Bog večni Otac je Tvorac, Izvor, Održavalac i Vladar celokupnog stvaranja. On je pravedan i svet, milostiv i pun milosrđa, spor na gnev i obilan nepokolebljivom ljubavlju i vernosti. Osobine i sila koje su se pokazale u Sinu i Svetom Duhu takođe su i otkrivenje Oca. (Osnovna verovanja, 3)
Počinje veliki dan suđenja. Ognjeni prijestoli s kotačima koji plamte pokreću se prema određenom mjestu. Starac zauzima svoj položaj. Veličanstvena izgleda, On predsjedava sudu. Njegova nazočnost koja ulijeva strahopoštovanje prožima golemo mnoštvo prisutnih u sudnici. Mnoštvo svjedoka stoji pred Njim. Sud zasjeda, knjige se otvaraju, a ispitivanje bilježaka o ljudskom životu počinje (Dn 7,9.10).
Cio je svemir očekivao ovaj trenutak. Bog Otac izvršit će svoju pravdu protiv sveg zla. Presuda je donesena: “i dade se sud svecima višnjega”(Dn 7,22) Radosni hvalospjevi i zahvaljivanje razliježu se nebom. Božji se karakter ogleda u svoj svojoj slavi, a Njegovo je veličanstvo opravdano u cijelome svemiru.
Prizori Oca
Boga Oca često pogrešno razumijevaju. Mnogi su svjesni Kristove misije na Zemlji za ljudski rod i uloge Svetoga Duha u čovjeku, ali gdje je Bog Otac u odnosu spram nas? Je li On, suprotno milostivom Sinu i Svetome Duhu, potpuno udaljen iz našega svijeta, odsutan Gospodar, postojan Glavni Uzrok?
Ili je On, kako Ga neki poimaju, “starozavjetni Bog” – Bog osvete koga karakterizira izreka “oko za oko, zub za zub” (Mt5,38; usporedi: Izl 21,24), strogi Bog koji zahtijeva savršena djela – ili je On nešto drugo! Bog koji stoji u krajnjoj oprijeci s novozavjetnom slikom Boga punog ljubavi koji ističe okretanje drugog obraza i hodanje od “dva sata” (Mt 5,39-41)?
Bog Otac u Starom zavjetu
Sklad Starog i Novog zavjeta i njihov zajednički plan otkupljenja otkriva se u činjenici da isti Bog govori i djeluje u oboma zavjetima za spasenje svoga naroda. “Bog koji je nekoć u mnogo navrata i na mnogo načina govorio ocima po prorocima, na kraju, to jest u ovo vrijeme, govorio nam je po Sinu, koga je postavo baštinikom svega, po kome je stvorio svijet.” (Heb 1,1.2) Premda Stari zavjet skriveno nagovješćuje Lica Božanstva, on ih ne razlučuje. Međutim, Novi zavjet jasno govori da je Krist – Bog Sin – aktivno djelovao u stvaranju (Iv 1,1-3.14; Kol 1,16), kao i da je bio Bog koji je izveo Izraela iz Egipta (1 Kor 10,1-4; Izl 3,14; Ivan 8,58). Ono što Novi zavjet kaže o Kristovoj ulozi u stvaranju i izlasku iz ropstva navodi na misao da nam čak i Stari zavjet svoju sliku Boga Oca često prenosi posredovanjem Sina. “Bog bijaše onaj koji je u Kristu pomirio svijet sa sobom.” (2 Kor 5,19) Stari zavjet opisuje Oca sljedećim izrazima:
Bog milosti. Nijedno grešno ljudsko biće nikada nije vidjelo Boga (Izl 33,20). Nemamo nijednu fotografiju Njegova lika. Bog je otkrio svoj karakter svojim djelima milosti i riječima koje su Ga predočile, a izgovorio ih je Mojsiju: “Jahve! Jahve! Bog milosrdan i milostiv, spor na srdžbu, bogat ljubavlju i vjernošću, iskazuje milost tisućama, podnosi opačinu, grijeh i prijestup, ali krivca nekažnjena ne ostavlja, nego kažnjava opačinu otaca na djeci – čak na unučadi do trećega i četvrtogakoljena.” (Izl 34,6.7; usporedi: Heb 10,26.27) Ipak, milost ne prašta slijepo, već se rukovodi načelom pravičnosti. Oni koji odbacuju Njegovu milost žanju Njegovu kaznu za bezakonje.
Bog je na Sinaju izrazio svoju želju da postane prijateljem Izraelu, da bude s njim. On je rekao Mojsiju: “Neka mi sagrade Svetište, da mogu boraviti među njima.” (Izl 25,8) Budući da je to bilo Božje zemaljsko prebivalište, ovo je svetište postalo središnjom točkom Izraelova vjerskog iskustva.
Zavjetni Bog. U želji da uspostavi trajni odnos, Bog je sklopio svečane zavjete s ljudima kao što su bili Noja (Post 9,1-17) i Abraham (Post 12,1-3; 13,14-17; 15,1.5.6; 17,1-8; 22,15-18; vidi: Poglavlje 7. u ovoj knjizi). Ovi zavjeti otkrivaju Boga kao ličnost koja voli i koja se zanima za brige svog naroda. Nou je dao uvjerenje o redovnom smjenjivanju godišnjih doba (Post 8,22) i o tome da više nikada neće biti još jedan potop (Post 9,11); Abrahamu je obećao brojne potomke (Post 15,5-7) i zemlju u kojoj će moći prebivati on i oni (Post 15,18; 17,8).
Bog Otkupitelj. Kao Bog izlaska, On je čudesno vodio jedan narod iz ropstva u slobodu. Ovaj oslobodilački čin poleđina je cijelog Starog zavjeta i primjer Njegove težnje da bude naš Otkupitelj. Bog nije daleka, neprivržena, nezainteresirana ličnost, već biće čvrsto povezano s nama.
Psalmi su bili naročito nadahnuti dubinom Božje povezanosti i naklonosti pune ljubavi: “Gledam ti nebesa, djelo prstiju tvojih, mjesec i zvijezde što ih učvrsti – pa što je čovjek da ga se spominješ, sin čovječji te ga pohodiš? (Ps 8,3.4) “Ljubim te, Jahve, kreposti moja! Jahve, hridino moja, utvrdo moja, spase moj; Bože moj, pećino moja kojoj se utječem, štite moj, snagospasenja moga, tvrđavo moja! (Ps 18,1.2) “Jer nije prezreo ni zaboravio muku jadnika.” (Ps 22,25)
Bog pribježište. David je u Bogu vidio Onoga u kome može naći utočište – slično onome u šest izraelskih gradova za utočište – koji su pružali zaklon nevinim izbjeglicama. Pjesnikova tema o utočištu na koju se stalno vraća, prikazuje podjednako i Krista i Oca. Božanstvo je utočište. “U sjenici svojoj on me zaklanja u dan kobni; skriva me u skrovištu šatora svoga, na hridinu on me uzdiže.” (Ps 27,5) “Bog nam je zaklon i utvrda, pomoćnik spreman u nevolji.” (Ps 46,1) “Bregovi okružuju Jeruzalem: Jahve okružuje narod svoj odsada i dovijeka.” (Ps 125,2)
Psalmist je ovako izrazio svoju još veću čežnju za svojim Bogom: “Kao što košuta žudi za izvor-vodom, tako duša moja čezne, Bože za tobom. Žedna mi je duša Boga, Boga živoga.” (Ps 42,2.3) Iz iskustva David je posvjedočio: “Povjeri Jahvi svu svoju brigu, i on će te potkrijepiti: neće dati da ikada posrne pravednik.” (Ps 55,22) “U nj se, narode, uzdaj u svako doba; pred njim srca izlijevajte: Bog je naše utočište!” (Ps 62, 9) “No ti si, Gospode Bože, milosrdan i blag, spor na srdžbu – sama ljubav i vjernost.” (Ps 86,15)
Bog oprosta. Poslije svojih grijeha, preljuba i ubojstva, David se ozbiljno moli: “Smiluj mi se, Bože, po milosrđu svome, po velikom smilovanju izbriši moje bezakonje!” “Ne odbaci me od lica svojega i svoga svetog duha ne uzmi od mene!” (Ps 51,2.13) Pjesnik se utješio čvrstim pouzdanjem u to da je Bog bezgranično milostiv. “Jer kako je nebo visoko nad zemljom, dobrota je njegova s onima koji ga se boje. Kako je istok daleko od zapada,
tako udaljuje od nas bezakonja naša. Kako se otac smiluje dječici, tako se Jahve smiluje onima što ga se boje. Jer dobro zna kako smo sazdani, spominje se da smo prašina.” (Ps 103,11-14)
Bog dobrote. Bog “potlačenima vraća pravicu, a gladnima kruha daje. Jahve oslobađa sužnje, Jahve slijepcima oči otvara. Jahve uspravlja prignute, Javhe ljubi pravedne. Jahve štiti tuđince, sirote i udovice podupire…” (Ps 146,7-9), Kako je veličanstvena slika o Bogu što je dana u psalmima!
Bog vjernosti. Usprkos Božjoj uzvišenosti Izrael se mnogoput udaljavao od Njega (Lev 26. pogl; Pnz 28. pogl.). Bog se opisuje kao Onaj koji voli narod Izrael kao što muž voli svoju ženu. Hošeina je knjiga gorak opis Božje vjernosti nasuprot sramnom nevjerstvu i odbacivanju. Božje stalno praštanje otkriva Njegov karakter i ljubav koja ne postavlja uvjete.
Premda je Bog dopustio da Izrael iskusi nevolje što ih je prouzročio svojim vlastitim nevjerstvom – u pokušaju da popravi njegove putove – On ga je ipak prigrlio u svojoj milosti. On ga je uvjeravao: “Ti si sluga moj, izabrao sam te, i nisam te odbacio. Ne boj se, jer ja sam s tobom; ne obaziri se plaho, jer ja sam Bog tvoj. Ja te krijepim i pomažem ti, podupirem te pobjedničkom desnicom.” (Iz 41,9.10) Unatoč njihovu nevjerstvu, On je nježno obećao: “Priznat će tada svoju opačinu i opačinu svojih otaca što su je protiv mene počinili izdajom, što su mi se protivili… ako se tada ponizi srce njihovo neobrezano, i bude im pravo što su pokarani za bezakonje svoje, tada ću se ja sjetiti svoga Saveza s Jakovom… s Izakom… s Abrahamom (Lev 26,40-42; usporedi Jr 3,12).
Bog podsjeća svoj narod na svoj otkupiteljski stav: “Izraele, neću te zaboraviti! Kao maglu rastjerao sam tvoje opačine, i grijehe tvoje poput oblaka. Meni se obrati, jer ja sam te otkupio.” (Iz 44,21.22) Nije stoga čudno što je mogao reći: “Obratite s k meni, da se spasite, svi krajevi zemlje; jer ja sam Bog i nema drugoga!” (Iz 45,22)
Bog spasenja i odmazde. Starozavjetni opis Boga kao Boga odmazde mora se sagledati u kontekstu uništenja Njegovog vjernog naroda od strane zlih. Temom o “Danu Gospodnjem” proroci otkrivaju Božje pothvate za Njegov narod na kraju vremena. To je dan spasenja za Njegov narod, ali za njegove neprijatelje koji će biti uništeni to je dan odmazde. “Recite preplašenim srcima: Budite jaki, ne bojte se! Evo Boga vašega, odmazda dolazi, Božja naplata, on sam hita da nas spasi.” (Iz 35,4)
Bog Otac. Obraćajući se Izraelu, Mojsije predočuje Boga kao njihovog Oca koji ih je stvorio: “Nije li on Otac tvoj, Stvoritelj koji te je sazdao, po kom postojiš?” (Pnz 32,6) Spasenjem Bog je usvojio Izraela kao svoje dijete. Izaija piše: “Naš si otac, o Jahve.” (Iz 64,8; usporedi: 63,16) Preko proroka Malahije Bog izjavljuje i potvrđuje: “Ako sam ja otac” (Mal 1,6). Inače, ovaj prorok povezuje Božje očinstvo s ulogom koju ima kao Stvoritelj: “Nemamo li svi jednog Oca? Nije li nas jedan Bog stvorio?” (Mal 2,10) Bog je naš Otac i po stvaranju i po otkupljenju. Kako je ta istina veličanstvena!
Bog Otac u Novom zavjetu
Starozavjetni Bog ne razlikuje se od novozavjetnog Boga. Bog Otac se otkriva kao začetnik svega, Otac svim pravim vjernicima i u jedinstvenom smislu kao Otac Isusa Krista.
Otac cjelokupnog stvaranja. Apostol Pavao prepoznaje BogaOca, razlikujući Ga od Isusa Krista: “Ali mi imamo samo jednoga Boga, Oca, od koga sve… i jednoga Gospodina, Isusa Krista, po komu postoji sve i po komu postojimo također i mi.” (1 Kor 8,6; usporedi: Heb 12,9; Iv 1,17) On svjedoči: “Zato sagibam svoja koljena pred Ocem od koga svako očinstvo u nebesima i na zemlji ima ime.” (Ef 3,14.15)
Otac svim vjernicima. U novozavjetno vrijeme ovaj odnos otac – dijete postoji ne samo između Boga i izbavljenog naroda već i između Boga i svakog pojedinačnog vjernika. Spasitelj određuje ovakav odnos (Mt 5,45; 6,6-15) koji je uspostavljen vjernikovim prihvaćanjem Isusa Krista (Iv 1,12.13).
Otkupljenjem što ga je izborio Krist, vjernici su usvojeni kao Božja djeca. Sveti Duh ovaj odnos čini lakim. Krist je došao “da otkupi podložnike Zakona, da primimo posinjenje. A da ste zbilja sinovi, dokaz je što Bog u vaša srca posla Duha svoga sina koji viče: Abba – Oče!” (Gal 4,5.6; usporedi: Rim 8,15.16).
Isus otkriva Oca. Isus, Bog Sin, omogućuje najdublje poimanje Boga Oca jer je On, kao otkrivenje samoga Boga, došao u ljudskom tijelu (Iv 1,1.14). Apostol Ivan tvrdi: “Boga nitko nikada nije vidio: Jedinorođenac – Bog… ga je objavio.” (Iv 1,18) Isus je rekao: “Siđoh s neba” (Iv 6,38); “Tko je vidio mene, vidio je i Oca” (Iv 14,9). Poznavati Isusa znači poznavati Oca.
Poslanica Hebrejima ističe značaj ovog osobnog otkrivenja: “Bog koji je nekoć u mnogo navrata i na mnogo načina govorio ocima po prorocima, na kraju, to jest u ovo vrijeme, govorio nam je po Sinu, koga je postavio baštinikom svega, i po kome je stvorio svijet…koji je odsjev njegova sjaja i otisak njegovebiti.” (Heb 1,1-3)
1. Bog koji daje. Isus je otkrio svoga Oca kao Boga koji daje. Mi vidimo Njegovo davanje prigodom stvaranja, u Betlehemu i na Golgoti.
Kod stvaranja su Otac i Sin djelovali zajedno. Bog nam je dao život, unatoč tomu što je znao da će tako Njegov Sin biti izložen smrti.
U Betlehemu, On je dao Sebe samoga davši svog Sina. Kakav je bol osjetio Otac kad je Njegov Sin zakoračio na naš grijehom ukaljan planet! Zamislite kako se Otac osjećao kad je vidio svoga Sina kako zamjenjuje ljubav i obožavanje anđela mržnjom grešnika; slavu i blaženstvo stazom smrti.
Međutim, Golgota nam omogućuje da najdublje sagledamo Oca. Otac, premda Bog, podnosio je bol, jer je bio razdvojen od svog Sina – u životu i smrti – mnogo jače no što je to ikada bilo ijedno ljudsko biće. A On je patio s Kristom podjednako. Koje bi se veće svjedočanstvo o Ocu moglo dati! Križ otkriva – više no bilo što drugo – istinu o Ocu.
2. Bog ljubavi. Nježnost i neizmjerna Božja ljubav bila je Isusova omiljena tema. “Ljubite svoje neprijatelje”, rekao je, ” i molite za one koji vas progone, kako biste postali sinovi svoga Oca nebeskog, koji čini da njegovo sunce izlazi nad zlima i dobrima, i da kiša pada pravednima i nepravednima.” (Mt 5,44.45) “Tako će vaša plaća biti velika, i bit ćete sinovi Previšnjega, jer je on dobar prema nezahvalnima i zlima. Budite milosrdni kao što je milosrdan Otac vaš!” (Lk 6,35.36)
Ponizivši se i opravši noge svom izdajniku (Iv 13,5.10-14), Isus je otkrio prirodu Očeve ljubavi. Kad promatramo Krista kakohrani gladne (Mk 6,39-44; 8,1-9), kako liječi gluhog (Mk 9,17-29), kako vraća moć govora nijemom (Mk 7,32-37), kako otvara oči slijepome (Mk 8,22-26), kako podiže oduzetog (Lk 5,18-26), kako iscjeljuje gubave (Lk 5,12.13), kako diže mrtve (Mk 5,35-43; Ivan 11,1-45), kako prašta grešnicima (Iv 8,3-11), kako izgoni demone (Mt 15,22-28; 17,14-21), mi vidimo Oca kako je došao među ljude, donoseći im svoj život, oslobađajući ih od sužanjstva, dajući im nadu i usmjeravajući ih na buduću obnovljenu, novu Zemlju. Krist je znao da je objava dragocjene ljubavi Njegova Oca ključ koji pokreće ljude na pokajanje (Rim 2,4).
Tri Kristove priče pružaju sliku o Božjem staranju punom ljubavi prema izgubljenom ljudskom rodu (Lk 15). Priča o izgubljenoj ovci pruža nam pouku da spasenje dolazi Božjom inicijativom, a ne našim traganjem za Njim. Kao što pastir voli svoje ovce i stavlja na kocku svoj život kada se jedna izgubi, tako u neizmjerno većoj mjeri, Bog uistinu pokazuje svoju nježnu ljubav prema svakoj izgubljenoj duši.
Ova priča ima i kozmički značaj – izgubljena ovca predstavlja naš svijet koji se pobunio, svijet koji je samo jedan atom u Božjem bezgraničnom svemiru. Božji dragocjeni dar u Njegovu Sinu da bi vratio naš planet natrag u tor, pokazuje da je naš pali svijet za Njega isto tako dragocjen kao i sve ostalo što je On stvorio.
Priča o izgubljenom dinaru ističe golemu vrijednost koju Bog daje nama grešnicima. A priča o izgubljenom sinu prikazuje neizmjernu Očevu ljubav, koji dobrodošlicom prima djecu što se u pokajanju vraćaju domu. Ako je radost na nebesima za jednog grešnika koji se kaje (Lk 15,7), zamislite onda radost koju ćesvemir doživjeti prigodom drugoga Gospodnjeg dolaska.
Novi zavjet objašnjava Očevu čvrstu povezanost s povratkom Njegova Sina. Prilikom drugog dolaska zli će povikati planinama i stijenju: “Padnite na nas i sakrijte nas od lica onoga koji sjedi na prijestolju i od Janjetove srdžbe.” (Otk 6,16) Isus je rekao: “Sin Čovječji ima doći u slavi Oca svoga, u pratnji anđela” (Mt 16,27), i “vidjeti (ćete) Sina Čovječjega gdje sjedi s desnu Svemogućega i gdje dolazi na oblacima nebeskim. (Mt 26,64)
Otac očekuje drugi dolazak sa srcem punim čežnje. Tada će izbavljeni napokon biti uvedeni u svoj vječni dom. Tada će se Njegovo slanje “svoga jedinorođenog Sina da živimo po njemu” (1 Iv 4,9), jasno pokazati da nije bilo uzaludno. Jedino neizmjerna, nesebična ljubav daje objašnjenje zašto “smo izmireni s Bogom smrću njegova Sina” (Rim 5,10), premda smo bili neprijatelji. Kako bismo mogli odbaciti takvu ljubav i ne priznati Njega kao svoga Oca?
(253)