditeljstvo je Crkve počivalo u rukama apostola. Njihov prvi organizacijski čin, uz savjetovanje s ostalim vjernicima, bio je izbor drugog apostola namjesto Jude (Dj 1,15-26).

Kako je Crkva rasla, apostoli su shvatili nemogućnost propovijedanja evanđelja i istodobnog staranja za svjetovne poslove Crkve. Stoga su oni praktične crkvene poslove prenijeli na sedam ljudi koje je Crkva imenovala. Premda je razlučivala „službu propovijedanja“ od „službe za stolovima“ (Dj 6,1-4), Crkva nije učinila nikakav pokušaj da odvoji svećenstvo od laika u ispunjavanju zadaće Crkve. Ustvari, dvojica od sedmorice, Stjepan i Filip, zamijećeni bili su zbog svog uspješnog propovijedanja i evangelizacije (Dj 7. i 8.).

Širenje Crkve u Aziji i Evropi zahtijevalo je dodatne korake u organizaciji. S osnutkom brojnih novih crkava, starješine su rukopoloženi „u svim crkvama“ s ciljem da se osigura pouzdano voditeljstvo (Dj 14,23).

Kad je nastala velika kriza, strane koje su bile uključene dobile su dopuštenje da iznesu svoje stavove na općem saboru koji je bio sastavljen od apostola i starješina koji su slobodno zastupali Crkvu. Odluke ovog savjetovanja smatrale su se obvezatnim za sve strane i prihvaćene su kao Božji glas (Dj 15,1-29). Ovaj događaj objašnjava to kako je, kad se pojavi neki sporni predmet koji utječe na cijelu Crkvu, neophodan savjet i vlast na mnogo široj osnovi no što je mjesna crkva. U ovom slučaju odluka sabora proistekla je iz sporazuma postignutog među predstavnicima svih obuhvaćenih strana (Dj 15,22.25).

Novi zavjet jasno govori da je Bog rukovodio voditelje svoga Djela kad se pojavila potreba. S Njegovim uputama i savjetujući se sa Crkvom, oni su oblikovali crkvenu upravu, koja će – ako se i danas slijedi – pridonijeti da se Crkva sačuva od pada i osposobi da ispuni svoj veliki nalog.

Biblijska načela crkvene uprave.

1. Krist je glava Crkvi. Kristovo se upravljanje Crkvom temelji prvenstveno na Njegovom posredničkom djelu. Od Njegove pobjede nad Sotonom na križu, Kristu je dana „sva vlast nebeska i Zemaljska.“ (Mt 28,18) „I sve mu je podložio pod noge, a njega dade za glavu nad svim u Crkvi.“ (Ef 1,22; usporedi: Fil 2,10.11) On je zato „Gospodar i Kralj kraljeva“. (Otk 17,14)

Krist je i glava Crkvi, zato što je Crkva Njegovo tijelo (Ef 1,23; Kol 1,18). Vjernici su „udovi njegova tijela“. (Ef 5,30) Oni moraju imati prisnu vezu s Njim, zato što je od Njega Crkva – tijelo „opskrbeljno i skupa povezano zglobovima i vezama.“ (Kol 2,19)

2. Krist je izvor njene cjelokupne vlasti. Krist pokazuje svoju vlast u a) osnutku kršćanske Crkve (Mt 16,18), b) ustanovama i obredima koje Crkva mora vršiti (Mt 26,26-30; 28,19.20; 1 Kor 11,23-29; Iv 13,1-17), c) zavještanju božanske vlasti Crkvi da radi u Njegovo ime (Mt 16,19; 18, 15-18; Iv 20,21-23) d) slanju Svetoga Duha da svojom vlašću vodi Njegovu Crkvu (Iv 15,26; 16,13-15), e) određivanju posebnih darova unutar Crkve, tako da pojedinci mogu djelovati kao apostoli, proroci, evanđelisti, pastiri i učitelji kako bi pripremali njene pripadnike za službu i izgradnju „Kristova Tijela“ dok svi ne iskuse jedinstvo u vjeri i ne pokažu „mjeru punine veličine Kristove“ (Ef 4,7-13).

3. Sveto pismo sadrži Kristov autoritet. Premda Krist vodi svoju Crkvu Svetim Duhom, Božja je Riječ jedino mjerilo za rad Crkve. Svi njeni članovi moraju biti poslušni toj Riječi, jer je ona zakon u punom smislu. Sve ljudske predaje, običaji i kulturne konvencije podliježu autoritetu Svetoga pisma (2 Tim 3,15-17).

4. Kristov autoritet i službe u Crkvi. Krist vrši svoju vlast preko Crkve i njenih posebno imenovanih slugu, ali On nikada ne prenosi svoju moć. Nitko nema neku nezavisnu vlast izvan Krista i Njegove Riječi.

Adventisti sedmoga dana biraju svoje dužnosnike. Ali, dok ovi službenici rade kao predstavnici naroda, njihova vlast dolazi od Krista. Njihov izbor jednostavno potvrđuje poziv koji su primili od Krista. Prvenstvena dužnost izabranih dužnosnika je da nadgledaju slijede li se upute o bogoslužju, učenju, disciplini i objavljivanju Evanđelja. Budući da je Crkva Kristovo tijelo, oni moraju tražiti Njegov savjet za svoje odluke i djelovanje.

Novozavjetni dužnosnici Crkve.  Novi zavjet spominje dvije službe u Crkvi – starješinsku i đakonsku. Važnost se ovih službi ističe visokim moralnim i duhovnim zahtjevima što se postavljaju onima koji će ih ispuniti. Crkva rukopoloženjem priznaje svetost poziva vođenja (Dj 6,6; 13,2.3; 1 Tim 4,14; 5,22).

1. Starješine

a. Što je starješina? „Starješine“ (grčki: presbuteros) ili „biskupi“ (episkopos) bili su najvažniji službenici Crkve. Riječ starješina znači ‘stariji čovjek’, nagovješćujući još dostojanstvo i štovanje. Njegov je položaj bio sličan položaju čovjeka koji je imao starješinsku dužnost u sinagogi. Riječ biskup znači ‘nadzornik’. Apostol Pavao upotrebljuje ove riječi zamjenjujući ih, izjednačujući starješine s nadzornicima ili biskupima (Dj 20,17,28; Tit 1,5.7).

Oni koji su bili na ovom položaju nadzirali su novoosnovane crkve. Ime starješina odnosilo se na položaj ili rang službe, dok je ime biskup označavalo dužnost ili odgovornost zvanja – ‘nadzornik’.  Budući da su se i apostoli nazvali starješinama (1 Pt 5,1; 2 Iv 1; 3 Iv 1), očito je da je bilo mjesnih starješina i putujućih starješina ili starješina za cjelokupnu crkvu. Ali obje vrste starješina djelovale su kao pastiri u zajednicama.

b. Svojstva. Da bi imao neophodna svojstva za zvanje starješine čovjek je morao biti „besprijekoran, samo jedanput ženjen, trijezan, razborit, otmjen, gostoljubiv, sposoban za poučavanje. Ne smije biti goropadan ni svadljivac, već blag, tuđ prepirci i lakomstvu. Treba da dobro upravlja svojom kućom i drži svoju djecu u podložnosti s punim dostojanstvom – a ako tko ne zna upravljati svojom kućom, kako će se brinuti za Crkvu Božju? Neka ne bude novoobraćenik, da se ne bi uzoholio te upao u istu osudu kao i đavao! A treba da ima i od onih vani lijepo svjedočanstvo, da ne bi upao u beščašće i đavolsku zamku.“ (1 Tim 3,1-7; usporedi: Tit 1,5-9)

Prije imenovanja za ovo zvanje kandidat je morao pokazati svoju sposobnost kao vođa u vlastitom domu. „Obitelj onoga koji je predložen za ovo zvanje morala se uzeti u razmatranje. Jesu li oni pokorni? Može li taj čovjek časno upravljati svojim domom. Kakav je karakter njegove djece? Hoće li stvarno štovati očev utjecaj? Ako nema takta, mudrosti ili sile pobožnosti u domu, u vođenju svoje obitelji, pouzdano se može zaključiti da će se isto tako nesveto rukovođenje vidjeti i tu.  Ako je kandidat oženjen, mora pokazati umijeće upravljanja domom prije no što mu se povjeri veća odgovornost vođenja „kuće Božje“. (1 Tim 3,15)

Zbog važnosti ovoga zvanja apostol Pavao nalaže: „Ni na koga brzo ne polaži ruku!“ (1 Tim 5,22)

c. Odgovornost i autoritet starješine. Starješina je prvenstveno duhovni voditelj. On je izabran da pase „crkvu Božju.“ (Dj 20,28) Njegove odgovornosti obuhvaćaju pomaganje slabim vjernicima (Dj 20,35), opominjanje onih koji su zastranili (1 Sol 5,12), budnost prema svim učenjima koja bi stvarala podjele (Heb 13,7; 1 Pt 5,3) i davanje primjera plemenitosti (Dj 20,35).

d. Stav prema starješinama. U velikoj mjeri djelotvorno crkveno vodstvo ovisi o privrženosti članstva. Apostol Pavao bodri vjernike da štuju svoje voditelje i da imaju „izvanrednu ljubav zbog njihove službe“. (1 Sol 5,13) „Starješine koji dobro upravljaju“, kaže on, osobito one koji se bave propovijedanjem i poukom, treba smatrati dostojnima dvostruke časti.“ (1 Tim 5,17)

Sveto pismo daje jasno objašnjenje zašto treba štovati crkvene voditelje: „Slušajte svoje starješine i budite im podložni, jer oni bdiju nad vašim dušama kao oni koji imaju o tome dati račun.“ (Heb 13,17; usporedi: 1 Pt 5,5) Kad vjernici otežavaju voditeljima izvršenje njihovih Bogom određenih dužnosti, i jedni će i drugi iskusiti žalost i neće doživjeti radost Božje naklonosti.

Vjernici se potiču da promatraju kršćanski život svojih voditelja. „Promatrajući ishod njihova življenja nasljedujte njihovu vjeru.“ (Heb 13,7) Oni ne trebaju obraćati pozornost na ogovaranje. Apostol Pavao opominje: „Tužbe protiv svećenika ne primaj na osnovu dvaju ili triju svjedoka. (1 Tim 5,19)

2. Đakoni i đakonice.

Naziv đakon potječe od grčke riječi diakonos i znači ‘sluga’ ili ‘pomoćnik’. Đakonska je služba ustanovljena kako bi se apostolima omogućilo da se u cijelosti posvete „molitvi i  službi propovijedanja“. Premda su se đakoni trebali starati o svjetovnim poslovima Crkve, ipak su trebali biti aktivno uključeni i u evanđeoski rad (Dj 6,8; 8,5-13.26-40).

Ženski rod ovoga pojma javlja se u Rim 16,1.  Prevodioci su ovu riječ prevodili ili riječju sluškinja ili kao đakonica. „Ova riječ i njena poraba u ovom tekstu upućuje na to da je zvanje đakonice možda ustanovljeno u crkvi u vrijeme kad je apostol Pavao pisao Poslanicu Rimljanima.“

Kao i starješine, đakone također bira crkva na osnovi moralnih i duhovnih kvalifikacija (1 Tim 3,8-13).

Disciplina Crkve. Krist je dao Crkvi vlast da disciplinira svoje članove i dao je valjana načela za takav rad. On očekuje od Crkve da primjenjuje ova načela kad god treba održati njen uzvišeni poziv da bude „kraljevsko svećenstvo“ i „sveti puk“ (usporedi: Mt 18,15-18; 1 Pt 2,5.9). Ipak, Crkva mora isto tako pokušati utisnuti u zabludjele članove potrebu da poprave svoj način života. Krist hvali efešku crkvu zato što ne može „podnositi zlikovce“ (Otk 2,2), ali ukorava pergamsku i tijatirsku crkvu jer trpe herezu i nemoral (Otk 2,14.15.20). Obratite pozornost na sljedeći biblijski savjet o disciplini:

1. Postupak prema osobnim prijestupima. Kada jedan vjernik povrijedi drugoga (Mt 18,15-17), Krist savjetuje uvrijeđenomu da se približi onome koji ga je uvrijedio – ovci koja je zabludjela – i uvjeri ga da promijeni svoje ponašanje. Ako je bio neuspješan, on mora načiniti drugi pokušaj u pratnji jednog ili dvaju nepristrana svjedoka. Ako ovaj pokušaj ne uspije, predmet se mora iznijete pred cijelu crkvu.

Ako zabludjeli član odbacuje mudrost i autoritet Kristove Crkve, on se sam odvaja od njenog zajedništva. Isključivanjem krivca, Crkva jednostavno potvrđuje njegovo stanje. Ako je, vođena Svetim Duhom, Crkva brižljivo slijedila biblijski savjet, njene su odluke potvrđene na Nebu. Krist je rekao: „Što god svežete na zemlji bit će svezano i na nebesima, i što god razriješite na zemlji, bit će razriješeno i na nebesima.“ (Mt 18,18)

2. Postupak prema javnim prijestupima. Premda „su svi sagriješili i lišeni su Božje slave“ (Rim 3,23), sramne i buntovne prijestupe koji nanose sramotu Crkvi treba odmah uzeti u postupak tako što će se prijestupnik isključiti iz zajedništva.

Isključenje iz zajedništva otklanja zlo – koje bi inače djelovalo kao kvasac – vraćajući čistotu Crkvi, i djelujući kao spasonosni lijek za prijestupnika. Doznavši za slučaj seksualne nemoralnosti u korinstskoj crkvi, apostol Pavao zahtijeva hitno djelovanje. „Pošto ste se sastali u ime Gospodina našega Isusa“, kaže on, vi i moj duh sa snagom našega Gospodina Isusa da takvoga predate sotoni na propast tijela, kako bi se njegov duh spasio na dan Gospodina Isusa… Očistite se od staroga kvasca da budete novo tijesto.“ (1 Kor 5,4.5.7) „Naprotiv, pisao sam vam da se ne družite s onima koji bi, iako se zove brat, bio bludnik, ili lakomac, ili idolopoklonik, ili klevetnik, ili pijanica, ili razbojnik. S takvim ni jesti! Uklonite zločinca između sebe!“ (1 Kor 5,11.13).

3. Postupak s osobama koje izazivaju raskol.  Vjernika koji uzrokuje „razmirice i sablazni“ (Rim 16,17), „koji besposliči“, odbijajući da posluša biblijski savjet, treba izbjegavati, tako da „bi se posramio“ svoga stava. „Ali ga ne smatrajte kao neprijatelja“, kaže apostol Pavao, „već ga opominjite kao brata.!“ (2 Sol 3,6.14.15) Ako takav raskolnik odbije da posluša „prvu i drugu opomenu“, treba ga isključiti „svjestan da je takav čovjek pokvaren i da griješi, premda ga osuđuje vlastita savjest. (Tit 3,10.11)

4. Vraćanje prijestupnika. Vjernici crkve ne trebaju prezirati, izbjegavati ili zapostaviti one koji su udaljeni iz zajednice. Trebali bi ih radije pokušati navesti da uspostave svoj odnos s Kristom pokajanjem i novorođenjem. Kad pojedinci koji su isključeni iz zajednice pruže dostatno dokaza pravog pokajanja, mogu biti vraćeni u zajedništvo Crkve. (2 Kor 2,6-10)

Božja sila, slava i milost otkriva se nadasve vraćanjem grješnika Crkvi. Bog čezne da oslobodi robove grijehu, prebacujući ih iz carstva tame u kraljevstvo svjetlosti. Božja Crkva, pozornica svemira, prikazuje silu Kristove žrtve pomirnice u životu ljudi i žena.

Danas Krist, preko svoje Crkve, poziva sve da postanu dijelom Njegove porodice. „Evo“, kaže On, „stojim na vratima i kucam. Ako tko čuje moj glas i otvori vrata, ući ću k njemu i večerati s njim i on sa mnom.“ (Otk 3, 19.20)

(23)

12. Crkva

12. Crkva | 0 Comments